Nije
slučajnost što taj pristup sada opisuju kao reformski-orijentiran,
važno je shvatiti taj termin u kontekstu konzervativne intelektualne
povijesti. "Reformski konzervatizam" se odnosi ne na
pokušaj mijenjanja konzervatizma nego na promjenu Države u skladu s
konzervativnim idejama o kojima smo govorili. Nudi pristup javnoj
politici koja pokušava ne desetkovati Državu – smanjiti njenu
veličinu neovisno o svrsi – nego ublažiti je transformirajući
njen karakter kroz razumijevanje njene ispravne svrhe i odgovarajućih
mehanizma programa i administracije.
Takav
konzervatizam će se uključiti u detalje rasprava oko javnih
programa, neće se ograničiti samo na apstraktnoj razini. Neki
konzervativci izbjegavaju takve detalje, smatrajući da se radi o
popuštanju tehnokratskom razmišljanju; Ali činjenica je da
uključivanje u takve rasprave predstavlja jedini način
transformiranja naših državnih institucija – ugrađivanje
anti-tehnokratske skromnosti koja omogućuje stalno unaprjeđenje na
konstruktivnoj stabilnosti. Hayekovim riječima:
"Sloboda u praksi ovisi o vrlo prozaičnim stvarima, a oni koji je žele očuvati moraju dokazati svoju predanost pažnjom na ovosvjetovne zabrinutosti javnog života i trudom kojeg su spremni uložiti shvaćanju pitanja koje idealist često smatra vulgarnim, ako ne i odbojnim."
Antropološki,
sociološki i epistemološki stavovi koji daju konzervatizmu njegov
oblik sugeriraju pristup javnoj politici koji javne probleme shvaća
ozbiljno i koji vjeruje da država može igrati ulogu u stvaranju
okruženja za njihovo olakšavanje – ali ta uloga mora
gotovo uvijek biti podržavajuća, nikada vodeća. Uopće ne
razmišljati o javnim programima i tvrditi samo da ih je potrebno
imati manje znači prepustiti Ljevici da definira ulogu Države u
skladu s ljevičarskim idejama ljudske osobe i društva, a Desnici
preostaje samo da se cjenka oko veličine pogreške koju čine.
U
Americi, takvo uključivanje u detalje javnih programa je posebno
važno jer se ujedno radi o sredstvu spašavanja karaktera naših
javnih institucija od destruktivnih distorzija progresivizma.
Američki Ustav, kao što pokazuje i njegova struktura i djela
njegovih autora, ukorijenjen je u vrsti skeptičnog stava prema
ljudskoj prirodi i ljudskim sposobnostima koje su karakteristične za
konzervatizam, i on promiče upravo stav da Država postoji kako
bi stvorila zaštićen prostor unutar kojeg društvo može procvasti,
a ne da Država ispunjava taj prostor ili da naređuje što će se
događati unutar njega. Zbog
toga Desnica obično smatra da su granice koje uspostavlja Ustav
oslobađajuće (odnosno
da stvara prostor u kojem mi uspijevamo),
a Ljevica ga promatra kao ograničavajući
(odnosno da Država zbog ustava ne može djelovati i pokrenuti ovu
zemlju naprijed.)
Američki
progresivci su uvijek bili nezadovoljni skromnom ulogom koju Država
ima u našem sustavu i pokušavali su uvesti inovacije u javnu
administraciju koja bi dala Državi puno veće ovlasti. Ključni
zadatak konzervativnih reformatora u današnje vrijeme je obnova
skromne ideje američke vlade u srži našeg
sustava. Činjenica je da u tom zadatku moraju krenuti iz
sustavu kakav postoji, moraju zagovarati promjene tog sustava, ali to
ne smijemo pomiješati sa spremnošću na pristajanje uz progresivne
pretpostavke koje su taj sustav kroz desetljeća izobličile.
Shvaćanje
reformi kao obnove i restoracije bilo je ključno u konzervativnoj
misli. Burke nam i tu može biti vodič. Burke se uvijek
povezivao s pojmom "reforma" (čak je pokrenuo i i tjedni
studentski časopis pod nazivom The Reformer, posvećen
kulturi i umjetnosti.) Pojam je vrijedio za njega zato jer, suprotno
običnoj inovaciji, radi se o želji zadržavanja najboljeg od
dugopostojećih praksi i institucija dok se pokušava odgovori na
najgore – kombinirajući, kao što je on to rekao 1790., "dva
principa očuvanja i ispravljanja." Najveći državnici su
oni koji su u stanju, "istodobno očuvati i reformirati".
Burke je smatrao da su se najveći primjeri takvih reformi odvili u
vrijeme najvećih kriza s kojima se Britanija suočila: "u
dva kritična razdoblja Restoracije i Revolucije, kada Engleska nije
imala kralja."[...]
Današnje
konzervativne reforme mogu pronaći inspiraciju u ideji reforme koja
koristi zdrave dijelove sustava kao model za one dijelove koji su
iskrivljeni. Privilegirani smo
što smo nasljednici sustava koji je uvelike dobro utemeljen i
uređen, ali s vremenom se iskrivio tako da je zadatak današnjih
konzervativaca uvelike zadatak reformacija i obnova koja bi
rezultirala istinskom alternativom američkom statusu quou.
Naše shvaćanje onoga što bi trebalo očuvati a što bi trebalo
ispraviti treba biti vođeno antropologijom, sociologijom i
epistemologijom konzervatizma.
To
shvaćanje također mora biti vođeno i idealom ljudske slobode. Tu
također konzervatizam ima jedinstveni doprinos.
Ideja
slobode koja prečesto prožima naše političke rasprave
ukorijenjena je u radikalnoj (ili progresivnoj) antropologiji koja
ima visoko mišljenje o karakteru i racionalnosti čovjeka.
Progresivci, i neki libertarijanci, na različite načine, zamišljaju
da oslobađanjem pojedinca od svih vanjskih ograničenja možemo
osloboditi njegove najplemenitije instinkte i ukloniti naše najveće
društvene probleme. Oboje uzima zdravo za gotovo ljudskog pojedinca
koji je sposoban odgovorno se nositi s ogromnom količinom slobode.
Ali
takva osoba se rijetko javlja u prirodi. Puno češće, radi se o
artefaktu određene vrste kulture, koja oblikuje građane sposobne za
život slobodnog muškarca i žene – kulture koja usklađuje
njihove želje s njihovim dužnostima kroz pravilo razumijevanje
istih. Kada propuštamo uvidjeti potrebu za takvom kulturom
moralne formacije, onda zamišljamo da je za slobodno društvo
potreban samo nedostatak korozivne moralne prisile,
a to znači da ćemo politikom tražiti moralno neutralni javni
prostor.
Umjesto
toga, kada shvatimo da naše slobodno društvo zahtijeva uspješnu
privatnu kulturu moralne formacije za slobodu, skloni smo cijeniti i
braniti institucije koje omogućuje i ostvaruju takvu formaciju. Radi
se o, još jednom, posredujućim institucijama koje ispunjavaju
prostor između pojedinca i nacionalne Države i koje daju odgovor na
simultanu plemenitost i bezakonje ljudske osobe u osobnim terminima.
Te
institucije su oslabljene posljednjih desetljeća, i učincima
neprijateljskog progresivizma i promjenama američkog života na koje
nisu prikladno odgovorile. Pogrešno bi bilo zamišljati da
institucije samo čekaju, spremne i snažne, trenutak kada će se
smanjiti liberalna skrbnička država da mogu ponovno preuzeti svoju
ulogu; time bi ignorirali eroziju obitelji, zajednica, civilnog
društva i tržišne ekonomije u eri skrbničke države.
Posredujuće institucije je potrebno oživjeti, ojačati i osnažiti.
To je još jedan važan razlog zašto konzervativci moraju
obratiti pažnju na konkretne pristupe javnoj politici kako bi u
konačnici javna politika postala manje važna i manje moćna.
Konzervatizam
predan budućnosti slobodnog društva – utemeljen u shvaćanju
ograničenja i dostojanstva ljudske osobe, cijenjenju vrlina naših
bitnih društvenih institucija, i u shvaćanju sredstava kojima
društvo unapređuje svoje znanje i odgovara na probleme –
pokušavao bi dati našim posredujućim institucijama više slobode i
moći kako bi im pomogao da obnove svoju snagu tako da i društvo
može učiniti isto. Svaki plan programa platforme današnjeg
reformirajućeg konzervatizma pokušava postići upravo to; umetnuti
veću i značajniju moć u prostor između pojedinca i Države, i
tako pomoći društvu da se bavi praktičnim problemima na način
koji ojačava kapacitet za slobodu.
