Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

U Why Did LiberalHumanism Fail? R. Hittinger piše o liberalnom humanizmu i Dawsonu (koji je još 1932. smatrao da je liberalni humanizam na samrti), izdvajam;

Liberalizam je doživio dvostruku krizu. S jedne strane, u ratu je s religijom iz koje je proizašao, i ne samo da nije u stanju shvatiti vlastitu povijest, nego je zbunjen "naravnom" duhovnošću čovjeka. S druge strane, mrska mu je scijentistička racionalnost kojoj je dao kulturnu važnost. Naprotiv objavljene religije, humanizam se arogantno poziva na autonomiju ljudske racionalnosti, a naprotiv znanosti igra ulogu skeptika i negatora. Odvojivši vjeru od razuma, oboje mu je nepodnošljivo. Liberalni humanizam postao je enigma samome sebi.

[...] Ipak, onaj tko čita Dawsonovu knjigu pedeset godina kasnije može posumnjati u to da je suvremeno kršćanstvo spremno popraviti štetu liberalnog humanizma. Dawson je vjerovao da samo Katoličanstvo ima potrebne resurse. U Christianity and the New Age zapisuje da su se civilizirani svjetovi oslanjali na "metafizičke temelje", a ako njih uklonimo nestaje i moralni poredak. Poput mnogih drugih katoličkih intelektualaca svoje generacije, vjerovao je da metafizika Katoličanstva (ne samo kao formule u skolastičkim udžbenicima nego kao filozofija u punom smislu) razlikuje Katoličanstvo od dugih vrsta kršćanstva. Upravo zbog te metafizike Katoličanstvo je sposobno obnoviti kulturu.

[...] Bilo bi zanimljivo čuti što bi Dawson mislio o protekla dva desetljeća Katoličanstva, tijekom kojih je tradicionalna metafizika praktički napuštena u korist onoga što bi mogli nazvati "egzistencijalističkim biblicizmom." Ne iznenađuje da je moralni red Katoličanstva i sam propao. Je li katoličanstvo postalo primitivna religija? Za Dawsonovu generaciju problem je bio ad extram, kako intelektualne i vjerske resurse Katoličanstva iznijeti u dekadentnoj kulturi Zapada – kultura koja je unatoč izgubljenosti promatrana kao duhovno dijete. Drugi Vatikanski Koncil je osmišljen, između ostalog, s misionarskim zadatkom povratka modernosti unutar zdravog humanizma. Danas je pak, nažalost, probleme ad intram. To ne utječe na Dawsonovu nadu, ali pokazuje da nam je uzalud naslađivati se propašću liberalnog humanizma.

Naša civilizacija je u rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama - obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše. (S.T.Poglajen, 1939.)

Sjeti se čovječe ... - Sjeti se čovječe, da si prah, ako prah hoćeš da budeš ako cijelo svoje biće istovjetuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.

Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u prolaznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez – Boga.

No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren! Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svijesno, a još češće nesvjesno - a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.

Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvaranja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvijesno u kozmosu krije; da je tebi dano da budeš ostvarivač Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravedno trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, ali još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, ali će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.

Da, sjeti se čovječe, da si – čovjek, najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš -uvijek i stvarno sjećao, tad se ne ćeš ni – ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I Prah tvojega tijela bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje "sitne" svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedan duša, povezivati ga u jedno i davati mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernosti u služenju Istine.

A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cjelinom svojega bića – nužno teži.

S.T. Poglajen

'ideja da priroda' ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način je on stvarno 'slobodan' i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog. (BXVI)

Stranice

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana