Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

U Why Did LiberalHumanism Fail? R. Hittinger piše o liberalnom humanizmu i Dawsonu (koji je još 1932. smatrao da je liberalni humanizam na samrti), izdvajam;

Liberalizam je doživio dvostruku krizu. S jedne strane, u ratu je s religijom iz koje je proizašao, i ne samo da nije u stanju shvatiti vlastitu povijest, nego je zbunjen "naravnom" duhovnošću čovjeka. S druge strane, mrska mu je scijentistička racionalnost kojoj je dao kulturnu važnost. Naprotiv objavljene religije, humanizam se arogantno poziva na autonomiju ljudske racionalnosti, a naprotiv znanosti igra ulogu skeptika i negatora. Odvojivši vjeru od razuma, oboje mu je nepodnošljivo. Liberalni humanizam postao je enigma samome sebi.

[...] Ipak, onaj tko čita Dawsonovu knjigu pedeset godina kasnije može posumnjati u to da je suvremeno kršćanstvo spremno popraviti štetu liberalnog humanizma. Dawson je vjerovao da samo Katoličanstvo ima potrebne resurse. U Christianity and the New Age zapisuje da su se civilizirani svjetovi oslanjali na "metafizičke temelje", a ako njih uklonimo nestaje i moralni poredak. Poput mnogih drugih katoličkih intelektualaca svoje generacije, vjerovao je da metafizika Katoličanstva (ne samo kao formule u skolastičkim udžbenicima nego kao filozofija u punom smislu) razlikuje Katoličanstvo od dugih vrsta kršćanstva. Upravo zbog te metafizike Katoličanstvo je sposobno obnoviti kulturu.

[...] Bilo bi zanimljivo čuti što bi Dawson mislio o protekla dva desetljeća Katoličanstva, tijekom kojih je tradicionalna metafizika praktički napuštena u korist onoga što bi mogli nazvati "egzistencijalističkim biblicizmom." Ne iznenađuje da je moralni red Katoličanstva i sam propao. Je li katoličanstvo postalo primitivna religija? Za Dawsonovu generaciju problem je bio ad extram, kako intelektualne i vjerske resurse Katoličanstva iznijeti u dekadentnoj kulturi Zapada – kultura koja je unatoč izgubljenosti promatrana kao duhovno dijete. Drugi Vatikanski Koncil je osmišljen, između ostalog, s misionarskim zadatkom povratka modernosti unutar zdravog humanizma. Danas je pak, nažalost, probleme ad intram. To ne utječe na Dawsonovu nadu, ali pokazuje da nam je uzalud naslađivati se propašću liberalnog humanizma.