O Robertu Nisbetu i njegovoj knjizi Quest for Community objavio sam već jedan post - Kolektivizam i individualizam prijatelja dva. Časopis Imaginative Conservative objavio je esej The Death of Community? koji se osvrće na Nisbetovu uvide vezane uz modernu "zajednicu". Izdvajam nekoliko razmišljanja;
Nisbet sažima naš individualistički
bijeg: "Moralno otuđenje i duhovna izolacija ... prožimlju
naše doba." Protiv takvog otuđenja i izolacije, kao što
je Nisbet predvidio, pozivamo se na nedefiniranu "zajednicu",
nejasno objašnjenu kao "življenje zajedno":
Subotnje jutro na tržnici, piće s prijateljima, druženje uz
igru...
Ali za vrlo malo nas, "zajednica"
znači ono što je izvorno značila: "communitas",
pridržavanje stvari – moralnih standarda, liturgijskih
tradicija – zajednički; pridržavanje koje podrazumijeva,
zapravo zahtijeva, žrtvovanje naših osobnih sklonosti. Suvremeni
interes za zajednicu je reakcionarni impuls, odbacivanje tvrdnje
devetnaestog stoljeća da je svatko od nas u konačnici sam u
svemiru. Međutim, taj impuls ne ozdravljava, jer nije spreman
odbaciti tvrdnju da je svatko od nas sposoban za vrhovno ispunjenje
samo ako odbacimo obveze morala i tradicije (što obično znači
vjerske tradicije).
[...] Istinska zajednica, uzajamno
nastojanje plemenitog življenja; ovisi o takvim tradicijama
(prepoznavanje znakova nečega višeg) s takvim autoritetom (Bogom).
Sve dok ne shvatimo da ulazak u zajednicu zahtjevu žrtvu, ne samo
žrtvovanje novca ili vremena nego nas samih – naših sklonosti,
mišljenja, čak i (nezamislivo!) naših identiteta – nećemo
nikada u cijelosti živjeti u trajnoj zajednici.
Nalazimo se u čudnoj situaciji jer
individualizam koji nam je tako drag zahtijeva od nas da odbacimo
moralne tradicije, da negiramo i proturječimo, da sami definiramo
vlastite funkcije i da sami sebi budemo autoritet. Želimo oboje:
odbaciti sve strukture, granice i tradicije koje našim životima
daju smisao, ali istodobno sudjelovati u "zajednici". No,
što god da nam kultura poručivali, nemoguće je imati oboje. Moramo
izabrati; isti onaj izbor koji je stajao pred svim ljudima prije nas:
Hoćemo li tražiti sreću kroz neumoljivo pozivanje na sebe samog,
ili kroz voljno i žrtveno negiranje sebe u zajedništvu s
bezvremenskom moralnom tradicijom?
U duhu individualizma koji nas je doveo
do ovdje, izbor je naš.