Ross Douthat u kolumni Do Churches Fail the Poor?, između ostaloga, kaže;
Crkva koja financira pomaganje
siromašnima, ali ne moli s njima, ne izgleda kao crkva nego ... tek
kao još jedna nevladina organizacija
Bruce G. Charlton dodaje;
Kada sam razmišljao o tome da postanem
kršćanin, upravo su mi se takvim činile crkve. Iz oglasnog
materijala izvana, ili brošura i dekora iznutra, nisam mogao
primijetiti da se išta duhovno događa u njima; samo dodatak
sveprisutnoj ljevičarskoj, osjećaj-se-dobrim politici i
dobročinstvu. Ništa što bi preokrenulo moj otuđeni život; ništa
što bi preokrenulo demotiviranu i nihilističku naciju.
U Britaniji nema stvarnog "biblijskog"
siromaštva – umjesto toga ogromna većina populacije je duhovno
osiromašena, gotovo izgladnjela na smrt, gladuje i žeđe za
smislom.
PS
Oni koji zagovaraju Crkvu kao još
jednu ljevičarsku organizaciju sa čisto, ili primarno, sekularnim
ciljevima zagovaraju, namjerno ili ne, njeno uništenje. Sekularni
ljevičari žele Crkvu koja će biti poput njih, a to znači prestati
biti Crkva. (Iako se spominje siromaštvo, ista stvar vrijedi i za
druga pitanja. Raniji postovi Crkva se mora prilagoditi očekivanjima, (Tradicionalna i Konzervativna) Crkva).
U spomenutom članku, Ross Douthat
spominje optužbe iz različitih izvora kako se Crkva fokusira na
kulturni rat (seksualni moral, pobačaj, istospolni brak i slično)
umjesto na pitanje siromaštva. No, kao što ističe Douthat,
takvo shvaćanje stvari je prisutno samo kod onih koji su sa
situacijom upoznati kroz filtar medija. (Možete godinama
posjećivati crkve bez da čujete išta o tim stvarima. Uvjerenje da
je religija organizirana oko kulturnog rata je
stvar poimanja ireligioznih ljudi.)