Flannery O'Connor u jednom pismu objašnjava;
Nesumnjivo mrzim pobožni govor
više od tebe jer vjerujem u stvarnost koja stoji iz njega.
Nevjernik pobožni govor
doživljava licemjernim i uvredljivim. Na sprovodima za ovosvjetsku
osobu ponekad možete čuti vjersko brbljanje o tome kako je dragi
pokojnik otišao u zajedništvo s Gospodinom. Takvo što može se
gaditi nevjerniku. Imamo nekog tko je potratio svoj čitav život a
sada ga predstavljamo kao nekoga tko žudi za susretom sa svojim
Stvoriteljem? Nominalni katolik koji nikada u životu nije izmolio
krunicu postavljen je u lijes s krunicom u rukama. Odvratno!
Konvencionalni mlaki vjernik, koji
obično miješa formule i običaje sa stvarnošću (na koju se
odnose), neće se uvrijediti. On ionako ne misli da je vjera ozbiljna
stvar. Za njega se radi samo o navici, prilagođavanju sredini i
poštovanju, zajedno s određenim osjećajem da možda nije loša
ideja prisustvovati službi kao svojevrsnom osiguranju ukoliko se
pokaže da je nešto od svih tih stvari oko raja i pakla točno.
Zatim imamo osobu istinske vjere, za
koju vjera nije stvar pogodnosti, njje štaka ili jeftina utjeha,
osiguranje ili obična stvar navike, nije stvar prilagođavanja ili
poštovanja. Takvoj osobi je cilj prodrijeti kroz formule i običaje
prema transcendentnoj stvarnosti pa ju konvencionalna pobožnost
češće vrijeđa iz ispravnih razloga.
PS
O'Connor je bitno ime američke
književnosti i katoličkog doprinosa istoj, ali nisam upoznat s
njenim radom. Ovaj post će vjerojatno ostati osamljeni podsjetnik na
nju.
Moram priznati da mi se njeni primjeri
ne čine toliko strašnim - nadajmo se da to nije jer sam
konvencionalni mlaki vjernik, ali ipak se radi o važnom
upozorenju o stalnoj opasnosti u koju mogu upasti katolici.
Pretpostavljam da mi "pobožan" govor na pogrebu
ovosvjetovne osobe koja nije marila za više vrijednosti ne smeta jer
ga smatram korisnim za one koji prisustvuju pogrebu – podsjetnik na
našu prolaznost i nužnost pomirenja s Gospodinom. (Očito, ne
mislim na besmislene i netočne pohvale preminulome, ali to ionako
nije nešto čemu sam baš svjedočio na samom pogrebu. O pogrebnim
propovijedima sam nešto objavio ovdje.)
Možda O'Connorini
primjeri, ili barem kako sam ih ja shvatio – možda je imala na
umu različite protestantske situacije, nisu nešto što bi me
toliko smetalo, ali jasno mi je zašto bi nekoga zasmetale stvari
poput različitih hodočašća koja imaju čisto sekularne svrhe, ili
procesije u kojima prednjače oni koji ne mare previše za duhovna
pitanja. I ima li išta gore od predstavljanja procesije (samo) kao
turističkog aduta i mamca?
Kada
se sjetimo primjera proslava Božića, Uskrsa; proslava sakramenata
koje se svode na hranu i piće – što onda ako krizmanici
ne znaju ništa o nauku Crkve, hrana se već počinje hladiti; možda
O'Connor nije niti dovoljno oštra.
