C.S. Lewis u "Elementarnom kršćanstvu" primjećuje (dio prenosim kao citat, dio je sažetak razmišljanja);
"No u traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakoga čovjeka mora promijeniti najbolje kada postane kršćanin, nego govore da će sami postati kršćani tek kada svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kada svih ljudi iz prvoga tabora budu u svakome trenutku očito bolji od svih ljudi iz drugoga. Ovako je razmišljanje nerazumno iz više razloga."
Lewis daje tri razloga, samo ukratko, i izostavljaući možda bitne detalje: Kao prvo, stvarnost je puno složenija, svijet se ne sastoji od stopostotnih kršćana i stopostotnih nekršćana. Neki ljudi postupno prestaju biti kršćani, iako se tako nazivaju, i obrnuto, neki postaju kršćanima iako se još tako ne nazivaju. Ne možemo ih razlikovati kao što primjerice razlikujemo pse i mačke.
Prema tome (kao drugo) moramo govoriti o konkretnim osobama. Uz istinu kršćanstva očekujemo da će a) svaki kršćanin biti bolji čovjek nego što bi bio da kojim slučajem nije kršćanin, i b) da će svaki onaj tko postane kršćanin postati ujedno bolji nego što je bio prije toga. Usporedimo to sa pastom za zube, iako ćemo od nje možda imati bolje zube, to ne znači da će netko tko ima genetski loše zube imati bolje zube od osobe s zdravim zubima koja ne koristi tu pastu. Neka gospođa Bates, iako je kršćanka, može imati prljaviji jezik od ateista Richarda, to nam ništa ne govori o ispravnosti kršćanstva. Pitanje je kakav jezik bi imala gospođa da nije kršćanka, odnosno gospodin da je kršćanin. Prirodni uvjeti i odgoj odredili su njihove temperamente. Ako dovedemo upravitelja u lošu tvornicu ne možemo očekivati odmah sjajne rezultate.
***
Kao što ističe CS Lewis, potrebno je uspoređivati ljude sličnih karakteristika i kapaciteta.
Lewis daje još jedan razlog, nešto je kompliciraniji (i teološki kompleksniji) pa će sekularnom čitatelju djelovati strano. Ne radi se samo o tome da Bog traži "dobrotu" od nas, i da "dobrim" ljudima Bog nije niti potreban. Bog ne gleda blagu ćud i prijateljsku otvorenost Richarda na isti način kao što ju gledamo mi. Dobrota je zapravo, Božji dar Richardu, a ne obratno. Isto tako, napeti živci i uskogrudnost gospođe Bates određuju njenu narav. Oni imaju slobodnu volju, na njima je hoće li se okrenuti prema Bogu. Bog može pomoći gospođi Bates, ali je ne može natjerati na promjenu.
Ovdje se suočavamo s paradoksom. Sve dok se ne obrati Bogu, Richard misli da je sam zaslužan za svoju dobru narav. Sve dok tako misli, on za nju nije nimalo zaslužan. Tek kada shvati da nema dobru narav vlastitom zaslugom nego da je ona Božji dar i kada je preda ponovno u Božje ruke, tada počinje sudjelovati u stvaranju sama sebe. Čovjek može sačuvati samo ono što slobodnom voljom daje Bogu. Ono što želimo sačuvati samo za sebe kad-tad ćemo sigurno izgubiti.
Prema Lewisu, ne treba nas čuditi da među kršćanima pronađemo ljude koji su još uvijek loši, zapravo možemo očekivati da će više loših nego dobrih ljudi dolaziti Kristu, tako je bilo i za njegova života na zemlji.
