[nastavak na prethodni post -Uvod:]
Američki konzervatizam se oduvijek sastojao od različitih škola društvene, moralne, političke i ekonomske misli; ali su sve one ujedinjene, u općenitom smislu, skupom antropoloških pretpostavki koje ih razlikuju od većine američkih progresivaca.
Konzervativci promatraju ljudsku
osobu kao nepopravljiv skup
kontradikcija; palo i nesavršeno biće stvoreno na božansku sliku,
stvorenje koje posjeduje fundamentalno dostojanstvo i neotuđiva
prava, ali stvorenje koje je sklono pretjerivanju i grijehu, uvijek u
potrebi za samo-ograničavanjem i moralnom formacijom.
Takvo uzvišeno, iako sumorno,
poimanje čovjeka, na koje je utjecala mudrost Zapadnih religija,
razlikuje konzervativce i od
libertarijanaca i progresivaca; nalazi se u srži većine
konzervativnog razmišljanja o društvu i politici.
Za
početak, takvo poimanje rezultira niskim očekivanjima o
ljudskom stanju i udaljuje nas od utopističkih ideja. U modernoj
povijesti Zapada, konzervatizam se često iskazivao kao
anti-utopijsko vjerovanje, odbijanje vjerovanja da trajni
ljudski problemi mogu biti konačno rješeni nekim novim uvidom,
pametnim sustavom, ili vođom transformatorom. Najdublji i
najosnovniji ljudski problemi javljaju se nanovo u svakog generaciji
zato što su svojstveni ljudskoj osobi –
radi se o problemima i ograničenjima koje treba prepoznati, na koje
treba odgovoriti, baviti se njima i prilagoditi im se, ali oni nikada
ne nestaju. Niti
jedna društvena organizacija bilo koje vrste ne može trajno
nadvladati te probleme zato jer
ljudsko biće može biti shvaćeno samo kao individualno i osobno
stvorenje - iako u svojoj
osnovi društveno.
Moralni napredak se u konačnici mora postići kroz transformaciju
duše pojedinca, a ne društva kao cjeline.
Činjenica
da su ta ograničenja inherentna ljudskoj vrsti dovodi konzervativce
do zaključka da iskustva različitih generacija neće biti međusobno
fundamentalno različita - ili drugim riječima, ljudska
narav nema povijest. Neovisno o
tome koliki intelektualni i materijalni napredak neko društvo može
postići, svako dijete koje ulazi u to društvo ući će u njega s
istom spremom kao i svako drugo dijete rođeno u svakom drugom mjestu
u svakom drugom trenutku . Kada bi propustili uvesti
sljedeću generaciju djece u civilizirani način života to ne bi
samo ugrozili inovaciju, nego bi dovelo u pitanje sam kontinuitete te
civilizacije. Zbog toga konzervativci rijetko kad misle da je naše
društvo na pragu utopije, i često - možda i prečesto -
smatraju da je na pragu raspada. Radi se o ključnom razlogu zašto
konzervativci toliko brinu o kulturi.
Razumijevanje ljudske pale naravi
često rezultira niskim očekivanjima konzervativaca, ali upravo
zbog tih niskih očekivanja smo puno zahvalniji za uspjehe društva
nego što smo razljućeni promašajima.
Progresivci imaju puno viša
očekivanja. Otvoreni su za mogućnost usavršavanja čovjeka, i
smatraju da imaju formulu kako to postići, a stalni neuspjesi u tome
ih razljućuju. Kada su
konzervativci gnjevni, radi se o tome da je nešto vrijedno
izgubljeno; progresivci će češće biti gnjevni
zbog održavanja
status quoa.
Zahvalnost za ono što je dobro u
društvo, i sklonost odgovaranja na promašaje tako što ćemo
nadograđivati na onome što je uspješno umjesto da krećemo
ispočetka, kod konzervativaca izaziva poštovanje prema starim
društvenim institucijama – onim institucijama koje su cijenile
generacije ljudi koje su bile suočene s istom vrstom osnovnih
ljudskih problema s kojima se suočavamo i mi. Radi se o ključnom
razlogu zašto su konzervativci tradicionalisti, skloni štićenju
postojećih načina.
Običaji i institucije koje su
preživjele test vremena (a radi se zapravo o procesu pokušaja i
pogreški, generacija za generacijom) su, vjerojatno je, najbolji
način, uz prilagodbu, odgovaranja na vječne ljudske izazove i
trajne ljudske potrebe, a to znači i omogućavanje istinskog
napretka. Izgledno je da posjeduju više znanja no što smo mi u
stanju primijetiti, i više znanja od bilo kojeg skupa tehničkih
stručnjaka, koliko god da su sposobni. Veliki dio mudrosti
društva sadržan je u strukturi takvih običaja i institucija –
prenosi se ne samo kao znanje nego i kao praksa.
The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine
