Nije teško prepoznati
demokratski deficiti europske unije. Birokracija koju nitko nije
izabrao i koja ne mora nikome odgovarati svakodnevno radi na novom
poretku koji će biti lišen svih tradicionalnih načina življenja i
lojalnosti niže razine. Ponekad će se neki političar pokušati
pretvarati da imamo kontrolu nad tim procesom, ali ubrzo se to
pretvori u isprazne fraze koje samo dalje legitimiziraju vladavinu
birokracije i gubitak suverenosti. Naš nacionalni pravni sustav,
policija i sudovi više nisu tu da služe svojim građanima nego da
provode birokratske direktive.
Birokratska vizija
društva zahtjeva, između ostalog, i stalne napade na tradicionalne
običaje i institucije. Skrivena iza Države, napada i obiteljske
odanosti običnih ljudi. Potrebno je o njima govoriti s prezirom i
omogućiti "subverziju" (destrukciju, inverziju). Sve je to
naravno ukrašeno poznatim samopohvalama o "ljudskim pravima"
što olakšava ušutkavanje onih koji se ne slažu s takvom Vizijom.
Oni koji se ne slažu zaslužuju prezir, cenzuru u medijima i
krugovima Vlasti.
"Pitanje"
nacionalnih država predstavlja dobar primjer razmišljanja eu
birokrata. One su opasne jer su bile izvor sukoba, a to znači da ih
se moramo riješiti, potrebno ih je zamijeniti transnacionalnom
državom. Ali postoje dva problema s takvim razmišljanjem; Prvo,
time odbacujemo nacionalno bez da imamo ikakav razlog vjerovati da će
transnacionalno biti išta bolje. Drugo, takvo razmišljanje
podrazumijeva da su nacionalne države jednake svojim patološkim
oblicima.
Chesterton je tvrdio da
su oni koji osuđuju patrotizam jer postoje ljudi koji ratuju iz
patriotskih razloga jednaki onima koji osuđuju ljubav jer neke
ljubavi dovode do ubojstva. (Očito smatrajući da je takvo
osuđivanje ljubavi apsurdna stvar.)
Ipak, upravo takvo
razmišljanje je danas prisutno po pitanju obitelji – i
stereotipnih uloga. Osuđujemo obitelji i obiteljski život jer u
nekim obiteljima postoji nasilje. Baš kao i u primjeru nacionalnih
država postoje dva problema s takvim razmišljanjem. Prvo, osuđujemo
obitelj i "stereotipne obrasce ponašanja" bez da znamo
zašto bi ono što bi ih zamijenilo bilo išta bolje. Drugo,
osuđujemo iz zato što ih izjednačavamo s patološkim oblicima.
Takvi prigovori imaju
potvrdu u istraživanjima i, pretpostavljam, vlastitim iskustvima.
Brak je dokazano najsigurnije mjesto za žene i djecu; drugi oblici
domaćinstava imaju višu stopu nasilja i drugih društvenih
problema. "Stereotipni" obrasci ponašanja evoluirali su
kroz stoljeća i prilagođena su okolnostima života.
(Vezano uz patologije
ljubavi moram istaknuti jednu stvar: Nedavno sam pročitao mišljenje
da bi mediji uz izjavu nekog svjedoka o tome "da ju je previše
volio" pa je stvar završila tragično trebala biti popraćena
određenom osudom te izjave, vjerojatno certificiranom od strane
nekog ureda ili organizacije. Što god mislili o takvim planovima
utjecaja na medije, to ne mijenja poantu. Ne možemo osuđivati
obitelj i "stereotipne" odnose unutar nje zato jer ponekad
dolazi do patologija, posebno jer znamo da alternativna rješenja po
tome pitanju donose još više nevolja.)
O kojem god području
govorili, odredbe europske birokracije ne pružaju mogućnost
opozicije. Ne znamo tko ih je pisao i tko je za njih odgovoran. Kada
naša Vlada napiše određeni zakon odmah se javljaju pitanja i
prigovori. Nakon dovoljnog otpora opozicije i medija moguće je i
odustati od zakona. (Sjetimo se pritisaka vezanih uz zakon o najvećoj
privatnoj kompaniji.)
No, kada neka odredba
dolazi iz "Brisela" onda jednostavno ne možemo
ništa učiniti. Bezbroj zakona je već uvedeno jer nas na to
"obvezuje" europska unija. Čak i oni zakoni koji su
izrazito nepopularni u narodu planiraju se i opravdavaju jer su takve
"direktive" i prisiljeni smo ih provesti. Ne možemo nikoga
prozvati, ne možemo tražiti ničiju odgovornost jer birokrate nismo
izabrali, oni su imenovana.
Istanbulska konvencija u
tome ne razlikuje se od mnoštva drugih zakona koji su nam nametnuti.
Zakon o diskriminaciji nudi nam još jedan takav primjer. Ako se
pokušate usprotiviti ratifikaciji "Istanbulske konvencije"
ili nekom sličnom pokušaju dobit ćete odgovor da se radi samo o
slijeđenju smjernica propisanih prethodnim direktivama, nečemu na
što smo se već obvezala i što ne možemo izbjeći. Birokratski
despotizam nema alternativu.
Osim problema
birokratskog preuzimanja društva, Konvencija je određena još
jednim modernim fenomenom; tzv. "rodnim studijima" -
uključujući "ženske studije". Kritičari takvih
studija ne predstavljaju homogenu skupinu; od konzervativnih i
vjerskih mislioca do feministkinja i poznatih ateističkih
intelektualaca. Prema njima, "rod" je ideološki nabijena
riječ, a rodni studiji ne nude nikakvu akademsku vrijednosti nego
politički konformizam. (Što ne znači da ponekad ne naiđu na
pokoju istinu.)
