U How St. Augustine Converted to Christianity filozof M. Pakaluk opisuje;
Augustinovo obraćenje započelo je, prema njegovom vlastitom opisu, kada je kao devetnaestogodišnjak - otprilike u dobi druge godine fakulteta danas - naišao na Ciceronovu knjigu pod nazivom Hortenzije:
...ali ta knjiga promijeni moja čuvstva i k tebi samome, Gospodine, okrenu molitve moje, a želje i čežnje moje učini drugačijima. Odjednom mi omrznu sva isprazna nada te sam stao žudjeti za besmrtnom mudrošću nevjerojatnim žarom srca svoga, i počeo sam se dizati da se vratim k tebi...“...(Ispovijesti, III.4)
Kasnije, nakon godina traženja, i još uvijek u rukama maniheizma i tjelesnih želja, prosuđivat će svoj napredak prema tom ranijem događaju:
Ja sam se najviše čudio trudeći se i razmišljajući koliko je vremena prošlo od devetnaeste godine moje dobi, u kojoj sam se počeo zagrijavati težnjom za mudrošću, spreman, kada nju nađem, ostaviti sve puste nade ispraznih želja i lažne ludosti. I eto, već sam bio u tridesetoj godini života valjajući se u istome blatu, željan da se naužijem sadašnjih dobara...(VI.11)
Čak se i poznata polovična molitva za čednost pojavljuje u vezi s Ciceronom:
"... jer je mnogo mojih godina proteklo sa mnom – otprilike dvanaest godina – otkako sam u devetnaestoj godini svog života, pročitavši Ciceronova "Hortenzija" zagrijao težnjom prema mudrosti; odgađao sam prezreti zemaljsku sreću i posvetiti se istraživanju mudrosti, a već samo njezino traženje, da ne spominjem nalaženje, trebalo je više cijeniti nego posjedovanje bogatstava i kraljevstava nad narodima i uživanje tjelesnih naslada koje bi se na mig sa svih strana k meni slijevale. A ja, jadan veoma, kao mladić, jadan u početku same muževne dobi, još sam tražio od Tebe čistoću i govorio: „Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“ Bojao sam se naime da me ne bi prebrzo uslišao i prebrzo ozdravio od bolesti požude, koju sam volio zasititi nego ugušiti...(VIII.7)"
Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. sažeo u svom apostolskom pismu, Augustinum Hipponensem, na tisućušestotu obljetnicu obraćenja svetog Augustina, "u dobi od devetnaest godina probudio se u ljubavi prema mudrosti, kada je čitao Ciceronova Hortenzija."
Ovaj veliki obraćenik s poganstva, materijalizma i života ispunjenog tjelesnim užicima, postao je jedan od dvojice najvećih teoloških učitelja Crkve uz svetog Tomu Akvinskog. Autor djela Božji Grad i O Trojstvu, kao i mnogih bogatih kraćih djela, homilija i pisama, bit će proglašen “Doktorom milosti” – zapravo učiteljem svijeta i, na svoj način, spasiteljem civilizacije.
Moglo bi se pomisliti da je praktična pouka koja se može izvući iz Augustinova obraćenja ta da bi katolici trebali poticati čitanje Ciceronovog Hortenzija, na temelju toga da bi ono što je toliko nadahnulo Augustina vjerojatno nadahnulo mnoge druge.
Ali, nažalost, Hortenzije je izgubljen u 6. stoljeću.
Što o tome znamo iz fragmenata i izvještaja? Znamo da je bio "protreptički", to jest da je sadržavao pažljivo konstruiran argument, s namjerom da uvjeri čitatelja da prije svega traži mudrost.
Platon ima razne "protreptičke odlomke" razasute po svojim dijalozima. Aristotel je napisao cijeli dijalog koji je nekoć bio izgubljen, a sada je rekonstruiran, nazvan Protreptik. Ciceron ih je vjerojatno koristio kao uzore. Hortenzije je, također znamo, nastalo kao dijalog između pjesnika, retoričara i povjesničara, a Ciceron, četvrti sudionik, staje na stranu filozofije. Ali inače, ne znamo njegov sadržaj.
Pa ipak, postoje li knjige poput Hortenzija koje katolici danas mogu koristiti?
Da, znam za dvije knjige koje, iako nisu protreptici u tehničkom smislu, mogu uspjeti uvjeriti ljude da vole mudrost iznad svega: Leisure The Basis of Culture Josepha Piepera i Boetijeva "Utjeha filozofije". Katolici ih moraju iskoristiti u odgoju.
Ipak, katolici ne bi trebali prihvatiti stajališta koja se, barem na prvi pogled, čine u suprotnosti s onim što je Augustin naučio od Hortenzija, poput onoga da je sreća, naš najviši cilj, "ljudski procvat".
Ciceron nije uvjerio Augustina da iznad svega voli ljudski procvat, nego božansku mudrost. (Ciceron je pisao Hortenzija u svojoj obalnoj vili u Asturi, umirovljen, nakon što je Julije Cezar počeo pretvarati voljenu Rimsku republiku u kraljevstvo, i kad mu je smrt njegove kćeri Tulije uništila sve izglede za obiteljsko zadovoljstvo. Nikako nije cvjetao.)
Katolici također ne bi trebali prihvatiti zaključak da je konačni cilj obrazovanja, posebno visokog obrazovanja, jednostavno dobiti dobar posao ili maksimizirati povratak na investiciju.
Pitamo se bi li još jedan, radikalniji praktični korak, bio da biskupi, pa čak i rimski biskup, sastave protreptike, upućene ne samo katolicima nego čak i "svima dobre volje", kojima bi cilj bio uvjeriti čitatelje da vole mudrost iznad svega.
Do sada smo imali spise– doista veličanstvene spise – koji utvrđuju potrebu da filozofija ima karakter mudrosti, kao što su: " potrebno je da [filozofija] ponajprije otkrije svoju mudrosnu širinu u traženju novog i sveobuhvatnog smisla života" (Fides et Ratio br. 81); i, "filozofiji je potrebna uistinu metafizička narav koja može nadići iskustvene danosti tako da, tražeći istinu, može doprijeti do nečega apsolutno krajnjeg i temeljnog. (br. 83)
[...] Ekonomist bi mogao reći da "problem mudrosti" među katolicima u naše vrijeme nije na strani ponude - uostalom, dovoljno je lako, uz nekoliko klikova pronaći sva djela svetog Tome Akvinskog na internetu u dobrom prijevodu, baš kao i djela svetog Augustina - nego na strani potražnje.
Očito je naš problem što tako malo nas čezne za mudrošću na način na koji je žudio devetnaestogodišnji sveti Augustin.
PS
Vjerovati i naučavati da postoji Istina je "opasna" stvar.
Raniji povezani postovi; Pohvala Dokolici – Josef Pieper, Knjige za katolike s youtubea – M. Pakaluk, kategorija Augustin, kategorija Pakalukovih razmišljanja itd.
