BGC se dvadesetak godina profesionalno bavio evolucijskom psihologijom (modelom ljudskog ponašanja koji pretpostavlja ispravnost prirodne selekcija kao velikog utjecaja na ljudsku psihologiju), primjećuje u postu "GIGA - Garbage-in, Garbage-out... Mainstream popular discourse on sexual relationships";
Iako se radi o pretpostavci, postoji snažna tenedencija da se pretpostavlja kako evolucijska psihologija ima primarni utjecaj na ljudsko ponašanje; odnosno, pretpostavka je pretvorena u osobnu motivaciju.
Takvo što je rašireno u modernom svijetu, zapravo definira moderan svijet (nazivano pozitivizam, scijentizam, redukcionizam, materijalizam...) No, o čemu govorimo u području spolnosti i odnosa? Postoji pseudobiološka, bastardiziran evolucijska psihologija koja dominira raspravama; radi se o pretpostavci koja dominira javnim diskurzom, da se ljudska seksualnost bavi imanjem spolnih odnosa (posebno s atraktivnim ljudima.)
Ali iz biološke
perspektive radi se o običnoj pogrešci, jer evolucijska psihologija
se bavi imanjem djece – a veza između imanja odnosa i imanje
djece je toliko umanjena (kontracepcijom i pobačajem) da
postoji mnoštvo ljudi koji imaju više brakova nego djece; zapravo
neka istraživanja pokazuju da su većina djece (u prosjeku) rezultat
ljudi koji su se jednom ženili, i imali su samo jednog partnera u
životu.
Postoji biološka pogreška – ali problem je puno dublji od toga jer ne bismo se trebali promatrati kao reproducirajući organizmi, kao da je to (ili bi trebala biti) naša primarna zabrinutost.
Ironija je što su se ljudi uspješno razmnožavali dok su bili primarno religiozni, a čim su se počeli smatrati "višim životinjama " s biološkim ciljevima, prosječna reprodukcija je opala ispod minimalne razine zamjene; takve populacije su prvo počele stariti, a nedavno su genetski degradirane i kreću se prema izumiranju.
Diskurs o kojem govorimo je uvelike pojednostavljen, dakle iskrivljen model. Jasno je iz stvarnog ponašanja da ljudi zapravo ne smatraju sebe biološkim, niti pokazuju takve znakove. Zapravo, neprirodni, nereproduktivni, oblici seksa i seksualnosti se potiču na globalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Dakle biologija ima minalnu važnosti.
U konačnici, razlika je duhovna , radi se o razlici vizije osobe o tome što bi život trebao biti; a temelji se na razumjevanju o tome što život zapravo je.
Da su ljudi koheretni, to bi ih dovelo natrag do Prvih Stvari; to otkrivanja i procjene vlastitih primarnih prepostavki o "Životu, Svemiru i Svemu"- primjerice je li ovaj svijet stvoren ili slučajan, je li osoban ili apstraktan itd.
Ali ljudi nisu koherentni, zapravo većina ljudi je psihotična u svojem negiranju i deluzijama; a to je posljedica toga što su izabrali živjeti prema implicitnim pretpostavkama društva da je ljudski život, u svom korijeni/dubini/biti "o" ničemu višem nego osobnim osjećajima.
Očito je da, ako su
naše prepostavke da je ljudski život neka vrsta emocionalnog smeća;
onda ćemo voditi naš život na temelju toga: Ako sebe smatramo
smećem, i tako pričamo – prema drugima u javnosti, prema sebi
u privatnosti – da ćemo postati smeće, "ljudski resurs"
– nešto čega se možemo riješiti na smetlištu, ili rastaviti
zbog recikliranja.
Ako promatramo život kao maksimilizaciju užitka i minimizaciju patnje – smatrati ćemo seksualne odnose kao beskrajni rat manipulacija i iskorištavanja drugih ljudi u tu svrhu.
Biti će nekoliko
pobjednika i mnogo gubitnika – ali zato što pričamo o užitku sve
pobjede će biti kratkotrajne, a navikavanje znači da će takav
užitak uskoro izgubiti učinak. Svi će prije ili kasnije
postati gubitnici – pobjediti možete samo ako ste u ovom
trenutku pobjednik.
Na kraju, svi su na gubitku.
