[...] konzervativna
stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom.
Prvi zadatak, neumorno raditi prema smanjenu centralizirane i
svemoćne države; posebno uzimajući u obzir njen sve veći dug i
deficit. Drugi, i podjednako važan zadatak, jest štititi, ojačavati
i njegovati, gdje je potrebno, različite skupine i udruženja koja
tvore istinske temelje društvenog reda. S obzirom na ta dva
cilja, uvjeren sam u trajnu važnost knjige "The Quest for
Community".
PS
Tako
je Robert Nisbet završio esej Still Questing for Community u kojem
se osvrće na svoje najpoznatije djelo i njegovu relevantnost. (O knjizi sam već pisao
ovdje, kategorija Nisbet ovdje. Ukratko, piše o posredujućim
udruženjima, stalnim tenzijama između države i obitelji,
individualizmu kao fragmentaciji itd. Jedno od pitanja koje se nameće
jest koja je danas uloga države u obnovi tih posredujućih
institucija – civilnog društva, prostora koji postoji između
pojedinca i Države.)
U spomenutom eseju Nisbet
opisuje što ga je dovelo do njegovih ideja; Prvo, proučavajući
Rimsko pravo odnosno Povijest Rima, razvoj od Republike do Carstva,
shvatio je da se radilo o borbi između obitelji, moćnih u Republici
i države ili javne moći koja je uništila Republiku, a obitelj
stavila u trajnu ropstvo države. Carska država je apsorbirala sva
udruženja, koliko god ona bila tradicionalna ili dobrovoljna.
Drugi izvor njegovih
ideja je proučavanje posredujućih udruženja tijekom i poslije
srednjeg vijeka. Lako je bio vidljiv sukob obitelji i države, država
je razmrvila obitelji i sve druge posredujuće skupine. Shvatljiva su
bila nadolazeći radovi Hobbesa, Lockea i Rousseau, i njihova
glorifikacija države na štetu pluralističkog društva.
Proučavanje takvih djela
osvijestilo je u njemu sukob unitarne države i pluralističke
države, ali Roosveltov New Deal je ono što je izazvalo
reakciju. Iako New Deal nije ostvario svoje ciljeve, imao je
veliki utjecaj na Državnu politiku. Od 1932. nadalje stalno je
prisutno povećanje birokracije i nacionalnog duga.
Nisbet komentira
poslijeratni razvoj:
Kao da centralizacija i birokracija žive vlastitim životom, neovisno o uvjerenjima onih koji su na vlasti u uredu Predsjednika i Parlamentu. Ratni konsenzus je bio da će organizacija vojnog vremena biti razmontirana i otpisana kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Predviđanje je bilo potpuno pogrešno. Nakon 1945., uz puno truda, ponuđena su retorička opravdanja nastavljanja s poslijeratnom raširenom mrežom agencija, ureda i instituta. Neovisno o filozofiji novog predsjednika ili zastupnika, jasno nam je da će se povećavati nacionalni dug i deficit proračuna.