O štovanju svetaca – J. Kuničić

U radu "Hagiodulija u privatnom i u javnom životu" Jordan Kuničić se bavi pitanjem igra li štovanje svetaca ulogu u povijesti spasenja kako se ona danas [1974.] odvija. 

Prenosim par misli; 

Štovanje svetaca je prije svega zahtjev sinovske odanosti, ljubavi djeteta prema svome nebeskom Ocu. Može li se zamisliti vjernik koji bi u načelu odbio štovanje svetaca? Zanijekao opravdanost toga štovanja? Ne bi im se htio moliti, niti uzimati za životni uzor? Postupak bi takvog »vjernika« bio više nego dogmatski sumnjiv, s moralne strane riskantan, prudencijalno posve neispravan, možda i javno sablažnjiv. Jednostavno rečeno: jer su sveci od Boga određeno sredstvo ili faktor preko kojega se odvija otajstvo spasenja.

Bio čovjek sam ili u društvu, vezan je totalitetno, cjelinom svoga JA uz Boga. Uz tu ontološku povezanost nalazi se i korelatna dužnost štovanja Boga pa i u njegovim svecima. I doista u životu vjernika se nalaze mnoge pobožnosti prema svecima. Te pobožnosti mogu podržavati kultualni odnos prema Bogu. U njima se može osjetiti blizina Duha. Te pobožnosti u Božjem narodu spajaju vremena. Predavaju se iz generacije u generaciju. Očituju najdublje osjećaje srca. Projiciraju se u budućnost spasenja. U njima počesto govori jedna duša i jedno srce vjernika. Koncil nije mogao drugo nego preporučiti pobožne prakse vjernika, razumije se, koliko nisu u suprotnosti s autentičnim kultom, s liturgijskim propisima (SC br. 13).

Nema sumnje da se ponekad može iskusiti, osjetiti, kako javno i svečano štovanje svetaca djeluje na psihu vjernika, Tu se osjeti neko jedinstvo, puls zajedničkih osjećaja, potreba i želja. Te svečanosti zbližuju narod, obitelji, One pružaju neko vjersko svjetlo, utjehu, snagu. Tu se s nekog gledišta prenosi povijest jednog naroda. Doživljaj tih svečanosti lako se ne zaboravlja. Sjetimo se npr. raznih hodočašća.

Taj psihološko-komunitarni moment dolazi više do izražaja ako se štovanje iskazuje svecima cijele Crkve, koji imaju »momentum univer- sale« (SC br. 111). Tu se u prvom redu nalaze Kristovi suradnici: Ivan Krstitelj, čiji se spomen 24. VI nazivao ljetni Božić, njegova muka 29. VIII. Također u te spadaju ona Tri Kralja, Marija iz Magdale, sv. Josip, pastiri, starac Šimun, Tim štovanjem kao da nastavljamo komunicirati sa životom i radom Kristovim u ovozemnoj egzistenciji. Združujemo se s cijelom Crkvom. Time držimo budnom svijest pripadnosti sa svima koji su neposredno radili na stavljanju u pokret otajstva spasenja.

Ispovjedajte se dobro; O isprikama i izgovorima

Nedavno sam naišao na jednu od onih lako dostupnih duhovnih knjižica jednostavnog izgleda i sadržaja koje ponekad možda ne djeluju toliko privlačnim, ali ako im pristupite na prikladan način možete prepoznati mudrost koju prenose i naučiti vrijedne lekcije. Namjenjene su vjernicima, ali vjerujem da svi koji im otvoreno pristupe mogu naučiti nešto.

Radi se o knjižici Ispovijedajte se dobro (dijalozi – primjeri i priprava za ispit savjesti), autor je svećenik Luigi Chiavarino. Možete je pročitati u pdf izdanju ovdje.

Slične duhovne knjižice možete povoljno kupiti ili naručiti u knjižarama, mnoge su dostupne i online za besplatno preuzimanje ili čitanje. Monfortanci na svojim stranicama imaju mnoštvo sadržaja, uključujući i neke od takvih knjižica. (Izdaje ih apostolski centar "sav tvoj", ali postoje mnoge druge koje bih ubrojao u tu kategoriju.)

