Bruce G. Charlton u The Left isa (self-) deceptive enemy of Christianity komentira odnos Ljevice prema kršćanstvu. Pritom najviše misli na situaciju Ljevice i kršćanstva na Zapadu, posebno Velikoj Britaniji . Da ne duljim, BGC objašnjava;
Je li Ljevica neprijatelj kršćanstva?
Naravno da je! Koliko vam je
objektivnih dokaza potrebno? I ne samo da je neprijatelj nego i
pobjeđuje protiv kršćanstva. Ipak, nekako ta jasna činjenica nije
očita, negiraju je i Ljevica i Kršćani. Nije li to čudno. Što je
onda neprijatelj?
Neprijatelj nije netko sa kime se ne
slažete (gotovo se nitko u potpunosti ne slaže s drugim) –
neprijatelj je netko tko vas napada, tko vodi rat protiv vas, koji
vas želi uništiti (ili uništiti nešto kod vas što vam je važno).
Mislim da takvim predstavljanjem stvari postaju malo jasnije. Ljevica
je neprijatelj kršćanstva jer napada kršćanstvo i napada ga već
dugo vremena.
Ljevica je sada pobijedila ""službeno"
kršćanstvo – koje trenutno postoji kao vrsta višajskog režima
ili upravljane vlasti, sa kvinzliškim vodstvom.
Međutim, postoji problem tajnih
neprijatelja – neprijatelja koji se prave da ne napadaju ili ne
vode rat ili ne pokušavaju uništiti; a sekularna Ljevica
/liberalizam je takva vrsta neprijatelja. Doista; Ljevica sama
zapravo ne shvaća da je specifično anti-kršćanska, izgrađena je
na anti-kršćanstvu. Prema tome Ljevica negira da je neprijatelj
Kršćanstva, a pojedinačni Ljevičar ne razmišlja o sebi kao
neprijatelju kršćanstva.
A to je nešto s čime se kršćani
(specifično kršćani) teško nose!
Primjerice, Ljevica jednostavno ne može
vidjeti da je masovno mučenje i pokolj biskupa, svećenika, monaha i
pobožnih laika u Ruskoj Revoluciji bio namjeran i fokusiran pokušaj
uništenja (ono što danas ljudi zovu genocid). Smatra da se radi
samo o kolateralnoj šteti ideološke/ političke razlike.
Nitko ne sumnja da su nacisti željeli
uništiti židove – zato jer su tako i rekli; ali komunisti
negiraju da su željeli uništiti kršćane – i doista, moguće je
da pojedinačni sovjetski komunist (koji su zatvarali, mučili
kršćane, zato jer su bili kršćani) nisu u svome srcu osjetili da
su anti-kršćani – jednostavno su smatrali da implementiraju
apstraktnu ideologiju..
Slično je primjenjivo na modernu
politički korektnu Ljevicu – smatraju da se bore za apstrakciju
poput jednakosti, socijalne pravde, različitosti, inkluzije ... a
činjenica da su kršćanstvo i kršćani (ne i druge religije)
gotovo uništene u zapadnim nacijama je pomalo nesretna, iako
potrebna, neželjena posljedica.
To također objašnjava zašto "etničko
čišćenje" i genocid kršćana u Africi, Bliskom Istoku i
dijelovima Južne Azije nije zanimljivo Zapadnim Ljevičarima.
(Posljednjih 15 godina živimo kroz brojčano i geografski možda
najgori period eksplicitnih kršćanskih progona – posebno
eliminacija kršćanstva na većini Bliskog istoka – ali Zapad
to uopće nije niti primijetio!)
Pleme se ujedinjuje protiv neprijatelja
koji ga otvoreno napada i eksplicitno vodi rat protiv njega-
pleme kršćana je bilo često ujedinjeno, tragično, prečesto jedno
pleme kršćana protiv drugog –
a postoji jedan neprijatelj ovoga tipa:
da bi ga smatrali neprijateljem kršćanstva, jedino što trebate
jest povjerovati ono što govore.
Ali glavno neprijateljstvo
Sekularnog Ljevičarstva nije jednostavno za shvaćanje zapadnim
kršćanima, jer kulturni rat protiv kršćanstva nije priznat;
negiraju ga čak i dok napadaju, čak i dok vode rad, čak i dok
pobjeđuju kršćanstvo – čak i dok plešu po ulicama i u masovnim
medijima kako bi proslavili posljednjih trijumf eliminiranja
kršćanskog morala iz Zakona!
Kršćani su suočeni s neprijateljem
koji negira da je neprijatelj; neprijatelj koji niti ne zna da je
neprijatelji – neprijatelj koji preoblikuje svoje stalne i
strateške pokušaje uništavanja kršćanstva pod različitim
apstraktnim univerzalnim konceptima.
Kršćani su suočeni s neprijateljem
koji napada stvarajući pravila koja su samo slučajno, samo
potencijalno, samo nenamjerno protumačena tako da se primjenjuju
posebno na kršćane – i koji se, rijetko ili nikada primjenjuju na
druge religije.
U svakoj etapi rata protiv
kršćanstva postoji samo-negiranje i javno negiranja bilo kakve
strateške namjere napadanja kršćana.
Kršćani su tako u poziciji da
uvjeravaju dominatno sekularno Ljevičarstvo da nam je neprijatelj –
suočeni s iskrenim negiranjem Liberala da to čine. To je
nešto što kršćanima, specifično kršćanima, nije lagano činiti.
Mislim da je kršćanima teško druge
nazivati svojim neprijateljem kada neprijatelj negira takve
neprijateljske namjere, i posebno kada ti neprijatelji niti ne
osjećaju neprijateljske namjere. Čini se kao da tražite borbu, kao
da suditi – čini se kao nekršćanska stvar.
Moje shvaćanje je da Ljevičarska
strategija negiranja evoluira nekom vrstom prirodne selekcije tijekom
nekoliko generacija, evoluirala jer je to ono što najbolje
funkcionira protiv kršćana.
Mislim da je Ljevica evoluirala kako
bi bila maksimalno ubojita za kršćanstvo u kontekstu onoga što je
bilo manje ili više kršćansko društvo – stoga je oružje i
obrana ljevice optimizirano za korištenje protiv kršćana, i sile
Ljevice su usklađene protiv kršćana; ljevičarsko oružje je
okrenuto protiv kršćana.
(Možda je to razlog zašto je
Ljevica potpuno bespomoćna, samoubilački bespomoćna, protiv drugih
i nekršćanskih religija, koji napadaju iz drugi smjerova i pod
drugom zastavom.)
Ljevica je evoluirala da bi uništila
kršćanstvo, negira da je to ono što radi, i nije svjesna da je to
ono što radi.
Moderne zapadne kršćane je pobijedio
neprijatelj koji nikada nije priznao da je neprijatelj kršćanstva –
čak niti samome sebi.
PS
BGC je pomalo reakcionaran - i
defetističan.
Dotako sam se sličnih tema u postovima: Scruton o Ljevičarskom stanju uma, O kritiziranju nečega zato što je to što je, Korupcija Milosrđa, Crkva se mora prilagoditi očekivanjima ljudi, (Tradicionalna i Konzervativna) Crkva, Ono što je za konzervativce negativno, za naprednjake je pozitivno, V. o totalitarnoj Ljevici, V. o liberalnoj kulturi itd. O poziciji kršćana na Bliskom Istoku
sam također objavio par postova; Progoni kršćana u svijetu, Situacija kršćana u Svetoj Zemlji