Istražujući pitanje
autonomnih institucija Scruton se, u knjizi The Meaning of
Conservatism, pozabavio i obrazovnim institucijama koje mnogi
doživljaju kao iznimno važne u borbi za dušu društva; bilo zato
što one imaju određene standarde bez kojih ne doprinose ništa
ljudskom životu, bilo zato što donose "privilegije" za
koje žele da se raspodjele. Za neke je obrazovanje cilj, a za neke
sredstvo.
Napominje da je jedna od
nepoželjnih posljedica zakonski obveznog obrazovanja (ili možda
bolje dolaska na nastavu), što postaje nemoguće promatrati
autoritet učitelja kao nešto što je rezultat roditeljskog
delegiranja; institucije doma i škole ne oslanjaju se na istu vrstu
prirodnog poštovanja. Autoritet učitelja se javlja neovisno, jedino
opravdanje mu je inherentno pravo države da zahtijeva poslušnost;
ali tako školske institucije gube svoju autonomiju, i postaju
predmet istog nezadovoljstva i odbacivanja kojeg su ljudi skloni
pokazati prema samoj državi.
U birokratskom društvu
je normalno da ljudi promatraju obrazovanje kao sredstvo (primjerice
kao sredstvo napredovanja u društvu, "ekonomskog rasta",
smanjenja nezaposlenosti). Ali razlog zašto neko područje ima
vrijednost je u njemu samom. Naravno, svi ljudi ne žele provoditi
svoje vrijeme obrazujući se, niti bi svi imali koristi od toga.
Izuzev obitelji, autonomne institucije su prilagođene ispunjenju
različitih ljudi.
***
Govoreći o obrazovanju, upozorava na opasnost "relevantnosti", i svu konfuziju koju je ta ideja prouzročila u humanističkom području.
Prva gesta prema
"relevantnosti" je stvaranje "meta-disciplina".
Uzmimo za primjer nogometno umijeće. Potrebna je velika vještina i
fizička izdržljivost, ali malo teoretskog učenja. "Nogomet"
može biti neki kurs, ali ne može biti akademska diploma. Time ne
želimo usporediti sociologa i nogometaša, nego ukazati da ciljeve
autonomnih institucija ne možete prenijete kao sredstva drugih bez
štetnih posljedica.
Netko tko ima veliku
strast prema nogometu, i nikakvu sposobnost igranja istog, možda
želi iskomunicirati svoj entuzijazam, poželjno u ugodnim i dokonom
okolnostima. Drugi pak, podjednakog nedostatka vještina, rado
prihvaćaju mogućnost da tri godine žive na javni račun i
razmišljaju samo o nogometu. To dovodi do osmišljavanja
"Nogometnih studija" koji sadrže različite "module",
primjerice; sociologija nogometa (uključuje proučavanje
strukture gomile i "karizme" igrača);
filozofija nogometa (počevši od Aristotela i katarze,
istražujući otuđenost rada u sportu); psihologija
nogometa (sadrži suhoparna istraživanja kako ljudsko oko
percipira loptu; ali i puno zanimljivija razmišljanja o "nogometu
i nesvjesnome"); etiku nogometa (uključuje
"društvenu odgovornost i prave izvore huliganizma u
kapitalističkom društvu; povijest nogometa i odnos prema klasnim
strukturama; itd. Mnogi sociolozi pozdravljaju takav
studij jer je "relevantan"; izravno je primijenjen
na društvene i političke probleme s kojima je svijet danas suočen.
Puno je korisnije, reći će sociolog, za studenta koji je "suočen
sa problemima življenja u postindustrijskom društvu"
studirati prema takvoj diplomi, nego za diplomu u klasičnim djelima
ili teologiji. Diplomu prihvaća sveučilište (na kojem su, iz
socioloških razloga, već zabranjena klasična djela i teologija).
Poznati nogometni klubovi, u potrazi za publicitetom, sponzoriraju
takve studije. Uskoro je akademski svijet zasićen predavačima
nogometnih studija.
***
Primjer je to koji ima paralelu u povijesti "Ženskih studija" i "Gay studija" (poznato i kao "Queer Teorija") na američkim sveučilištima. Prilikom prvog izdanja Scrutovone knjige [1979] ideju nogometnih studija su odbacivali kao smiješni primjer. Međutim u međuvremenu [2002] "sportski studiji" su postali standardno područje. Takva područja nastaju nabacivanjem različitih disciplina i stvaranjem umjetnih veza područja "relevantnosti" i "društvenih pitanja". Ilustracija su nerazumijevanja koje nastaje kada obrazovanje promatrate kao sredstvo.Scruton dalje objašnjava (prenosim nešto izmijenjeni tekst jer spominje britanske specifičnosti);
Prvo takvo područje koje
se probilo u visoko obrazovanje u Velikoj Britaniji bila je
"Edukacija" [eng.
Education – obrazovanje, školstvo, prosvjeta, odgoj],
osmišljeno kao nužni uvjet za karijeru podučavanja. Takav
obmanjujući pristup je vjerojatno učinio najviše štete našem
obrazovnom sustava. Doveo je odmah do formiranja "Studija Za
Obrazovanje" [Schools of Educations], i
osmišljavanja diploma u području Obrazovanja, iako ne donosi niti
razumijevanje područja niti sposobnost podučavanja istog, i koju je
morao imati svatko tko žele raditi u državnim školama. Proizveo je
i novu klasu birokratskih stručnjaka, "obrazovnih
stručnjaka" koji diktiraju što se događa u
učionicama prema utopijskim teorijama pritom ne pokazujući
svjesnost oko toga što neznanja zaista znači. Tako je u osnovnim
školama razvijeno pravovjerje "podučavanja koje u
središte stavlja dijete" , zajedno s "revolucijom
relevantnosti" koja inzistira da podučavanje mora
biti relevantno interesima djece (koja tek nešto uče).
Takve ideje uskoro su
dobile i službeni status u vladinom dokumentu iz 1967. Dokument je
entuzijastično dočekan od strane oslobođenih učitelja kojima je
dan novi zadatak. Fokus više nije na učitelju nego na učeniku,
sugerirajući da ukoliko djeca ne uče problem nije u nedostatku
discipline nego u višku iste, zagovarajući "individualizirani"
proces učenja, u kojem je odnos između učitelja i učenika
prepravljen u oblik partnerstva, gdje "aktivno učenje" i
"učenje poznavanjem" zamjenjuju tradiconalni pristup
"učenja deskripcijom" – na taj i druge načine
je Izvješće oslobodilo učitelje tereta odgovornosti koje je
postalo preteško. Isto vrijedi za gotovo svaku teoriju
razvijenu u našim ustanovama koje podučavaju "obrazovanje";
u teoriju se vjeruje ne zbog njezinih istina, niti zbog racionalnih
argumenata u njenu korist, nego zato što proizvodi "stručnjake"
bez znanja: ljude koji imaju društvene benefite obrazovanja, bez
pravog truda koji je potreban za stjecanje istog.
[...] Primjer
"Obrazovanja" je jasan podsjetnik štete kada izmišljene
discipline zauzmu poziciju pravih. Naravno, teško je identificirati
kvalitetu zbog kojih je disciplina istinski obrazovna (odgojna). Neki
misli da je lažna narav diploma drugog reda proizlazi od lažnog
jedinstva njenih tema prvog reda. Primjerice, reći da su
"Komunikacijski studiji" jedna tema – koja se fokusira
na govor, geste, slikarstvo, glazbu, televiziju, politiku i
fotografiju – je poput tvrdnje da postoji jedna teorija rupa
koja objedinjuje rupe na majicama, rupe na cipelama, rupe u zemlji;
crne rupe, rupe ključanice, i rupe u argumentima. Ipak, apsurdnost "Rupnih studija" razlikuje se od apsurdnosti
"Nogometnih", Komunikacijskih" ili "Medijskih
studija", sličnija je apsurdnosti "semiologije" koja
je jedno vrijeme dominirala na kontinentu.
[...] Pravi promašaj
lažne diplome poput "Edukacije" ili "Medijskih
studija" leži u drugo-rednoj naravi, i nezasluženoj
"relevantnosti". Zbog toga spomenute discipline nisu
u stanju ozbiljno shvatiti temu koju istražuju. Uzmimo za primjer
hipotetsko područje "Matematičkih studija", diploma za
one koji ne vole rigoroznost staromodne matematike, i koji žele
shvatiti matematiku u "širem kontekstu", kao temu
koja je možebitno relevantna za probleme s kojima se suočava
postindustrijsko društvo. Ovaj studij nudi kurseve u sociologiji
matematike (koja proučava efekete "neprivilegirane pozadine"
na matematičku eminenciju, i matematičke kompetencije na društvenu
poziciju), psihologiju matematike (koja je prilično suhoparna
osim modula posvećenom nesvjesnome), filozofija matematike (koja
se ne oslanja na ikakvo poznavanje logike nego se bavi
"dijalektičkom" misli) i povijest matematike; uz
opciju "Matematičke umjetnosti", Pitagorijske
kozmologije" "Simbolizma brojeva" i "Univerzalne
povijesti broja 2". Nitko neće pretpostaviti da takav
studij rezultira razumijevanjem, bilo matematike, bilo ičega drugog.
Teško je shvatiti koja bi korist bila od tog studija. Radi se o
običnoj fantaziji, čak bi i obrazovni stručnjaci smatrali da je ne
trebamo ponuditi studentima, barem ne prije daljnjeg istraživanja.
Problem nije taj što
takva diploma ne bi dovela do karijere (to vrijedi za svaku
akademsku disciplinu) ili što je neznanstvena (to vrijedi i
za engleski ili filozofiju). Probleme je što ne nudi ikakvu
kritičku refleksiju, a stoga ne utjelovljuje nikakvu edukacijsku
vrijednost. Istinsko kritičko procjenjivanje matematike rezervirano
je za one koji imaju matematičko razumijevanje. Završetkom
"Matematičkih Studija" nećete imati sposobnost
razumijevanja matematičkog dokaza, niti ćete imati ikakav drugi
intelektualni uspjeh koji bi se pokazao u kritičkoj refleksiji koju
možete primijeniti na primjerima van onih koje su vas podučili.
Područje drugog-reda nema ni znanstvenu metodu koja je nužna za
rezultate ni disciplinu humanističkog podučja (koja dovodi do
kritičke inteligencije.)
PS
Zašto biti tako strog
prema Rupnim studijima. Jednostavno, ne radi se o akademskoj
disciplini. Možete se baviti takvim područjem drugog reda, ali bez
znanja područja prvog reda vaše analize nemaju veliku vrijednost.
(Područja poput Ženskih Studija su u još lošijoj poziciji jer
osim što oni koji se bave tim područjem ne moraju imati ikakvo
konkretno znanje, primjerice ne moraju znati išta o biologiji, samo
područje i metode u sebi imaju već ugrađene odgovore.)
O
obrazovanju je Scruton pisao na drugim mjestima, ovdje ga samo uzima
za ilustraciju širih tema koje istražuje vezano uz društvo: ovdje
se najviše bavi primjerom visokog obrazovanja: iako kada govori
o Edukaciji, odnosno podučavanju Edukacije, onda se dotiče svih
razina obrazovanja. Naravno
napominje da visoko obrazovanje nije za svakog, zato trebaju
postojati različite institucije koje će odgovarati na potrebe
različitih ljudi.
(Scuton je bio kritičan
prema trendovima u humanističkim znanostima koje promatraju Zapadnu
civilizaciju kao proizvoljni ideološki aparat, a ne repozitorij
istinskog moralnog znanja. Studentima se poručuje da cilj
obrazovanje nije naslijediti kulturu nego je "ispitati" i
zamijeniti je novim pristupom koji ne razlikuje različite oblike
življenja. Umjesto distinkcija i prosuđivanja nudi im se jednakost
i uključivost; suditi je zločin. Iza relativizma skriva se
apsolutizam. Kao što je očito iz ovog teksta, kritičan je i prema
drugim načinima degradacije visokog obrazovanja i svog područja.)
Scruton piše o situaciji u Britaniji
tako da se problemi i eventualna rješenja razlikuju od naših.
(Imaju privatno školstvo, imali su sutav stipendiranja siromašnih
učenika itd.) Nisam ni siguran koji bi točno ekvivalenti
institucija Edukacije o kojima piše bili kod nas, ali kada se
prisjetite različitih programa koji se sve češće provode u našim
školama i stručnjaka za kurikularne reforme koji nas vode u bolju
budućnost njegove kritike se neće činiti prestroge, naprotiv.
---
Naravno, svatko tko
ponudi svoju viziju školstva i školskih programa može očekivati
kritike. Postoje oni koji obrazovanje vide kao cilj sam po sebi, i
oni koji vide obrazovanje samo kao sredstvo ka nekom drugom cilju.
Kada još dodate neslaganja oko metoda pojedine filozofije ili
pitanje praktične implementacije znate da će svatko tko se upusti u
zadatak izrade programa izazvati žestoke reakcije. (Pritom nismo
ni spomenuli financijske interese uključenih; sindikata, izdavača,
proizvođača opreme, gradova, različitih institucija itd.)
Vjerojatno bi očekivali
da će instrumentalnu vrijednost tražiti oni koji si ne mogu
dopustiti dokolicu (pritom to ne koristim kao negativan pojam),
ali mislim da i među njima ima puno onih koji traže da njihova djeca
nauče stvari koje će biti sama sebi svrha. Primjerice postoje
roditelji koji inzistiraju na glazbenoj edukaciji djece, ili oni koji
inzistiraju da im djeca prime vjeronaučnu pouku itd.. Isto tako,
nemali je broj onih koji si mogu dopustiti dokolicu, ali će
inzistirati da njihova djeca steknu neka znanja i diplome ne zbog
same vrijednosti nego kao sredstvo višeg društvenog statusa, bolje
karijere itd.
Možda će se ljudi
različitih vizija obrazovanja sukobljavati oko ciljeva, i možda će
u većini nas postojati određeni sukob u kojoj mjeri bi obrazovanje
trebalo biti podređeno jednom od tih dvaju ciljeva, ali svi, ili
barem većina, se možemo složiti da različiti članci stručnjaka
za kurikulum ne nude nikakvu vrijednost.
U jednim dnevnim novinama
redovito možete pratiti objavu članaka od kojih se većina savjeta
sastoji od "kada je vani mokro pada kiša" primjera iz
drugih društava. Autorica se jedan dan žali što svako dijete nije
u stanju položiti sve ispite pa mora ponavljati, da bi drugi dan
objavila da su nam potrebni kriteriji izvrsnosti u školstvu. U
komentaru na istraživanje koje je pokazalo da većina mladih želi
biti jutuber kada odraste rečeno je da bismo trebali ponuditi djeci
obrazovanje jutubera jer oni to žele i to je valjda relevantno za
njihov život. Takve ideje mogu pasti samo nekome tko je prošao
"obrazovanje za jutubera".
Izbor
obrazovanja se ne čini kao izgledna opcija u bližoj budućnosti.
Što je čudno jer smo svi za "pravo na izbor",
"ljudska prava", "prava djece"
itd. Čovjek bi mogao pomisliti da se ti pojmovi koriste iz nekih
drugih razloga, a ne zato što ljevičari stvarno traže istinsku
slobodu.