Uspješno istraživati u
"ženskim studijima" znači djelovati unutar određenog
okvira odnosno dolaziti do određenih zaključka; ideologija je
sveprisutna a njeno kritiziranje je onemogućeno. Ne postoje
rigorozne intelektualne metode koje se njeguju. Cilj nije Istina, ona
je stvar povijesnih okolnosti, struktura moći i dominacije. Sve se
analizira kao odnos moći; ne tko je što rekao i koja je istina,
nego tko je kome, s koje pozicije, tko je ugnjetavan itd. Tipičan
primjer je analiziranja svega kao rezultata nadmoći muškog roda na
ženskim. (Problemi koji muče muškarce nisu nešto što se uzima u
obzir – smrtnost, samoubojstva, kraći životni vijek, lošiji
uspjesi u školi, manja zastupljenost, dob mirovine, "isključivanje"
iz društva itd.)
Provođenje Konvencije
prožete razmišljanjima tipičnim za "rodne studije" nije
poseban izazov za eu birokraciju, posebno kada o posljednjem koraku
odlučuje osoba koju već dugo kritiziraju da je ništa drugo osim eu
birokrata. Ustalom, na narodu je uvijek samo da ratificira, ne da
nešto stvarno i bira. Bilo da se radi o političarima, zakonima ili
konvencijama.
Dio kritičari Konvencije
svjestan je navedenoga pa će joj u skladu s time i pristupati.
Činjenica da ju zagovaraju osobe koje obično nude drugačiju viziju
društva dodatan su povod skepticizmu o vrijednosti i krajnjim
ciljevima.
***
Kada govorimo o nasilju
vrijedi se prisjetiti ranijih izjava zagovornika. Autorica jedne od
najokrutnijih izjava koju smo imali čuti od naših političara je
zasigurno Vesna Pusić. Ona je izrazila očekivanje da [vukovarske]
"žrtve silovanja budu u prvim redovima" na paradi. Bio je
to njen odgovor žrtvama ratnog zločina silovanja iz Vukovara koje
su tražile prijem kod nje. Pozvala je te izmučene žene da pravdu
potraže na trgu, daleko od nje i njenog ureda.
Izjava psihologinje
Mirjane Krizmanić srećom nije toliko okrutna, ali sama reakcija i
medijsko izvještavanje oko događaja govore nam puno o poimanju
nasilja. Žena je pretukla (i raskrvarila) svog supruga koristeći metlu nakon što ju je priupitao što ima za večeru. Ugledna
psihologinja izjavila je tom prilikom:
"Konačno se našla jedna hrabra žena koja je zakokodakala, koja je ustala na zadnje noge. Vjerujem da je pitanje o večeri bilo samo okidač nakon kojeg joj je pukao film."
Novinari su slučaj
predstavili kroz humor, a ugledna intelektualka odmah pronalazi i
objašnjenje; naime, njoj je "pukao film" jer ga više nije
mogla trpiti. To je bio okidač. Mislite li da bi se novinari, ženski
aktivisti i psiholozi šalili da je njemu "pukao film" jer
je stalno slušao prigovaranje? Svako nasilje zaslužuje osudu, ali
izgleda da to nije uvijek slučaj.
Dakle tko zaslužuje
osudu, a tko obranu? Slučaj Ružice Ćavar pruža još jedan primjer
kako se doživljava nasilje. Radi se o starici koja je završila u
bolnici nakon napada na prosvjedu, a kako se radi o ženi novinari su
priupitali i Sanju Sarnavku za komentar. Odgovor je glasio:"Nije
ona nemoćna bakica, nego vrlo agilna žena koja neumorno radi. Ona
je sve samo ne nemoćna starica."
Dakle ona ne zaslužuje
obranu (bila je na suprotnoj strani od Sarnavke po pitanju tog
prosvjeda). Ne mislim da bi se Sarnavka trebala uputiti u branjenje
svake žene koja je napadnuta, ali izjava je neprimjerena.
Izjaviti da ona nije
"nemoćna bakica", odnosno da je sve "samo ne nemoćna
starica" zvuči prilično opasno. (Baba se išla petljat u
politiku, aktivist ju je malo ošamaril, nakon par dana je već
izašla iz bolnice. Nije njoj niš, jaka je ona. Bude naučila za
drugi put pa će bit pametnija.)
Sam napadač na Ćavar se
branio na sudu;"Točno je da sam gospođi opalio
šamar, ali nisam imao saznanja o njezinoj dobi kao niti spolu jer se
sve dogodilo u sekundi".
Što se njega tiče, nakon
što mu je "pukao film", mogao je to biti i cro cop
u naponu snage. Jednostavno nije bilo načina na koji bi znao da
udara osobu koja je u kasnim sedamdesetima, niti da je žena. Zapravo
naprednjake niti ne možete optužiti za nasilje nad ženom jer oni
niti ne razlikuju spolove i rodove. Ne diskriminiraju niti po jednoj
osnovi. Čovjek je zapravo zaslužio nagradu jer ne diskriminira.
***
Kritičarima ratifikacije
konvencije često poručuju da u Konvenciji ne donosi ništa novo,
odnosno da je sve to već uvedeno u zakone pa nema smisla niti
reagirati. Treba reći dvije stvari; Prvo, ako već sve te mjere i
vrijednosti postoje onda ne postoji niti takva hitnost da ih još
jednom ratificiramo. Drugo, znamo da postoje, ali to ne znači da im
se nema smisla protiviti.
Usporedimo ih primjerice
s visokim porezima. Recimo da pokušavamo ratificirati "konvenciju
o Pravednim Porezima." Oni koji misle da porezi ne bi trebali
biti visoki su svjesni da su porezi već visoki. Ipak, to ne znači
da bi ih trebali još jednom potvrđivati međunarodnim dokumentima,
da bi trebali dopustiti nadzor nekom međunarodnom marksističkom
tijelu koje bi se brinulo da porezi budu visoki i da rastu, da se
upliću u sve pore društva i ekonomije i određuju visoke poreze; da
financiramo udruge koje se brinu o visokim porezima, šire svjesnost
potrebe visokih poreza itd.
Što se tiče naših
zakona koji su već duže vrijeme pod utjecajem eu direktiva mislim
da svi polako postajemo svjesni istih. Zagovornici Konvencije su
iznenađeni što se netko protivi spornim stvarima koje su već
uvedene, primjerice Zakonom o Diskriminaciji. Pitaju se zašto tada
nitko nije prigovarao? Prigovora je bilo, ali su ušutkani.
Nekoliko primjera pokazat
će nam utjecaj takvih (interpretacija) zakona;
Jedan zastupnik kažnjen
je jer je neudanu ženu oslovio s "gospođica". Naime,
radi se o seksizmu. Kada sam prvi put čuo za to, pomislio sam da su
ti eu birokrati stvarno podivljali, srećom što su daleko od nas.
No, ubrzo sam shvatio da priče nije iz "Brisela". Meni
teško čitljiva imena su teško čitljiva jer se radi o mađarskoj
manjini u Hrvatskoj. Dakle čovjek je ušao u polemiku s urednicom
časopisa i nazvao je "gospođica" što je rezultiralo
tužbom i odštetom od 10.000 kuna. Drugi put će razmisliti kada
odluči nekog nazvati gospođicom.
Priča čak niti ne zvuči
stvarno, jesu li je novinari izmislili?. Ali isto tako, ne zvuči
niti nestvarno. Svjesni smo da se radi o apsurdnoj presudi, ali isto
tako; lako je vidjeti donošenje takve presude. Upravo je tu i
opasnost; dolazi do širokog područja u kojem je autocenzura
najbolji izbor. Točnije, najbolji izbor ako želite kratkoročno
izbjeći probleme, zapravo je to loš izbor. Izbor koji omogućuje
tihi despotizam.
Slučaj koji je izazvao
više pažnje u javnosti je "slučaj Bećarac". Naime jedan
sudionika folklornih događanja otpjevao je bećarac, popularni
dvostih vulgarnog sadržaja. Policajka koja je osiguravala događanje
odlučila ga je prijaviti i tužiti jer je smatrala da je taj bećarac
bio namijenjen upravo njoj, nešto što nitko od prisutnih nije mogao
potvrditi. Čovjek se našao na sudu i morao je opravdavati svoje
pjevanje. Što god mislili o tome, vjerojatno bi policija trebala
imati pametnijeg posla. Nedavno sam tako pročitao vijest da je
"policija plesala protiv nasilja" na trgu. Sjajno od
policije, žrtve nasilja će to znati cijeniti. Ako Vam slučajno
ukradu auto policajac može doći nešto otplesati na praznom
parkirnom mjestu.
Osim bećarca, i maškare
su stoljetna tradicija koja je sve donedavno uspješno izbjegavala
cenzuru. Ipak, izgleda da novi zakoni i nova vremena više ne
omogućavaju kritiku. Mogli ste ismijavati i paliti stvarne ljude
(njihove likove), ali sada više ne možete niti ismijavati ideje jer
kršite zakone o diskriminaciji.
Slučaj "opizdilice"
također je bio medijski popraćen. Radi se o proizvodu koji se
prodaje već više od desetljeća, jednom od onih "darova šala"
koji navodno služi za "disciplinu žene". Srodni
proizvodi su "ženomlat" i "mužomlat", mali
valjci kojima je cilj kontrolirati ženu odnosno muža. Lanac koji ih
je prodavao našao se u problemima. Obrtniku koji ih proizvodi nije
bilo ništa jasno. Zar ljudi ne razumiju da je to, prema njemu, šala,
prodaje ih godinama i nitko se nije požalio, a sada veliki broj
medija izvještava, uključujući i regionalne, o spravi za nasilje
nad ženama koju možete kupiti u dućanu. Obrtnik se branio da
surađuje u osmišljavanju proizvoda s umjetnikom Nikom Titanikom.
Karikaturistom koji je poznat po risanju kockoglavih 'rvativna u
bijeloj potkošulji s čačkalicom u zubima. Napišete neko
konzervativno načelo u oblačić iznad takvog tipičnog rvata i
dobijete sofisticiranu kritiku. (Primjerice, kantov argument
protiv iskorištavanja drugih kao sredstva za svoj cilj lagano
predstavite kao mišljenje neukog nasilnika.) Druga stvar po
kojoj je poznat Nik Titanik jest glavna junakinja koja uvijek ima
valjak u svojim rukama spreman za uporabu. Naime, nasilje nad
muškarcima je smiješno. Muž glavne junakinje dolazi doma s
poklonom za rođendan, a ona ga dočekuje s valjkom kojeg je spremna
upotrijebiti ako nije zadovoljna poklonom.
Niti Bećarac, niti
određene pojave u maškarama, a posebno ne opizdilica nisu nešto
što bih branio u nekim drugim okolnostima. Ovdje ih samo navodim kao
primjere danas problematičnih stvari.
Ured Pravobraniteljice za
ravnopravnost spolova svakodnevno nudi mnoštvo primjera. Jedan od
njenih zadataka je "rodno" analizirati sve udžbenike.
(Postoje zakoni, direktive, konvencije i sve potrebno što regulira
tu aktivnost.) Tako primjerice analiza udžbenika hrvatskog
uključuje podatake o tome koliki postotak likova je u braku, a
koliko u vanbračnoj zajednici. Koliko glavnih likova je majka,
koliko otac itd. Analizira se koliko su uključene rodno osjetljive
teme; primjerice vjerojatno niste upoznati s činjenicom da je broj
književnica u hrvatskoj povijest znatno veći nego što ih bilježi
službena povijest, ali i takvi podaci su problematični jer se uz
književnice češće nego uz književnike spominje bračni status –
a time se potvrđuju društveni stereotipi itd. Jeste li znali da
nema nijedne radne bilježnice koja u potpunosti koristi rodno
osjetljiv jezik?
Da nema pravobraniteljice
ne bismo nikada znali da u udžbenicima povijesti, samo 0,6% vojnih
lica čine osobe ženskog spola. Ili da neki udžbenici uopće ne
objašnjavaju prelazak sa matrijarhata na patrijarhat. Time je
propuštena mogućnost da se objasni u kojem se pravcu povijest
kasnije odvijala. (Citiram stvaran prigovor, nije parodija). Ne samo
da su takvi prigovori stupidni, nego se prigovara i jer udžbenici ne
spominju određene podatke i brojke koje su dokazano pogrešne, ali
su dio pravovjerja "ženskih studija".
Izgleda da su nas krivo
podučavali povijest; sve što se dogodilo treba tumačiti kroz
(nasilni) odnos muškaraca prema ženama.
Ipak, pravobraniteljica
je jednom reagirala i u korist muškaraca. Pobunila se protiv
jeftinijeg upada za žene u klubove jer se radi o diskriminaciji.
Doduše, ispostavilo se da nisu muškarci ti koji su diskriminirani
nego žene. Naime time se "učvršćuju tradicionalna
stereotipna shvaćanja o ženama kao pripadnicama tzv. nježnijeg,
odnosno društveno slabijeg spola."
Još jedan dobar primjer
istupanja ureda Pravobraniteljice koji pruža uvid u njenu misiju je
zasigurno reakcija na studenticu koja je izrazila mišljenje protivno
feminističkom pravovjerju. Zahtijevala je objašnjenje i odgovor o
čemu se tu radi, od kuda toj studentici pravo da daje takve izjave.
Potrebno je bilo to istražiti, tražiti opravdanje.
Dakle, ova Konvencije ne
donosi toliko novosti. Već odavno postoji procedura koja se upliće
u sva područja života. Postoji čitav kompleks birokracije.Vladini
i kvazinevladini uredi u suradnji s tzv. nevladinim organizacija
sprečavaju svaku raspravu; donose diktate kojim se rješavaju sva
pitanja neslaganja.
***
Sociolog Letica koji se
zalaže za ratifkaciju ima samo jednu zamjerku na istu, naime nije mu
baš jasno što znači "rodno uvjetovano nasilje", točnije
kakvo je to nasilje nad ženom jer je žena. (S obzirom da je
Konvencija prožeta tim pojmom možda se ne radi o beznačajnom
detalju.) Članak 3. Konvencije definira;"rodno
utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu
zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;"
Što bi to značilo da je
žena napadnuta jer je žena? Nije lako sjetiti se primjera. (Jedini
primjer napada zbog spola koje mi pada na pamet bi bilo napadanje
muškarca koji nepozvan uđe u žensku svlačionicu, ali tu se očito
radi o posebnim okolnostima – doduše u današnje doba može se
pozvati na svoj ženski rodni identitet. )
Dakle napad na ženu jer
je žena znači nešto drugo. Prema objašnjenju nekih obrazovanijih
zagovornika Konvencije izgleda da se radi o nasilju na temelju rodnih
stereotipa odnosno uloga.
(O stereotipima i rodnim
ulogama se ništa ne govori osim da su društveno uvjetovani, odnosno
da su promjenjivi kroz prostor i vrijeme. )
Sutkinja Branka Žigante
Živković navodi u VL da se radi o onim situacijama kada je rodna
uloga okidač za nasilje. Citiram iz razgovora; "To
su te rodne uloge. To je iz onog priručnika za ponašanje žena iz
1955. godine."
Novinar; "Kojeg
priručnika?", odgovor;
"I dan danas visokoobrazovani muškarci drža ga u svojim mobitelima, hvale se njime i smiju se. Zbog njega su svojedobno ženama u Americi operirali kortekst prvog režnja da bi bile sretne i nasmijane i da ne bi reagirale na svoje muškarce. Upute iz tog priručnika govore da su se žene, prije nego što muškarac dođe kući, morale presvući, otuširati, našminkati i namirisati, skuhati večeru, spremiti djecu na spavanje da im tata da samo pusu i onda biti na raspolaganju mužu. "
Dakle to je objašnjenje
rodnih uloga koje nam nudi sutkinja koja predaje i sudi u slučajevima
takvog nasilja. Drago mi je da je ta stvar razjašnjena.
Moram priznati, iako
volim seriju Gruntovčani, kasnije epizode mi nisu toliko zanimljive.
Sve poslije one epizode kad je Dudek došao doma iz birtije, a Regica
nije bila otuširana i našminkana jer je cijeli dan telila kravu pa
ju je Dudek odvezao u Zagreb na lobotomiju. Serija jednostavno više
nije bila ista.
Ne znam o čemu i o kojoj
knjizi priča; ali ako visokoobrazovani muškarci razmjenjuju tu
knjigu i smiju joj se pretpostavljam da njihov smijeh nije
zavjernički zloban.
Izgleda da smo
napredovali od vremena kada smo krivili Knjigu Postanka za sve
nevolje. Da samo "nepismeni pastiri" nisu zapisali da
trudnoća i briga za dijete predstavljaju veliki napor (i muku) za
ženu, odnosno da je ženi u tim trenucima potrebna pomoć muškarca
koji mukotrpno privređuje i o kojem ovisi. Zamislite primjerice da
je pastirica zapisala da žena u devetom mjesecu trudnoće može
danima bez vode (nešto poput deve s grbom) i da ima snagu kojom može
mrviti lavlje lubanje, a da je novorođenče odmah spremno na
samostalan život – da je odgajanje djece usputna stvar koju
radite kao hobi. Pa onda bi rodne uloge bile potpuno drugačije.
Svi koji razumiju evoluciju znaju da je opis iz Knjige Postanka
potpuno pogrešan, trudnoća i othranjivanje nije nikakava muka za
ženu, nije joj je tada potrebna ikakva pomoć niti ovisi o muškarcu
- koji također ne mora mukotrpno raditi kako bi ispunio tu
dužnost.
No, koliko god bio
kvalitetan njen opis rodnih uloga, ponudila nam je primjer iz prakse
na temelju kojeg možemo zaključiti par stvari.
"Imala sam slučaj gdje je muškaraca razbio auto, pretukao suprugu i sinu psovao mater. U žalbi je izjavio : "naravno da sam sinu je...o mater kad je to moja žena, a njegova mater. A naravno i da sam razbio auto i suđe jer sam ga kupio i to je moje vlasništvo." Ili na pitanje zašto ste udarili ženu: Pa što ona misli, da će sjediti i piti kavu, a ne meni skuhati ručak". To su najčešći okidači.[...]"
Čovjek se čini kao
idiot. (Pretpostavljam da je kažnjen na neki način.)
Dakle, čini se da je
rodno utemeljeno nasilje ono nasilje koje uslijedi jer žena ne
ispunjava "rodnu ulogu". U ovom slučaju, "rodna
uloga" zahtijeva da žena kuha ručak što ona nije učinila pa
ju je muškarac "kaznio" odnosno pretrpjela je "rodno
utemeljeno nasilje". Je li to onda objašnjenje?
Niti takva definicija ne
objašnjava previše. Napadnuta je jer nije skuhala ručak, ali
zamislite da joj je muškarac rekao da mu popravi auto jer je spretna
s mehanikom. Kada to nije uspjela učiniti
muškarac ju je "kaznio".
U tom scenariju nije pretrpjela "rodno utemeljeno nasilje"
jer nasilje nije imalo veze s rodno utemeljenom ulogom. Naime "rodna
uloga" nije ta da žena popravlja auto, to rade muškarci.
Još je jedan problem.
Što s istospolnim vezama? Bilo je nekoliko slučajevima ubojstava
istospolnih partnera. Slučaj koji je uključivao masakr mačetom
dobio je dosta medijske pozornosti. Radi li se tu o rodno utemeljenom
nasilju? (Radilo se o muškarcima pa to onda nije ni bitno.)
Što s lezbijskim vezama?
Zamislite ženu koja nakon napornog dana sjedenja u odborima i
dodjeljivanja sredstava - posao koji će se povećati nakon
ratificiranja, javi svojoj partnerici da joj je sredila pare i da
uskoro dolazi doma proslaviti. Pustiti će si film, pojest malo
kokica... ma pobrinut će se ona za malu. Sjedne ona na kauč,
zagrabi kokice, a kokice nejestive. Nastavak scene ne treba
opisivati, ali pitanje ostaje. Radi li se tu o "rodno
utemeljenom nasilju"? Je li nasilje u takvim vezama također
rezultat povijesno nejednakih pozicija muškaraca i žena? (U nedavnoslučaju obračuna s noževima i puštanjem krvi sud je odlučio pustiti sve uključene.)
Dakle, "rodno
utemeljeno nasilje" se ne čini baš kao dobro definiran pojam.
Slično sutkinji, Sanja
Barić u VL objašnjava kakvim se nasiljem bavi Konvencija i koji joj
je cilj;
"[...] rod kao društvena kategorija, gdje društvo daje uloge i postavlja očekivanja pa se rodne uloge mijenjaju kroz vrijeme i od društva do društva. Konvencija govori da je nasilje nad ženama utemeljen na tim rodnim ulogama jer je položaj žene doživljen kao tradicionalno podčinjen, potplaćen, inferioran, primjeren za umjerena pojašanja, ona je ta koja mora trpjeti, dok se muškarcima dopušta puno više, oni su hranitelji... Konvencija uzrok nasilja prepoznaje ne u činjenici tko se kako fizički rodio, nego u tome što društvo pripisuje određenu ulogu ženi. Zbog toga nasilje postaje dio strukturalne pojave društva već od najranijeg odgoja, kroz školovanje, poimanje obitelji, a Konvencija pri tome identificira loše prakse u prevenciji."
Čini se da je netko
upoznat s "Rodnim Studijima".
Prvo, Istina je da
postoje ljudi koji smatraju da su žene – i njihove
tradicionalne rodne uloge – inferiorne. Takve ljude zovemo
feministima. Prema njima, žena mora postati "jednaka" -
točnije "jednaka kao muškarac" - da bi zaslužila
poštovanje.
Drugo. Možemo s prezirom
govoriti o "hraniteljima" ali to ima svojih posljedica.
Negativnih posljedica koje se tiču i muškaraca (mladića) i žena
(djevojaka) i djece. U onim dijelovima Zapadnih društava gdje je
izgubljena ideja (dužnost, obveza) mladića kao hranitelja potrebnih
svojoj djeci i partnerici dolazi do mnoštva društvenih patologija,
a to uključuje povećanje i onih protiv kojih bi se trebala boriti
ova konvencija. Mladići ne pronalaze smisao, troše samo na svoje
užitke; djevojke ostaju bez potpore i moraju se snalaziti; a najgore
prolaze djeca koja su prepuštena mnogim negativnim utjecajima bilo
ulice bilo onih s kojima žive ali s kojima nisu rodbinski vezani i
koji nerijetko imaju neke druge interese u tome. Država je tada
pozvana da postane "hranitelj", ali utjecaj roditelja je
veći od samih financija. Iako se govori o "hranitelju" kao
društvenom konstruktu, radi se o drugim (evolucijskim) utjecajima. I
uspješne, bogate žene visokog položaja u društvu tražit će
muškarca koji će biti uspješniji "hranitelj"; to vrijedi
i kada njen interese u tom odnosu nije niti dugotrajna veza niti
djeca.
(Znam da nije popularno –
možda ni zakonito - isticati takve stvari, ali one neće
nestati. Postoje različiti doprinosi majke i oca; čak i ako je
primjerice otac profesionalni kuhar, majčina uloga nuđenja obroka
ima drugačiju vrijednost. Naravno da i žene zarađuju, i muškarci
njeguju. Nije znanstveni uzorak, ali u tradicionalnim obiteljima s
više djece koje poznajem, sve žene rade - djeca su nešto
starija. U jednoj obitelji žena jedina i radi; Ali to ne mijenja
ono što želim reći.