Krist je rekao "Blago siromasima" i "Teško će bogataši ući u Kraljestvo". Nema dvojbe da je u prvome redu mislio baš na prave bogataše, na one koji imaju puno novca, i na prave siromahe, one koji nemaju ništa. Ali zar se njegove riječi ne odnose i na drugu vrstu bogatstva i siromaštva? Jedna se od opasnosti materijalnog bogatstva sastoji u zadovoljavanju samo onom vrstom sreće koja se kupuje novcem pa se tako ne može prepoznati osnovna potreba za Bogom. Ako nam se čini da sve probleme u životu možemo riješiti potpisivanjem čekova, lako se može dogoditi da zaboravimo kako smo u svakome trenutku potpuno ovisni o Bogu. Očito je da naravni darovi nose u sebi istu opasnost. Ako imate dobre živce, inteligenciju, zdravlje, ako ste omiljeni u društvu i potičete iz dobre obitelji, lako ćete se samo time zadovoljiti. Zašto petljati Boga u to? - možda ćete upitati. Razmjerno se lako postiže određena razina dobra ponašanja. Niste jedan od onih nesretnika koji se uvijek bakću sa seksom, alkoholom, nervozom i zlovoljom. Svi govore da ste dobar momak i (među nama) vi se s time slažete. Lako ćete povjerovati da svu tu dobru trebate zahvaliti jedino sebi i teško da ćete osjetiti potrebu za nekom drugom, boljom dobrotom. Takvi ljudi teško spoznaju svoju potrebu za Kristom, sve dok ih jednoga dana njihova narav ne iznevjeri, dok se ne pokoleba njihovo zadovoljstvo. Drugim rječima, oni koji su bogataši u ovome smislu teško će ući u Kraljevstvo.
Posve je drugačije s problematičnim ljudima, onim beznačajnim, priprostim, plašljivim, izopačenim, usamljenim stvorovima ili s ljudima žestoke naravi, sensualnim i neuravnoteženim. Ako se takvi makar i malo potrude da budu bolje, tada dvostruko brže shvate da im je potrebna pomoć. Oni su izgubljene ovce, oni su u stvarnom i strašnom smislu "siromašni".
To je i upozorenje i ohrabrenje. Ako si draga i dobra osoba, ako ti krepost lako nadolazi, budi oprezan! Puno se očekuje od onih kojima je puno dano.(I Đavao je jednom bio anđeo)
Ako ste pak ljudi otrovani lošim odgojem u kući u kojoj su vladale opasna ljubomora i besmislena svađa, ili ako ste opterećeni nekom gnusnom spolnom izopačenosti, ne očajavajte. Vi ste jedan od onih siromašnih.
Moramo težiti svijetu u kojem će što više ljudi rasti u "dobru", ali to ne znači da smo spasili njihove duše. Svijet sazdan od dobrih ljudi, ljudi zadovoljnih svojom dobrotom, kojima nije stalo ni do čega drugoga i višega od toga, ljudi koji su okrenuli leđa Bogu, bio bi jednako tako očajnički potrebiti spasenja kao i svijet u kojemu vlada bijeda - takav svijet bilo bi možda čak i teže spasiti.
Lewis završava poglavlje;
Što uopće možemo znati o dušama drugih ljudi, prilikama u kojim se nalaze, o njihovim borbama? Poznamo samo jednu dušu i jedino njezina sudbina leži u našim rukama.
PS
Lewisova usporedba bogataša (materijalnog) i bogataša (naravnim darovima) ima više problema. Jasno je na što želi upozoriti, ali ako je predoslovno shvatimo, dovela bi do nekih apsurda. Ipak, odmah je istaknuo da ovdje govori o opasnosti u koju slično mogu upasti takvi "bogataši"; da se previše oslanjaju na svoje snage i da ne shvaćaju svoju poziciju i ovisnost.
Prigovor na mane ili porok neke osobe koja "ide u crkvu" je nešto što možete čuti. ("Gle ga, ide u crkvu, glumi nešto, a još mi nije vratio bušilicu, reko je da će mi je vratiti još prošlog tjedna". Naravno, postoje i ozbiljnije optužbe, ali poanta je da prigovor nije dan iz ljubavi ili zabrinutosti za tu osobu, nego kao navodni primjer licemjerja ili čega već, kao razlog odbacivanje vjere itd.)
Nisu svi katolici bolji od svih nekatatolika u svim područjima (svim vrlinama), potrebno je uspoređivati ljude sličnih karakteristika i kapaciteta. Potrebno je uspoređivati ljudi kakvi bi bili bez utjecaja - koliko god možda djelovao malen, i sa utjecajem "Crkve". Možda je neki katolik sklon neumjernosti u piću, ali zar bi bolji da uopće "nede u crkvu". (To mu je barem prilika da se na sat vremena ostavi poroka.)
Zapravo, oni koji inzistiraju da ne mogu vjerovati Crkvi jer su kršćani grešnici, ne shvaćaju da je za svakog kršćanina svijesnost o vlastitim grijesima preduvjet da uopće bude član Crkve.
