Prenosim nekoliko ideja iz knjige Pohvala Dokolici. Odabrani hrvatski prijevod te riječi (njem. Musse) mi ne djeluje najsretnijim jer nisam baš znao čuti da se pojam "dokolice" koristi u pozitivnom kontekstu, ali nemojmo se previše opterećivati time.
---
Na početku se Pieper bavi antičkim shvaćanjem "dokolice" (slobodnog vremena, razonode) i samim izrazom. Prenosim nekoliko nasumičnih misli, uvodni dio možda nije najlakše razumijeti;
Uostalom, u doslovnom prijevodu ona glasi ovako "Lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu." "Ne dokoličariti" kod grka znači upravo zaposlenost za radnog vremena – ne naprosto rad bez stajanja, nego samo posao u radnim danima. Za to stanje grčki jezik ima samo negativni izraza "ne-dokolica", baš kao i latinski (neg-oti-um).
Dakle,
kontekst u kojemu se nalazi Aristotelova rečenica o dokolici, kao i
tvrdnja (iz Aristotelove Politike) po kojoj je dokolica glavna os oko
koje se sve okreće, pokazuje da je ovdje rečeno nešto gotovo
samorazumljivo; može se pretpostaviti da Grci sigurno ne bi mogli
razumijeti našu maksimu o radu radi rada samoga.
Nije li nam sada već posve jasno kako više nismo u stanju neposredno pristupiti izvornomu pojmu dokolice?
Pieper je predvidio one koji će se upitati što nas briga za Aristotela i antičku grčku; odgovara da se na njegovu misao o dokolici nadovezalo zapadno kršćansko učenje o "vita contemplativa".
Moglo bi se reči; razlikovanje između artes liberales i artes serviles, između "slobodnih" i "služinskih" vještina, svoj izvor ima upravu u aristotelovskom mišljenju.
["Sloboda" u "slobodnim" vještinama leži u tome što one ne služe nekoj svrsi, u tome što ne moraju dobiti svoj legitimitet iz društvene funkcije, iz toga što bi bile rad.]
Dakle, Piper shvaća da se naš odnos prema radu i dokolici razlikuje od stava koji bi bio samorazumljiv čovjeku antike, ali i čovjeku srednjeg vijeka, toliko se razlikuje da mi više uopće ne možemo neposredno spoznati što se nekada podrazumijevalo pod tvrdnjom kako "radimo radi dokolice".
---
Mišljenju da je trud dobro, Toma Akvinski je u Summa theologica suprostavio tezu: "Bit je krjeposti više u dobroti nego u težini." Dakle, ne mora sve ono što je teže biti i zaslužnije. Nego mora biti na takav način teško da u isti mah bude na uzvišeniji način dobro. [...]
Zaista, obilježje je najviših ostvarenja moralno dobroga da se događaju bez truda – jer po svojoj biti proizlaze iz ljubavi.
[...] Također vrijedi: bit spoznaje ne leži u misaonom naprezanju, nego u dohvaćanju postojećega, u otkrivanju zbilje.
I kao što u području dobroga najveća krjepost ne poznaje ništa teško, tako je i najviši oblik spoznaje – iznenadna genijalna misao, čista kontemplacija – čovjeku dat kao dar, bez truda i teškoće. Toma govori o kontemplaciji i igri u jednom dahu: "Zbog dokolice kontemplacija".
[...] Svakako, ovakvomu najvišemu ostvarenju spoznaje može prethoditi krajnje misaono naprezanje, možda mu ono čak i mora prethoditi (osim ako ova spoznaja ne bi bila milost u strogom smislu). U svakom slučaju, napor nije uzrok, nego uvjet. A isto tako sveta lakoća djelovanja iz ljubavi bila bi povezana s prethodnim, i to herojskim, naporom volje.
---
Izgleda da je pravo objašnjenje za precjenivanje truda u čovjekovu nepovjerenju u nešto što je bez truda, u činjenici da je čovjek spreman mirne savjesti posjedovati samo ono što je postigao mukotrpnim radom, kao i u čovjekovu odbijanju da mu se nešto daruje.