Isto tako; najveći strah
muškarca nije da će, kada čuje da ima smrtonosnu bolest, za
izlječenje morati koristiti lijek kojeg je osmislila žena. Kako se
samo usudila; radije će umrijeti nego uzeti taj lijek.)
Treće, govoriti o
nasilju kao dijelu "strukturalne pojave društva već od
najranijeg odgoja, kroz školovanje, poimanje obitelji"
implicira potrebu društvenog inženjeringa, nešto na što
upozoravaju i kritičari.
Ipak, profesorica Barić
nas na samom početku razgovora u VL uvjerava
"[...] u aktualnoj situaciji nema ni trunčice istine u tome što tvrdi strana koja se boji ratifikacije Istanbulske konvencije";
a
nešto kasnije na pitanje "U slučaju ratifikacije
kakav je pravni status Konvencije?" odgovara;
"Ona tada postaje dio unutarnjeg pravnog poretka, pravne snage iznad svih zakona."
Pretpostavljam da onda
ipak ima barem trunčica istine u kritikama na račun Konvencije.
***
Što onda konkretno piše
u Konvenciji, izdvojit ću samo par stvari;
Pozivaju se na ranije
dokumente, neke poznatije, neke potiho uvedene kao plod birokratskog
širenja. Radi se o povećem broju stranica tako da nisam upoznat sa
svime što piše u tim dokumentima, ali sam u njima pogledao neke
definicije.
Primjerice izgleda da
"rodna ravnopravnost" ne označava jednaka prava muškaraca
i žena kao što bi netko mogao pomisliti. Ne radi se o tome da
muškarac i žena imaju jednake mogućnosti i opcije u životu, nego
o tome da bi trebali imati iste ishode. Kada ne postoje isti ishodi
onda se očito radi o rezultatu diskriminacije. Prema tome, "rodna
ravnopravnost" zahtijeva podjednaku zastupljenost žena i
muškaraca. (Na svim pozicijama u svim područjima društva,
pretpostavljam, ako slijedimo logiku) Bilo da se radi o javnim
pozicijama ili privatnom sektoru, razvijaju se različiti mehanizmi
nadzora kojima se želi postići takva ravnopravnost.
Konvencija obvezuje
stranke da poduzmu sve potrebne mjere za uvođenje "rodne
ravnopravnosti", odnosno "osiguravanje praktičnog
ostvarenja tog načela". Pretpostavljam da to možete
interpretirati kao uklanjanje eventualnih prepreka istim pravima što
nije posebno kontroverzno, ali s obzirom na sve veći broj zakona i
"preporuka" kojima je cilj postići jednaku zastupljenost
možemo to interpretirati i nešto šire. (Uostalom, stalno čujemo
da žene u našem društvu nisu postigle ravnopravnost, očito se tim
pojmom ne misli na iste opcije nego na iste ishode.)
Primjerice imamo zakon
prema kojem se na izbornim listama treba nalaziti određeni postotak
žena. Posljednjih nekoliko izbora obilježeno je zamornim
izvještavanjem tko je prekršio taj zakon koji pokušava ostvariti
proizvoljne planove birokracije. Politikom bi se trebali baviti oni
koji su motivirani, spremni i sposobni za to. Ispunjavanje kvota ne
donosi nikakvu posebnu korist. Izbori imaju svoj cilj, Vlast ima
svoju funkciju, ne služi da bi se zadovoljavale kvote. Kanadski
premijer je oduševio liberalne medije kada je u vladu postavio
ljude na temelju njihovih demografskih obilježja; a još više ih je
oduševilo njegovo objašnjenje zašto je to učinio. Naime, njegovo
objašnjenje je bilo "zato što je 2016. godina".
Sjajno objašnjeno. S vremenom je Trudeu postao parodija samog sebe
pa je izgleda nekako popustilo oduševljenje njime. Zašto bi na
najvažnije pozicije stavljali ljude jer su određenog spola ili boje
kože? Zašto ne bi postavili najsposobnije?
"Rodna
ravnopravnost" u smislu jednake zastupljenosti muškaraca i žena
ne postoji na naftinom platformama ili u dječjim vrtićima. Ne radi
se o neopravdanoj diskriminaciji, postoji puno faktora koji dovode do
takvih razlika.
(Možete pročitati da
smo daleko od ravnopravnost jer tek mali postotak očeva odlazi na
porodiljni; većinom su žene te koje ga uzimaju. Vjerojatno postoji
drugo objašnjenje osim diskriminacije; i nekako sumnjam da bi same
žene bile zadovoljne kada bi tu postigli "ravnopravnost".)
No, ova digresija o
"ravnopravnosti kroz jednaku zastupljenost" nije toliko
bitna za sada. Dovoljno je reći da kada dođete u bolnicu i čujete
"Bez brige, ovdje imamo jednaki broj doktora i doktorica; mi
ne zapošljavamo na temelju znanja i sposobnosti nego na temelju
spolnih obilježja." nećete biti zadovoljni.
---
U Preambuli Konvencije
se, između ostalog, navodi:
"prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca i do sprečavanja punog napretka žena; "
Ovo je teško
povjerovati. Radi se o feminističkoj ideološkoj zaluđenosti,
običnoj pseudoznanosti koja nasilje objašnjava kao rezultat
"povijesno nejednakih odnosa".
Odmah poslije se navodi;
"prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarce; "
Ovakve izjave i korišteni
termini su ono što kritičare poziva na oprez. "Stukturalno
nasilje" jedna je od omiljenih termina neomarksista (Posebno
prisutno u području tzv. "mirovnih studija".) Jedna domaća
organizacija ga na svojim stranicama opisuje kao "ono
[nasilje] kod kojega nema prepoznatog počinioca". Dakle ne
postoji zakon koji bi trebali promijeniti, jednostavno je potreban
sveoubuhvatan proces društvenog inženjeringa na svim razinama.
---
Već smo se bavili time
što znači "rodno utemeljeno", ali što uopće znači
nasilje? Prema Konvenciji, nasilje, odnosno njegove posljedice, imaju
više oblika; "tjelesnu, seksualnu, psihičku ili
ekonomsku štetu"
Svi imamo otprilike
predodžbu što znači "tjelesna šteta". "Psihička
šteta" ima prilično široku definiciju sudeći po stranicama
udruga koje se bave tim pitanjem , ali svakako postoje situacije koje
bi svi osudili.
"Seksualni zločini"
su također nešto što će svi osuditi kao najgore prijestupe koji
zaslužuju oštre kazne.
Ipak, danas su ti zakoni
toliko prošireni da obuhvaćaju i apsurdne situacije. Ako se sjetimo
svih primjera iz nedavnog "metoo" pokreta shvatiti ćemo da
se stvarno svašta pokušava osuditi u tom području.
Seksualno oslobođenje, i
potpuni raspad "stereotipa" i "rodnih uloga" oko
udvaranja proizvele su veliki broj problema, i još veći broj
problematičnih rješenja za te probleme. Iako je dugo vladalo
uvjerenje da je sve u redu dok postoji "pristanak" danas se
javlja svijest da je "pristanak" puno kompleksnija stvar.
(Barem u naprednjačkom modelu ponašanja.) Danas možete
upasti u probleme jer je djevojaka naknadno shvatili da, iako je
"pristala", osjeća kajanje i da nije bila spremna nositi
se sa svim posljedicama.
Novi zakoni u tom
području unose samo još zbrke. Naš zakon poznaje takozvani "snošaj
bez pristanka". Moglo se to činiti kao nešto što bi trebalo
pomoći žrtvama, ali u praksi se pokazalo da ono što bi sudili kao
"silovanje" sada može postati "snošaj bez
pristanka". Još jedan primjer gdje promjene štete onima kojima
bi navodno trebale pomagati, odnosno udaljavaju žrtvu i društvo od
pravde.
Ekonomsko nasilje je
zanimljiv primjer. Iako konvencija samo spominje "ekonomsku
štetu" radi se o široj temi. Ne prepoznaju sve države taj
prijestup, a prema različitim istraživanjima ne prepoznaju niti sve
žene da su žrtve tog zločina. Jasno nam je da otimanje imovine ili
nasljedstva spada u nasilje, ali različiti istraživači su prilično
raširili taj pojam. (Postojeći zakon je srećom smisleniji od
različitih pojašnjenja aktivista koji su gotovo svaku pojavu
uspjeli protumačiti kao ekonomsko nasilje.)
Zajednički život očito
podrazumijeva kompleksnu isprepletenost interesa i odgovornosti;
unijeti razdor nije teško, ali je teško, u slučaju sukoba,
raspetljati stvar. Publikacije udruga koje raspravljaju o svim
oblicima nasilja ponekad idu toliko daleko da ga definiraju kao
subjektivnu stvar – nasilje je ono što netko smatra nasiljem.
Takvo trivijaliziranje samo odmaže u osudi stvarnog nasilja.
---
Članak 8. i 9. odnosno
se na obveze Država koje moraju financirati aktivnosti nevladinih
organizacija. Ne iznenađuje da su upravo te organizacije
najglasnije.
Dalje nailazimo na;
"Članak 12. – Opće obvezeStranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca. "
Dakle, Konvencija nalaže
da iskorijenimo predrasude, običaje i tradicije [koje se temelje na
stereotipnim ulogama žena i muškaraca]. Drugim riječima,
konvencija nalaže potpunu kontrolu društva.
Potrebno je osloboditi
društvo od običaja, tradicija, autoriteta i tradicionalnih
institucija. Često čujemo takve pozive. Ali što onda preostaje?
Što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija?
Tko onda definira društvo?
Umjesto organskog razvoja
imamo proizvoljne planove birokrata. Birokracija je ta koja upravlja
životom pojedinca; od začeća do smrti; ona definira na koji način
ćemo živjeti s našim bližnjima. Obitelj i naslijeđena
kultura su neprijatelji jer nisu egalitarni. (Birokracija
konfiscira čitavo društvo.)
Takvo razmišljanje je
potrebno nametnuti politički, pravno, društveno i kulturno kada god
je to moguće.
Konvencija nastavlja;
"Članak 14. – Obrazovanje
1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja. "
Potrebno je uključiti
takvu ideologiju u nastavni plan i program na svim razinama
obrazovanja. Nova ideologija preuzima sve. Sve što djeca i mladi uče
treba biti prožeto njome. Sami priznaju svoje planove društvenog
inženjeringa.
Krajnji cilj nije samo
promovirati ideologiju nego stvoriti svijet u kojem djeca neće
birati "stereotipno" ponašanje u životu. Ne radi se o
tome da djeca uče o "nestereotipnim" rodnim ulogama, nego
da oblikuju svoj život prema onome što su naučili. Obitelj nije
samo nepotrebna, nego je i štetna; birokracija je tu da je zamijeni.
Druga stavka istog
članka:
"Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima. "
To je izgleda bilo
potrebno navesti da ne bi netko posumnjao u njihovu predanost
sveobuhvatnim promjenama. Dakle, ne radi se samo o vrtićima, školama
i obrazovnim ustanovama, radi se o svemu s čime bi čovjek mogao
ispunjavati svoje slobodno vrijeme. Sport, kultura, mediji.
Nedopustivo je da se
netko bezbrižno opušta na nekom sportskom događaju, posjetu
izložbi ili
nekom koncertu; svatko
mora stalno biti svjestan zadatka izgradnje novog društva.
(Slobodno uživajte u
Mozartu, ali morate znati da je on bio muškarac. On je proizvod
patrijarhata, govori kroz stereotipe i nasilje; u njegovim operama
žene su majke, ljubavnice i supruge; nisu inženjerke i vojskovođe.
Sjetite se svih onih ženskih mozarta koje ignoriramo jer nisu
muškarci. Ili što već treba istaknuti uz podučavanje njegove
umjetnosti.)