(Netko je jednom primjetio; niste zadovoljni samnom kao kršćaninom, trebali bi me onda vidjeti bez utjecaja kršćanstva.)
---
Inače, ako oni koji daju prigovor o kojem govori Lewis, ili kod nas češće protiv Crkve kao institucije, žele reći da bismo svi trebali manje griješiti odnosno više se kajati za te grijehe onda ćemo se složiti i podržati ih u njihovoj kritici (zapravo to je nešto što i tvrdimo); ali nekako obično to nije cilj njihova prigovora.
(Ipak, ponekad njihovo inzistiranje i navodno očekivanje savršenosti od kršćana pokazuje da u određenom smislu imaju pozitivnu sliku istog. Osim toga, s obzirom da je danas sve češća potpuna inverzija moralnih vrijednosti - u nekim područjima poput spolnosti je sveprisutna, upozoravanje na takav iskrivljen način kršćana da bi trebali biti bolji kršćani i nije najgora stvar. Čini se kao prigovor nekih prošlih vremena, sve češće čujemo primjerice prozivku ne da oni koji "idu u crkvu" nisu dobri muževi i očevi zbog različitih grijeha, nego da je biti otac zastarijela stvar – iskaz različitih izama i fobija, odnosno ako će koristiti pojam "dobri očevi" ono neće imat nikakve veze s onime što je taj pojam tradiconalno podrazumijevao. Sve je popularniji argument ne da se katolici upuštaju u neka ponašanja koja se osuđuju, nego da ništa nije pogrešno u takvom ponašanju i da ga moramo slaviti. )
PPS
Nije mi cilj analizirati taj popularni prigovor o "licemjernim katolicima" ili čemu već, analizirati različite osobnosti ili čitava društva u različitim okolnostima. Naravno, da postoje grešni katolici - tu spadaju svi katolici, nije problem naći primjere na svim razinama, ali ovdje bih ipak još istaknuo da oni koji "idu u crkvu" – koje god mane imali i grijehe činili u drugim područjima, ipak pokazuju određenu razinu kreposti (ukoliko je ona iskrena) u jednom području.
Postoje dužnosti koje imamo prema našem Stvoritelju, i oni koji ih izvršavaju, pokazuju krepost koja ne postoji kod onih koji to ne čine. Primjerice molitvenik Opskrbljeni Mladić objašnjava;
P. Što se podrazumijeva pod religijom?
O. Pod religijom podrazumijevamo krepost, odnosno niz dobrih djela, kojima čovjek iskazuje Bogu dužno poštovanje i čast kao vrhovnom Gospodinu i Gospodaru svih stvari.
P. Kako bi čovjek trebao prakticirati religiju?
O. Čovjek mora prakticirati religiju vjerovanjem u sve istine koje je objavio Bog i obdržavanjem njegova svetog Zakona; to jest, točnim ispunjavanjem Božjih zapovijedi i zapovijedi Crkve, koju je isti Bog ustanovio i utvrdio.
Preuzeto iz hrvatskog prijevoda (564. strana) kojeg donosi bloger Antemurale Christianitatis u postu Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić, izravni link na dokument ovdje (5,23 MB).
(Antemurale Christianitatis je objavio niz prijevoda i zanimljivih dokumenata; uz komentare iz tradicionalne perspektive, Stotine postova od kojih su neki knjige od tisuću stranica, primjerice D. Prümmer OP - Vademecum theologiae morali)
---
Pretražujući potencijalnu sliku uz post, naišao sam na primjedbu; "ako nedete u crkvu zbog licemjera, onda ne biste išli ni u teretanu jer nisu svi ljudi u top formi" (ili u bolnicu jer ima bolesnih). Tu je primjedba i za one koji tako prigovaraju koju sam prije objavio; "Crkva nije prepuna licemjera, uvijek ima mjesta za još jednog." (Nije problem sjetiti se drugih usporedbi sa institucijama koje imaju određeni cilj, a ipak nisu svi članovi ostvarili taj cilj, to ne znači da ćemo odbaciti čitav poduhvat.)
Inače, licemjer i grešnik nisu iste stvari, o tome sam već objavio nešto u postu; O Licemjerju. Vidi i starije postove Ovisi li moral o Bogu?, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala, Ono što je za konzervativce negativno, za naprednjake je pozitivno, O Moralnoj Inverziji, razvodu i promiskuitetu – BGC, kategorija Lewis itd.