Promislimo na trenutak koliko kršćansko poimanje života počiva na "milosti"; prisjetimo se da se pri spomenu Božjega Svetoga Duha govori o "daru" (dar Duha Svetoga.) veliki kršćanski učitelji kažu da je Božjoj pravedenosti pretpostavljena njegova ljubav. Dakle, svemu stečenomu, svemu zatraženomu prethodi ono darovano, besplatno, nezasluženo, nezarađeno. Na početku uvijek stoji dar. Osvijestimo li rečeno, zamijetiti ćemo ponor koji dijeli ono drugo stajalište od predaje kršćanskog Zapada.
---
Ne postoji samo korist, postoji i blagoslov.
Upravo se u tome smislu razumije srednjovjekovna tvrdnja: "Za savršenost ljudske zajednice nužno je postojanje ljudi koji se predaju" – "ne-korisnomu" – "životu kontemplacije". Da ne bude zabune, ovo je nužno zbog ostvarenja ne tek ponekih pojedinaca koji bi se posvetili vita contemplativa, nego je nužno za ostvarenje čitave ljudske zajednice!
---
[...] Životna mudrost kasnoga srednjeg vijeka tvrdi suprotno: upravo je odsustvo dokolice, odnosno nesposobnost za dokolicu, povezana s lijenošću. Neprekidnost radnikova rada radi rada samoga proizlazi upravo iz lijenosti.
Pieper objašnjava što pojam lijenosti, što acedia, zapravo znači. (Spominjao sam već slično Pakalukovo objašnjenje.) U pogledu Božje dobrote koja prebiva u njemu samome čovjeka obuzima tuga. (tristitia saeculi – "žalost svijeta".)
Toma ne vidi u lijenosti suprotnost "etici rada" – više je tumači kao prijestup protiv "duhovnog smiraja u Bogu."
[...] Evo, acedia se ubraja među vitia capitalia, među sedam "glavnih grijeha". Ovaj prijevod nije najsretiniji. Caput, doduše, znači glava, ali caput također znači i izvor, a ovdje se mislilo upravo na izvor; grijesi iz kojih kao iz nekoga izvora, takoreći logično, proizlaze druge pogrješke.
---
Slaviti svetkovinu znači na nesvakidašnji način živjeti i potvrđivati svrhu svijeta, vlastito suglasje s njime, zapravo uključenost u njega.
---
Obična radna stanka, bilo da traje sat vremena, tjedan dana ili još duže, posve pripada području rada. Ona je uvezena u vremenski tijek radnog dana i njegov je dio. Odmor, stanka postoji radi rada. Ona treba dati "novu snagu za novi rad", kao što pojam oporavak znači da se čovjek oporavlja kako od rada, tako i za rad.
[...] Dokolica ne postoji radi rada, ma koliko god se snage iz nje dobivalo. Dokolica nema svoj smisao u tome da tjelesnim odmorom ili okrjepom duše priskrbi novu snagu za novi rad – premda ona i to čini!
Poput kontemplacije, i dokolica je višega ranga nego vita activa (iako je i ona u pravomu smislu svojstvena čovjeku). Hijerarhija poretka ne može se preokrenuti. Koliko god bilo točno da onaj koji običava navečer moliti lakše zaspi, ipak nitko neće navečer moliti radi spavanja! Isto tako, nitko tko bi se prepuštao dokolici tek radi "oporavka" ne će iskusiti njezin pravi plod, okrjepljenje kao u duboku snu. Dokolica svoj smisao nema u tomu da funkcioner po mogućnosti nesmetano i bez zastoja funkcionira, nego u tome da funkcioner ostane čovjek, što znači da se ne utopi u izoliranost i ograničene radne uloge, nego da ostane u stanju promatrati svijet u cjelovitosti, a time onda i sebe ostvariti kao biće usmjereno prema punini bitka.
