Anscombe je održala četiri predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. Odlučio sam prenijeti nekoliko ideja i sažetaka, podjeljeno u tri dijela. U prvom se bavi definicijama koje će kroz predavanje analizirati, a u drugome se bavi grijehom propusta i uvjetima grijeha.
***
I. Dio: Dvije definicije
A. Što je grijeh? Obično se smatra djelovanjem, ali ne smijemo zaboraviti da postoje i grijesi nemara i propusta, njih sve ne nazivamo djelovanjima. Možemo reći da postoje dvije definicije grijeha:
1. To su ponašanja protiv [pravog] razuma.
2. To su ponašanja protiv božanskog zakona.
B. Razmišljajući o grijesima pod opisom "pogrešno činjenje", pritom imajući na umu djelovanja, dolazimo do problema: kako je moguće činiti-pogrešno? U Platonovoj Protagori nalazimo da Sokrat kaže: ‘Prilično sam siguran kako nitko među mudrima ne misli da netko griješi ili svojevoljno čini podla i zla djela’ Za ovo mišljenje mudrih potreban je argument koji nam Platon daje na drugom mjestu. Uvjerio je Aristotela, a preko njega i mnoge druge, da postoji problem: Kako netko može dobrovoljno učiniti ono što misli da je loše?
Definicija (2) pripada vjeri u Boga kao zakonodavca. Bog je uzrok svih drugih stvari pa kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji? Ne mora li se ostvariti u svemu, uključujući i u djelovanju stvorenja koja imaju razum i volju?
C. Iz Platonove citirane misli, i iz njegova argumenta proizlazi da je pogrešno činjenje nešto što uključuje volju. Što je dobrovoljnost? Da su grijesi, ili pogrešno ponašanje, u biti dobrovoljni, vodi ili do platonističkog gledišta da se ne mogu dogoditi, ili, ukoliko je to neispravno, takva izjava pokazuje važnost razumijevanja dobrovoljnosti.
D. U katoličkoj kršćanskoj tradiciji postoji razlika između smrtnih i lakih grijeha. Razlikuju li se po vrsti? Kriteriji za smrtnost grijeha koji su najviše prihvaćeni potječu od svetog Alfonza Liguorija. Čini se da je zbog toga vrlo upitno mogu li postojati smrtni grijesi propusta koji nisu namjerno odabrani.
E. Svako kažnjavanje grijeha od strane Boga postalo je nepopularno vjerovanje u mnogim krugovima, ponajviše u obliku u kojem uključuje vjerovanje u pakao.—Ali Thomas More je rekao svojoj kćeri: Ako bih otišao u pakao zbog svojih grijeha, i dalje bi služio slavljenju Božje pravde.
F. Pala ljudska narav i istočni grijeh. Nemogućnost izbjegavanja stvarnih grijeha za one koji su postali razumni i nasljednici su istočnog grijeha. Kako je otkupljenje zamislivo? Što je to?
Definicija grijeha
Započnimo s našim A. [Ansombe naglašava da propust nije samo nečinjenje nečega - kao što se to pretpostavlja u nekim modernim moralnim filozofijama, nego nečinjenje nečega što bi trebali činiti, npr. neispunjavanje neke dužnosti.]
[...] Dvije definicije su ekvivalentne što se tiče onoga što pokrivaju. Govoreći ovo, imam određene pretpostavke. Prvo, da je razumno govoriti o radnjama u svakom slučaju kao o nečemu što je nekada "protiv razuma". I drugo, taj razum nalaže štovanje jedinog istinskog božanstva.
Obje pretpostavke su suprotstavljene Davidu Humeu. On je smatrao da je glavna uloga razuma u djelovanju izbjegavanje pogrešaka (o onome što bismo sada nazvali "činjenicama") u odabiru sredstava za postizanje naših ciljeva. ("Razum jest i treba biti samo rob strasti’") Time je bacio rukavicu Sokratu, koji je bio užasnut idejom da se razum, misao, intelekt iskorištavaju kao robovi u službi strasti.
[...] Važno je primijetiti da je ljudski, kad se jednom postane sposoban za to, imati generičke ciljeve. Pod "generičkim ciljevima" mislim na stvari kao što su biti bogat, stjecati znanja o prirodnim znanostima, biti fizički zdrav i aktivan, ugodno živjeti.
[...] Moja druga pretpostavka bila je da "razum" zahtijeva štovanje jedinog istinskog božanstva. Nije jasno da svatko tko vjeruje u Boga mora misliti da Bog donosi zakone koje treba poštovati. Aristotel je, na primjer, vjerovao u ono što on naziva "um i bog". Rekao je da nijedno od "dobra prirode" nije vrijedno biranja ili dobivanja ako to sprečava štovanje i kontemplaciju Boga. Ali u istom odlomku on kaže da je Bog ne usmjerava—daje naredbe—kao medicinska znanost, već je cilj za koji je praktična mudrost smjernica, kao što je zdravlje dio medicinske znanosti. Ne znam nigdje gdje on govori o Bogu koji izdaje zapovijedi, donosi zakone kojih se trebamo pridržavati. Stoga ga citiram kako bih pokazala da se može smatrati da razum zahtijeva štovanje i kontemplaciju Boga bez držanja da su grijesi ponašanja suprotna božanskom zakonu.
[...] Odbacivanje teleologije često je ustupak pukoj intelektualnoj modi: prakticiraju je studenti biologije koji očito nisu svjesni da vrlo često koriste teleološke koncepte. No njima se poručuje da "konačni uzroci" nisu nešto u što bi trebali smatrati ozbiljnim, takav dogmatizam protiv teleologije imao je značajne posljedice.
Zanimljivost je da se Aristotelov "ergon" u prvoj knjizi Nikomahove etike redovito i u svakoj njegovoj primjeni prevodi kao "funkcija". On se raspituje kako, recimo, oko može imati funkciju (ovdje je prijevod razuman), a čovjek čije je to oko ne može. Učenici redovito odbijaju ideju da ljudsko biće kao čovjek ima funkciju. Ali Aristotelov argument je dobar: ako cjelina nema nešto, kako neki njen sastavni dio može imati funkciju u njoj? Možemo ili ne moramo doći do ideje o nekom cilju koji bi ljudi trebali postići ako je moguće, ali je neosporno da postoje stvari koje je ljudski činiti, a posebno da postoje načini vođenja života (dobri ili loši) koji su specifično ljudski.
Postupci "protiv razuma" su postupci protiv prirode, odnosno protiv onoga što bismo trebali činiti prema svojoj prirodi. [naravi]
Pretpostavimo da smo rođeni sposobni govoriti, trčati kao što je slučaj sa ždrebadi, rukovati stvarima i ciljano ih pomicati. Pretpostavimo da nam ne treba san, nego da je stanje slično snu rijetka stvar s posljedicama koje bi bile loše za nas.
Pretpostavimo da cijelo vrijeme puše "ljudsko sjeme". Pretpostavimo da bi svatko tko je ubijen oživio nakon mjesec dana ako ga se drži na odgovarajući način - ali ako to nije učinjeno, postao bi doslovno ukorijenjen u zemlji poput stabala. Pretpostavimo da su se svi promijenili u suprotni spol u dobi od oko trideset godina. Postojala bi drugačija pravila ponašanja; moralne vrline i mane uključivale bi različite radnje od onoga što uključuju u našim životima kakvi jesu.
Ako je naša priroda božanska tvorevina, božanski bi zakon bio drugačiji da je stvorena priroda drugačija, i zapovijedao bi i zabranjivao stvari koje bi tada bile dobre i loše prema potrebama te prirode. Te bi stvari razum mogao razraditi bez vjere u božanske zapovijedi.
Ne kažem da dvije definicije grijeha znače isto, da riječi imaju isti smisao. Postoji jedna prilično upečatljiva razlika: ako objasnimo "grijeh" u smislu božanskog zakona, uvodimo koncept neposluha u značenje riječi. Koncepti poslušnosti i neposlušnosti ne ulaze u objašnjenje: ‘Grijesi su ponašanja koja su protiv razuma’.
Koliko ja mogu reći, koncepciju božanskog zakona, kojeg se trebamo pridržavati, dugujemo starom savezu. (Ovo smo navikli zvati "Stari zavjet".) Ako je Bog otkrio drevnim Židovima kako trebaju živjeti, postavlja se pitanje mogu li i kako drugi narodi znati sadržaj tih zakona, koji im nisu bili dani. Barem dio njih, koji je ljudskom rodu kao takvom bilo važno znati, nije mu otkriven tada na Sinaju. Vrlo je prirodan odgovor, koji je doista i dan, da kada su ljudska bića svojim vlastitim razumom bila u stanju smisliti stvari, njihova spoznaja je sama po sebi bila objava božanskih zakona. Nisam siguran koliko je ovo uvjerenje važno. Može se implicirati u poslanici svetog Pavla Rimljanima.
---
O nemogućnost činjenja - pogrešnog
Anscombe prevodi Sokratov dijalog, ovdje prenosim samo zaključak; "Sokrat: Dakle, Meno, nitko ne želi loše stvari, osim ako ne želi biti takav. Jer što je biti jadan, osim željeti i dobivati loše stvari?"
Postoji argument da nitko ne može dobrovoljno pogriješiti; činiti sramotne ili loše stvari. Ali on je suprotan činjenica da ljudi očito čine zlo, čine sramotne stvari. Bitan je dio argumenta da je Menonova pretpostavka da neki čine, a neki ne žele i odlučuju činiti sramotne stvari kao takve. Oni koji ne žele, zapravo ne žele ništa loše, oni žele dobre stvari.
Radi se o pogrešnom argumentu kojeg Anscombe ukratko analizira, no da spomenemo samo jednu stvar; zamislite da imate (I) Jesti slatko je zabranjeno, (II) Ovo je slatko; dakle nećete jesti. No, što kada imate (III) slatke stvari su ukusne. Dakle, netko će jesti slatko iako zna za zabranu.
Anscombe iznosi kratki sažetak Sokratovog argumenta:
Činjenje zla šteti zlotvoru. - Nitko ne želi biti povrijeđen. - Zašto onda itko čini loše stvari? Ne može ih činiti; osim ako to je poradi dobrih stvari za koje misli da jesu ili da će ih dobiti -Tada on ne želi loše, već ono što je dobro. Dakle, on nije netko s lošom voljom. - Zašto onda čini loše stvari? Kroz pogrešno uvjerenje da su one dobre, ili da će postati dobre, za njega. - Dakle, u svakom slučaju, ne može biti dobrovoljnih loših postupaka.
***
Dio II: Dobrovoljnost i grijesi propusta
[...]
Pitajući je li neznanje grijeh, on [Toma Akvinski] kaže: "Neznanje znači uskraćenost znanja kada, to jest, nekome nedostaje znanje o onim stvarima koje je prirodno sposoban znati". Sveti Toma ovdje razlikuje neukost [eng.ignorance] od nesvjesnosti [eng. nescience]. Nesvjesnost je samo nepoznavanje; neukost je primarno nepoznavanje onoga što treba znati u životu: temeljne stvari za koje se svako ljudsko biće može roditi sposobnim da zna - tj. shvatiti kroz proces razvoja. Ako ih ne poznaje i ako se to ne može pripisati oštećenju mozga, onda se on naziva neznalicom, bilo da o njima ima stvarne lažne stavove ili o njima uopće ne razmišlja.
[...]
Sveti Toma također uči da neukost može biti dobrovoljna.
Dobrovoljno je ili izravno kad netko namjerno ne želi nešto znati kako bi slobodnije griješio, ili neizravno kad netko, bilo zbog posla ili zbog drugih zanimanja, zanemaruje učenje onoga što bi ga odvratilo od grijeha. Takav nemar čini samu neukost dobrovoljnom i grešnom; sve dok je to neznanje o stvarima koje treba znati i može znati.
Primijetite da je "treba i može" ključni izraz za svetog Tomu: neuspjeh da se nešto učini dobrovoljno je ako netko to-i-treba učiniti i može učiniti; neukost je dobrovoljna ako se radi o nečemu što treba znati i što se može znati.
[...] Anscombe objašnjava razliku shvaćanja uvjeta Svetog Tome koji je bio nevjerojatno dobar filozof i Svetog Alfonza koji to nije bio, ali ovaj drugi i njegovi uvjeti grijeha su se pokazali utjecajnijim, posebno pastoralno.
PS
Iz drugog dijela sam prenio tek par misli. Ranije sam prenio nešto o uvjetima teškog grijeha, u postu Moral i O djelovanju u dobroj namjeri.
Anscombe se na više mjesta bavila time što je grijeh propusta i koji su uvjeti dobrovoljnosti teškog grijeha (Treba li čovjek sljediti vlastitu savjest, što to znači, itd.). Očito, njen rad u filozofiji koji se ne bavi direktno time ima posljedice u tom području.
---
Izdvojio bih još jednom njenu primjedbu da je djelovanje "protiv razuma" djelovanje protiv "prirode", odnosno protiv onoga što bismo trebali činiti prema svojoj prirodi (priroda nas kao ljudskih bića). Kada bi naša priroda bila drugačije nego što jest, onda bi i naše ponašanje bilo drugačije, ili kao što ističe u gornjem razmatranju; "Postojala bi drugačija pravila ponašanja; moralne vrline i mane uključivale bi različite radnje od onoga što uključuju u našim životima kakvi jesu." (Ne radi se o nekom ezoteričnom znanju, nego o svakodnevnim činjenicama o ljudskom životu kao takvom.)
Ukoliko je netko brzopleto čitao, napomenuo bih da se spominje teleologija (telos), o tome sam nešto već objavio; Kauzalni model (4 uzroka) – Filozofija prirode, Teleologija i Biologija – Feser, Aquinas, Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?, Teorija prirodnog prava - ukratko, itd. Ne znam točno kakav je Anscombin pristup tome, vjerojatno se razlikuje od neoskolastičkog. (Na temelju pogreški koje je nabrojala u Dvadeset raširenih mišljenja među suvremenim anglo-američkim filozofima, očito se razlikuje i onoga koje prevladava u suvremenoj filozofji.)
