[prethodno: Uvod || Antropologija]
Opisano razumijevanje položaja i
značaja trajnih institucija upućuje, od antropologije, na
sociologiju konzervatizma. Konzervativna vizija društva – na
koju utječe i loše mišljenje o kapacitetima izoliranih pojedinaca
da odgovore na društvene probleme i dobro mišljenje o pravima i
slobodama tih pojedinaca – traži ostvarenje društvenih
uređenja koja će ohrabrivati moralni napredak pojedinca te
istodobno poštovanje ljudske slobode i dostojanstva. Njih
pronalazi u posredujućim [eng.
mediating]
institucijama slobodnog društva – obiteljima,
zajednicama, građanskim i vjerskim organizacijama, tržištima, itd.
– onim institucijama koje se nalaze između pojedinca i države.
Cijenjenje tih srednjih razina
društva je jedna od stvari koje najjasnije razdvajaju konzervativce
od progresivaca. Američki progresivizam, još od svojih
najranijih verzija, karakteriziran je dubokom sumnjom i
neprijateljstvom prema posredujućim institucijama, za koje smatra da
im nedostaje demokratski legitimitet i da utjelovljuje samo
predrasude i nazadnost. Upravo zato što nisu racionalno dizajnirana
nego su evoluirali postepeno, kao što je to slučaj s tradicijama,
ove institucije za Ljevicu predstavljaju ostatke pred-demokratskog
razdoblja koje je suprostavljeno logici moderne politike.
Thomas Paine bio je jedan od najranijih
pobornika stava, koji je danas uobičajen na Ljevici, da društvo
trebamo promatrati kao da se sastoji samo od pojedinaca i vlasti. Svi
slojevi koji se nalaze između, tvrdio je 1791. godine, su ostaci
mračnijeg doba i nemaju mjesta u političkom životu slobodnog
društva. Takve institucije, Paine smatra, samo udaljavaju
pojedinca od njegovih prava.
Ono što Paine nije uvidio, ali mnogi
njegovi radikalni nasljednici uviđaju, je da definiranje društva
kao pojedinaca i vlasti koje zastupaju njihove interese ne ostavlja
mjesta za zajedničko djelovanja koje ne bi bilo Državno djelovanje.
Uklanjanje prostora između pojedinca i države dokida načine na
koje mi djelujemo po našoj slobodi te otvara put argumentima za
široku ekspanziju uloge i moći vlasti.
Suvremeni progresivci to vide i često
iznose argumente za djelovanje vlasti koji implicitno pretpostavljaju,
bez da izričito brane, takvo viđenje društva. Primjerice,
predsjednik Obama u svome drugom inaguracijskom govoru tvrdi da
svijet koji se mijenja neizbježno zahtijeva veće oslanjanje na
vlast jer je jedina alternativa radikalni individualizam:
"Američki narod ne može odgovoriti na zahtjeve današnjeg svijeta djelujući sam, baš kao što niti američki vojnici nisu mogli odgovoriti na sile fašizma ili komunizma s mušketama i paravojskama. Niti jedna osoba ne može školovati sve učitelje matematike i znanosti koji su nam potrebni da djecu pripremimo za budućnost, ili izgraditi ceste i mreže i istraživačke laboratorije koji će dovesti do novih poslova i poduzeća. Sada, više nego ikada, moramo te stvari raditi zajedno, kao jedna nacija i jedan narod."
Razmišljanje i o prošlosti i o
sadašnjosti koje argument podrazumijeva je pogrešno. Oba dijele
zajedničku grešku: odbacivanje posredujućih slojeva društva.
Ti slojevi su oduvijek bili u središtu
konzervativnog shvaćanja društvenog života. Radi se o shvaćanju
koje postavlja prava i dužnosti, ne u apstraktnom individualizmu,
nego bogatom shvaćanju načina na koje naša društvena uređenja
mogu, kroz generacije, dovesti do boljeg shvaćanja stalnih istina.
Takvo shvaćanje je vjerojatno najbolje izraženo u Burkeovu odgovoru
na radikalni liberalizam Thomasa Painea. Burke zapisuje;
"Mračni su i nedokučivi načini kojima dolazimo na svijet. Instinkti koji dovode do ovog misterioznog procesa prirode nisu naših ruku djelo; Ali zbog fizikalnih uzroka, nama nepoznatih, možda i nespoznatljivih, proizlaze moralne dužnosti koje smo, kao što smo u stanju savršeno shvatiti, obvezni neizbježno izvršavati. Roditelji možda ne daju pristanak njihovom moralnom odnosu; ali dali oni pristanka ili ne, obvezani su dugotrajnim opterečujućim dužnostima prema onima s kojima nisu nikad potpisali nikakav sporazum. Djeca ne daju pristanak njihovim odnosima, ali njihovi odnosi, bez njihovog pravog pristanka, obvezuje ih na njihove dužnosti; odnosno, ono podrazumijeva njihov pristanak jer je pretpostavljeni pristanak svakog racionalnog stvorenja potpuno suglasan predisponiranom poretku stvari. Ljudi se priključuju društvu socijalnim stanjem svojih roditelja, obdareni svim pogodnostima, opterećeni svim dužnostima vlastite situacije. [...]
Ovo je možda najvažniji odlomak od
svih u Burkeovim opsežnim djelima. Povezuje konzervativnu
antropologiju ukorijenjenu u ograničenjima pojedinčeve moći i
izbora, i konzervativnu sociologiju koja se izražava u kompleksnoj
društvenoj topografiji života slobodnih ljudi. Pomaže nam uvidjeti
veliku razliku između konzervatizma i progresivizma na više razina.
