Svatko ima savjest.
Ali većina psihologa misli da ljudi sa "antisocijalnim poremećajem ličnosti" nemaju.
Primjerice Robert D. Hare kaže da njima "potpuno nedostaje savjest i osjećaji za druge", tako da oni "sebično uzimaju što žele i kako žele", kršeći norme "bez najmanjeg osjećaja krivnje ili kajanja"; obilježje im je "zapanjujući nedostatak savjesti. David T. Lykken smatra da "nisu uspijeli razviti sasvjest i empatične osjećaje." Četvrto izdanje knjige "Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders" navodi kao dijagnostički kriterij za poremećaj "nedostatak kajanja, što vidimo iz ravnodušnosti ili racionaliziranja toga što su naudili, zlorabili ili krali od drugoga". Peto izdanje jednostavno navodi "nedostatakt kajanja nakon što ste povrijedili ili loše postupili s drugim."
Problem s takvi izjavama je što tretiraju savjest, krivnju, "osjećaj" krivnje, žaljenje, kajanje i nedostatak normalnih moralni osjećaja kao istu stvar. Tradicija klasičnog prirodnog prava razlikuje te stvari. Savjest nije ono što osjećamo, nego ono što znamo. Kajanje i žaljenje nisu ono što znamo, nego ono što osjećajmo prema onome što znamo. Krivnja je stanje kada ste učinili nešto pogrešno; svijest o krivnji je spoznaja da ste u tom stanju; a osjećaj krivnje je osjećaj koji je rezultat takve spoznaje.
Uzimajući u obzir te distinkcije, potpuno je moguće da osoba ima savjest, ali da nema grižnju savjesti. Sama činjenica da ljudi sa antisocijalnim poremećajem ličnosti opravdavaju svoje loše ponašanje dokazuje da znaju kako su ispravno i pogrešno različite stvari. Biće koje ne razumije tu razliku ne bi shvaćalo ni koncept izgovora.
Lykken gotovo shvaća moju poantu: "Zanimljiva je i važna činjenica da većina navedenih različitih tipova kriminalaca ima tendenciju opravdavanja vlastitog ponašanja na različite načine, barem prema sebi. Jedan petnaestogdišnjak, koji se sada nalazi u ustanovi za maloljetnike, busom je otputovao do susjedstva kako bi pronašao zabavu za koju je čuo; kada nije pronašao zabavu, shvatio je da bi morao drugi bus čekati sat vremena, a s obzirom da je imao pištolj kod sebe, otišao je do lokalnog parkirališta, pričekao jednu ženu s djetetom da otključa auto, zaprijetio joj je da mu preda ključeve i odvezao se. Objasnio je svoje ponašanje zatvorski službenicima, izrazio je svoju ogorčenost:"Kako bih inače trebao doći kući?"
Zato je dječak bi ljut? Zato jer je mislio da je u pravu. Koliko god to izgledalo čudno, bio je moralno ogorčen.
Izvorni post Remorseless , autor J. Budziszewski (prenio sam već neka njegova razmišljanja, kategorija Budzisewski)
