Stranice

▼

ponedjeljak, 14. prosinca 2015.

Religija u javnim raspravama

Budziszewskiu postu The Real Conversation Stopper objašnjava; 

Suvremeni liberalizam najviše napada netoleranciju i isključivanje. Da bi pokazali koliko su uključivi, liberali demoniziraju one koji nisu liberali – jer znate, to je ona vrsta ljudi koji demonizira. Da bi pokazali kako je pogrešno ušutkivati ljude, oni ušutkavaju religiozne ljude – jer svi mi znamo da je to ona vrsta ljudi koja želi ušutkati druge. Profinjeni glasnogovornik takvog ponašanje je pokojni John Rawls, koji je zapisao da "u raspravljanju ustavnih osnova i stvari osnovne pravde ne smijemo apelirati na sveobuhvatne religiozne i filozofske doktrine."- Glasnogovornik u popularnoj kulturi je Sam Harris, koji kaže da ljudska bića moraju izabrati između razgovora i nasilja, a "vjera prekida svaki razgovor".

Zanimljiva stvar kod takvog razmišljanja je da ga prihvaćamo bez razgovora. U stvari funkcionira kao – pogodili ste – kraj razgovora.

S obzirom da sam religiozna osoba, mislim da bi trebali razgovarati o tome.

Iako i profinjeni i prosti liberali žele zabraniti korištenje religioznih argumenata u javnoj sferi, za to imaju drugačije razloge. Harris tvrdi da osobe koje su religiozne nisu razumne. Ne mogu dati razloge za svoje stavove; oni vjerujuju što vjeruju zato što vjeruju. Drugim riječima, Harris misli da da je svaka vjera fideistička. Piše poput izgorjelog fundamentalista koji je izgubio svoju vjeru ali još uvijek misli da su vjera i razum suprotnosti.

Izuzev liberala, susrećem jako malo fideista. Klasični stav kršćanstva je da su vjera i razum saveznici. Kao što je Ivan Pavao II rekao, oni su poput dva krila ptice. Vjera ne zatvara (raz)um nego proširuje njegove mogućnosti.

Rawls – koji je znao više od Harrisa – nikada nije tvrdio da religiozni ljudi ne mogu dati razloge za svoje stavove. On se samo žalio da drugi ljudi možda neće prihvatiti te razloge: Javne rasprave "se trebaju oslanjati na očite istine koje su široko prihvaćene, ili općenito dostupne građanima." Čini se kako je argument da svatko tko ima stavove koji nisu dio mainstreama ima dužnost zašutiti. Takvoj osobi ne možemo niti dopustiti da pokuša uvjeriti ikoga u svoje istine u javnoj sferi.

Čega se njegovi sljedbenici boje? Ako su pokušaji religioznih ljudi da uvjere ne-religiozne ljude stvarno osuđeni na propast, što se može izgubiti ako im to dopustite? Možete posumnjati da je stvarni liberalni strah taj da takvi pokušaji možda ipak nisu osuđeni na propast jer je liberalizam presušio svoje vlastite resurse za racionalna uvjeravanja i ništa mu nije preostalo osim propagande i sile. [..]

PS

Rawls, svojevrsni sekularni svetac, i njegovi sljedbenici danas, tvrde da argumenti u javnom prostoru moraju biti "razumni". No, kao što Feser napominje;
"Ovdje možemo vidjeti još jedan primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. Naravno, liberali obično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih" moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti liberalnom konceptu pravde."

(Postoje iznimke odbacivanju vjerskih argumenata; primjerice kršćanski argumenti u korist abolicije su dobrodošli, ali još jednom, ne i kršćanski argumenti koji se ne slažu s liberalnim pravovjerjem u drugim pitanjima. Zapravo će se sve svi argumenti u korist stvari koje im se ne sviđaju proglasiti religioznim i tako odbaciti).

Bože sačuvaj da netko spomene Boga. Sve što bi bilo protiv sekularnih predrasuda nije dopušteno. Ljevičarski argumenti koliko god neutemeljeni i neprihvatljivi većini građana su dobrodošli, ali čim netko spominje vjeru nastaju problemi (ili nešto što bi se moglo povezati s vjerom).

Naravno da vjernici, ukoliko žele uvjeriti sekularne sugrađane, trebaju ponuditi argumente koji su prihvatljivi i onima koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja (ili pokazati opravdanost svojih vjerskih uvjerenja), ali postoje ozbiljno razilaženje između onoga što "sekularisti" promoviraju i onoga kako bi rasprave u javnom prostoru trebale izgledati. Različiti religiozni i ne-religiozni stavovi imaju svoj prostor. Ne možete jednostavno isključiti religiozne argumente, ili točnije one koje možete protumačiti kao religiozne - jer vam se ne sviđa njihov zaključak. Osim toga, ako netko na temelju Objave tvrdi nešto, ne znači da to ne može pokazati i na drugi način.

(Inače, iako se stalno govori o nekim "vjerskim" argumentima i "nametanju religije" teško mi se uopće sjetiti primjera u kojem su dominirali isključivo religiozni argumenti – naravno, optužbe zbog njih su prisutne. Neradna nedjelja, brak, pobačaj, odgoj – za sve to nuđeni su "sekularni" argumenti.)

Vjernici bi trebali imati podvojeni identitet, javni i privatni, a različiti naprednjaci i ljevičari ne moraju se obazirati što velika većina ljudi ne dijeli njihovo shvaćanje stvarnosti? Oni bi trebali imati monopol na javni prostor?

---

No koliko god da ta tema bila važna, metarasprave o raspravljanju mi se ne čine toliko uzbudljivima. Često se svode na isključivi sekularizam; bez razlikovanja epistemičkog i ontološkog.

Uzmimo za primjer pitanje ubojstva. Recimo da netko tvrdi da je ubojstvo pogrešno jer je tako zapisano u Bibliji. (Ili možda da on smatra kako je ubojstvo pogrešno jer je tako naučio iz Biblije.) Znači li to da zbog sekularizma moramo dopustiti ubojstvo? Koliko ljudi može dati razumno obrazloženje zašto je ubojstvo pogrešno? Naravno da se svi "razumni" ljudi slažu da ubojstvo ne bi trebali biti legalno (ignorirajmo pitanje pobačaja, eutanazije itd), ali kako to pokazati?

Ako uzmete sekularno shvaćanje stvarnosti kako ćete to pokazati? Pozivanje na naravni zakon ili esencije izgleda ne prolazi (to bi prema naprednjacima bio "religiozan argument" s kojim se svi ne slažu)? Ubiti Peru je pogrešno iako je Pero samo iluzija, skup atoma poput cjepanice drva – samo malo drugačije složenih. Ili možda Pero stvarno postoji, a vi ga ubijete; Zašto je to zabranjeno? Zato jer ste povrijedili Peru? Ali Pero više ne postoji. Povrijedili ste nekoga tko je poznavao Peru? Što ako nitko nije mario za njega? Možda jer smo prekršili načela pravde ili neki princip? Pa, slažu li se svi s time? Prekršena je svetost života? Zato jer je ubojstvo jednostavno zabranjeno? Tko je zabranio? Njegovo ubojstvo umanjuje ukupnu sreću u svijetu? Ali možda je zapravo povećava? Itd. (Profinjeniji diskutanti bi vodili nešto kvalitetniju raspravu, ali to ne mijenja činjenicu da je moderna moralna filozofija zbrka, a isključivi sekularizam koji želi preuzeti monopol ne pomaže razrješavanju problema.)

Velika većina ljudi nema ideju kako bi uopće pokazala da je ubojstvo pogrešno. Ne mislim da je takva situacija posebno čudna, ali čudno je što danas ljudi vole vjerovati u potpuno drugačiju sliku o sebi. Dalrymple objašnjava;
"Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan. Ne zaboravimo kako je Descartes, koji je tražio uvjerljiv prvi filozofski princip, bio genij: matematičar, fizičar i filozof koji je pisao u prozi takvom jasnoćom da je i dalje standard po kojemu sudimo, ili bi trebali suditi, radove francuskih intelektualaca. Jesmo li onda uzgojili rasu filozofskih divova, sa strašću da ispituju metafiziku ljudske egzistencije? Nadam se da me neće proglasiti narodnim neprijateljem kada izrazim svoju sumnju u to.
Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. U području moralnog razmišljanje se ponaša kao i čovjek (koji se odbija oženiti) u području veza: nije voljan zatvoriti si ikakve opcije tako što bi si nametnuo neka ograničenja, čak i ona koja se smatraju čisto simboličkima. Jednom sam imao pacijenticu koja je pokušala izvršiti samoubojstvo jer ju je njezin dugogodišnji ljubavnik odbijao zaprositi. Pitao sam ga razlog zašto je odbijao, odgovorio je kako je brak tek komad papira i ništa ne znači. "Ako je samo komad papira i ništa ne znači, "pitao sam ga, "zašto ga ne želiš potpisati? Prema tebi, to ne bi ništa promijenilo, a njoj bi pružalo veliko zadovoljstvo." Odjednom, postavši čovjek najdubljih uvjerenja, odgovorio je kako ne želi živjeti u takvoj šaradi. Gotovo da sam mogao čuti argument koji ga je uvjerio kako je u pravu: kako su prava ljubav i pravo predanje stvar srca, nije im potrebna potvrda crkve ili države. 
Skepticizam radikalnih skeptika koji istražuju svako pitanje, barem pitanja koja se tiču ponašanja, razlikuje se ovisno o temi kojom se bave. Malo ih je toliko skeptičnih da sumnjaju kako će sunce sutra izaći (iako će imati problema pri pružanju dokaza za heliocentričnu - ili bilo koju drugu - teoriju sunčevog sustava). Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti."


U postu O neliberalnosti liberalizma Budziszewski, između ostalog, kaže;
Ipak, zato što Sud negira da su takozvani sekularni sustavi života i vjerovanja religije, taj test od tri razine zapravo izgleda ovako: (1) Statut ne smije biti motiviran zabrinutostima koje su podrijetlom iz židovskog ili kršćanskog sustava življenja i vjerovanja, ali može biti motiviran zabrinutostima koje dolazi iz, primjerice, Queer Nation [lgbt organizacija] sustava života i vjerovanja. (2) Ne smije imati kao glavni ili primarni učinak promoviranje stvari u koje židovi i kršćani vjeruju, ali može imati glavni i primarni učinak promoviranja stvari koje vjeruju, primjerice, marksisti. (3) Ne smije njegovati pretjeranu povezanost s institucijama Crkve ili Sinagoge, ali može njegovati bilo koju razinu uključenosti s institucijom, primjerice, Planned Parenthood [organizacija koja vrši pobačaje i ostalo "planiranje roditeljstva".]

u