Kao prvo, ključno je uvidjeti da
konzervativna sociologija započinje od obiteljskih obveza koje
naglašavaju inherentna ograničenja moći izbora u ljudskom
iskustvu. Veliki dio konzervativnog svjetonazora postaje jasniji
kada shvatimo važnost koju pridodaje kulturnom kontinuitetu kao
funkciji generacijskog prijenosa - na neizbježne
odgovornosti koju ljudska prokreacija nameće svakoj generaciji.
Veliki dio progresivnog svjetonazora postaje jasniji kada vidimo
stupanj u kojem je ono oblikovana željom za oslobođenjem od tih
obveza – i od implikacija osnovnih činjenica i karaktera
ljudske prokreacije. Mnoštvo od onoga što nazivamo
"svjetonazorskim pitanjima" u našoj politici uključuje
rasprave oko toga je li takvo oslobođenje moguće ili poželjno
– može li se riječ izbor proliti poput kiseline nad
tradicionalnim društvenim uređenjima, nagrizajući sve veze između
obveza i dužnosti, zbog čega će odgovornost postati opcijska.
Podjednako je ključno uvidjeti da
društvena topografija koju Burke opisuje stoji na putu takve
radikalne liberacije. Ljevica dugo smatra da je pretvaranje društva
u pojedince i vlast nužan preduvjet za istinsku jednakost, a to
znači i pravdu, i u principu i u praksi. Sociologija konzervatizma,
koja shvaća društvo kao proizvod
obitelji, zajednice, i skupa posredujućih društvenih struktura,
sugeriraju da pravda u principu i praksi mora biti postignuta kroz
naše evoluirane, tradicionalne institucije - a ne zaobilazeći
njih - jer te institucije odgovaraju trajnom karakteru ljudske
osobe.
Sociologija progresivizma predlaže,
kao alternativu posredujućim institucijama društva, umjetne
društvene strukture koje stvara tehnička ekspertiza ojačana
Državnom vlašću – drugim riječima, vladine programe.
Trenutno živimo okruženi brojnim
takvim programima, oni predstavljaju temelje liberalne skrbničke
države. Namjena takvih programa je zamjena – i
slabljenje – temelja tradicionalnog slobodnog društva.
Ti programi nisu zamišljeni sa zlokobnim motivima; svakom od
njih je namjena odgovoriti na stvarnu društvenu potrebu za koju
progresivci misle da više ne može (i da nikada više neće moći
biti) odgovorena posredujućim institucijama.
Zamijenivši funkciju tradicionalne
obitelji, ili posla, ili civilnog društva, s javnim programima,
progresivci se nadaju osloboditi pojedinca od nepravednog
oslanjanjanja na druge. Oslanjanje na ljude koje poznajete je
ugnjetavanje, podrazumijeva takva vizija, jer uvijek dolazi s
moralnim i društvenim vezama; a ovisnost o većim, udaljenijim
sustavima pogodnosti i pravila je oslobađujuće zato jer ona
oslobađa od neopravdanog
moralnog utjecaja tradicionalnih društvenih institucija. Prema
njima, zdrava doza moralnog individualizma kombinirana sa zdravom
dozom ekonomskog kolektivizma može stvoriti moćnu mješavinu
slobode i jednakosti; a tu mješavinu možete postići kroz javne
programe i institucije koje odgovaraju na materijalne probleme
primjenom tehničkog znanja.
Konzervativci su se uvijek odupirali
takvoj gruboj racionalizaciji društva i inzistirali su na lokalnom
znanju, usmjerenom evoluliranim društvenim institucijama – od
obitelji do građanskih i bratskih grupa do tradicionalnih vjerskih
ustanova, dobrotvornih pokreta, privatnih kompanija i kompleksnih
tržišta – koje će rezultirali boljim materijalnim
rezultatima i boljim zajedničkim životom. Život društva ne
sastoji se samo od raspoređivanja resursa,
a ono što se događa u tom vitalnom prostoru između pojedinca i
vlasti je stvar oblikovanja karaktera u barem istoj mjeri kao i
materijalno stanje i stvaranje bogatstva.
Moralni individualizam pomiješan s
ekonomskim kolektivizmom pruža osjećaj slobode samo zato što
oslobađa ljude od odgovornosti u oba područja; Ali stvarna sloboda
je moguća samo sa stvarnim odgovornostima. A stvarna odgovornost je
moguća samo kada ovisite, i kada o vama ovise, ljudi koje poznajete.
Drugim riječima, ona je moguća samo u prostoru između pojedinca
i Države, prostoru kojeg Ljevica već dugo vremena želi ukloniti.
Ono što se odvija u tom prostoru
odvija se izravno međuosobno – između roditelja i djece,
susjeda i prijatelja, prodavača i kupca. Stoga odgovara na
trenutne potrebe i posebno je oblikovano za karaktere, sentimente,
potrebe ljudi koji su
uključeni. Radi se osobnom odnosu. Takav zajednički život koji
kreće od niže razine je ono što pokreće društvo. Iako je to
nešto što se može ojačati javnim programima, nikada ga nije
moguće zamijeniti centraliziranom administracijom, koliko god da
su tehnički stručnjaci koji upravljaju programima sposobni.
The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine
