Anscombe se u "Prophecy and Miracles" bavi argumentima proročanstva i čuda. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Rad je vjerojatno pročitan 1957. godine pred skupinom katoličkih filozofa koju su se redovno okupljali i raspravljali o različitim temama.) U nastavku prenosim njena razmišljanja (dio kao citat, dio kao sažetak)
Moji problemi sadržani su u tri dokumenta:
1. Dekret Vatikanskog Koncila da proročanstva i čuda Mojsija i proroka, tako i samog Krista, pružaju čvrste vanjske dokaze za istinitost Kršćanstva. [I. Vatikanski koncil, "Dei Filius", poglavlje o vjeri.]
2. Upozorenje iz Ponovljenog Zakona
"Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjima pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni i onda ti on rekne: ‘Pođimo sad za drugim bogovima kojih dosad ne poznaješ i njima iskazujmo štovanje’, nemoj slušati riječi toga proroka ni sne toga sanjača"
3. Lessingovo djelo "On the proof of the Spirit and of Power" (O dokazu Duha i moći). Lessing kaže ‘Jedna je stvar doživjeti ispunjenje proročanstva; ali ispunjena proročanstva za koja znam samo kao stvar povijesti za koju se pretpostavlja da su ih drugi doživjeli, sasvim su druga stvar.’ A isto je i s čudima. 'Pokazivanje Duha i snage' o kojem sveti Pavao govori u Prvoj poslanici Korinćanima, kaže on, bilo je činiti čuda i proricati. Origen se mogao pozvati na takav dokaz zbog poznatog postojanja takvih stvari u njegovo vrijeme. Ali izvješća o ispunjenim proročanstvima nisu ispunjena proročanstva, izvješća o čudima nisu čuda. 'Ona koja se odvijaju pred mojim očima imaju svoj učinak na neposredan način; ostala bi trebala imati svoj učinak kroz medij koji ih lišava svake moći."
Primjetimo da za razliku od Ponovljenog zakona, Lessing ne nameće nikakva ograničenja na to kakav učinak (na moja uvjerenja) može imati svjedočenje ispunjenog proročanstva, osim da se ne može vjerovati proroku ako je proturječio dijelu nečijeg vlastitog iskustva koje je bilo jednako sigurno kao nečije promatranje njegove izvedbe.
---
Anscombe dalje navodi još neke Lessingove tvrdnje.
Lessing kasnije tvrdi da ne sumnja kako je Krist činio čuda i ispunjavao proročanstva, ali da u to možemo biti sigurni u mjeri u kojoj možemo biti sigurni o bilo kojem povjesnom događaju. (Primjerice poput našeg znanja o Aleksandru koji je u kratko vrijeme osvojio gotovo čitavu Aziju.)
Lessing tvrdi da je uvjeren u povijesne događaje oko Isusa, ali da to ne znači da je spreman u svijetlu toga preoblikovati sva svoja druga uvjerenja. (Prema njemu, ukoliko ne možete demonstirati povjesne istine, onda ništa ne možete demonstirati povjesnim istinama. Odnosno, povjesne istine ne mogu postati dokaz nužnih istina.)
Ili da citiramo Lessinga;
"Tko poriče - ja ne poričem - da su izvještaji o tim čudima i proročanstvima jednako pouzdani kao što to može biti bilo koja povijesna istina? - Ali: ako su samo toliko pouzdani, zašto su tako iznenada korišteni da bi ih učinili beskrajno vjerodostojnijima? Kako? Gradeći sasvim različite stvari, i više stvari, na njima, nema se pravo graditi na povijesno dokazanim istinama. Ako se nikakva povijesna istina ne može dokazati, onda se ni bilo što ne može pokazati kroz povijesne istine. Odnosno: slučajne povijesne istine nikada ne mogu postati dokazom nužnih istina razuma."
Dakle, ukratko, Lessing predstavlja razmišljanje koje je rasprostranjeno posljednjih stoljeća. Anscombe raščlanjuje što točno Leesing tvrdi i što je tu problematično. (Navodi probleme, ne navodim ih sve, prenosim samo neke koji su mi zanimlijviji.)
Anscombe se ne slaže s pretpostavkom da sve u što možemo povjerovati o Bogu mora biti "nužna istina razuma". Istine vjere ne moraju biti takve da su ljudi u stanju (sami po sebi) doći do njih.