Cilj
konzervativca u nacionalnoj politici ne može jednostavno biti imati
manje istog: liberalna skrbnička država koja će koštati nešto
manje. Cilj bi trebao biti transformirati američku Državu u skladu
s konzervatizmom, u Državu koja djeluje kako bi održala i proširila
prostor između pojedinca i države; ojačala obitelj, civilno
društvo i tržišnu ekonomiju i kako bi njihove pogodnosti postale
dostupne većem broju građana; pomoći siromašnima ne s
ispraznim obećanjima materijalne jednakosti nego prednošću
vertikalne mobilnosti.; ojačati srednju klasu uklanjajući
nepotrebne terete s pleća roditelja i radnika.
Takva
vrsta Države bi zasigurno bila jeftinija, ali to bi bio tek mali
dio. Ona bi gradila na temeljima onoga najboljega što smo bili i na
konzervativnom stavu o ljudskoj osobi i društvu. Pokazali bi
glasačima zašto i kako bi takav pristup unaprijedio njihove živote.
Kako
bi to postigli, konzervativci moraju prvo steći bolje razumijevanja
što zapravo to oni imaju za ponuditi. Moramo političku privlačnost
američkog konzervatizma – lice koje nudimo javnosti –
učiniti značajno konzervativnijom, a time i principijelnijom i
praktičnijom. Svatko od nas mora biti svjedok za viziju dobrog
života koji je dostojan tog imena.
The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine
PS
Već
sam objavljivao o konzervatizmu – i društvenom konzervatizmu,
prenosio sam tekstove konzervativnih autora, u nekima od njih
izlagali su se principi konzervatizma i sažeta uvjerenja. Ipak,
Levinov opis učinio mi se posebno zanimljivim, omogućuje bolje
shvaćanje konzervatizma kao političke filozofije na više razina.
(Posebno zanimljivo za one koji u Hrvatskoj pokušavaju govoriti o
konzervatizmu.)
Unatoč
tome što se Levin osvrće na američki konzervatizam, daje savjete
koji su jako važni za situaciju našeg društva. Nalazimo se u
poziciji u kojoj se nalazimo, moramo iz nje djelovati, pogrešno bi
bilo prepustiti Ljevici da (i dalje) vodi društvo, da odlučuje u
svim Državnim programima jer se mi možda niti ne slažemo da bi ti
programi trebali postojati. Povezano, potrebno se baviti praktičnim
stvarima, ponekad će to u našem društvo izgledati kao napuštanje
konzervativne vizije i pristajanje na određenu vrstu etatizma - iako
naravno da svi programi koje Ljevica naziva konzervativnim nisu
stvarno konzervativni, ali potrebno je i takvo djelovanje. Ono
što karakterizira konzervatizam je skeptičnost prema utopijama,
zbog toga bi trebali biti dodatno oprezni da ne upadnemo u zamku
očekivanja neke svoje utopije čijim bi stvaranjem nastao prostor da
konzervativci napokon djeluju.
Uz
sve što je Levin opisao, vrijedi istaknuti da ekonomija nije
najbitnija. (Radi se o marksističkoj pogreški gdje se svi
problemi svode na to područje.) Konzervativci
imaju puno šire shvaćanje čovjeka i društva od toga. Komunizam
nije konfiscirao samo imovinu nego sav prostor između Države i
pojedinca.
Konzervativci
su skeptični prema tehnokratskom upravljanju društvom, skupu
centraliziranih eksperata koji izbacuju programe za upravljanje i
društvenim pitanjima i razmjenom roba i usluga. Takve planove
povezujemo s komunizmom, ali kao što sve češće možete čuti
usporedbe, i današnja "liberalna demokracija" ponekad ne
zaostaje puno. (Posebno je to prisutno u kritikama
konzervativaca iz postkomunističkih država, ljudi prepoznaju
stvaranje klime koju su već jednom osjećali, iako se detalji
razlikuju.)
Levinov
opis olakšava nam vidjeti koja je konzervativna vizija društva, ali
svako društvo ima svojih posebnosti, konzervatizam u Hrvatskoj će
imati sličnu viziju, ali on ne može biti kopija angloameričkog
konzervatizma, povijesne i društvene okolnosti su drugačije.
