Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje važnost obraćenja te naglašava vrijednost Ispovijedi. Prenosim dio:
RGL opisuje važnost istinskog obraćenja, kojim čovjek napušta stanje smrtnog grijeha i ulazi u stanje milosti. Prije nije mario za Boga, a sada voli Boga više no što voli sebe, više cijeni Boga od svih ovozemaljskih stvari iako njegova ljubav možda nije slobodna od svih sebičnih motiva.
Grešno stanje je bilo stanje duhovne smrti, stanje u kojem je, svjesno ili ne, postavio sebe u središte svih svojih aktivnosti i svih svojih želja, u kojem je zapravo bio rob svega, rob svojih strasti, duha ovog svijeta, duha zla.
S druge strane, stanje milosti je stanje u kojem čovjek počinje stavljati Boga u središte svih svojih aktivnosti, voljeti Boga više od sebe. Stanje milosti je ulaz u kraljevstvo Božje, duša počinje ovladavati s Bogom nad svojim strastima, nad duhom svijeta, nad duhom zla.
Možemo shvatiti kako je Sv. Toma zapisao "Bonum gratiae unius majsu est quam bonum naturae totius universi". Najmanji stupanj milosti duše, poput onog malenog djeteta nakon krštenja, ima veći vrijednost od naravne dobrote čitavog svemira. Ta milost je vrijednija od svih stvorenih bića zajedno, uključujući i one anđeoske naravi.
Sv. Augustin je smatrao kako je obraćenje grešnih nešto veće od stvaranja nebesa i zemlje, veće i od stvaranja anđela.
Sv. Toma dodaje kako je opraštanje grešnicima dragocjenije od glorifikacije pravedenih.Nijedna stvorena narav, koliko god savršena nije klica milosti, a milost je klica ili sjeme vječnog života, semen gloriae. Stoga kada je grešnik odriješen grijeha u ispovjedaonici, dolazi do događaja koji je od veće važnosti od ulaska pravedne duše u nebo.
Pascal sažima nauk Augustina i Tome u jednoj od najbolji misli Penseesa;
"Beskrajna udaljenost koja dijeli tijelo od duha predstavlja mnogo beskrajniju udaljenost između duha i ljubavi [milosrđa], jer ona je nadnaravna. [...]
Sva tjelesa, nebeski svod, zvijezde, zemlja i njezina kraljevstva ne vrijede koliko jedan najmanji duh. Jer duh sve to spoznaje i sebe sama, a tijelo ne spoznaje ništa. Sva tjelesa zajedno, i svi duhovi zajedno, i sve njihove tvorevine, ne vrijede toliko koliko najmanji izraz ljubavi. Ona spada u beskrajno uzvišeniji red. Iz svih tjelesa zajedno ne mozeš izvabiti ni najmanju misao: to je nemoguće jer je misao drugoga reda. Iz svih tjelesa i iz svih duhova ne mozeš izvabiti ni jedan pokret prave ljubavi. To je nemoguće, jer je ljubav drugog reda, nadnaravnog. "
[...] Naš nepotpognuti razum nam poručuje da imamo dužnost voljeti Boga, stvoritelja prirode, voljeti ga djelotvorno, odnosno izvršavajući njegove zapovijedi; ali čak i i tu naravnu dužnost ne možemo ispunjavati bez pomoći Božje milosti, naša volja je toliko oslabljena posljedicama Istočnog grijeha. Još smo manje u stanju samo svojim naravnim sposobnostima voljeti Boga, stvoritelja milosti, jer ta ljubav je nadnaravnog reda, nadnaravna za anđele kao i za nas.
Takav je nadnaravni život kojem primamo u Krštenju, a to je ono što čini naš unutarnji život.