Moglo bi se reći da je Demotivacija
glavna patologija modernosti. Razlog je očit – moderno društvo je
uveliko oslabilo ili ukinulo barem tri primarne motivacije
Čovječanstva:
- Preživljavanje
- Obitelj
- Religija
Tako
da mnogi, vjerojatno većina, uključeni u moderni javni diskurz
operira unutar konteksta u kojem je biološko preživljavanje uzeto
zdravo za gotovo, obitelj se aktivno odbacuje, a ozbiljna vjera se
smatra glupošću (zlom glupošću kada je prakticiraju domaći
anti-ljevičari, čudnom glupošću kada je prakticiraju "manjine").
Kroz nekoliko posljednjih stotina
godina ljudi su često mislili i pisali da se tih motivatora možemo
(i trebamo) riješiti, da ih možemo (i trebamo) zamijeniti drugim i
navodno boljim motivacijama – npr. duhovnošću, fluidnim
prijateljstvom, ljevičarskim politikama.
Međutim, pedeset godina iskustva
pokazuje da su zamjene jednostavno preslabe, a rezultat je masovni
deficit motivacije.
---
Moderni čovjek ima vrlo oslabljen i
osiromašen skup motivacija – primjerice traži udobnost,
stimulaciju, seks, status; izbjegavajući patnju, bol, društveno
odbacivanje...
Ali Tri Velike motivacije su ili
odsutne ili toliko oslabljene da su neučinkovite. Nije čudno da je
moderni čovjek otuđen, nihilističan; nedostaje mu hrabrost i
poštenje; mrzi sam sebe i strateški je suicidalan.
Postoji mnoštvo Dobrih Ideja, ili
barem smislenih i praktičnih ideja u masovnim medijima; posebno u
starim knjigama; ali nema motivacije da ih se stvarno i prakticira –
dakle nitko ih ne čini, i nitko ih neće učiniti; osim ili sve dok
ljudi nisu ponovno dovoljno motivirani. A ljudi neće biti značajno
remotivirani sve dok barem netko iz trijade Preživljavanje, Obitelji
i Religije nije obnovljen i ojačan.
To obnavljanje i ojačavanje će se
dogoditi, jer ne postoji lijek za demotivaciju, ne postoji način
kompenziranja demotivacije – radi se o dovoljnom uzroku izumiranja.
Dakle selekcijski mehanizmi će osigurati da demotivirani budu
zamijenjeni motiviranim (posebno motiviranima koji mogu prenijeti
svoju motivaciju sljedećoj generaciji).
Demotivirano društvo će –
neizbježno – potrošiti svu svoju naslijeđenu prednost –
potrošiti svu svoju snagu, napasti sve svoje vrline, neće se
obraniti i obnoviti – bez obzira koliko su velike te prednosti.
Motivirani će baštiniti zemlju. Ali
kakvu zemlju će baštiniti ovisi o prirodi njihove motivacije.
Bruce G. Charlton,
PS
U postu slične tematike –
Demotivation, Demotivation, Demotivation!, BGC dodatno primjećuje;
"Najveći i najočitiji problem u modernoj ljudskoj psihologiji je gotovo potpun nedostatak stalne, dugoročne, pozitivne motivacije. Masovno, moderni Zapadni Čovjek nema nikakve ideje čemu njegov život, što pokušava učiniti, i nema nikakav snažan razlog da učini bilo što. Sekularizam je pretvorio sve u stvar subjektivnih osobnih uvjerenja ili nesigurnosti."
Možemo čuti da je nešto potrebno
učiniti, ali kao što BGC nastavlja, razmišljanje je da "ONI
trebaju nešto učiniti" – i tako dobivamo birokratsku
demokraciju. Tko su oni, i zašto bi oni bili motivirani da nešto
učini nije jasno.
Završava post;
"To je možda glavni zadatak Modernog Čovjeka – priznati i osvrnuti se na vlastiti osobni deficit motivacije; da prestane pretpostavljati kako glavni problemi mogu, budu i trebaju biti riješeni od strane NJIH; da odbiju prihvatiti vlastito stanje otuđenosti i negativnosti te da pronađu ono što ih istinski motivira na način koji barem omogućuje pozitivno društvo.
Da bi pronašao motivaciju Moderni čovjek se mora, kao prvi korak, odreći sekularnih, nihilističkih, bogo-negirajućih pretpostavki koje garantiraju da će on osobno biti demotiviran - da će što god on želi ili nada se ili treba, biti potkopano i uništeno zbog njegovog vlastitog nedostataka motivacije."
Ja ću pak svoj post završiti drugačije;
Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4)