Predgovor knjižice "Ispovijedajte se dobro" navodi kako je cilj da kao čitatelji upoznamo ; (a) Svu uzvišenost sv. Ispovijedi; (b) najveću važnost; da se njome dobro služimo; (c) nužnost, da je mnogo više posjećujemo, i mnoge druge stvari veoma lijepe u vezi s njom.

Prenosim dio vezan uz isprike i izgovore koje često možemo čuti o Ispovijedi. Pisano je u obliku dijaloga; u-učenik, s-svećenik).

***

Isprike i izgovori

U: Što se mene tiče, potpuno sam uvjeren u sve one prekrasne stvari, koje ste do sada kazali o izvrsnim koristima dobre i česte Ispovijedi. No, ima ih također i takvih, koji se ispričavaju i izgovaraju, da ne idu često ili da nikada ne idu. Molim vas, savjetujte mi, kako da ih pobijam i pobijedim?

S: Vrlo rado i to. Samo mi reci isprike i izgovore prvih i drugih.

---

U: Neki govore: Ja nemam grijeha za ispovjediti.

S: Da li je istina? … Duh Sveti veli, da i pravednik pada sedam puta na dan. Sv. Ivan Evanđelist piše: «Ako tvrdimo da nemamo grijeha, varamo sami sebe i istine nema u nama.» Oni koji kažu, da nemaju grijeha za Ispovijed, jadni su slijepci, koji ne poznaju svoju bijedu, a ne poznaju je upravo zato, jer se ne ispovijedaju dosta često. Čiste osobe ne trpe ni najmanje mrlje, ali onima, koji se ne čiste ne smetaju ni velike mrlje, ni blato.

Neki elegantan časnik upita nekog svećenika:- Velečasni, recite mi: da li se mora ispovijedati onaj tko ne griješi? … Ja se ne ispovijedam jednostavno zato, jer nikada ne griješim.

Na to mu svećenik spremno odgovori:

-Gospodine časniče, ja poznajem samo dvije vrste osoba koje ne griješe: djecu koja još nisu došla k razumu i luđake, koji su ga nesrećom izgubili. Časniku je bilo dosta za onaj dan.

---

U: Ja ne znam, što bih rekao ispovjedniku.

Prepoznavanje granica ljudskog razumijevanja – M. Adler

"Postoje istinski misteriji koji označavaju granice ljudskog znanja i razmišljanja. Mudrost se jača, a ne uništava, razumijevanjem njezinih ograničenja. Neznanje ne čini budalom u mjeri u kojoj to čini samoobmana."

Mortimer J. Adler, How to read a Book

---

"Ne moramo znati sve o nečemu da bismo to razumjeli; previše činjenica često je podjednako velika prepreka razumijevanju kao i premalo činjenica. Postoji osjećaj u kojem smo mi moderni ljudi preplavljeni činjenicama na štetu razumijevanja."

Mortimer J. Adler

---

"Sigurno ne bih mogao definirati ni pojam "hrasta" ni "slona"; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon."

Peter Geach,  O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova

Cjelovitost euharistijskog štovanja - J. Kuničić

U radu "Cjelovitost euharistijskog štovanja" (1969.) J. Kuničić;

Ušao sam u jednu katoličku crkvu. Jedva sam otkrio gdje se nalazi svetohranište s Presvetim, a po mjestu i veličini, kao i po prostoru, naglasak je postavljen na prazan oltar. Govore mi da se euharistijsko štovanje svelo jedino, ili gotovo jedino, na misu. Adoracije nema, a razumije se, još manje se može govoriti o procesijama. Tijelovo se ne slavi ništa više nego svaka nedjelja itd.

Došla mi je na pamet ona opće priznata istina izražena u rečenici: "Lex credendi – lex orandi". Ako tražimo dogmatsku pozadinu za stanje u toj crkvi, mogli bismo jednostavno uzeti crkvenu nauku izraženu npr. na tridentskom saboru. Tu bismo lako uočili da takva praksa ide donekle za osuđenom naukom vlastitom protestantima. [...]

PS

U spomenutom radu kojeg možete pronaći na poveznici Kuničić piše o Euharistijskom štovanju, ali još jednom mi je već sam uvod zanimljiv. Kuničić sigurno nije jedini koji se iznenadio posjetom "modernoj" katoličkoj crkvi.

Samarijanac u suvremenom svijetu i milosrđe – J. Kuničić

Komentirajući knjigu Sedam glavnih problema Crkve (Sept problèmes capitaux de l'Eglise, 1969.) koja se bavi problemima u postkoncilskoj Crkvi i poznatim teološkim imenima tog vremena, Jordan Kuničić primjećuje (iz članka Sedam glavnih problema Crkve); 

Prethodno treba reći što je glavnije. Namjera je tih istaknutih pisaca odlična. Zasluge su velike. Ne žele prolaziti pokraj čovjeka današnjice te ga pustiti u ranama neznanja i dvoumica poput onoga svećenika i levita iz evanđelja, nego žele postupati kao pravi Samarijanac. Pristupaju čovjeku današnjice, današnjem vremenu, da mu operu rane uljem i vinom te ih zaviju. Muče se kako bi predočili tajnu spasenja u dostupnom jeziku. Dakle, iskazuju čovjeku današnjice milosrđe. Prema tome, iz te same činjenice moglo bi se zaključiti. "Idi te i ti čini tako" (Lk 10,37). To je obveza svih učitelja znanosti spasenja.

PS

Recenzija donosi pregled ideja raznih teologa, ali meni je zanimljiv uvod neovisno o samoj knjizi s kojom nisam upoznat.

Protumačio sam ga u skladu s nekim razmišljanja koje sam prenio u ranijem postu Tko će moliti sa siromašnima? (Ili Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis, Liberalna želja za smrću, itd.)

Kada imate duhovno osiromašenu populaciju koja gladuje i žeđe za smislom, potrebno je biti dobar samarijanac i pobrinuti se za njezine duhovne potrebe. (Odgovoriti na duhovno siromaštvo i nedaću.)

***

Nisam upoznat s većinom autora iz knige, Jordan navodi neka njihova idejna zastranjenja koja izazivaju na razne reakcije, od čuđenja do žaljenja. Ipak, prema njemu, njihovim čitanjem shvaćamo problematiku današnjeg [1969.] mentaliteta.

Citati iz recenzije;

"Interesi društva traže da religija prožima njegovu strukturu. I interesi čovjeka. Bez odnosa prema Bogu nema pravilnog odnosa prema čovjeku. Recimo da bi u tom slučaju odnos prema čovjeku bio plitak, djelomičan. Religija i bogoštovlje spadaju na integralno shvaćenu strukturu čovjeka. Bez bogoštovlja čovjek je nekaka nepotpun. Sakat."

Neki od autora opisanih u knjizi se bave ekumenizmom, citiram;

"Svratimo pažnju na deformaciju ekumenizma. A ima ih napretek. Da se Crkva odreče onoga što zna da je istinito? Ne bi ostala vjerna Kristu, ne bi ostala vjerna niti čovjeku. Nema danas tragičnije činjenice do mišljenja nekih da je sve relativno, a naša je dužnost da naglašujemo kako postoji jedna istina i da je možemo spoznati."

[...]

"Danielou konstatira kako su se neki teolozi izražavali u pitanju pripadnosti Crkvi. Isticali su da je pripadnost čovječanstvu, oživljenom od Krista, redoviti put spasenja, a pripadnost Crkvi da je izvanredni put spasenja. Što iz ovoga slijedi, ili može slijediti? Očigledno, da je indiferentno ili manje važno kojoj Crkvi pripadaš, i uopće da li ijednoj pripadaš. Takva se nauka, i izvod iz takvih premisa, najjasnije mogla konstatirati u Americi. On je svojim očimao vidio kako je popustio dinamizam Katoličke Crkve u Americi i to u razmaku od dvije do tri godine. Zašto? Jer se katolicizmu zanijekao socijalni moment, a nastojalo se zatvoritit ga u nutrinu ili ga izjednačiti s ostalim religija."

---

O ekumenizmu sam prenio nešo ukratko; Osvrt na ekumenizam odnosno Jesu li sve religije iste?, Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto liberalni kršćani ne priznaju da razaraju svoje crkve?, Korupcija milosrđa  itd.

Nekoć se tako vjerovalo... – A. Esolen o nekim posljedicama koje vezujemo uz Drugi koncil

A. Esolen mi se čini kao jedan od zanimljivijih autora, ali kada god bih pokušao izdvojiti nekoliko njegovih misli iz eseja ili knjige shvatio bih da same za sebe nisu toliko efektne. Ipak, nedavno sam pročitao par objavi na društvenim mrežama koje sažeto prenose ideje. U nastavku prenosim razmišljanje o vremenu nakon Drugog vatikanskog koncila.

"Sjećam se raznih stvari koje su uznemirivale obične katolike nakon 1969. kada im se ponavljalo da je sve to propisano Drugim vatikanskim koncilom. Od drugih ljudi sam čuo za još neke.

Ono čega se sjećam:

Uklanjanje (pričesne) pregrade. Bila je izrađena od talijanskog mramora, s mozaičnim intarzijama u uspravnim dijelovima, s euharistijskim simbolima: kruhom, dvije ribe, grozdom grožđa, Jaganjcem Apokalipse.

Uklanjanje velikog glavnog oltara. Veličanstveni bijeli mramor... zamijenjen je monotonim, ali nesumnjivo skupim predsjedavajućim stolicama, tako da bismo gledali pored stola ne u oltar, već u svećenika i dva ministranta. Zašto?

Samo bi nam Merton još falio

Filozof Vallicella nedavno je promijenio adresu bloga iz tehničkih razloga. Na svome dosadašnjem blogu je prenosio razne zanimljive citate i komentirao društvenu situaciji iz konzervativne perspektive. U pitanjima teologije ima svoj pristup (moto mu je "istraži sve, ali ne pridružuj se ničemu") pa možda ne čudi što se u više navrata osvrtao na Thomasa Mertona, trapista i duhovnog autora.

Ranije je (na starom blogu) prenio jedno razmišljanje u kojem autorica opisuje svoj problem s Mertonom;

"Sonya Roberts tvrdi o Mertonu, 'možemo se lako poistovjetiti s njegovim vjerskim putem.'

Oh, možemo li? Pa, ja se zasigurno ne poistovjećujem s onima koji iskazuju Mertonovu razinu mentalne zbrke i čistu erotomaniju. Radi se o klaunu koji je u dobi od pedesetjedne godine, zavjetovan monaškim zavjetima, razvio neodoljivu žudnju prema medicinskoj sestri koja je bila upola mlađa (s kojom je gotovo sigurno imao seksualne odnose: zašto bi inače uništio prepisku između njih?). Prije toga je već napravio vanbračno dijete. A možda i najgore od svega: u razdoblju kada je poginuo u suretu s električnim uređajem, čini se da je imao samo najmanju nejasnu svijest da bi se katolicizam mogao razlikovati od budizma.

Vjerojatno će uvijek postojati tržište za Mertona, baš kao što uvijek postoji tržište za majice s likom Che Guevarae. Ali svetoj Crkvi u 2015. godini treba Merton (i Che) otprilike onoliko koliko joj treba poslovična rupa u glavi."

***

Prilično strogo razmišljanje koje je prenio o njegovoj konfuziji i životu, ali Vallicella je prenio i zapise koje nude drugačiju sliku. Iz Mertonova Dnevnika (13. travnja 1965.) na Veliki Četvrtak,

"Na Cvjetnicu je sve teklo kako treba, uživljavao sam se u napjeve Mise kada je odjednom Muka, umjesto da je svečano pjevana na starom latinskom, pročitana u izuzetno banalnoj i dosadnoj engleskoj veziji koju su odobrili američki biskupi. Rezultat je katastrofalan. Potpuni nedostatak uzvišenosti, svečanosti ili bilo kakvog stila. Trivijalni čin – liturgijski vaudeville. Nisam se mogao riješiti dojma blasfemične komedije. "

Merton je imao ambivalentan odnos prema Drugom Koncilu, ali u gornjem opisu promjena koje su ga pratile Valicella prepoznaje tradicionalističku crtu.

PS

Toliko o Mertonu. Prva misao je stara deset godina, mislim da vrijedi i dalje. Ipak, popularizirao je trapiste, to ne može biti loše. (Iako možete postaviti pitanje što je točno popularizirao.)

Prenio sam ranije na blogu više Vallicellovih razmišljanja, vidi kategorija Vallicella, 2. dio, 3.dio. Pretpostavljam da je njegov stil uređivanja - citiranja i prenošenja tekstova uz poneki vlastiti komentar - utjecao i na stil ovog bloga, iako ga posljednjih godina nisam pratio. (Vallicella je ozbiljan mislioc sa zanimljivim uvidima, ali s vremenom mi je pristup vođen njegovim motom postao prezamoran.)

Ponavljam poveznicu na neka razmišljanja koja sam prenio;  Zašto imati religiozna uvjerenja?, Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu, V. o V.II,  Idolatrija i Ateizam, Naturalizam i psihologiziranje, Mogli li puke misli biti moralno pogrešne itd.

Budziszewski o onima koji izjavlju da ih ne zanima religioznost

U kratkom razmišljanju The meaning of "I’m not religious", profesor filozofije i prava Budziszewski primjećuje vezano uz one koje tvrde da "nisu religiozni" (odnosno u njegovom tumačenju oni koji tvrde da nisu zainteresirani za religiozna pitanja); 

Nećete se iznenaditi da se religija često spominje na mojim predavanjima. Bilo bi iznenađujuće da se ne spominje budući da obrađujemo teme poput religije i politike u američkoj misli (zaključno s kulturnim ratovima), intelektualnih utjecaja na osnivanje Amerike (što je uključivalo puno više teologije nego što mislite) i Tome Akvinskog (značajnog srednjovjekovnog teologa i filozofa).

Potičem studente da izraze svoja stajališta, pa čak i da budu spremni ne slagati se sa mnom i jedni s drugima, sve dok su pristojni i obrazlažu svoje stavove.

Neki studenti vjeruju u Boga. To mi je jasno, iako ih mogu pitati kako su došli do svog uvjerenja.

Neki studenti misle da Bog ne postoji. To mi je jasno, iako ih mogu pitati koja bezuvjetna predanost, koja krajnja briga, koji "bog" zauzima mjesto Boga u njihovom životu.

Neki studenti nisu sigurni postoji li Bog. I to mi je jasno, iako ih mogu pitati žive li kao da On postoji ili kao da ne postoji i zašto.

Ali drugi studenti kažu da o tome ne razmišljaju. "Nisam religiozan."

E to mi nije jasno.

Možda mislite da takvi studenti jednostavno ne žele otkriti što su mislili. Takvo objašnjenje bi bilo uvjerljivo da sam ih prozvao pred svima. Obično se međutim izjava "Nisam religiozan" dobrovoljno iznosi u raspravi, od strane ljudi koji su bili slobodni ništa reći.

"Nisam religiozan" ne izražava ni vjerovanje, ni nevjerovanje, ni nesigurnost. Što onda izražava?

Izražava li nedostatak interesa? Pretpostavimo da se prema Zemlji kreće veliki asteroid koji bi mogao uništiti sav život pri udaru. Pitate me: „Što mislite?“, a ja odgovorim: „Nisam baš astronomičan.“ Moglo bi se raditi o tome.

Izražava li ukus? Pretpostavimo da sam slučajno progutao otrov. Ponudite mi protuotrov, koji je slučajno aromatiziran, a ja odgovorim: „Ne volim baš okus višnje.“ Možda se radi o takvoj stvari.

Izražava li to neku preferenciju? Pretpostavimo da slušam Cardi B, a vi se spremate ići na Handelov koncert. Pitate: „Želite li poći s nama?“, a ja odgovorim: „Više volim drugačiju vrstu glazbe.“ Možda je takvo što.

Ili izražava crtu osobnosti? Pretpostavimo da je sezona gripe. Pitate: „Misliš li da ćemo je dobiti?“, a ja odgovorim: „Prema Myers-Briggsovom testu osobnosti, ja sam INTP, pa nije vjerojatno da tako mislim, zar ne?“ Možda je to.

Ali takvi odgovori bi propustili najbitnije. „Bog postoji“ je tvrdnja o istini. Ono što vjernici misle pod Bogom jest ono o čemu sve ostalo ovisi, ono za što sve ostalo postoji, ono u čemu potječe svako drugo značenje: Onaj u Kome leži naša jedina šansa za konačno ispunjenje. On nije hobi. On nije ukus. Možda ne vjerujete da je Najvažnija stvar stvarna - ali kako je moguće da vas nije briga ni za jedno ni za drugo?

Možda nije moguće ne mariti. Već prva rečenica Metafizike poganskog filozofa Aristotela kaže: „Svi ljudi po prirodi žele znati.“ Toma Akvinski smatra da je želja za traženjem istine stvari utkana u naše biće, uz želju da dijelimo svoje živote s drugima na način koji ima smisla. Biljke se same održavaju. Muške i ženske životinje ujedinjuju se kako bi nastavile vrstu. I ljudska bića čine te stvari, ali mi smo više od toga. Mi smo racionalne životinje. Ne možemo ne htjeti znati što je istina i što sve znači, a najveća istina je istina o Bogu.

Ako su ovi mislioci u pravu, onda izjava „Nisam religiozan“ može odražavati neku vrstu lažne savjesti. Osoba koja je izgovara doživljava isti impuls da sazna istinu o stvarima kao i svi mi. Ali ona potiskuje poriv, nastoji ga odvratiti, pokušava ne razmišljati o tome.

Kakvog smisla ima potiskivati našu najsnažniju želju, želju da znamo Najvažniju Stvar, i vođeni tim znanjem, da posjedujemo Najveće Dobro - potiskivati upravo onu želju koja neizbrisivo ostavlja pečat na našoj ljudskoj prirodi?

PS

Kao što sam uvodno napomenuo i kao što ste vjerujem sami prepoznali, pod izjavom "nisam religiozan" ne misli na one koji ne vjeruju nego na one koji misle da se ne radi o bitnoj stvari odnosno nije nešto o čemu bi razmišljali.

---

Raniji postovi; Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu, Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju, Jesu li sve religije iste?, Zašto imati religiozna uvjerenja?, Koliko ozbiljno ulažete u vjeru?, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), Bog je dokaziv!; Tražimo li istinu, jer u pitanju je sve - Pascal, odnosno kategorija Pensées, itd.

Dovoljno je vjere kao zrno gorušice da se promijeni život čovjeka.

"Amoralni" Spolni odgoj - Von Hildebrand

Filozof Dietrich von Hildebrand objašnjava u "Sex Education: The Basic Issues I" što je pogrešno s "amoralnim" spolnim odgojem kakvog su počeli uvoditi šezdesetih godina u američkim (katoličkim) školama. Prenosim u nastavku;

***

Želimo li procijeniti štetu koju takozvani spolni odgoj (u učionicama) nanosi dječjim dušama prvo moramo shvatiti samu narav seksa. Šteta je to ne samo s moralnog glediša, već i s gledišta ljudskog integriteta i duhovnog zdravlja.

Nepristrana analiza fenomena seksa jasno otkriva njegovu radikalnu razliku od drugih instinkta. Ima svojevrsnu dubinu koju ne posjeduje nijedan drugi instinkt – ni žeđ ni glad, ni potreba za spavanjem, ni bilo kakva želja za drugim tjelesnim užicima.

Seks je tajanstven i jedinstven

Iako svi naši instinkti utječu na naš osobni život, potpuno je drugačiji utjecaj kojeg ima čar drugog spola, tjelesna seksualna želja i seksualna požuda. Ovi seksualni entiteti imaju tajanstven karakter; oni obasjavaju naš psihički život kvalitetom koja se jednostavno ne nalazi u želji za jelom ili u užitku koje zadovoljavanje te želje pruža. Iznad svega, seksualna ekstaza ide do same dubine našeg tjelesnog postojanja. U svojoj ogromnoj moći, to je nešto izvanredno, nešto s čijom se dubinom mogu usporediti samo strašne tjelesne boli.

Jedinstvena dubina seksa u tjelesnoj sferi može se pokazati jednostavnom činjenicom da je čovjekov stav prema njemu od neusporedivo većeg moralnog značaja od njegovog stava prema drugim tjelesnim apetitima. Predavanje seksualnoj želji radi nje same onečišćuje čovjeka na način na koji proždrljivost, na primjer, nikada ne može. A adekvatan odgovor na ovu sferu, čistoća, puno je važnija od umjerenosti.

Ali seks nije važan samo s moralnog gledišta. Čovjekov stav prema seksu ima značaj i za cijelu njegovu osobnost; to je, zapravo, jedna od glavnih karakteristika njegove osobnosti. Ovaj središnji položaj seksa posljedica je dvaju čimbenika. Prvi je taj što se ovdje tijelo i duša susreću na jedinstven način. Drugi je osebujna intimnost seksa.

Osim svoje dubine, seks posjeduje jedinstvenu intimnost. Intimne stvari zahtijevaju veo; one privlače stidljivost. Ali trebali bismo shvatiti da stidljivost nije identična sramu. Sram je ispravan odgovor na ružne stvari. Sramimo se određenih postupaka koji nisu samo moralno zli, već i specifično podli i sitničavi. Izbjegavamo poniženje koje podrazumijeva izlaganje tih mana pred drugim ljudima. Isto vrijedi i za stvari koje su specifično smiješne. Sramimo se pokazati ih jer se bojimo da sami sebe učinimo smiješnima i da nam se ne smiju. Zdrava i pristojna osoba također želi privatnost za određene stvari koje su drugima neestetske i neugodne. Sram joj zabranjuje da određene stvari čini u javnosti. Samo životinjska grubost ili ponos i perverzija cinika mogu ukloniti ovaj zdravi sram i želju za privatnošću.

Sveta Stidljivost

Potpuno suprotan ovom sramu pred negativnim stvarima je plemeniti sram ili, bolje rečeno, sveta stidljivost poniznosti. Ona potiče čovjeka da pokuša sakriti svoje vrline i da se ustručava da ga drugi hvale. Što je osoba poniznija i pobožnija, to će u njoj biti razvijenije. Tada pokušava prikriti svoje zasluge velom. Postojanje ovog plemenitog stida pokazuje koliko je pogrešno pretpostaviti da se nešto treba smatrati negativnim jer se čovjek ustručava to javno izložiti ili to na bilo koji način obznaniti. U ovom slučaju pokušava sakriti ne nešto negativno, već nešto izvanredne vrijednosti. Vrsta posramljenosti radikalno se razlikuje u ovim slučajevima.

Moderni spolni odgoj i rizik iskorištavanja

Pretražujući referencu o von Hidebrandu, naišao sam na članak Comprehensive Sex Education Undermines Students’ Moral Development koji se pita o ulozi sveobuhvatnog spolnog odgoja i seksualnog iskorištavanja djece; osvrće se na ideju da normalizacija (maloljetničkih) odnosa izlaže djecu i mlade riziku seksualnog iskorištavanja.

Govoreći o zlostavljanjima u Rotherhamu primjećuje;

Vlasti u Rotherhamu bile su popustljive prema seksualnim aktivnostima maloljetnika jer su pretpostavljale da se radi samo o životnom stilu mladih. Istraga Rotherhama istaknula je da se "za djecu od samo 11 godina smatralo da imaju konsenzualni spolni odnos, dok su ih zapravo odrasli silovali i zlostavljali." Vlasti su odbacile zabrinutost koju su izrazili neki roditelji. "U dva slučaja... očevi su pronašli svoje kćeri i pokušali ih izvući iz kuća u kojima su bile zlostavljane, samo da bi i sami bili uhićeni kada je policija pozvana na mjesto događaja."

Socijalni radnici smatrali su da zabrinuti roditelji nisu mogli prihvatiti odrastanje svoje djece. Prema Wellsu, „sveobuhvatni spolni odgoj“ stvorio je kod mladih ljudi očekivanje da će imati niz neobaveznih seksualnih veza. Unutar takve kulture, seksualno iskorištavanje je neotkriveno, a ranjivi mladi ljudi su lišeni zaštite.

U predgovoru Wellsove knjige, profesor David Paton s Poslovne škole Sveučilišta Nottingham zaključuje:

"Pojavljuje se jasna slika kulture u kojoj se maloljetnička seksualna aktivnost smatra normalnim dijelom odrastanja i relativno bezopasnom sve dok postoji pristanak. U kombinaciji sa službenim programima koji potiču diskretno pružanje kontracepcije maloljetnicima, postaje jasno da su trenutni pristupi usmjereni na poboljšanje seksualnog zdravlja tinejdžera često olakšavali i održavali seksualno zlostavljanje ranjivih mladih ljudi."

Paton tvrdi da „kreatori programa i stručnjaci koji rade u području seksualnog zdravlja više nemaju izgovor za ignoriranje dokaza“. To su ozbiljne optužbe. Ali što točno Paton i Wells osuđuju? Što je tako loše u sveobuhvatnom spolnom odgoju?