Stranice

ponedjeljak, 31. ožujka 2025.

Par misli o Humanae Vitae – G.E.M.Anscombe

Anscombe je održala predavanje "On Humanae Vitae" na konferenciji u Melbourneu (1978.). Konferencija se bavila spomenutom enciklikom i ovulacijskom metodom prirodnog planiranja obitelji. (Rad je objavljen u Human Love and Human Life, Melbourne: The Polding Press, 1979. Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.)

***

Anscombe napominje važnost namjera. Ovdje napominje i egalitarnost Pavlova učenja, muškarac ima podjednako prava kao i žena u tom području, iako u praksi to povjesno vjerojatno nije bilo tako, posebno u nekršćanskim društvima.

Napominje da bračni čin ima svoj "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj", dopušteno je ono što ne bi mijenjalo taj čin i njegov značaj. (Čin je prokretivan u svojoj vrsti, ne mora biti u svom rezultatu.)

Prenosim tek nekoliko završnih napomena;

---

Sam papa Pavao je u ovoj enciklici učinio puno kako bi pridonio 'uvažavanju odnosa bračnih čini prema bračnoj ljubavi'. Glavni način je bio tako što je govorio o 'značaju' takvih djela. Naučavao je da bračni čini imaju "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj" koji se ne mogu odvojiti jedan od drugoga. O ovome treba dobro razmisliti. Prvo, jasno je da "prokreativni značaj" ne znači da je čin zapravo [ostvaren u rezultatu] prokreativan. Ima značaj te vrste čina, bilo da rađa ili ne: te činove nazivamo 'generativnim činima'. Ista je poanta reći da je žir sjeme hrasta — iako većina žireva ne izraste u hrastove. Poduzeti korake da učinite čin neplodnim u slučaju da bi trebao biti plodan znači denaturirati ga u vašoj namjeri.

[...] Nemojmo se zavarati: cijela katolička kršćanska ideja čednosti je na udaru kritika u modernom svijetu. Također je na udaru onih katolika koji odbacuju Humanae Vitae. Nekad sam mislila da možete tvrditi, dovoljno da uvjerite katolika, da nijedna vrsta spolnih radnji ne može biti isključena ako jednom priznate kontracepcijski odnos. Ali čini se da neprijatelji Humanae Vitae sada prihvaćaju taj zaključak. Ne doista bez ikakvih ograničenja, ali barem što se tiče seksualne aktivnosti između dvoje ljudi; pretpostavljam odraslih ljudi. Jer iako poznajem katolike koji ozbiljno brane i hvale homoseksualne aktivnosti, ne poznajem nijednog koji propagira bestijalnost, grupni seks ili pedofiliju. Nema sumnje, međutim, sve će se to dogoditi kada svijet u cjelini počne prihvaćati ove stvari. Stoga moramo dobro razmisliti o tom 'unitivnom značenju' o kojem je Humanae Vitae govorila. Jasno je da jedinstvo ima veze s brakom, da dobiva svoj karakter iz braka. Ali o tome treba više reći kako bismo predstavili snažnu i blistavu krepost čistoće kako je shvaća Katolička Crkva. Ne mogu reći više o ovome ovdje. To je nešto o čemu treba razmisliti. Ukratko ću završiti ukazujući na njegovu povezanost s ljudskim dostojanstvom. To je shvaćanje na koje smo svakodnevno upozoravali na misi:

Deus, qui humanae substantiae dignitate m mirabiliter condidisti et mirabilius reformasti …

i voljela bih da molitva nije prebačena samo na Božić. Jer ideja ljudskog dostojanstva danas je popularna, pro tem. Moj mladi afrički prijatelj (koji nije katolik) kad je Humanae Vita izašla, izjavio je ‘Papa je napravio veliku stvar za ljudsko dostojanstvo!’ i bilo mi je drago to čuti od njega.

Postoje dvije slike toga. Ona Crkve i ona svijeta. U slici svijeta, međutim, ljudska bića mogu biti sve više i više ubijena kako bi drugi mogli imati život kakav misle da žele: ljudsko dostojanstvo nije činjenica zbog koje bi se ponašali s poštovanjem prema bilo kojem ljudskom životu, već standard koji život treba postići. Dostojanstvo i čast ljudske seksualnosti koja se ispravno provodi jednako ne ulazi u svjetovnu sliku ljudskog dostojanstva: ona nije, za svijet, mjesto za postavljanje standarda. Tako su svijet i Crkva upravo suprotni u svojoj tendenciji. Crkva ne zahtijeva standarde prije nego što poštuje ljudski život; i postavlja standarde kojima se moramo prilagoditi u našoj seksualnosti ako ih želimo koristiti da odražava, a ne da huli, dostojanstvo ljudske prirode. Svijet će pak postaviti standarde, dijelomice standarde zadovoljstva (gdje?), a ukoliko ih ne ispunjava ljudski život ne zaslužuje poštovanje; dok štuje seksualnost neobuzdanu standardima, kao što mi to činimo sa životom.


PS

I prije nego što je enciklika objavljena, Anscombe je branila tradicionalni nauk iako to nije bilo popularno. Postojalo je očekivanje da će enciklika nekako promijeniti shvaćanje. Bila je poznata i po svojoj filozofskoj originalnosti i po obrani nauka Katoličke Crkve tako da je održalo više predavanja u kojima se bavi takvim temama.

Već sam ranije prenio njen poznati rad Kontracepcija i čednost koji je izazvao dosta pažnje – i reakcija; neke pristojne, neke nimalo pristojne. Ipak, Anscombe je bila u stanju obraniti se i odgovoriti na svakakve provokacije.

Božić u Korizmi – M. Pakaluk

Najraniji dan kada Pepelnica može pasti je 4. veljače. Prema nekim tumačenjima božićno vrijeme traje do Svijećnice, blagdana Prikazanja, 2. veljače. Stoga bi bilo moguće da božićno vrijeme uđe izravno u korizmu sa samo jednim danom između, fašnikom. Ovo nije uobičajeno. Posljednji put se to dogodilo 1818., a sljedeći put će biti 2285. U svakom slučaju, vidimo da je moguće da se Božić i korizma spoje, ali je njihovo preklapanje nemoguće.

Mislim da se radi o važnoj činjenici, i mislim da je namjerna jer takav raspored odvaja ali i daje zasluženo mjesto dvama velikim otajstvima naše vjere: otajstvu utjelovljenja i otajstvu muke – otajstvu Gospodinova rođenja sa svim njegovim posljedicama i otajstvu njegove smrti, koje je naše otkupljenje.

Ako promišljamo o liturgijskoj godini sažetoj na ovaj način, tada nam Crkva daje oko dva mjeseca za razmišljanje o utjelovljenju, nakon čega sljede još dva za razmatranje muke – a zatim ostatak godine, nakon slavljenja Uskrsa, da živimo u novosti života u Kristu. Doba Božića i Uskrsa stvorena su jedno za drugo, čak i kada ih razdvaja nekoliko tjedana običnog "vremena kroz godinu"

Ovako protumačena liturgijska godina predstavlja nam ono što bismo mogli nazvati “sakramentalnim evanđeljem”. Sakramentalno evanđelje smatra Radosnu Vijest nečim što je Bog učinio ljudskoj naravi i cijelom ljudskom rodu. Božanstvo je bilo u interakciji s čovječanstvom i nije ga ostavilo istim. On je uzeo našu narav. Uzevši našu narav, svojom smrću platio je cijenu u naše ime.

Ovo sakramentalno evanđelje je antiteza "Isusa, velikog učitelja morala". Može se propovijedati bez propovijedanja bilo kakvih "velikih moralnih učenja", kao što imamo u Vjerovanju: koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se ... od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. Vjerovanje u jednoj rečenici utvrđuje Utjelovljenje, a u sljedećoj Muku, spojena otajstva, ali ipak odvojena. Ljudsko je tijelo ono koje je u utrobi, ljudsko tijelo je ono koje je pokopano.

Što je s Kristovim životom? Pokazuje li sličnu strukturu, podijeljenu između dva misterija? Na prvu bi se reklo da nije. Trideset godina proveo je u skrovitom životu, a tjedan dana predao se patnji i smrti. Jednostavno u smislu duljine vremena, u Kristovu životu, utjelovljenje se čini dominantnim otajstvom.

Pa ipak, metafizički, Utjelovljenje je bilo radi Muke: "Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1,21) Doista, jedan pisac evanđelja, Marko, počinje s Ivanom Krstiteljem, izostavljajući sve o Rođenju, nakon čega njegovo pripovijedanje požuri do uhićenja i smrti našeg Gospodina.

Ali Matej vidi podjelu i komplementarnost. Petrovo priznanje, "Ti si Krist", ako se računaju grčke riječi ili stihovi, nalazi se gotovo točno na pola puta. Kao da je prva polovica Matejevog evanđelja argument da "Krist" znači utjelovljeni Bog - sa svojim različitim izvještajima o anđelima, magovima, iscjeljenjima i autoritativnom davanju zakona - dok druga polovica objašnjava što znači biti Krist.

Njegova uloga nije ostvariti utopiju ("Nosi se od mene, sotono!"), nego, kako kaže Matej: "Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Mt 16,21) Otada, ne prije. Sakrio je od njih otajstvo muke. Ali sada on to podučava i pokazuje.

Pronicljivi protestantski komentator primjećuje: "Evanđelje se može podijeliti na dva dijela, iz kojih je vidljiv Božanski plan. Prva tvrdnja je, Isus je Krist; druga, Krist mora patiti, umrijeti i ponovno uskrsnuti."

Je li Mateju pomoglo njegovo iskustvo prikupljanja poreza da vidi stvari na ovaj način? Tako tvrdim u svojoj posljednjoj knjizi, objavljenoj ovaj tjedan, Be Good Bankers: The Economic Interpretation of Matthew’s Gospel.

Pretpostavimo da je bio ambiciozan poreznik srednje razine, upoznat s najboljim praksama rimskog računovodstva i bankarstva, a svako rimsko domaćinstvo u to vrijeme vodilo je knjigu pod nazivom codex accepti et expensi, čija je prva polovica bila posvećena prihodima, a druga rashodima.

Ako je Kristova smrt plaćanje, otkupljenje ili "otkup"; ( "[Ot]Kupljeni ste velikom cijenom" uče i sveti Pavao i sveti Petar) tada utjelovljenje izgleda kao polog: božanstva u ljudski rod. I tada Matejevo evanđelje postaje svojevrsna (knjigovodstvena) knjiga za kućanstvo Božje. Prva polovica daje obračun pologa božanstva, pripisanog na račun ljudske rase, dok druga daje obračun kako je to bogatstvo potrošeno, kako bi nas otkupilo iz ropstva grijeha.

Na Čistu srijedu, kad smo moja supruga i ja objasnili našem najmlađem djetetu da obitelj počinje sa svetkovanjem korizme, razdoblja koje vodi do Uskrsa, on je skočio u zrak s likovanjem, visoko podigao ruku i udario šakom, i povikao: "Jupi! Još samo sedam tjedana do Uskrsa!" Mogao je učiniti isto na početku adventa.

Dječaku u kršćanskom kućanstvu lako je nositi radost Božića sa sobom u svakom trenutku. Stariji kršćani to možda teže čine. No, kako bi nam pomogli – tu su liturgijska godina, vjerovanje i Matejevo evanđelje, koji se slažu: Božić nas pokreće u radosti ususret Uskrsu.

Michael Pakaluk, Christmas in Lent

PS

Prošli smo sredoposnu nedjelju pa je možda bilo prikladno da podsjetim na razdoblje u kojem se nalazimo. U skladu je i s prethodno objavljenim postovima u kojem prenosim Anscombina razmišljanja o grijehu i otkupljenju.

Podsjetiti ću na ranije prenesenu Feserovu meditaciju Križ i Božić u kojoj raspravlja na koji način je Križ prisutan u Božiću; slično razmišljanje u Značenje Pasije i Značenje Uskrnuća. (Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris.)

---

Nisam posvetio previše pažnje prijevodu. Nisam se u stanju upuštati u analizu što bi bilo naprikladnije za stih "You have been bought at a great price"; "Jer kupljeni ste otkupninom", "Skupo ste otkupljeni", neprocjenjiva itd.

---

Nisam upoznat s Pakalukovim knjigama, spominje najnoviju o "bankarstvu". Koliko sam shvatio piše o "bankaru" u smislu skrbitelja, maniri dobrog gospodara, ali i doslovno bankara. Inače predaje i kolegije koji se tiču etike (i poslovnog svijeta), izdao je knjigu o etici knjigovodstva pa se radi o temama o kojima je duže razmišljao. (Uz to se bavi klasičnom filozofijom i jezicima, odnosno komentarima Evanđelja.)

Općenito sam skeptičan prema "novim" uvidima u Pismo, ali s obzirom na autora ovdje se vjerojatno ne radi o takvim "inovacijama" koje su same sebi svrhom. Ono o čemu piše jest ideja da trebamo gledati kako je Matej možda izabran ne unatoč svojem znanju i životu, nego baš zbog njega. Odnosno pokušava protumačiti što njegova pozadina i razumijevanje svijeta znače za njegovo razumijevanje onoga čemu je svjedočio.


It's beginning to look a lot like Lent

nedjelja, 30. ožujka 2025.

Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. (Teks predavanja objavljen je u knjizi Faith in Hard Ground) Prenio sam prethodno post Grijeh [1/3] u kojem se bavi definicijama, grijehom propusta i uvjetima teškog grijeha, te post Grijeh [2/3] u kojem se bavi Božjom uzročnosti. Ovdje prenosim posljednji dio koji se bavi onime što naziva Božje izgnanstvo i otkupljenje čovjekovo. ("God’s Exile and Man’s Redemption")

Radi se o teološkim razmatranjima, prenosim tek par zaključaka. (Zanimljiviji su mi njeni uvidi o filozofiji odnosno o kulturi i kršćanstvu, ali ako govorimo o otkupljenju očito ćemo govoriti o teologiji."Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu").

***

Dio IV. Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo

1. Božje izgnanstvo

Uče nas da je Bog posvuda, a opet da je Bog prisutan na neke posebne načine na nekim mjestima ili da postoji takva stvar poput bivanja u Božjoj prisutnosti. Vjerujemo da je Isus, Sin koji je Bog, na našim oltarima. Anđeo Gabrijel je rekao: "Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom". Zaharija je, hvaleći Boga za rođenje svoga sina Ivana, govorio o služenju Bogu "u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje." Mogli bismo nastaviti s primjerima.

[...] Moguće je na neki način vjerovati u božanstvo, a ne vjerovati da božanstvo zna ili da mu je stalo što radimo. (Poznavala sam takvo vjerovanje.) Ali postoji drevnije i jasnije vjerovanje koje nalazimo kod Ksenofana: "Jedan bog, najveći među bogovima i ljudima, ni oblikom ni mislima kao smrtnici... On u potpunosti vidi, u potpunosti misli, u potpunosti čuje". I "Bez muke sve ljulja mišlju svoga uma... i ostaje uvijek na istom mjestu; niti mu priliči ići sad ovamo, sad onamo’ . Bez ikakvog razloga - ili ikakvog dobrog razloga- engleski povjesničari antičke filozofije ne mogu podnijeti ideju da su Ksenofan, Anaksagora i Aristotel vjerovali u postojanje tog božanstva čije je ime "Ja jesam", vladar svih stvari i cilj svih stvari, čija je kontemplacija i štovanje konačna svrha mudrosti. Mogu samo pretpostaviti da postoji neki razlog: ‘Mi smo ateisti i ponosni smo na to. Ne želimo se rugati nikakvim antičkim misliocima. Stoga su sigurno bili materijalisti." Čini se da se tekstovi ne podudaraju. Čini se da je Aristotel od svih ovih drevnih ljudi bio najizrazitije skroman i najodlučniji. U Nikomahovoj etici, knjiga 10, on citira drugog filozofa koji kaže: "Budući da smo smrtni, trebali bismo misliti smrtne misli". Ali on kaže Ne - "koliko god je to moguće za nas, trebali bismo biti na strani besmrtnog - "dei athanatizein". Ovo "koliko je moguće" (1177b 33-4) izražava skromnost o onome što je moguće.

[...] Ono što je izvanredno kod ovih filozofa je to što nisu imali lažnu sliku božanstva, osim ako se to ne može naći u Aristotelovom poricanju da Bog izdaje zakone za svijet. Jer, kao što sam već napomenula, Aristotel svoju etiku ne izvodi iz božanskog zakona.

[...] Ova vrsta "svijesti" je ovdje znanje o stvarnosti ako je praktičar "Božje prisutnosti" iskren kada govori o praksi toga. Budući da je znanje o stvarnosti, ono nije poput zamišljanja prijatelja koji sluša: ono je samo po sebi oblik božanske prisutnosti koju bi razuman um uvijek trebao imati. Njegov nedostatak, koji je sve samo ne univerzalan u ljudskom rodu, je ono što ja nazivam "Božjim progonstvom". Izgnanstvo iz onoga što postoji, čak i u paklu, za Boga je nemoguće. Egzil o kojem pokušavam govoriti nije egzil iz naše fizičke ili mentalne egzistencije: to je također nemoguće. To je izgnanstvo iz naše duhovne egzistencije i temelj je svake istinske optužbe za isušenu i praznu dušu.

---

2. Čovjekovo otkupljenje

Gotovo svi koji sebe nazivaju kršćanima i pod tim misle nešto drugo osim da su dobri ugledni ljudi, govorit će o svome Gospodinu kao o svome otkupitelju; i njegovog otkupljenja svih drugih ljudi svojom patnjom i smrću. Mogli bi konkretno reći: žrtvom koju je prinosio Ocu na križu. To je svakako nauk katoličke vjere. Iako se pojam "iskupljenje" i srodni glagol ne pojavljuju u apostolskom ili Nicejskom vjerovanju, pojavljuju se u spisima svetog Petra i svetog Pavla; Sveti Petar govori "niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (1Pt 1,18-19), a sveti Pavao kaže: Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu. (Gal 3,13). Prokletstvo Zakona je prokletstvo krivnje pod Zakonom, ali se ne poništava plaćanjem kazne Zakona.

Poslušajmo njihove priče... - A. Esolen

Visokopozicionirani prelat američke Crkve kaže da trebamo slušati priče ljudi koji su, kako ću ja reći a on neće, svoje živote usredotočili na sodomiju. To moramo učiniti, kaže on, prije nego što prosudimo o njima.

Naravno, kao što bi mu mogao reći svatko upoznat s moralnom teologijom ili filozofijom, moramo razlikovati između osoba i djela. Bog jedini vidi u srce. Mi sudimo o djelima i kategorijama djela; trajna dispozicija osobe je druga stvar.

Što se tiče srca, tko će od nas pouzdano reći da poznaje svoje? Srce je čovječje zlo od mladosti njegove. To nije nešto što ja kažem. Bog tako kaže u Knjizi Postanka. Grešan čovjek je češće sentimentalan nego strog, sklon opravdavanju grijeha drugih ljudi pod uvjetom da i oni zauzvrat opravdavaju njegove.

Što se tiče priča, svi ih imamo, svi mi grešnici. Prelat ne objašnjava zašto bismo trebali poštivati priče koje pričaju sodomiti, ali ne i priče koje pričaju preljubnici, pornografi, voajeri, zavodnici, bigamisti, silovatelji, pederasti i dobri stari bludnici prema iskonskom putu prirode, bilo da vjeruju da su zaljubljeni, ili su samo student i djevojka koji traže noćnu utjehu od samoće, samo kako bi se probudili usamljeniji no ikada.

Zar oni nemaju svoje priče? I zašto bismo se ograničili na jednu podskupinu jedne podskupine grešnika? Što je s lažljivcima, pljačkašima, bogohulnicima, izdajicama, pronevjeriteljima, klevetnicima, piromanima, nasilnicima, rasipnicima, klevetnicima, proždrljivcima, licemjerima, kamatarima, ubojicama u naletu strasti, ratnim huškačima, aborcionistima i ubojicama? Siguran sam da imaju priče.

Zašto bih vjerovao priči koju sodomit priča o sebi, bilo više ili manje nego što vjerujem preljubniku, pornografu, voajeru, zavodniku, bigamistu, silovatelju, pederastu ili neoženjenom paru iz ulice koji su jedno dijete možda ugušili u maternici, a drugo donijeli u svijet izvan bračne luke koju su mu mogli lako pružiti, budući da su mu dužni po pravima?

Zašto bih se klanjao u čast nekome tko mi govori kako njegov grijeh uopće nije grijeh? Ako sam iskren prema sebi, znam koliko mogu biti veličanstveno kreativan kada moram smisliti opravdanja za pogrešku koju sam učinio.

I uglavnom ta opravdanja dolaze odjevena u priče. Priča vas uvodi u svijet prije nego što se snađete i lako možete sudjelovati u vlastitoj manipulaciji, bilo da pletete priču kao gazu oko sebe kako biste sakrili istinu od vlastitih očiju ili netko drugi plete priču kako bi vas uvukao u nju.

U srcu svakog grijeha, na kraju krajeva, leži laž. Sjedi kao sjeme otrova. Ono radi svoj posao bez obzira što tko o njemu mislio, a ako ga njegujete i zalijevate svojim sentimentalnim suzama, može izrasti u prilično bujno i rastuće stablo.

Razmislimo o tome. Čovjek koji je ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika govori sebi laž, da su oni to zaslužili i da je bio uhvaćen u bijesu - dok je zapravo dio njega bio zadovoljan što ih je otkrio, kako bi se mogao prepustiti svojoj osveti.

Pronevjeritelj kaže da je ono što je bilo tuđe stvarno pripadalo njemu, jer nije bio dovoljno plaćen, ili zato što mu je novac više trebao, a ionako nikome neće nedostajati. [...]

Bogohulnik kaže da nema Boga. On laže. Bludnik svojim tijelom govori: "U potpunosti se predajem tebi i djetetu koje možemo začeti." On laže. Prevarant kaže da su budale stvorene da ih se vara. On laže. Ratni huškač kaže da brani svoju zemlju. On laže. Sodomit kaže da muškarac nije stvoren za ženu, a žena nije stvorena za muškarca. On, kao i drugi, zna bolje, ali neće priznati. On laže.

Ali ne znamo li barem kakvi su naši osjećaji? Ne, ne znamo. Nikada nismo pouzdani suci u vlastitom slučaju. Zamišljale su da su zaljubljene, dok su samo dokoličarile - tako Johnsonova Nekayah, u Rasselasu, govori o djevojkama u obitelji koje posjećuje kako bi otkrila tajnu istinski sretnog života.

U međuvremenu smo namjerno slijepi za loš primjer koji drugima dajemo. Svaki grešnik koji javno slavi svoj grijeh postavlja zamku na put svojih bližnjih. Opet, ovo je istina bez obzira o kojem je grijehu riječ.

Ipak, gdje je u naše vrijeme položena većina zamki, ako ne u području seksualnih odnosa? Zašto prelat neće učiti iz ruševina oko nas?

Što je s mladima konfuznih osjećaja, ili usamljenima? Što je s onima koji pokušavaju živjeti po moralnom zakonu u svijetu koji ih ismijava kao čistunce ili lude? Što je s mladim katolicima koji se žele vjenčati, ali ne nalaze nikoga oko sebe tko bi bio prikladan? Što je s djecom koja su planski lišena majke ili oca?

Zar oni nemaju priče? Ili su te priče one koje nas ne zanimaju? Ili te priče prokazuju laž u pričama koje on želi da slušamo?

Anthony Esolen, Telling Us a Story

PS

Vidi ranije postove; Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto toliko govoriti o (isto)spolnosti?Što je tako posebno kod seksa?, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, Zagovaranje grijeha, Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika? itd.

subota, 29. ožujka 2025.

Grijeh [2/3] Božja uzročnost - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha (objavljeno u Faith in Hard Ground). U postu Grijeh [1/3] sam prenio neka njena uvodna razmatranja o definicijama i grijehu propusta odnosno uvjetima teškog grijeha. Ovdje se bavi pitanjem Božje uzročnosti. (Kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji?)

Možda na prvu nije najlakše popratiti što Anscombe tvrdi, ali vjerujem da će otprilike biti jasno o čemu se radi. 

***

Dio III: Božja uzročnost

Drugi razlog za mišljenje da je grijeh nemoguć bio je taj što je protivan Božjoj volji, a Božja se volja ne može osujetiti. Sve što postoji ili se događa dolazi od Boga; dakle, grijeh je nemoguć.

Čini se da ovo nije uvjerljiv argument, poput Platonova, da se grijeh ne događa. Budući da, nakon što smo odgovorili Platonu, možemo nastaviti s našim pouzdanim uvjerenjem da postoji takva stvar kao što je namjerno pogrešno činjenje, argument predstavlja problem koji treba riješiti: kako je to moguće? Zagovaranu nemogućnost prihvaćaju, barem u odnosu na bol i nesreću, ljudi koji koriste stvarnost tih stvari kako bi tvrdili da ne može postojati božanstvo, ili da, ako postoji, božanstvo nije dobronamjerno ili je relativno nemoćno. Ovo je poznati argument, davno formuliran, a favorizirali su ga anglo-američki filozofi u prilog ateizmu. Filozofi ove tradicije rijetko se kada pitaju što je stvarno kršćansko vjerovanje.

Obično pretpostavljaju, primjerice, da svemoguće božanstvo mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova, ne znajući da se samu ideju svijeta od kojega nijedan ne može biti bolji odbacuje (odbacio ju je, primjerice, Akvinski) kao apsurdnu. I također pretpostavljaju da zlo ili patnju, koju bi svemogući bog mogao spriječiti, takav bog mora spriječiti ako nema zle volje. Zaključak je jednostavan: ili nikakvo božanstvo ili neko koje nije svemoćno ili nije dobronamjerno.

Ovdje je mjesto za neka opažanja o antropomorfizmu. Tijekom mog obraćenja na katoličku vjeru i poučavanja o njoj, znala sam čitati upozorenja da ne antropomofiziram Boga. Takva upozorenja mi nisu bila jasna; nisam mogla vidjeti tu opasnost, niti što bi to uopće bilo. Ali neki današnji filozofi engleskog govornog područja pokazali su mi o čemu se radi. Napisati će rečenice poput: 'Bog mora biti u najboljoj mogućoj poziciji da stvori mišljenje o tome-i-tome'. Teško mogu vjerovati da je stvarni um smislio tu misao; ali čini se da barem jedan jest.

petak, 28. ožujka 2025.

Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala četiri predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. Odlučio sam prenijeti nekoliko ideja i sažetaka, podjeljeno u tri dijela. U prvom se bavi definicijama koje će kroz predavanje analizirati, a u drugome se bavi grijehom propusta i uvjetima grijeha.

***

I. Dio: Dvije definicije

A. Što je grijeh? Obično se smatra djelovanjem, ali ne smijemo zaboraviti da postoje i grijesi nemara i propusta, njih sve ne nazivamo djelovanjima. Možemo reći da postoje dvije definicije grijeha:

1. To su ponašanja protiv [pravog] razuma.

2.  To su ponašanja protiv božanskog zakona.

B. Razmišljajući o grijesima pod opisom "pogrešno činjenje", pritom imajući na umu djelovanja, dolazimo do problema: kako je moguće činiti-pogrešno? U Platonovoj Protagori nalazimo da Sokrat kaže: ‘Prilično sam siguran kako nitko među mudrima ne misli da netko griješi ili svojevoljno čini podla i zla djela’ Za ovo mišljenje mudrih potreban je argument koji nam Platon daje na drugom mjestu. Uvjerio je Aristotela, a preko njega i mnoge druge, da postoji problem: Kako netko može dobrovoljno učiniti ono što misli da je loše?

Definicija (2) pripada vjeri u Boga kao zakonodavca. Bog je uzrok svih drugih stvari pa kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji? Ne mora li se ostvariti u svemu, uključujući i u djelovanju stvorenja koja imaju razum i volju?

C. Iz Platonove citirane misli, i iz njegova argumenta proizlazi da je pogrešno činjenje nešto što uključuje volju. Što je dobrovoljnost? Da su grijesi, ili pogrešno ponašanje, u biti dobrovoljni, vodi ili do platonističkog gledišta da se ne mogu dogoditi, ili, ukoliko je to neispravno, takva izjava pokazuje važnost razumijevanja dobrovoljnosti.

D. U katoličkoj kršćanskoj tradiciji postoji razlika između smrtnih i lakih grijeha. Razlikuju li se po vrsti? Kriteriji za smrtnost grijeha koji su najviše prihvaćeni potječu od svetog Alfonza Liguorija. Čini se da je zbog toga vrlo upitno mogu li postojati smrtni grijesi propusta koji nisu namjerno odabrani.

E. Svako kažnjavanje grijeha od strane Boga postalo je nepopularno vjerovanje u mnogim krugovima, ponajviše u obliku u kojem uključuje vjerovanje u pakao.—Ali Thomas More je rekao svojoj kćeri: Ako bih otišao u pakao zbog svojih grijeha, i dalje bi služio slavljenju Božje pravde.

F. Pala ljudska narav i istočni grijeh. Nemogućnost izbjegavanja stvarnih grijeha za one koji su postali razumni i nasljednici su istočnog grijeha. Kako je otkupljenje zamislivo? Što je to?

Definicija grijeha

Započnimo s našim A. [Ansombe naglašava da propust nije samo nečinjenje nečega - kao što se to pretpostavlja u nekim modernim moralnim filozofijama, nego nečinjenje nečega što bi trebali činiti, npr. neispunjavanje neke dužnosti.]

[...] Dvije definicije su ekvivalentne što se tiče onoga što pokrivaju. Govoreći ovo, imam određene pretpostavke. Prvo, da je razumno govoriti o radnjama u svakom slučaju kao o nečemu što je nekada "protiv razuma". I drugo, taj razum nalaže štovanje jedinog istinskog božanstva.

Obje pretpostavke su suprotstavljene Davidu Humeu. On je smatrao da je glavna uloga razuma u djelovanju izbjegavanje pogrešaka (o onome što bismo sada nazvali "činjenicama") u odabiru sredstava za postizanje naših ciljeva. ("Razum jest i treba biti samo rob strasti’") Time je bacio rukavicu Sokratu, koji je bio užasnut idejom da se razum, misao, intelekt iskorištavaju kao robovi u službi strasti.

četvrtak, 27. ožujka 2025.

Moral – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombine izlaganje iz 1982. god kojeg se prenosi pod nazivom "Morality" u knjizi Faith in Hard Ground. (Objavljeno u C. Marnea, Pro Ecclesia et Pontifica.)

***

Stariji koji su ovdje prisutni sigurno se sjećaju buke koja se digla oko govornice po imenu Margaret Knight, koja je na radiju objavila [1950.god] da je moguće imati moral bez religije. Digla se ogromna buka oko toga; novine su to tretirale kao da se radi o velikom izvanrednom događaju, a neki od nas bili su prilično zbunjeni zašto bi to učinili. Jedino objašnjenje kojeg sam se mogla sjetiti bilo je da je to bilo na radiju; jer mišljenje sigurno nije bilo neobično. No, moguće je da lord Reith [urednik] prije nije dopustio da se takve stvari emitiraju.

U raspravama koje su usljedile nije se previše govorilo o zabuni koja postoji u ovoj misli: znači li to da (osim onog dijela morala koji je povezan s dužnostima prema Bogu) postoji logična neovisnost, i da pristojna osoba može shvatiti pravi moral ako je prisebna, i sposobna je jasno razmišljati, bez pozivanja na religijsko otkrivenje; primjerice da ne morate vjerovati u Boga da biste se usprotivili laganju. To je jedno potencijalno značenje. Druga stvar koju je to moglo značiti, a to je ona na koju se ovdje želim usredotočiti, iako to nitko tada nije spomenuo, jest: "odustanite od religije, pustite da religija potpuno nestane, (čak i više nego što je u to vrijeme- a uvelike jest, u to vrijeme) i još uvijek će biti morala". Sjećam se da nitko uopće nije pitao: ‘Pa, naravno, ljudska bića su oduvijek imala moral, ali pitanje je kakav moral?’

Prijedlog da biste trebali pitati ‘kakav moral?’ nije izrečen ni u jednoj raspravi koju sam čula. Činilo se da se uvijek pretpostavljalo da ako možete imati moral, to bi bio... pa, moral! Postoji samo jedan! Pretpostavljam da su do neke mjere i sami katolici slično razmišljali; Sjećam se da je Frank Pakenham zauzimao to stajalište kada je govorio o svom prijateljstvu s Margaret Knight i o tome kako je ona bila dobra osoba, kakav je dobar stav zauzela... Siguran sam da je mislio da bi to bio pravi moral kakav uči Katolička crkva, ili ako nije, da bi postojale vrlo periferne točke neslaganja.

Sjećam se da sam ušla u raspravu (samo da vas podsjetim koliko su se brzo stvari promjenile nagore u desetljećima od tada) na zabavi u Oxfordu, o kontracepciji, tada već široko prihvaćenoj, i primijetila sam da bi to sigurno dovelo do pobačaja - mislim na to da bi pobačaji bili općenito prihvatljivi - a moji kolege, Warnockovi, filozofi, bili su apsolutno ogorčeni na taj prijedlog. Rekli su da je to bila potpuno nepoštena tvrdnja; da ako vjerujete u kontracepciju da ćete povjerovat i u pobačaj, ili da će ljudi ići prema pobačajima. Naravno, činjenice su sada dokazale da sam bila u pravu što se tiče onoga što će se zapravo dogoditi. Nepostojanje logične veze može biti istinito; doista, imam prijatelje nekatolike koji odobravaju kontracepciju i ne odobravaju pobačaj (ne znam zamaraju li se time koje su metode kontracepcije zapravo pobačajne!). Dakle, to je moguća pozicija, ali nije psihološki vjerojatna pozicija.

U današnje vrijeme, kada se činjenica da je nešto povezano s neodobravanjem pobačaja navodi - recimo u London Review of Books - kao dokaz o tome koliko je to ludost, ili koliko je to potpuno prezira vrijedna stvar, možda je teško sjetiti se kako se, još 1950., moglo smatrati da je netko bio apsolutno nesraman kada je rekao nešto poput: "To je prvi korak, ići će na pobačaj, ići će odatle do čedomorstva i raznih drugih oblika ubojstava.’ Netko bi mogao pomisliti da sada govorim o velikom klizanju nizbrdo u onome što je javno prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Nije tako; već smo prije toga krenuli znatno kliziti nizbrdo: svi su odobravali mjere masakra civilnog stanovništva kao metode ratovanja. Bio je to veliki korak koji je već učinjen i na koji je bilo relativno malo primjedbi. A katolici, bojim se (žao mi je što to moram reći; sada govorim staromodnim katolicima, ljudima koji su odgajani na toj izvrsnoj stvari, Katekizmu, kako su ga proglasili biskupi Engleske i Walesa) oni su, bojim se, imali vlastitu promjenu nagore već u doktrini koja se može naći u tom katekizmu [zapravo drugom dokumentu]: da su potpuno znanje i potpuni pristanak potrebni za počinjenje smrtnog grijeha. Ova doktrina - a to je vrlo važna doktrina - čini se pogrešnom i dvosmislenom. Moglo bi se pomisliti da je to istina, ali upozorite na dvosmislenost i recite:‘Gledajte, to je kao doktrina mens rea u zakonu; doktrina mens rea ne kaže "Moraš se osjećati krivim da bi bio kriv"; kaže da morate biti krivog uma, a to znači da ste morali znati da stavljate otrov u juhu svog muža - da ako niste znali da stavljate otrov u juhu svog muža, uistinu niste znali, i nije se moglo očekivati da znate, pa onda, nemate mens rea o tome da ste otrovali svog muža, iako jeste".

srijeda, 26. ožujka 2025.

O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti) – G.E.M. Anscombe

U radu kojeg se prenosi pod naslovom "On Being in Good Faith" (objavljeno u Faith in Hard Ground), Anscombe se bavi time što znače one popularna fraze poput "slijediti vlastitu savjest". Rad je predstavljen pred skupinom katoličkih filozofa, vjerojatno u kasnim pedesetima.

***

Rašireno je uvjerenje, implicitno među mnogim nekatolicima i eksplicitno među mnogim katolicima, da čovjek nije kriv kada čini ono što je u skladu s njegovom savješću. Sjetite se samo onih fraza kojima je cilj osloboditi nekoga krivnje; "iskreno je vjerovao da mora činiti ono što čini", "ponašao se u skladu s onime što smatra ispravnim". Određeni dokumenti podučavaju da je nemoguće smrtno sagriješiti bez potpunog znanja i potpunog pristanka, i da je ispravno djelovati po svojoj savjesti, da je grijeh djelovati protiv nje, čak iako je ono što savjest zahtijeva pogrešno, i općenito, da iskrene namjere [eng. good faith] oslobađaju krivnje. Mnogi će koristiti razlikovanje između materijalne i formalne grešnosti; stvar je formalno grešna (odnosno radi se o grijehu agenta) samo kada agent vjeruje da je to grešno ili pogrešno.

Primjetimo da je prema takvom razmišljanju dostatna nepromišljenost zaštita od počinjenja smrtnog grijeha. Osim toga, teško je vidjeti zašto bi bio smrtan grijeh odreći se vjere u Krista i Katoličku Crkvu jer barem nekad imamo slučaj da se čovjeku čini kako kršćansko vjerovanje neistinito ili nerazumno. Ukoliko pri takvom razmišljanju napusti vjeru kako možemo reći da zna da odbija istinu otkrivenu od Bog? Teško je uopće vidjeti kako je moguće razumom počiniti smrtni grijeh. Uzmimo za primjer kada netko zbog nepromišljene i nemilosrdne prosudbe ozbiljno okleveta. Obično nitko ne pomisli sada ću "nepromišljeno" prosuditi. Slično s iskrenošću, Ako sam iskren sve dok vjerujem u ono što govorim, tada me iskrenost ne oslobađa optužbe za klevetu.[...]

Kada se kaže da su potpuno znanje i pristanak nužni uvjeti smrtnog grijeha, izjava je nejasna. Vjerujem da se ponekad - čak često - podrazumijeva da ako agent u potpunosti ne razumije da je ono što čini pogrešno, onda ono što čini nije smrtni grijeh. Ta izjava može imati drugo značenje; ona može značiti samo da agent mora imati punu spoznaju da je ono što radi takvo-i-takvo, dok je takvo-i-takvo zapravo ozbiljno pogrešno, kako bi počinio smrtni grijeh. Na primjer, ako ne znam, dajući svom djetetu, recimo, piće, da je to smrtonosni otrov, onda nisam kriv za ubojstvo time što sam tako prouzročio njegovu smrt. Ali ako to znam, i dam piće s potpunom namjerom da ga ono ubije, onda na temelju jedne konstrukcije uvjeta 'potpuno znanje i potpuni pristanak', počinit ću smrtni grijeh, a činjenica da ja možda vjerujem da je ispravno ubiti ga nije narušavanje uvjeta za smrtni grijeh.

Mislim da je ovo značenje doktrine: jer ona ima očite veze s etičkom tradicijom aristotelizma, prema kojoj nepoznavanje okolnosti može spriječiti da neki čin bude dobrovoljan - a samo ono što je dobrovoljno može biti grijeh. Ali nepoznavanje principa nije uzrok dobrovoljnog, nego nitkova.

[...]

Ne mislim da bi uvjet trebao biti velikodušniji od toga. Jer granice dobrovoljnog daleko su šire od granica namjernog; ali grijeh u biti zahtijeva, ne namjeru nego dobrovoljnost. Čovjek možda nije kriv za ubojstvo iz namjere - tj. da je namjeravao ubiti nekoga koga je ubio i nije imao pravo tražiti ubojstvo - ali je ipak kriv za ubojstvo, u okolnostima u kojima je, ako nije znao što radi, to trebao znati. Ako vozi auto pretjeranom brzinom gradskom ulicom i pritom ubije jednu ili dvije osobe, možda mu nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi. Dakle, on nije namjeravao njihovu smrt; ali trebao je shvatiti što je vjerojatno, a to što nije shvatio to ga ne opravdava. I čini se smiješnim tvrditi da neopravdano ubojstvo, u okolnostima u kojima je čovjek mogao shvatiti da je razmišljao, nije smrtni grijeh, nije ozbiljno pogrešno. Ne pretpostavljam da je lud ili pijan, nego samo nepromišljen; a slučaj nije izmišljen. Možete reći: s punim je znanjem počinio smrtni grijeh vozeći se vrtoglavom brzinom gradskom ulicom. Ali razlog zašto je to činiti grijeh je taj što je opasno. Inače bi se tome moglo malo toga prigovoriti. Možda bismo trebali reći: čovjek koji to čini svjestan je opasnosti čak i ako na nju ne misli. Tada može postojati znanje bez realizacije. 'Nisam o tome razmišljao' ili 'Nisam o tome tako razmišljao' ne pobijaju znanje.[...]

Sveti Toma ima članak u Summa theologiae: Je li volja koja odstupa od pogrešne savjesti loša? Primjerice, ako čovjek misli da bi trebao počiniti blud, ali to ne učini, je li njegova volja loša? Odgovor svetog Tome na ovo pitanje, koje je, kako on kaže, pitanje obvezuje li kriva savjest, jest da obvezuje: takva je volja loša. Razlog je u tome što je dovoljno da volja bude loša ako ono što čovjek čini čini loše, tj. pod pojmom zla; tako da ako on misli da čini neku vrstu nedjela čineći određenu stvar, onda to formalno i čini. Ova točka doktrine dobro je poznata i dobro se uklapa u stav koji sam skicirala na početku.

Sljedeći članak svetog Tome manje je poznat i uopće se ne uklapa u taj stav. Jer u njoj on postavlja pitanje je li dobra volja koja je u skladu s krivom savješću; a to je, kako kaže, isto što i pitanje da li pogrešna savjest opravdava. Njegov odgovor je da je takva volja loša osim ako je pogreška, ili neznanje, vrsta neznanja koja čini čin nevoljnim. Nadalje, čini se da misli da je jedina vrsta neznanja koja čini djelo nehotičnim neznanje, bez ikakvog nemara, u pogledu neke okolnosti čovjekovog postupka. Npr., da bi se počinio preljub, mora se imati odnos s tuđim supružnikom; ako je čovjek to učinio svjesno, vjerujući da treba, onda je njegova volja loša, jer je zabrana preljuba dio Božjeg zakona, koji je čovjek dužan poznavati. Ali ako je mislio da je žena njegova žena - kao što bi se moglo dogoditi zbog njegovog neznanja o, recimo, prethodnom valjanom braku s njezine strane - tada bi ga njegovo neznanje, kao uzrok nenamjernosti njegovog postupka, opravdalo.

[...]

Postoji priča o jednom školarcu koji je rekao da su pribadače svake godine spasile milijune života time što ih nisu progutale. Netko tko pokušava objasniti što je tu apsurdno može reći da se negacija ne može nazvati uzrokom bilo čega. Međutim, ne pokvare li kuhari krumpir ne stavljajući sol u vodu? Zar signalisti ne izazivaju nesreće nedajući signale? [...]


PS

Anscombe dalje analizira još neke slučajeve i fokusira se na to što znači dobrovoljnost (davanja pristanka), jesu li i u kojem smislu naše misli "dobrovoljne".

Anscombe se pozvala na određene dokumente koji tvrde da je nemoguće smrtno sagriješiti bez punog znanja i punog pristanka, vjerojatno se krivo referencirala, ali doista postoje drugi dokumenti koji tvrde nešto slično. (Da je za smrti grijeh, uz tešku počinjenu stvar, potrebno i "dovoljno promišljanje" i "puni pristanak volje".)

U svakom slučaju, ideja koju komentira je zaista nešto što često možete čuti; da ukoliko "slušate vlastitu savjest" ne možete progriješiti. Ipak, očito postoji pogrešno shvaćanje uvjeta znanja i pristanka. (Rezultat su neki jako upitni pastoralni savjeti.)

utorak, 25. ožujka 2025.

Autoritet u pitanjima morala – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u Authority in Morals bavi bitanjem podučavanja morala i autoriteta. Rad je predstavljen na simpoziju u Normandiji 1961. godine, objavljen kasnije u Problems of Authority (London: Darton, Longman & Todd, 1962). Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.

Prema autoritetu u pitanju morala će mnogi biti sumnjičavi jer moramo biti vođeni vlastitom savješću, ali dobri etički izbori i vrline su nešto što moramo prakticirati i vježbati. Iako nešto naučimo od autoriteta, svejedno mi sami moramo odlučiti djelovati. Prenosim nekoliko razmišljanja;

***

Za mnoge, barem one koji studiraju filozofiju, postoje poteškoće oko bilo kakvog pojma autoriteta u moralu. Postoje, naravno, različiti oblici autoriteta. Postoji pravo proglasiti nekom drugom što je istina - u ovom slučaju što je ispravno, a što pogrešno, i zahtijevati da prihvati ono što netko kaže i ponaša se u skladu s tim. Postoji autoritet vrhunskog znanja - u ovom slučaju, to bi bio autoritet, tj. izvanredan kredibilitet, stručnjaka za ispravno i pogrešno, vrlinu i manu. Zatim imamo autoritet nekoga tko vrši svoju proročku službu, tko podučava qua onaj kojeg je Bog postavio da podučava; u ovom slučaju, proglašavajući što je ispravno, a što pogrešno, kreposno ili zlo.

Koliko god prva vrsta autoriteta bila nekima sporna, on je neizbježan. Roditelji na taj način podižu djecu. Roditelj ima dužnost podučavati, a to znači da mora imati i autoritet podučavati kako bi ispunio tu dužnost.

Naravno, javlja se problem što kada podučava ono što je lažno, ili ono što sam ne vjeruje. Isto tako, kakav je autoritet učitelja koji podučava ono što je pogrešno, može li učenik odbaciti učiteljev autoritet, jer kako bi učenik mogao odbacivati samo ono što je pogrešno.

Anscombe se pita; "Postoji li nešto bitno manje poučljivo o moralu od, recimo, kemije ili povijesti ili matematike - ili religijske dogme?"

---

Jednom sam vidjela kao moto poglavlja u velikom udžbeniku više matematike -("Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji" [Jak 1,22]) - i radilo se o ispravnom motu; Matematika se ne uči učenjem da su matematičke tvrdnje istinite, već izvođenjem njihovih dokaza. Slično bi se moglo smatrati da nečija moralnost mora biti nešto što je čovjek formulirao za sebe, videći ispravnost i pogrešnost svake stvari za koju prosuđuje da je ispravna ili pogrešna; tako da ako je ikad netko drugi poučavao nekoga, on je bio prilika da netko za sebe formulira ono što je poučavao, a ne izvor informacija.

S ovim je gledištem povezana ideja da je nečija vlastita osobna savjest nužno vrhovni arbitar u stvarima dobra i zla. [...]

Oslanjati se isključivo na vlastitu savjest (svoju ‘nepotpomognutu’ savjest) znači odbiti suditi o bilo čemu u praktičnim stvarima osim ako u tom smislu nije u stanju prosuditi sam za sebe. Govoreći u tom smislu 'vlastite savjesti' samo bedasta osoba misli da je njegova vlastita savjest posljednja riječ, što se njega tiče, o tome što učiniti. Jer kao što svaki razuman čovjek zna da ga pamćenje ponekad može prevariti, svaki razuman čovjek zna da ono za što se savjesno odluči kasnije može savjesno požaliti. Čovjek može imati razloga prosuđivati da je moralni savjet drugog čovjeka pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute savjesti; u svakom slučaju korisno bi mu bilo posavjetovati se sa drugima; može s razlogom vjerovati da je neki javni izvor moralnog učenja pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute prosudbe. Naravno, ne bi imao nikakve osnove za takve prosudbe ukoliko se već nije oslanjao na svoje vlastite moralne prosudbe u određenoj mjeri; ali bilo bi sofistički tvrditi na temelju ovoga da njegova vlastita savjest ipak mora biti za njega posljednja riječ o tome što bi trebao učiniti. Međutim, ovaj sofizam, potpomognut konfuzijom u smislu da je doista nemoguće uzeti išta osim vlastite savjesti kao arbitra ispravnog i pogrešnog, naveo je ljude da prihvate Kantovu tezu o autonomiji volje i da napadnu, bilo kao nelogične ili kao prijekorne, one koji primjerice konzultiraju božanski zakon i prihvaćaju njegove presude, iako sami ne mogu vidjeti zašto nešto što je zabranjeno tim zakonom nije ispravno.

ponedjeljak, 24. ožujka 2025.

Dvadeset raširenih mišljenja među suvremenim anglo-američkim filozofima – G.E.M. Anscombe

Analitičku filozofiju više karakteriziraju stilovi argumentacije i istraživanja nego doktrinarni sadržaj. Stoga je moguće da ljudi različitih uvjerenja prakticiraju filozofiju ove vrste. Ne treba čuditi da i ozbiljni vjernici katolici mogu biti analitički filozofi.

Međutim, postoji niz mišljenja koja su protivna kršćanstvu, a koja su implicitno ili eksplicitno prisutne među analitičkim filozofima. Kršćanin ozbiljne vjere ne bi se, prema mome mišljenju, smio držati bilo kojeg od njih. Neki od analitičkih filozofa koji nemaju kršćanska ili teistička vjerovanja također ih se ne drže, ili ih se drže samo nekoliko. Ipak, toliko je često pronaći barem neke od njih u umu analitičkog filozofa da je korisno sastaviti što potpuniji mogući popis. Popis može biti koristan kao upozorenje onima koji nisu uvijek shvaćali da su određena gledišta suprotna kršćanskoj vjeri. Također bi moglo biti od pomoći prikupiti takvo mišljenja na jedno mjesto kako bi ih zajednički mogli preispitati;

---

1. Mrtav čovjek — ljudski leš — je čovjek, a ne bivši čovjek [eng. ex-man].

2. Ljudsko biće postaje osoba kroz razvoj karakteristika koje nešto čine osobom. Ljudsko biće u raspadanju također može prestati biti osoba bez da prestaje biti ljudsko biće. Ukratko: biti osoba je nešto što se dodaje ljudskom biću koje se pravilno razvija, a što može nestati u starosti ili imbecilnosti.

3. Mi nismo (puki) članovi biološke vrste, već sebstvo [eng.self]. Priroda 'sebstva' važna je filozofska tema.

4. Ne postoji takva stvar poput prirodne vrste sa suštinom koja je ljudska priroda. Ovo mišljenje djelomično je posljedica filozofije Johna Lockea, a djelomično zbrkanih razmišljanja o evoluciji i teoriji prirodne selekcije koju se prihvaća kao objašnjenje evolucije.

5. Etika je formalno neovisna o činjenicama ljudskog života i, na primjer, o ljudskoj fiziologiji.

6. Etika je 'autonomna' i mora se izvesti, ako iz ičega, onda iz racionalnosti. Etička razmatranja bit će ista za svako razumno biće.

7. Imaginarni slučajevi, koji nisu fizičke mogućnosti za ljudska bića, vrijedni su pri razmatranju moralne obveze. Tako se može zamisliti da žena rodi štene ili da 'sjemenke ljudi' lebde u zraku i mogu se naseliti i rasti na našim tepisima; ovo će imati utjecaja na ispravnost pobačaja.

8. Ne postoje apsolutne moralne zabrane koje su uvijek na snazi.

9. Proučavanje vrlina i mana nije dio etike.

10. Nazivanje nečega vrlinom ili manom samo ukazuje na odobravanje ili neodobravanje ponašanja koje to predstavlja. Ponašanje je činjenica, odobravanje ili neodobravanje je evaluacija. Evaluacije ili 'vrijednosne prosudbe' nisu kao takve istinite ili lažne.

11. Pogrešno je misliti da "treba"[eng.ought] ima osobni subjekt, kao u "X bi trebao posjetiti Y". Ispravno upravlja cijelim iskazima, kao u 'morao bi biti slučaj da X posjećuje Y'.

12. Ako postoji praktično obrazloženje moralne vrste, ono uvijek mora završiti izjavom o nužnosti činjenja toga-i-tog.

13. Nužno je, ako smo moralni agenti, uvijek djelovati prema najboljim posljedicama.

14. Nikada ne postoji moralno značajna razlika između čina i propusta kao takvog. To se pokazuje osmišljavanjem primjera gdje takva razlika ne čini nikakvu razliku pokvarenosti djelovanja.

15. Uzročnost = nužnost, i univerzalna je: tako da je determinizam istinit.

16. Sloboda ljudske volje ili ne postoji, ili je spojiva s determinizmom.

17. Prošlost i budućnost su simetrične. Nema smisla u kojem je prošlost određena, a budućnost neodređena.

18. Teist vjeruje da Bog mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova.

19. Bog, ako uopće postoji Bog, je promjenjiv, podložan strastima, ponekad razočaran, mora se pretpostaviti da donosi najbolje odluke koje može na temelju dokaza prema kojima oblikuje svoje mišljenje.

20. Zakoni prirode, ako ih samo možemo spoznati, pružaju potpuna objašnjenja svega što se događa.

---

Kad kažem da su ta mišljenja protivna kršćanskoj religiji, ne želim reći da se mogu procjeniti lažnim samo na toj osnovi. Svaki od njih je filozofska pogreška i može se tvrditi da je takva na čisto filozofskim temeljima.


PS

Radi se o izlaganju pod nazivom "Twenty Opinions Common among Modern Anglo-American Philosophers" kojeg je Anscombe održala u Rimu na jednoj konferenciji. Objavljen je u Persona, Verità e Morale. Atti del Congresso Internazionale di Teologia Morale (Roma, 7–12 Aprile 1986). Rad je moguće pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Kao što navodi u zaključku, iako smatra da su takva mišljenja suprotna kršćanskoj vjeri, smatra da se može pokazati da su pogrešna na čisto filozofskim temeljima. Ovdje ih samo nabraja, ali se njima bavila u drugim radovima. (Prenio sam ranije o njenom radu ModernaMoralna Filozofija koji se dotiče nekoliko mišljenja. Također sam prenio nekoliko njenih razmišljanja u kategoriji Anscombe, uskoro ću nadodati neke radove pa će biti jasnije što misli pojedinim primjedbama,)

Za par točki mi nije potpuno jasno na što cilja, mogao bih ih interpretirati u više smjerova, ali za većinu je prilično jasno što bi bilo problematično i iz filozofske i iz kršćanske perspektive. Očito, radi se o raširenim mišljenjima pa se mnogi filozofi ne bi složili da se radi o pogreškama. Ipak, kao što navodi u uvodu, korisno ih je navesti kako biste shvatili da ukoliko naiđete na takvo mišljenja da bi trebali potražiti gdje je greška.

O privrženosti stvarima i poslušnosti Bogu – G.E.M. Anscombe

Kršćanstvo je u potpunosti uvjetovano istočnim grijehom. Zboga toga su sekularni kršćani - to jest, kršćani koji žive u svijetu, posjeduju imovinu, traže mogućnost sretnog života, možda se vjenčaju - prilično sumnjiva vrsta kršćana. Pretpostavimo da netko – neka vrsta vjerskog slastičara - prikazuje izvrsnost i nevinost ovih stvari u pokušaju da ustvrdi kako sekularni kršćanin ipak nije drugorazredni kršćanin u svom obliku života; ne, on je apsolutna prva liga što se toga tiče. (Osim njegovih osobnih mana - koje ne moramo uzimati u obzir jer ih imaju i redovnici i redovnice.) Takav pisac, koji s tim ciljem prikazuje izvrsnost braka i života u svijetu pokazuje da je potpuno zaboravio na istočni grijeh.

Konfuzija koja se tu iskazuje je zastrašujuća. Istina je da nemamo što raditi, apsolutno ništa, osim obdržavati zapovijedi u vjeri i nadi. Ne postoji niža vrsta života, koja je obdržavanje zapovijedi, i viša vrsta života, života u kojem ne samo da se držite zapovijedi, nego činite nešto bolje, poštujete [evanđeoske] savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Ne: ali istina je da je manje vjerojatno da će oni koji se ne pridržavaju savjeta držati zapovijedi jer je manje vjerojatno da će biti odvojeni od dobara ovoga svijeta.

Duhovno je zlo: vezati se uz Boga samo uvjetno ili nikako. To vrijedi za ljude i za anđele. Ova sličnost je razlog zašto se kaže da ljudi imaju duhovnu narav, nešto što se inače ne čini takvim jer jer smo mi očito vrsta životinje, a ne vrsta duha.

Budući da je duhovno zlo samo uvjetna vezanost za Boga, odvojenost od vlastite volje nužna je za dobrobit stvorenja duhovne prirode; Jer bezuvjetna vezanost za Boga značila bi da je vezanost za bilo koji drugi objekt uvjetovana, tako da vezanost za bilo koji drugi cilj ne bi bila čvrsta; bila bi to neka vrsta odvojenosti. Ali odvajanje volje od svega osim od Boga bilo bi odvajanje od same sebe, jer privrženost Bogu je samo poslušnošću. Cilj volje bio bi poslušati Boga jer je Bog najviši, i stoga ne bi imala vlastiti neovisni cilj, nego bi sama sebi uskratila sve ciljeve koje bi mogla pokušati posjedovati barem time što bi željela da njihovo posjedovanje bude strogo uvjetovano.

Bez odvajanja od svega osim od Boga nećemo (kao što i ne radimo) obdržavati zapovijedi. Nevezanost je sljedeća: netko bi se odrekao nečega, što god to bilo, kad bi izbor bio između toga da posjedujemo tu stvar i toga da ostanemo poslušni.

Pretpostavimo da ne postoji "stvarno" odricanje radi nevezanosti. Tada možemo oblikovati sljedeću zamišljenu situaciju: moguće je da svi mi sekularni kršćani koji smo odabrali dobro svijeta doista možemo reći 'Odrekao bih se svega da ostanem poslušan Bogu'. Ne mora svaka hipoteza biti aktualizirana da bi bila istinita. Nema dvojbe bih li ispraznila svoj bankovni račun ako bi to spasilo život mom djetetu. Ne mora se "ostvariti" da to učinim, kako bih postala zaljubljenik u život svog djeteta više nego u svoj bankovni račun. I tako…!

Ali kada se radi o odvojenosti od svijeta, tada zbog istočnoga grijeha hipotetičko ‘Kad bi bilo potrebno, ja bih [to učinio]’, bez stvarnog odricanja, postaje ne samo dvojbeno nego svakako lažno.

Zato su sekularni kršćani, koji su odabrali oblik života koji je suprotan odricanju, sumnjiva vrsta kršćana. A priča o beskrajnoj samopožrtvovnosti majke katoličke obitelji izgleda i ima okus: religioznog sladunjavog bombona čija promocije je prikladna nekom trgovcu. Ne radi se o tome da je nevezanost nemoguća za one koji žive u svijetu i koji su vjenčani. Samo o tome da su uvjeti toliko nepovoljni da je to malo vjerojatno. Stvarna sklonost poslušnosti Bogu iznad onoga što bi netko izabrao za sebe se čini neizostavnim uvjetom toga. Ali nemojte varati ljude. Nemojte sugerirati da izvršavaju takvu sklonost samo zato što odgovaraju uobičajenim zahtjevima samodiscipline. Svako razumno ljudsko biće prepoznaje te zahtjeve koji se postavljaju pred njega u uobičajenom životu provedenom u potrazi za mogućnosti sreće za sebe i one do kojih mu je stalo. Nije potrebna božanska milost da bi se odgovorilo na takve zahtjeve i odgovor ne pokazuje da je netko odvojen u skladu sa zahtjevom koji je postavio naš Gospodin.


PS

Radi se o neobjavljenom rukopisu kojeg je Anscombe poslala bliskim prijateljima, nije poznato kojom prilikom je izvorno napisano. (Niti što je točno komentirala.)

Objavljeno je pod naslovom "On Attachment to Things and Obedience to God" u knjizi Faith in Hard Ground.

Podsjetiti ću da je Anscombe bila udana majka sedmero djece u koje je ulagala puno vremena, truda i ljubavi; bila su neizostavni dio njena svakodnevnog života. Bila je sklona iskrenim molitvama što je uključivalo molitve i za najmanje ovosvjetovne stvari. Udala se, živjela svoj bračni život i bila blagoslovljena djecom o kojoj se brinula. (Razne su priče o anegdotama njenog privatnog i javnog života. Nekih stvari joj se nije bio problem odreći, nekih je.)

subota, 22. ožujka 2025.

O mržnji prema Bogu – G.E.M. Anscombe

"Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ [služim]. (riječi iz proročanstva Jeremijina)

Veliki filozof Spinoza je negirao da ljudi mogu mrziti Boga. Oslanjao se na pogrešne argumente jer je mislio kako je ideja Boga koja postoji u ljudskom umu uvijek savršena i primjerena. Sigurno je da bismo, ukoliko bi postigli uvid u samu božansku narava, nužno voljeli Boga kao najveće dobro i izvor sve dobrote, ali za sada gledamo kroz mračno staklo, kao što apostol kaže, i Boga spoznajemo samo po njegovim djelima na ovome svijetu. Neki od tih njegovih učinaka su sami po sebi dopadljivi i ljupki, ne može se Boga mrziti zbog njih; ali ljudskoj naravi iskvarenoj grijehom božanski zakon koji ograničava poroke djeluje nepodnošljivim, a pogotovo kazne koje koje nam se trebaju izreći za naše prijestupe. Zbog takvih učinaka, kao što je rekao Anđeoski doktor, neki mrze Boga budući da ga smatraju zabranjivačem grijeha i utjeloviteljem kazni.

Od takve mržnje prema Bogu neki su upali u otvoreni ateizam: oni ne žele da Bog postoji stoga ga i ne priznaju. Već gotovo dvije stotine godina filozofi se zapetljavaju pomršenim argumentima kako bi mogli povjeravati da ne može postojati jedno vrhovno i beskonačno božanstvo. Zapravo, prema takvom shvaćanju, oni odbacuju štovanje Boga kao nešto što je nedostojno slobodnog duha; preziru štovatelje Boga i rugaju im se da su robovi. Drugi pak javno ispovijedaju da vole Boga, ali ništa manje ne mrze pravog Boga: poput onih pobunjenika koji bi nekoć u svojim revolucijama prvo napadali ne kralja nego kraljeve ministre, tako i oni grde svece i proroke. Takve lažne štovatelje lako je prepoznati po sljedećem znaku; oni osuđuju strah Božji; osim toga, oni ne poznaju božanski zakon koji zahtijeva vrlinu; oni misle da se božanska ljubav prema ljudima sastoji od toga da ljudi žive ugodan život i da dožive ispunjavanje svih tjelenih želja njihova srca, da je vrlina "vjerovati u čovjeka"; da je takva vjera ponajviše očitovana u Kristovu životu. Strogost se smatra mitom; milosrđe ne shvaćaju jer misle kako se kazne ne može pravedno izreći; ako ih se može osloboditi bez nepravde. O takvim postoje riječi iz usta Gospodinovih u Ezekieovom pročanstvu;"ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim". No uskoro sljedi: " Ali kad sve ovo dođe – gle, već dolazi – znat će da prorok bijaše među njima!"


PS

Sjajno sažeto i opisano. Davno sam pročitao, ali tek prilikom pripreme za objavu sam shvatio koliko je svaka rečenica natopljena značenjem.

Vjerojatno je moguće pronaći englesku verziju predavanja, imao sam jednu verziju, ali trenutno ne radi poveznica. (Original je na latinskome ako se ne varam.) Može se pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Yt snimka On the Hatred of God, a sermon by Elizabeth Anscombe (4:12) donosi pročitano predavanje popraćeno zanimljivo formatiranim tekstom (pretpostavljam radi prijevoda) koji omogućuje pregled pojedinih teza.

---

Spominjući filozofe koji se zapetljavaju argumentima kako bi odbacili Božju opstojnost vjerojatno je, prema Mary Geach, mislili na ljude poput Bertranda Russella koji je bio sklon nekim atipičnim pogreškama kako bi "pokazao" da određeni argumenti za Božju opstojnost nisu ispravni odnosno da ih nije moguće izvesti iz činjenica o svijetu kao što naučava koncil. Primjerice njegova tvrdnja da je nemoguće izvesti nužni zaključak iz kontignetnih premisa (što je u jednom trenutku čak i zabrinulo Anscombe, ali je kasnije shvatila na koji način je u krivu.)

---

Ne bih previše analizirao, dovoljno je što sam uredio (podebljao tekst), ali ipak bih ponovio njenu primjedbu da postoje oni koji će ispovjedati Boga, ali će mrziti pravog Boga, napadati će "svece i proroke", osuđivati strah Božji, krivo predstavljati milosrđe.

Objavio sam nekoliko tekstova koji se dotiču sličnih tema, primjerice; Tko želi biti ateist?, kategorija ateizam, kategorija Anscombe itd. 

petak, 21. ožujka 2025.

Poganstvo, Praznovjerje i Filozofija – G.E.M Anscombe

U predavanju "Paganism, Superstition and Philosophy" [predavanje održano 1984. god., dostupno u knjizi Faith in Hard Ground.] Anscombe uspoređuje stavove o raznim bogovima kojih se drže pogani s onima prisutnim u judeo-kršćanskoj tradiciji. Uz pogane koji govore o svojevrsnoj toleranciji (rimljani) ili raznim manifestacijama (hindusi), imamo i filozofske sljedbenike Wittgensteina koji tvrde da se vjerska istina pronalazi u duhovnosti pojedinca. (Takva razmišljanja sklona su kompromisima sa svijetom koji je često prilično izopačen.)

***

Anscombe započinje esej Tacitovim citatom u kojem rimski povjesničar opisuje židovska vjerovanja i povijest. Naravno, Tacitovi opisi su prilično apsurdni iako imaju tragove istine u sebi.

Ipak, prema Anscombe, ono što je nesumnjivo istina u Tacitovim (negativnim) zapisima o Židovima jest slika mržnje koju poganstvo ima prema pravoj vjeri. Poganstvo ima razne bogove, često mnoštvo bogova, u stanju je priznate svakakve bogove, ali ne i boga ovog naroda. Tacit opisuje židove u negativnom svijetlu, ponajviše jer nisu dio prevladavajuće kulture, drže se svoje skupine i svoje vjere. Štuju svoga Boga i ne žele štovati druge bogove. Ne samo da ih ne štuju nego ih i preziru. Žrtvuje volove jer su egipćani štovali volove, žrtvuju ovnove jer ovan predstavlja Jupitera. Ono što neznabošci štuju kao bogove, oni žrtvuju.

Pogani će možda misliti da su njihovi bogovi bolji od bogova drugih naroda, ali i oni su bogovi, ima mjesta za sve. Danas je poganstvo o kojem govori prisutno primjerice u Africi i Indiji u hinduzmu. (Poganstvo je praksa, ne toliko vjera.)

Tacit je novu religiju kršćanstva nazvao praznovjerjem, često se taj naziv koristio kako bi se religija proglasila lažnom. Ponekad se pojam "Praznovjera" koristi za opis onih koji koriste razne čari (čitanje iz taloga itd.) Neke stvari su "praznovjerne" u oba smisla.

Anscombe kasnije objašnjava;

---

Jednom sam pitala Wittgensteina što on razumije pod 'praznovjerjem'. Rekao je da vjerojatno misli isto što i ja. On ne misli o tome u smislu 'lažne religije', nego u onom drugom smislu; nije nudio definiciju, ali bi nazvao iste stvari praznovjerjem kao i ja. Čini se kako nije govorio u smislu 'lažne religije' (u kojem ni ja nisam navikla koristiti tu riječ) vjerojatno zbog njegovog neprijateljstva prema stavu 'znanost nam je pokazala da je ovo greška' o stvarima kao što su prorokovanja (otrovom) i druge magične prakse. Govoreći o takvim stvarima, jednom sam ga pitala kada bi imao prijatelja Afrikanca čiji je plan ili mogućnost nakon što je neko vrijeme proveo u Engleskoj, da se vrati kući i prođe obuku, a zatim prakticira kao vračar, bi li ga on, Wittgenstein, htio spriječiti u tome. U tišini je hodao, a onda je rekao: 'Bih, ali ne znam zašto'. Nismo više razgovarali o tome. Sklona sam misliti da je tada u njemu progovorio trag prave vjere; jer je ta religija, bilo u svojoj starohebrejskoj ili kršćanskoj fazi, uvijek govorila 'Ne' takvim stvarima.

I sad dolazim do filozofije; točnije do određene struje u filozofiji koja ima snažnu povijesnu vezu s Wittgensteinom. Sam Wittgenstein napisao je nešto u jednoj od svojih brojnih bilježnica poričući – ili postavljajući pitanje – da bi za kršćansku religiju bilo važno je li Krist učinio nešto od onoga što je o njemu zabilježeno, ili je uopće Krist postojao. Prekorio je prijatelja Jaina što je pomalo prezirno govorio o vjerovanjima Jaina o putovanjima duše nakon smrti. U drugim je prilikama rekao da bi, ako bi mu netko došao s vjerskim sumnjama, vjerojatno iznio sumnje o sumnjama.

Ne mogu govoriti u ime Wittgensteina, ovdje iznosim samo nekoliko stvari iz njegova pera; ali postoji stav ili prilično karakterističan način razmišljanja kod nekih od njegovih sljedbenika koji se čini kao djelomični odraz nečeg od onoga što sam citirala, iako ne tvrdim da je to netko tako definitivno govorio;

1. Ne postoji takva stvar kao što je istinitost religije. To se naznačuje izjavom "ova (religiozna) propozicija (o kojoj god da se radilo) nije poput propozicija prirodne znanosti."

2.  Religiozno uvjerenje je bolje usporediti s nečijom zaljubljenošću nego s njegovim vjerovanjem u bilo što istinito ili lažno.

3. Netko tko je naučen moliti otkriva da morate biti potpuno iskreni pri izricanju da bi se to smatralo molitvom. Otkrivate to suočavajući se s osobnim problemom.

4. Što se "spoznaje" i "razumijevanja" tiče, radi se o stavu koji jedan čovjek može imati, a drugome manjkati – stav prema kazni, primjerice. Netko kaznu smatra žalosnom nevoljom koju bi volio da je mogao izbjeći unatoč tome što je učinio ono čime ju je zaslužio; a netko drugi to smatra kaznom, što znači da zauzima sasvim drugačiji stav prema onome što mora trpjeti, misli da to "treba" trpjeti.

5.  U nekim slučajevima postoji udaranje glavom o jezični zid - pogrešna uporaba riječi što se tiče bilo kakvog smisla koji im se može pridati. (Ovdje koristim Wittgensteinove vlastite riječi.) "Ništa što bilo tko učini ne može mi nauditi'" navedeno je kao primjer takve misli - jer se na neki neizreciv način ništa što bi mi se moglo dogoditi u bilo čijim rukama ne bi "smatralo" štetom. Zašto? Ne postoji razlog. Ili još jedan: "Bog neće dopustiti da budete iskušavani van svojih snaga". To zvuči kao da možete biti sigurni da, iako postoje stvari koje bi vas slomile, Bog neće dopustiti da se dogode. I tako bih to prihvatio, ali prozvali bi me krivim: jer - rekli bi mi - nije negativno predviđanje da se stvari s određenim učinkom neće dogoditi. Kao takva, mogla bi biti kriva. Ali ako to mislite religiozno, posjedujete to na način koji je imun na ideju pobijanja primjera. Pretpostavimo da ste rekli 'Moj bankovni račun nikada ne može biti prekoračen'. Željeli bismo znati zašto to mislite. Je li neki arapski naftni šeik naredio da se vaš račun puni kad god prijeti prekoračenje? Ne, ništa slično. Imate li neko suludo uvjerenje o svom bankovnom računu? Ne – ali (po modelu ‘Ništa mi ne može nauditi’ ili ‘Neću biti u iskušenju iznad svojih snaga’) dali ste izraz nečemu što se "suprotstavlja granicama jezika’."Govoreći o bankovnom računu, to zvuči i jest smiješno; Wittgensteinov vlastiti primjer odnosio se na osjećaj da je osoba apsolutno sigurna.

Nadam se da sam rekla dovoljno da naznačim o kakvom razmišljanju govorim. Čini mi se da je to vrlo usko povezano sa zaključkom da u bilo kojem smislu u kojem religija može biti 'istinita', što je prilično čudan smisao, svaka religija jest ili može biti istinita. Sve zavisi tko je i kako ima.

četvrtak, 20. ožujka 2025.

Hume o čudima – G.E.M.Anscombe

Anscombe u "Hume on Miracles" komentira njegov poznati Esej o čudima. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Dio rada ovdje.) U nastavku prenosim sažetak;

***

Humeovo poglavlje ili kao što se naziva, Esej o čudima poznato je kao malo remekdjelo među onima koji su čuli za njega, ili su ga možda i pročitali, a kojima se sviđaju njegovi zaključci. Tobože mu je cilj pružati "mudrima i učenima" argument koji će ih zavijek oboružati protiv bilo koje obrane vjere (religije), svakog argumenta koji pokušava uspostaviti vjeru koja se poziva na čuda, ili na ispunjavanje proročanstva koje Hume smatra vrstom čuda. No, ako ograničemo "mudre i učene" na ljudi koji su istražili Humeovo argumente na ozbiljan način, ili barem kao filozofi, shvatiti ćemo da oni koji imaju isti pogleda na svijet poput njega smatraju ga sramotnim. Primjerice Antony Flew. Ili neki drugi poput C.D. Broada koji ga smatraju samim po sebi nerazumnim i proturječnim s Humeovom filozofskom pozicijom.

Iako je upitna vrijednost eseja, pokazao se, uz još neke, utjecajnim. Argumenti iz čuda i proročanstva danas više nisu popularni. (Tu je utjecao i Lessing koji se bavio dokazima iz čuda i proročanstva nasprem dokazima kroz izvještaje o tim čudima i proročanstvima.) [O tome sam nešto prenio u Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo.]

Anscombe smatra da razlog popularnosti Eseja leži u Humeovu litreranom umijeću. Ipak, literarno umjeće nije povezano s utemeljenošću argumenta ili istinosti u izvještvanju.

Prenosi Humeovo izvještaj o navodnom čudu u Zaragozi (i kardinalu de Retzu) i primjećuje da je stvar prilagodio u interesu svog argumenta. Iskoristio je svoju zlobnu duhovitost kako bi se obračunao s još nekim izvještajima o čudima koje očito ne predstavlja na pošten način.

Anscombe ukratko nabraja probleme s Humeovih argumentima koje daju njegovi kritičari;

1.  Hume izmjenjuje različite defincije čuda (A) kao bilo što što je suprotno uniformnom tijeku iskustva ili (B) kao transgresiji zakona prirode partikularnom voljom Božanstva ili uplitanjem nekog nevidljivog agenta.

2. Prva defincija se referencira sama na sebe što je vidljivo iz njegove primjedbe: "Čudo je da se mrtav čovjek vrati u život; jer to nikada nije primjećeno u bilo koje doba ili bilo kojoj zemlji."

3. Doista, Hume razvija prvu definiciju do krajnje točke apsurda: "Stoga mora postojati uniformno iskustvo protiv svakog čudesnog događaja jer inače taj događaj ne bi zaslužio takvu oznaku." Takvo razmišljanje je samopobijajuće jer bi navodni čudesni događaj, ukoliko se dogodio, bio dovoljan da se u pitanje dovede njegov čudesni karakter – jer ako se dogodio, onda ne bi bilo uniformnog iskustva protiv njega; a to znači da se njegov čudesni karakter ne bi mogao navesti kao argument protiv toga da se dogodio.

4. Humeov cilj je navesti da čudesni karakter događaja bude dovoljan razloga da odbacimo priču da se on dogodio bez istraživanja dokaza. Radi se o čudnovatom prestanku argumenta koji je započeo tezom da mudar čovjek vjeruje proporcionalno dokazima.

5. Hume pogrešno opisuje ulogu svjedočanstva u ljudskom znanju. "Razlog", kaže on, "zašto prirodajemo ikakvu uvjerljivost svjedocima i povjesničarima nije rezultat ikave veze, koju a priori opažamo, između svjedočanstva i stvarnosti, nego jer smo navikli pronaći usklađenost između njih. No kada je potvrđena činjenica koju rijetko promatramo, imamo osporavanje dva suprotna iskustva." Pa, ne samo da nisam često, nego nisam nikada iskusila potres; ali svejedno ne postoji konflikt, nema načela iskustva koje bi mi u tom slučaju dalo "stupanj sigurnosti protiv činjenica" koje svjedoci potresa nastoje utvrditi.

6. Kada govorimo o dosljednosti [njegovih argumenata o čudima] s njegovom vlastitom filozofijom teško da postoji obrana. Hume jasno poručuje da nijedna količina uniformnosti iskustva ne može biti racionalan temelj, ili dokazni materijal, a kamoli dokaz, da se slično mora dogoditi u sličnim slučajevima. Čini se kao da nije iskren kada tvrdi da je pojava čuda opovrgnuta samom činjenicom da se radi o kršenju zakona prirode; da ih odbacimo kao nemogući događaj. Već u sljedećem poglavlju on ponavlja svoj stalni stav da, rezonirajući a prirori, moramo dopustiti da bilo što može proizvesti bilo što. "Pad kamenčića može, koliko je nama poznato, ugasiti sunce.", ali u poglavlju on opet tvrdi "Podizanje kuće ili broda u zrak je vidljivo čudo. Podizanje pera, kada je vjetru potrebno tako malo sile da bi to postiglo, je podjednako pravo čudo, iako ne tako razumno s obzirom na nas." Ukratko, za potrebe ovog poglavlja prihvaća mehanistički determinizam – slika prirode koja je čvrsto vezana sudbinom nepovredivih zakona – ali takva nije Humeova koncepcija nego je koncepcija koja je prevladavala u njegovu stoljeću – kao posljedica newtonovske znanosti(?)

Njegov vlastiti stav je sljedeći; "Ne postoji ništa u bilo kojem objektu, uzetom samom za sebe, što nam može pružati razlog da zaključimo van njega; i da čak i nakon promatranja česte ili stalne konjukcije objekata, nemamo razloga izvući ikakav zaključak o bilo kojem objektu osim onoga kojeg smo iskusili; [...]"

7. Prema Humeovu vlastitu opisu vjerovanja, vjerovanja u čuda su zapravo nešto što se ne može dogoditi.

[Anscombe tu citira Humea koji objašnjava da je vjerovanje rezultat nekog objekta odnosno konjukcije između objekata, (primjerice plamen i toplina). Radi se o naravnim insinktima koje nikakvo rezoniranje ili proces mišljenja i razumijevanja nije u stanju proizvesti ili spriječiti.]

Takvo razmišljanje Hume još jednom upotrebljava kako bi ismijao one koji vjeruju...

[...] Broad procjenjuje da se Hume u ovome Eseju ne drži svojih "ekstremno visokih standarda". No, prema Asncombe Broad time pogrešno shvaća što Hume radi. Prema njoj Esej je briljantna propaganda unatoč Humeovom shvaćanju kauzalnosti.

Sve navedeno je dovoljno da se pokaže problematičnost, ali Anscombe dodaje još nekoliko primjedbi;

srijeda, 19. ožujka 2025.

Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo) – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u "Prophecy and Miracles" bavi argumentima proročanstva i čuda. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Rad je vjerojatno pročitan 1957. godine pred skupinom katoličkih filozofa koju su se redovno okupljali i raspravljali o različitim temama.) U nastavku prenosim njena razmišljanja (dio kao citat, dio kao sažetak) 

Moji problemi sadržani su u tri dokumenta:

1. Dekret Vatikanskog Koncila da proročanstva i čuda Mojsija i proroka, tako i samog Krista, pružaju čvrste vanjske dokaze za istinitost Kršćanstva. [I. Vatikanski koncil, "Dei Filius", poglavlje o vjeri.]

2. Upozorenje iz Ponovljenog Zakona

"Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjima pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni i onda ti on rekne: ‘Pođimo sad za drugim bogovima kojih dosad ne poznaješ i njima iskazujmo štovanje’, nemoj slušati riječi toga proroka ni sne toga sanjača"

3. Lessingovo djelo "On the proof of the Spirit and of Power" (O dokazu Duha i moći). Lessing kaže ‘Jedna je stvar doživjeti ispunjenje proročanstva; ali ispunjena proročanstva za koja znam samo kao stvar povijesti za koju se pretpostavlja da su ih drugi doživjeli, sasvim su druga stvar.’ A isto je i s čudima. 'Pokazivanje Duha i snage' o kojem sveti Pavao govori u Prvoj poslanici Korinćanima, kaže on, bilo je činiti čuda i proricati. Origen se mogao pozvati na takav dokaz zbog poznatog postojanja takvih stvari u njegovo vrijeme. Ali izvješća o ispunjenim proročanstvima nisu ispunjena proročanstva, izvješća o čudima nisu čuda. 'Ona koja se odvijaju pred mojim očima imaju svoj učinak na neposredan način; ostala bi trebala imati svoj učinak kroz medij koji ih lišava svake moći."

Primjetimo da za razliku od Ponovljenog zakona, Lessing ne nameće nikakva ograničenja na to kakav učinak (na moja uvjerenja) može imati svjedočenje ispunjenog proročanstva, osim da se ne može vjerovati proroku ako je proturječio dijelu nečijeg vlastitog iskustva koje je bilo jednako sigurno kao nečije promatranje njegove izvedbe.

---

Anscombe dalje navodi još neke Lessingove tvrdnje.

Lessing kasnije tvrdi da ne sumnja kako je Krist činio čuda i ispunjavao proročanstva, ali da u to možemo biti sigurni u mjeri u kojoj možemo biti sigurni o bilo kojem povjesnom događaju. (Primjerice poput našeg znanja o Aleksandru koji je u kratko vrijeme osvojio gotovo čitavu Aziju.)

Lessing tvrdi da je uvjeren u povijesne događaje oko Isusa, ali da to ne znači da je spreman u svijetlu toga preoblikovati sva svoja druga uvjerenja. (Prema njemu, ukoliko ne možete demonstirati povjesne istine, onda ništa ne možete demonstirati povjesnim istinama. Odnosno, povjesne istine ne mogu postati dokaz nužnih istina.)

Ili da citiramo Lessinga;

"Tko poriče - ja ne poričem - da su izvještaji o tim čudima i proročanstvima jednako pouzdani kao što to može biti bilo koja povijesna istina? - Ali: ako su samo toliko pouzdani, zašto su tako iznenada korišteni da bi ih učinili beskrajno vjerodostojnijima? Kako? Gradeći sasvim različite stvari, i više stvari, na njima, nema se pravo graditi na povijesno dokazanim istinama. Ako se nikakva povijesna istina ne može dokazati, onda se ni bilo što ne može pokazati kroz povijesne istine. Odnosno: slučajne povijesne istine nikada ne mogu postati dokazom nužnih istina razuma."

Dakle, ukratko, Lessing predstavlja razmišljanje koje je rasprostranjeno posljednjih stoljeća. Anscombe raščlanjuje što točno Leesing tvrdi i što je tu problematično. (Navodi probleme, ne navodim ih sve, prenosim samo neke koji su mi zanimlijviji.)

Anscombe se ne slaže s pretpostavkom da sve u što možemo povjerovati o Bogu mora biti "nužna istina razuma". Istine vjere ne moraju biti takve da su ljudi u stanju (sami po sebi) doći do njih.

Kada promatramo u svijetlu dekreta Vatikanskog koncila, vidimo da se tamo govori o "čvrstim vanjskim dokazima", a ne o demonstraciji istina Kršćanstva. (Pogrešno je, možda i heretično, tvrditi da je otajstva vjere moguće "demonstrirati".)

---

Posve odvojeno od Lessingove središnje kritike suvremenog argumenta za kršćanstvo iz proročanstva i čuda, važno je primijetite da je njegov stav svakako nespojiv s kršćanskim vjerovanjem. Čini se da u ovom eseju raspravlja samo protiv određenog argumenta, a ne protiv kršćanskih uvjerenja: čini se da kaže 'Ako ih se držite, to je na drugim osnovama, a ne na ovim'; čak ih se on tobože drži - iz drugih razloga; naime njihova divljenja vrijednog sadržaja. Ali vrlo je jasno da je kršćanska religija lažna ako je, recimo, Krist mit. Uloga Krista nije, kao što bi rekli neki ljudi, za koje pretpostavljam da potječu od Lessinga: pokazati koliko ljudsko biće može biti plemenito i tako nas nadahnuti. A da Krist nije bio mit nego stvarna osoba povijesna je činjenica. Stoga je kršćanska religija nespojiva s lažnošću određenih povijesnih izjava. Ali Lessingovo stajalište o tome što se može vjerovati o Bogu ne samo da bi pokazalo da ono ne bi moglo biti izvedeno ni iz kakvog povijesnog znanja, već i da ne bi moglo biti nekompatibilno s bilo kojim prethodnim mogućim povijesnim izjavama.

Zapravo, pretpostavljam da bi to i on mogao priznati. Vrlo je jasno kako je Krista smatrao samo učiteljem: a kod učitelja je važno učenje; zapravo nije važno je li navodni učitelj postojao ili nije, sve dok je učenje tu. Lessing je bio jedan od onih koji su pravili razliku između 'Kristove religije' (koju je objasnio kao 'religije koju je on prakticirao i priznavao') i 'kršćanske religije' (koju je uglavnom karakteriziralo vjerovanje da je Krist bio sin Božji): moguće je da je on bio jedan od začetnika ove distinkcije. Bio je, naravno, previše informiran da negira da se 'kršćanska religija' pojavljuje u Kristovim prenesenim izjavama, ali je inzistirao na razlikovanju onoga što je beznadno nejasno i onoga što je u njima bilo nevjerojatno jasno; 'kršćanska religija' javljala se samo u onome što je bilo nejasno, a ne u onome što je bilo jasno. On je poštovao ono što je bilo jasno pod imenom 'Kristova religija'. On sam povlači analogiju koju sam ranije upotrijebila između religijskih i matematičkih istina: kakve bi veze imalo da je, povijesno gledano, neki lažni postupak doveo do matematičke istine, pita on.

Dokaz Duha i snage je u "suvremenim" čudima i proročanstvima. Mislim da Lessing uvelike preuveličava sigurnost (s vanjske, nepristrane točke gledišta) koje je Origen mogao imati o njima. Ovdje je korisno biti katolik, jer katolici ne govore kao drugi i kao što je Lessing rekao da 'nema više čuda'. Ne znam Origenovu biografiju; ali čini se vrlo vjerojatnim da je o njima znao iz priča baš kao što mi to znamo sada; čak i ako su, kako se čini, čuda tada bila mnogo češća, radilo se o zapanjujućim događajima; i vjerojatno su ih nevjernici promatrali s jednakom nevjericom i nedostatkom interesa koliko nevjernici sada pokazuju u pogledu takvih stvari, koje katolici prihvaćaju. Znakovi i čudesa, čak i u apostolsko vrijeme, a koje je činio sam Krist, dovoljno su rijetki da većina ljudi samo čuje za njih. Ali možda je sve ovo samo argumenta radi, a Lessing je zapravo bio prilično skeptičan prema svim čudima i proročanstvima: Ne znam.

---

Sve ovo do sada Anscombe navodi kao preambulu bavljenja središnjim argumentom protiv argumenta za krščanstvo na temelju čuda i ispunjenih proročanstava. (Svar pojednostavljuje što Lessing ne napada istinu zabilježenih čuda i ispunjavanja proroštva.)