Kada kultura izgubi smisao svetoga, ona
izgubi svaki smisao. Nestajanjem svetoga koje postavlja granice
usavršavanju kojeg može postići sekularno društvo javlja se jedna
od najopasnijih iluzija naše civilizacije – iluzija da ne postoje
granice promjena koje možemo uvesti, da je društvo beskrajno
fleksibilna stvar koju možemo oblikovati prema hirevima naših
kreativnih kapaciteta.
Takva iluzija dovodi do katastrofalnog
očajanja. Moderno stanje, koje nudi čovjeku potpunu slobodu od
tradicije ili pred-postojećeg smisla, umjesto da mu omogući
perspektivu božanskog samo-stvaranja, ostavlja ga u mraku u
kojem se sve stvari promatra s podjednakom ravnodušnošću.
Biti potpuno slobodan od vjerske
baštine ili povijesne tradicije znači prepustiti se ništavilu, a
time i dezintegraciji. Utopijska vjera u čovjekovu mogućnost
samo-inovacije, utopijska nada neograničenog usavršavanja
predstavljaju možda i najučinkovitiji način samoubojstva kojeg je
ljudska kultura ikada osmislila.
Odbaciti sveto, a to znači odbacivanje
grijeha, nesavršenstva i zla, podrazumijeva odbacivanje
vlastitih granica. Reći da je zlo proizvoljno znači reći da zlo ne
postoji, odnosno da nemamo potrebe za smislom kojeg nam daje
tradicija, smislom koji je nepromijenjen i koji ne ovisi o našoj
volji.
Ne postoje moralne kočnice volji za
moć. Naposljetku, ideal potpunog oslobođenja znači odobravanje
pohlepe, sile i nasilja, a time i despotizma, uništenja kulture i
degradacije.
[. . .]
Moguće je da pojedinac može imati
visoke moralne standarde, iako nije religiozan; ali sumnjam da je
takvo što moguće za civilizaciju. Bez religijskih tradicija, koji
razlog društvo ima da poštuje ljudska prava i dostojanstvo
čovjeka? Što je ljudsko dostojanstvo, znanstveno govoreći?
Praznovjerje?
Empirijski govoreći, ljudi su očito
nejednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su
neznanstvena ideja. Takve vrijednosti imaju svoj temelj u
transcendentnoj dimenziji.
[...]
Nedostatak transcendentne dimenzije u
sekularnom društvu slabi društveni ugovor prema kojemu bi svatko
trebao ograničiti svoje slobode kako bi živio u miru s drugima.
Takav univerzalizam interesa je još jedan aspekt moderne iluzije. Ne
postoji znanstveno utemeljena solidarnost.
Mogu uvjeriti sam sebe da je u mom
vlastitom interesu izbjegavati pljačkanje, silovanje i ubojstvo zato
jer mogu uvjeriti sam sebe da su takve stvari prerizične. Radi se o
hobsijanskom modelu solidarnosti; pohlepa koju ograničava strah.
U sjeni takve moralne anarhije vreba
društveni kaos. Kada je jedini razlog moralnih normi razboritost,
onda je društvo iznimno slabo, a njegovo tkivo puca prilikom
najmanje krize. U takvom društvu, ne postoji osnova osobne
odgovornosti, ljubavi ili suosjećanja.