Kada promatramo u svijetlu dekreta Vatikanskog koncila, vidimo da se tamo govori o "čvrstim vanjskim dokazima", a ne o demonstraciji istina Kršćanstva. (Pogrešno je, možda i heretično, tvrditi da je otajstva vjere moguće "demonstrirati".)
---
Posve odvojeno od Lessingove središnje kritike suvremenog argumenta za kršćanstvo iz proročanstva i čuda, važno je primijetite da je njegov stav svakako nespojiv s kršćanskim vjerovanjem. Čini se da u ovom eseju raspravlja samo protiv određenog argumenta, a ne protiv kršćanskih uvjerenja: čini se da kaže 'Ako ih se držite, to je na drugim osnovama, a ne na ovim'; čak ih se on tobože drži - iz drugih razloga; naime njihova divljenja vrijednog sadržaja. Ali vrlo je jasno da je kršćanska religija lažna ako je, recimo, Krist mit. Uloga Krista nije, kao što bi rekli neki ljudi, za koje pretpostavljam da potječu od Lessinga: pokazati koliko ljudsko biće može biti plemenito i tako nas nadahnuti. A da Krist nije bio mit nego stvarna osoba povijesna je činjenica. Stoga je kršćanska religija nespojiva s lažnošću određenih povijesnih izjava. Ali Lessingovo stajalište o tome što se može vjerovati o Bogu ne samo da bi pokazalo da ono ne bi moglo biti izvedeno ni iz kakvog povijesnog znanja, već i da ne bi moglo biti nekompatibilno s bilo kojim prethodnim mogućim povijesnim izjavama.
Zapravo, pretpostavljam da bi to i on mogao priznati. Vrlo je jasno kako je Krista smatrao samo učiteljem: a kod učitelja je važno učenje; zapravo nije važno je li navodni učitelj postojao ili nije, sve dok je učenje tu. Lessing je bio jedan od onih koji su pravili razliku između 'Kristove religije' (koju je objasnio kao 'religije koju je on prakticirao i priznavao') i 'kršćanske religije' (koju je uglavnom karakteriziralo vjerovanje da je Krist bio sin Božji): moguće je da je on bio jedan od začetnika ove distinkcije. Bio je, naravno, previše informiran da negira da se 'kršćanska religija' pojavljuje u Kristovim prenesenim izjavama, ali je inzistirao na razlikovanju onoga što je beznadno nejasno i onoga što je u njima bilo nevjerojatno jasno; 'kršćanska religija' javljala se samo u onome što je bilo nejasno, a ne u onome što je bilo jasno. On je poštovao ono što je bilo jasno pod imenom 'Kristova religija'. On sam povlači analogiju koju sam ranije upotrijebila između religijskih i matematičkih istina: kakve bi veze imalo da je, povijesno gledano, neki lažni postupak doveo do matematičke istine, pita on.
Dokaz Duha i snage je u "suvremenim" čudima i proročanstvima. Mislim da Lessing uvelike preuveličava sigurnost (s vanjske, nepristrane točke gledišta) koje je Origen mogao imati o njima. Ovdje je korisno biti katolik, jer katolici ne govore kao drugi i kao što je Lessing rekao da 'nema više čuda'. Ne znam Origenovu biografiju; ali čini se vrlo vjerojatnim da je o njima znao iz priča baš kao što mi to znamo sada; čak i ako su, kako se čini, čuda tada bila mnogo češća, radilo se o zapanjujućim događajima; i vjerojatno su ih nevjernici promatrali s jednakom nevjericom i nedostatkom interesa koliko nevjernici sada pokazuju u pogledu takvih stvari, koje katolici prihvaćaju. Znakovi i čudesa, čak i u apostolsko vrijeme, a koje je činio sam Krist, dovoljno su rijetki da većina ljudi samo čuje za njih. Ali možda je sve ovo samo argumenta radi, a Lessing je zapravo bio prilično skeptičan prema svim čudima i proročanstvima: Ne znam.
---
Sve ovo do sada Anscombe navodi kao preambulu bavljenja središnjim argumentom protiv argumenta za krščanstvo na temelju čuda i ispunjenih proročanstava. (Svar pojednostavljuje što Lessing ne napada istinu zabilježenih čuda i ispunjavanja proroštva.)
Ono što Vatikanski dekret čini iznimno zanimljivim, mislim, je to što je među nama vjerojatno uobičajeno vjerovati u ispunjena proročanstva i čuda zato što vjerujemo u katoličku religiju i ona su dio naših doktrina. Osim toga, odlomak iz Ponovljenog zakona, kao i razumno razmišljanje o zahtjevima vjere, nagnalo bi nas da kažemo da se proroku ili čudotvorcu treba suditi u svjetlu kršćanske religije. Ako proročanstva i čuda nude 'čvrste vanjske argumente', čini se da ih treba uspostaviti kao proročanstva i čuda prije nego što se uvede vjerovanje u kršćanstvo: ali nema li teološkog elementa u tome da se nešto nazove ispunjenim proročanstvom, i još više, čudom?
Vraćajući se Lessingu, pokušat ću reći što se čini ispravnim, a što pogrešnim u vezi s njegovim tvrdnjama. Prvo, što se tiče čuda: mislim da mu se mora priznati da se ne može očekivati da će se izvješća o njima svakome tko prosuđuje činiti sasvim istinita. Najpoznatiji – i jedini, vjerujem, koji se još koristi u apologetici – jest Kristovo uskrsnuće.
Lessing prihvaća da u njega možemo biti sigurni kao u bilo koju drugu povjesnu činjenicu. [Ipak, Ancombe se ne slaže s time, smatra da se tome potrebno oduprijeti ne samo iz filozofskih nego i apologetskih razloga.]
---
Ako mi Lessing kaže da je drevnost predviđanja nešto što znam 'samo povijesno', odgovaram da je ta vrsta povijesne izvjesnosti dobra kao i svaka druga izvjesnost. Nužno je malo proročanstava čija su drevnost, prioritet i ispunjenje doista jasni i izvjesni za posve nepristranog promatrača. To je uglavnom zbog onoga što Lessing iznosi na drugom mjestu: da bismo rekli 'Ovo je bilo predviđeno, i dogodilo se', moramo prosuditi da stvar koja se dogodila nije samo bila opisiva riječima koje se pojavljuju u predviđanju, već je bilo ono što je bilo predviđeno: inače je 'ispunjenje' jednako 'primjenjivosti ovih riječi'; i zar ovo ne može biti samo slučajnost? Tako se činjenice da se riječi 'Probodoše mi ruke i noge ' pojavljuju u psalmu; i riječi "Nitko ih se ne dotiče, osim gvožđem i kopljačom," u posljednjim Davidovim riječima, mogle su se smatrati proročanskim od strane vjernih kršćana, ili od strane pobožnih Židova koji su čekali 'utjehu Izraela', koji su, nakon što im je Krist propovijedao, 'svakodnevno istraživali Sveta pisma da vide treba li to biti tako', poput sinagoge u Beriji kada je tamo došao sveti Pavao; ali mogu se jednostavno smatrati kao tajanstveni iskazi u drevnim tekstovima bilo koga drugog. To vrijedi za veliki broj odlomaka Starog zavjeta koji kršćanina automatski navode na razmišljanje o Kristu.
Dakle, Anscombe raspravlja o tome što uopće jest proročanstvo. Kako bi mogli reći "to je bilo predviđeno, i to se dogodilo" moramo prosuditi da se stvar dogodilo ne samo na način opisiv rječima predikcije nego da se radilo onoj stvari koja je predviđena. Ukoliko to nije slučaj, može se raditi samo o slučajnosti?
Navodi različite hipotetske slučajeve, što znači predvidjeti nečiju smrt, prirodnu katastrofu itd. Kako pokazati da se proročanstvo dogodilo, ili pokazati da se nije dogodilo. Osvrće se na konkretna proročanstva Starog i Novog Zavjeta. (Spominje i neka razmišljanja koja su potencijalno zanimljiva za filozofiju, o naravi vremena, nužnosti razlikovanja budućnosti od prošlosti, prekogniciji i memoriji itd.)
---
Ali postavlja se pitanje: zašto bi, zaboga, netko uopće trebao biti impresioniran proročanstvom? Zašto bi nas to uopće zanimalo? Gotovo smo sigurno svi čuli anegdote o starim proročanstvima koja su na neki način provjerena: mogu dati jedno, koje poznajem dovoljno izravno da znam da je istinito. U katedrali u Llandaffu bio je postavljen niz glava engleskih monarha: predviđanje, koje je kao takvo ispričano početkom tridesetih, bilo je da će zemlju zadesiti katastrofa kada se popuni i posljednje mjesto. Posljednja glava bila je Edwarda VIII; nakon toga je u Drugom svjetskom ratu na katedralu pala mina. Što čovjek ima za takve priče osim sleganja ramenima i osmijeha, čak i kada se zapravo zna da su istinite (što naravno obično nije slučaj)?
Ispunjeno proročanstvo ili učinjeno čudo trebalo bi nešto potvrditi [posvjedočiti]. U priči koju sam ispričala ništa nije potvrđeno osim samog predviđanja, budući da se pokazalo istinitim u nekom smislu: ali reći da je potvrđeno ne znači reći ništa osim da se pokazalo istinitim.
Ansombe prepričava priču o ciganki i proročanstvu (prenosim sažeto); Postoji priča kako je ciganka odbila biti u prostoriji s poznatim glumcem koji je uskoro poginuo u zrakoplovnoj nesreći, izjavila je "ne želim biti u istoj prostoriji s tim čovjekom jer smrt mu je na licu." Ne znam je li ta priča istinita, ali pretpotavimo da dobro poznajem sve uključene, i da "znam" kako je priča istinita, bi li to posvjedočilo ciganku i u kojem smislu? Je li njeno svako predviđanje točno? Čak i ako je uvijek u pravu kada iskreno prorokuje "zašto" ne bi ponekad lagala? Zašto bi smatrali da je time posvjedočena? Zar bi smatrali da je time posvjedočena njena romska vjera? Ili njeni savjeti? Prema Anscombe, ne postoje razlozi da to vjerujemo. Ne mora postojati objašnjenje proročanstva; ili ako mislite da mora možete ponuditi različita objašanjenja (uključujući okultna).
[Ili da sažmem desetak stranica, nudi različite hipotetske primjere gdje su predviđena događanja vezana uz ljude ili gradove. Nije mi toliko pojedino razmišljanje zanimljivo.]
---
Dakle, s obzirom na sve izrečeno, što možemo reći o "čvrstim vanjskim argumentima" Vatikanskog dekreta? Anscombe sažima svoj odgovor u jednoj rečenici; Samo ako je čovjek impresioniran Starim Zavjetom, do te mjere da ga uzima za svog učitelja, onda argument iz proročanstva i čuda ima svoju težinu.
Danas ne nailazimo na taj argument jer, osim ponekog židova, rijetko tko ima takvo razmišljanje. (Iako se radi o potpuno solidnom i razumnom stavu.)
Anscombe zamišlja jednog takvog čovjeka;, on vjeruje u Boga i prezire štovanje idola, priznaje Boga kao autora prirode, nije upoznat s kršćanstvom, ali mu je zanimljiv Stari Zavjet. Divi se Mojsijevu Zakonu, i javnom pravnom karakteru i proskripcijama za osobno ponašanje.
Pretpostavimo da je ovaj čovjek bio toliko impresioniran ovim zakonom, koji je tako drevan, da je počeo smatrati Stari zavjet izvorom pouke i oblikovati svoj um u skladu s njim, pa čak i reći sebi da se može baviti idejom da je zakon doista dao Bog, i proroke koje je Bog poslao da ga ponovno podučavaju. (Ovdje se netko može zapitati: kako je došao do toga da te knjige smatra cjelinom? Jer, naravno, to je samo mnogo odvojenih knjiga. Povežite Homera, nekoliko grčkih tragedija, komedija i povijesti, i nekoliko Platonovih dijaloga u jedan svezak i nazovite to grčkom porukom - moguće je da bi taj svezak, da tako kažemo, imao fizionomiju. Pretpostavljam da je moj čovjek svjestan da postoji mnogo odvojenih knjiga i da će otkriti, sa zaprepaštenjem, da oni imaju više od fizionomije, da su zapravo jedno u doktrini i u biti.) Sada, ako je u takvom stanju uma, mogao bi se početi pitati o mnogim drugim stvarima koje se mogu naći u ovim knjigama. Možemo pretpostaviti da je prvo čitao najranije priče kao legende o podrijetlu, a ne da se bavi time što bi moglo značiti da je netko primio zapovijed od Boga da žrtvuje svog sina, ili da bude obrezan, ili da pokolje mnogo ljudi. Ali ono što sljedeće primjećuje su obećanja i proročanstva koja se odnose na vječno Zlatno doba pod pravednim vladarom, ne samo za ljude knjige, već za sve. Takva obećanja i proročanstva isprva ga nisu mogla posebno zainteresirati osim pozivanjem na prirodne čežnje za Zlatnim dobom, i tako se pojavljujući kao izraz takvih čežnji; ali kad se jednom, da tako kažemo, obrati na štovanje zakona i proroka, možda će ih početi shvaćati ozbiljnije.
U ovoj je fazi, i, mislim samo u ovoj fazi, da ispunjenje proročanstava koje sam spomenula može početi imati bilo kakvu težinu. Ako ih zabilježi i dopusti sebi da razmišlja o tome cijeli niz knjiga je otkriće; ako počne shvaćati što je obećani Mesija, s više detalja (jer do sada, naravno, nema dojam osim onog pravednog kralja osvajača Zlatnog doba) - tada će pronaći jako puno zagonetki; mnogo toga što izgleda proturječno i neshvatljivo. Pretpostavljam da će se u ovoj fazi susresti s Novim zavjetom, nakon što se utopio u Stari na način koji sam opisala, i da će u Novom pronaći i očiti nastavak onoga što je već pročitao, i rješenje mnogo toga što se čini neobjašnjivim; uglavnom u učenju o dva Mesijina dolaska, prvo da će patiti i umrijeti, a zatim da će vladati u vlasti, što odmah razjašnjava mnoge krajnje nejasnoće u Starom zavjetu; i što se tiče božanstva kao i čovječanstva Mesije, što se uvijek iznova implicira i ukazuje u Starom zavjetu, ali je samo izloženo kao doktrina u Novom.
To jest: kada je sveti Augustin rekao da je ispunjenje proročanstava u Kristu najveći dokaz njegova božanstva, ono što je rekao bila je istina; ali dokaz zahtijeva vrlo poseban stav od strane nekoga tko ga treba razmatrati.
---
Povjesničar možda ne može prihvatiti čuda kao "sigurnu" istinu, ali ako razmatra o istintosti čitave objave onda su ona sukladna. Moguće je da je Bog posvjedočio Krista čudima ukoliko je Krist Krist – odnosno Mesija koji je obećan u Starom Zavjetu. Ukoliko to vrijedi, onda možemo razriješiti problem kako je moguće da su zapisi takvih nevojerojatnih događaja zapisani, hipotezom da su se dogodila. Ukoliko su se dogodila, kakve zapise o njima očekujemo? Ukoliko su se dogodila, ne potvrđuju li nauk? (No, prema Anscombe, ne možete očekivati od ravnodušnog povjesničara da razrješi problem kako su nastali takvi zapisi, može ostaviti to pitanje nerješenim.)
Time dolazimo do problema uopće pojma božanske potvrde. Sama činjenica da je netko čudotvorac, ili izgovara proročanstva koja se ispunjavaju, sigurno ne pokazuje da je božanski potvrđen. Koliko ja vidim, mora postojati teza naravne teologije, da ako netko učini 'znak i čudo' ili izgovori proročanstvo koje se ispuni, u Božje ime, onda je on božanski ovjeren. Sada na čemu ovo počiva? Možda počiva na vjeri. U Ponovljenom zakonu, kada je Židovima bilo zabranjeno konzultirati se s proricateljima i nekromantima, i znamenima, obećani su im proroci 'poput Mojsija' kojima su se trebali posvetiti umjesto toga. Ali, odlomak se nastavlja, oni će htjeti znati kako prepoznati proroka. A odgovor je: ako prorok nešto prorekne, a to se ne dogodi, onda je to bila samo njegova pretpostavka. Čini se da je implikacija da ako prorok njihovog naroda, koji očito poučava u skladu sa Zakonom, nešto prorekne i to se dogodi, on je potvrđen.
To će reći: učenje proroka prvo mora biti takvo za koje bi se razumno mislilo da pripada istini koju je objavio Mojsije; samo ako je tako uopće se postavlja pitanje. Zatim, ako nešto predvidi i to se dogodi, i ako ih nakon toga ne pokuša navesti na idolopoklonstvo, on biva posvjedočen. Ovo se može shvatiti kao pitanje vjere.
Ali ako se [ono] što čini božansku potvrdu uči samo vjerom, što onda postaje s 'čvrstim vanjskim argumentima' vatikanskog dekreta?
Trebamo li reći da Bog ne bi dopustio da se ispuni proročanstvo ili da se učini čudo, ako je to učinjeno u njegovo ime, osim od strane nekoga koga on potvrđuje? Mislim da bismo trebali biti oprezni s argumentima o tome što Bog ne bi učinio. Mislim da argument mora biti prije da ako se prorok koji očito podučava istinu, usuđuje proreći nešto uvjetno, onda je to njegova drskost osim ako to nije dobio od Boga i mora to reći. Ako odmah nakon toga podučava laž ili ako se to ne dogodi, tada se dokazuje da je drzak. Ali ako se ne dokaže da je drzak, onda se ne bismo trebali usuditi ne vjerovati mu i ne poslušati ga: sve dok ono što on govori nije u sukobu s poznatom istinom.
---
Na kraju daje još jedan primjer i neka promišljanja, spominje da u određenom smislu možemo reći da ne može postojati prorok s novom doktrinom.
PS
Prenio sam tek manjio dio rada, izostavio promišljanja i primjere. (Nisam pronašao spomenuti rad online, ali je moguće pronaći spomenutu knjigu u kojoj se nalazi rad.)
Napomenuti ću još jednom, ovdje Anscombe ne govori o onima koji vjeruju u proročanstva i čuda jer su kršćani - pa je to dio nauka kojeg ne možete ignorriati ako ćete se smisleno nazivati kršćaninom, nego o onima koji postaju kršćani jer vjeruju proročanstvima (i čudima).
Čuda su nam možda "poznata", barem smo na njihovo spominjanje navikli iako je i to danas rijetko, ali argument proročanstva je nešto s čime ćemo se danas jako rijetko susresti. (Kao argument za kršćanstvo, ne kao dio kršćanskog nauka.)
Prenio sam ranije jedno Pascalovo razmišljanje, bio je impresioniran opsegom ispunjenih proročanstava i koristio ih je kao argument za kršćanstvo. Prenosim još jednom iz Vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti.
"Da je samo jedan čovjek napisao knjigu proroštva o Kristu, i to u pogledu vremena i načina, te da je Krist došao u suglasnost s ovim proroštvima, bio bi beskrajno snažan dokaz.
Ali ovdje ima mnogo više. Čitav niz ljudi kroz četiri tisuće godina, koji stalno i bez razlike dolaze jedan za drugim, proriču isti dolazak. Objavljuje ga čitav jedan narod koji postoji već četiri tisuće godina da skupno posvjedoči o uvjerenju što ga o tome ima. Od toga ga ne mogu odvratiti ni prijetnje ni progonstva što su ga stizala. To je mnogo značajnije."
---
Je li Anscombe prestroga? Ukoliko svojoj sekularnoj poznanici koja pokaže interes za vašu vjeru ukažete da je Isus ispunjenje proročanstva, primjerice da je "Jaganjac koji..." ili nešto takvog vjerojatno će joj sve to biti neprepoznatljivo i strano. Ukoliko bi pak nekome tko ima pozadinu Starog zavjeta nešto slično poručili mogao bi prepoznati što želite reći (židovi su žrtvovali za izlazak iz ropstva itd.). Dakle, u tom smislu je u pravu.
Ipak, pretpostavljam da je moguće da netko bude impresioniran proročanstvima na drugi način. Sam opseg i raširenost ispunjenih proročanstava bi mogli djelovati na nekoga, nisam siguran da bi trebao biti potpuno uronjen u židovsku kulturu, ali u pravu je da je ispunjenje proročanstava ispunjenje određenih proročanstava.
Ne znam smatrate li ovo sve korisnim, ako ništa drugo, proročanstva pokazuju da je neopravdano odvajati Stari i Novi zavjet na način koji je danas toliko čest.
PPS
Prije no što sam krenuo pripremati ovo njeno razmišljanje za objavu očekivao sam nešto drugačiji pristup, više filozofije (o vremenu, determinizmu itd.), a manje teologije. (Pretpostavljam da se u određenim žanrovima književnosti više bave time, ali nisam upoznat.)
---
Zanimljiva je i njezina primjedba o knjigama Starog Zavjeta koje bi same po sebi mogle potaknuti nekoga da se pita kako je to moguće. Mnogi će odbaciti svaki zapis o proročanstvu iz knjiga Biblije jer su zapisi iste knjige, ali to nije jedna knjiga, nego knjige koje su nastale kroz dugi vremenski period. Razmišljanje na tragu Pascalove citirane misli.
---
Članak donosi jednu zanimljivu fusnotu. Naime, Lessing spominje da o Kristu znamo iz povijesti kao što znamo o Aleksandru, ali naše spasenje ne ovisi o Aleksandru. Ipak, Aleksandar se spominje na početku Prve knjige o Makabejcima, tako da u određenom smislu naše spasenje ovisi o povjesnosti Aleksandra.
---
Lessing spominje da su čuda bila nekoć češća, i izgleda da je Anscombe spremna takvo što prihvatiti. (Lessing tvrdi da su se čuda samo nekoć događala, a Anscombe naravno misli da su se čuda događala kroz povijest, da se događaju i u naše vrijeme.)
Pogledao sam jednom snimku predavanja koje se bavilo pitanjem zašto se čuda danas ne događaju, predavač je odmah odbacio pretpostavku pitanja i proveo čitavo predavanje nabrajajući mnoštvo čuda iz našeg doba. Dobar dio nabrojanih čuda se događao u nerazvijenim zemljama gdje se kršćanstvo tek širi pa bi vjerojatno skeptici odmah odbacili takva svjedočanstva, nije da sam im i sam bio sklon svima povjerovati ili da mogu provjeriti što se tvrdi ili da tako navedena imaju toliki značaj. Ipak, bio sam iznenađen takvim neapologetskim pristupom apologetici na temelju čuda..
---
Ne znam koliko je Lessing bitan za povijest ideja niti zašto baš njega analizira, ali ga možemo uzeti kao predstavnika takvog razmišljanja.
Kao što primjećuju neki suvremeni komentatori; čuda su nekoć bila moćan alat, početak apologetike. S vremenom su izgubila svoju ulogu, a danas ih vjerojatno neki smatraju i preprekom. (Ono što vrijedi za čuda još više vrijedi za proročanstva. Jedino spominjanje proroka u društvu će biti kada netko "predviđa" trendove ili nešto slično, ali tu se ne radi o istoj stvari – iako možda ukazuje koje stvari smatramo najbitnijim.)
Nekoć se o čudima više govorilo – iako su nesumnjivo mnogi uvijek bili skeptični, ali posljednjih stoljeća ona gube svoju ulogu. Imamo ljude poput Lessinga koji tvrde da su se čuda možda prije događala, ali sve više ne događaju. Imamo one koji tvrde da se čuda nisu događala osim onih čuda iz evanđelja: ili imamo one koji tvrde da se ni ta čuda nisu događala nego je jedino čudo koje se dogodilo ono čudo Uskrsnuća. (Ponekad će dodati da postoji čudo Stvaranja i slobodne volje.) Naravno, imamo i one koji će negirati da se Uskrsnuće dogodilo, da ga trebamo shvatiti simbolički. (Tu govorim o tobožnjim kršćanima, ne ateistima i različitim naturalistima.)
Postoje i oni koji će "priznati" neko čudo, ali će reći da ne znamo što to znači (u onim slučajevima kada oduvijek postoji poznata interpretacija.).
Netko će pak tvrditi da je svaki događaj čudo - doslovno svaki događaj u svakom trenutku. (Bilo na temelju filozofije, bilo na temelju neke interpretacije moderne fizike.)
---
Ne bih ulazio u temu čuda, ali postoje strogi kriteriji da bi se nešto danas proglasilo čudom - potrebno je čvrsto utvrditi sve činjenice o okolnostima, službeni stav je daleko od prihvaćanja svake tvrdnje. (Toliko daleko, da će neki sketpici tvrditi da se radi o statističkim anomalijama, što god da to značilo.)
Podjednako jasno je da nije isto govorit o nekom čudu koje je dio nauka, i nekoj tvrdnji o navodnom čudu koje nema takvu važnost.
Ipak, službeni stav je sljedeći;
Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u svetom Pismu, treba smjestiti među priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može ispravno dokazati božansko porijeklo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom
Postoje oni koji će govoriti o čudima (i proročanstvima), ali kao što ističe Anscombe, potrebno je da budu usuglašeni sa pravovjerjem. Postoje ljudi koji su doživjeli u svome životu nešto što smatraju čudom, i na temelju toga su zaključili samo to da moraju predati svoj život Bogu.
---
Nedavno su na blogu Murus inexpugnabilis objavili post Gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera u kojem se objašnjava kako bi izgledao jedan "argument" čuda.
 |
| Danas se ispunilo ovo Pismo švo vam još odzvanja u ušima. |