---
Naravno, uz sav taj
posao, potreban je i mehanizam nadzora, način na koji ćemo stalno
pratiti razvoj; upozoravati, poticati i kažnjavati. Članak 66.
navodi
Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu “GREVIO”) pratit će provedbu ove Konvencije od strane stranaka.
GREVIO će se sastojati od najmanje 10 članova i najviše 15 članova, uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu, kao i multidisciplinarno stručno znanje. Njegove članove birat će Odbor stranaka između kandidata koje predlažu stranke, na razdoblje od četiri godine, s mogućnošću jednog reizbora, te će biti izabrani među državljanima Stranaka.
Rodna ravnoteža i
jednakost su jako bitni, poručuje nam to Konvencija. Pogodite koji
je omjer žena i muškaraca u toj skupini? Nije teško. Odnosno, nije
teško ako znate što znači dijeliti s nulom. Svi članovi su
naravno žene; baš kao što to priliči skupini koja se toliko
zalaže za ravnopravnost.
(Iz životopisa saznajemo
da se bave "gender" ovim "gender" onim, jedna je
primjerice "chairperson" rodnih studija. Takvi lingvistički
vandalizmi sami po sebi posebno ohrabruju.)
Nisam se upuštao u
detaljniju analizu onoga što su objavile te aktivistice kojima
predajemo našu suverenost; ali sigurno će učiniti sjajne stvari.
Nema razloga zašto im ne bi prepustili kontrolu nad društvom.
***
Nije teško vidjeti da bi
dijelovi konvencije koji se tiču azila, rehabilitacije prekršitelja,
kažnjavanja i sl. mogli biti "kontroverzni"; ali to mi
trenutno nije bilo zanimljivo. (Nemojmo ni zaboraviti da se u
konvenciji ne spominju samo partneri nego i drugi prekršitelji –
neovisno o naravi odnosa sa žrtvom, a žrtve su i one žene
prije punoljetnosti.) U obiteljskom pravu muškarci su često
diskriminirani, sigurno će i implementacija Konvencije donijeti nove
primjere.
Konvencija spominje i
potrebu programa prevencije, posebno ističući programe za dječake.
Samo po sebi ne mora biti ništa sporno, svatko odgaja svoje sinove
da ne udaraju djevojčice i sl. (Poznat nam je taj stereotip.) Ali ne
možete dječacima poručivati da oduvijek ugnjetavaju žene;da su
dio patrijarhata, da su silovatelji i nasilnici. Da su muškarci
odgovorni za sve svjetske probleme, da sustavno ugnjetavaju žene, da
su kolektivno odgovorni za različite zločine i nasilje protiv žena.
Da je njihova muževnost "toksična", da trebaju biti
izfeminizirani. Čitava povijest čovječanstva povijest je
ugnjetavanja kojem i oni pripadaju jer su muškarci. Oni imaju
privilegije. Trebaju se sramiti svog muškog roda, ispričavati se
zbog njega, osjećati mržnju i samoprezir.
(Nije korisno ni za
djevojčice i žene kada im poručujete da ih muškarci ugnjetavaju,
da su njihovi eventualni neuspjesi rezultat patrijarhata.)
Obično, kada razmišljate
o sprečavanju i kažnjavanju nasilja u obitelji, pretpostavite da će
nasilje biti u fokusu. Ali postoji i drugi pristup. Proglasite svo
nasilje rezultatom stereotipa – rodno utemeljenim; zatim
uklonite stereotipe i rodne uloge. Rezultat svega je da ste riješili
problem nasilja.
Bez obitelji, nema ni
nasilja u obitelji. Naravno, zapravo niste riješili problem.
Obiteljsko nasilje niste uklonili zato što ste uklonili obitelj.
"Oslobađanje"
od rodnih uloga olakšava muškarcima da napuštaju svoje žene i
djecu. Teže se formiraju nove obitelji, razvijaju se sukobi između
muškaraca i žena. Pate i žene i djeca. Unatoč tome, upravu
njihovu patnju aktivisti smatraju nečime što sprečavaju i
olakšavaju. Zaslijepljeni vizijom utopijske budućnosti bez rodnih
uloga jednostavno ne prepoznaju mane svijeta kojeg zagoravaju.
Svi ćemo se složiti da
žrtve (i društvo) zaslužuju pravdu; i siguran sam da su upravo
kritičari Konvencije općenito skloniji propisivati rigoroznije
kazne u težim slučajevima – kazne zbog kojih bi se
ljudskopravaši bunili. (Tako da odbacivati sve kritičare kao
osobe koje ne mare za - ili čak odobravaju i potiču -
nasilje nije opravdano.)
Nažalost, "problem"
nasilja ne možete u potpunosti "riješiti". Ne radi se o
nečemu što "struka" može iskorijeniti. Naprednjaci su
skloni kriviti društvo (ili neke nežive objekte) zbog prisutnih
patologija u ponašanju, ali takav pristup ne pridonosi rješenju.
(Za nasilje među mladima, kriv je kapitalizam, za terorizam je
kriv zapadni imperijalizam, oružje je krivo za nasilje, internet
dovodi do... droga i alkohol su krivi za... itd.) Ljudi imaju
slobodnu volju. Kriviti stereotipe, povijesne nejednakosti, rodne
uloge ili što već neće riješiti problem.
Kao što upozoravaju mislioci skeptični prema viziji eubirokrata; Obitelj je temelj
društva, a uloga oca i uloga majke bitan dio normalnog ljudskog
života; ta uloga zahtijeva predanost koju društvo treba vrednovati.
Odbacivanje i preziranje tih uloga vodi u propast.
Hvalimo se svojim novim
slobodama, ali smo zapravo pod sve većom kontrolom. Bezimeni
birokrati upravljaju čitavim društvom; ne postoji kultura slobode
samo politički nametnutni konformizam.
Nadajmo se da nećemo
prekasno shvatiti sve razmjere uporabe države sile,
odgojno-obrazovne indoktrinacije i društvenog inženjeringa.