[...] Aristotel kaže za dokolicu: "Čovjek ne može tako živjeti ukoliko je čovjek, nego samo ukoliko u njemu prebiva ono Božje."
---
I tako je jedan od prvih socijalista, PJ Proudhon, kojega je Marx doduše, odbacio kao malograđanskog teoretičara, ne baš pogrješno shvatio socijalni smisao nedjeljnoga slavlja ovako započevši svoj tekst: "Ima jedan dan kad i sluge vraćaju svoje ljudsko dostojanstvo, i uzdižu se na razinu svojih gospodara."
---
Može se reći da je srž dokolice u slavljenju! Upravo se u slavljenju sva tri elementa pojma dokolice spajaju u jedno; nenapregnutnost, odsutnost napora, nadilaženje svake funkcije "korištenja dokolicom".
Ako je pak slavljenje bit dokolice, onda je dokolica moguća po onomu što omogućuje slavljenje i što mu daje smisaao. A to je kult!
[...] Najsvečanije slavlje koje se uopće može slaviti jest obredno slavlje. Ne postoji slavlje koje ne živi od bogoštovlja i koje ne bi bilo slavlje upravo po snazi ovoga izvorišta. Nema slavlja "bez bogova", pa bio to karneval ili svadba. Ovo nije mišljeno ponajprije kao zahtijev, nije mišljeno kao imperativ da tako baš mora biti. Nego ova rečenica tvrdi da se ne može naći slavlje koje ne bi živjelo od bogoštovlja, bez obzira što su ljudi sve manje svjesni ove povezanosti. Doduše, pokušavalo se, počevši od Francuske revolucije, proglašavati neke umjetne blagdane i praznike koji su nepovezani s bogoštovljem ili su čak u suprotnosti prema bogoštovlju: "vinske svečanosti" ili "praznici rada". A upravo nategnutost i grčevitost ovakvih slavlja dokazuju što kult znači za slavlje. Gotovo da se nigdje drugdje ne može tako jasno uočiti da pravo slavlje postoji samo ondje gdje je povezanost s obrednim još živa. Jedva da ovo igdje tako zorno dolazi do izražaja kao kada se zasađeno drvo slavlja ukorijenjeno u obredu usporedi s posječenim svibanjskim drvom koje se u nekim krajevima postavlja prigodom umjetnih blagdana. Slobodno se možemo zapitati ne očekuje li nas vellika epoha umjetnih blagdana?
[...] Što za Bibliju ili antičku Grčku i Rim znači "počinak od rada"? misao počinka od rada jest bogoštovni. Određeni dani i vremena "pripadaju isključivo bogovima".
U pogledu vremena bogoštovlje ima sličan smisao kao i hram u pogledu prostora.
Hram je određeni prostor koji je ograđivanjem, oploćivanjem i povlačenjem granica izuzet iz zemljišta koje se inače koristi za obrađivanje i nastanjivanje. A ova ograđena površina predana je u vlasništvo bogova. Nju se ne nastanjuje i ne obrađuje, ona je izuzeta od iskorištavanja. Jednako se tako, posredstvom, obreda i za obred, iz vremena korištenoga za rad izuzima jedno određeno razdoblje, ograničeno vrijeme koje, upravo poput prostora hrama i žrtvenika, nije podređeno iskorištavanju, nego je od njega izuzeto. Svaki sedmi dan je ovakvo vrijeme. "Vrijeme slavlja" nastaje na ovakav način i nikako drugačije.
[...] Dakle, siromaštvo i praznina svijeta "radnika" ne mogu se izbjeći čak ni uz najveća materijalna obilja. Princip iskorištavanja na kojemu počiva svijet rada ne može stvoriti pravo bogatsvo niti iakakvo izobilje. Ako negdje ostane kakav višak, on se opet podređuje principu racionalnoga iskorištavanja. "Rad ne čini bogatim, nego pogrbljenim", kaže jedna stara ruska poslovica.
Dok s druge strane, naravi obreda bitno pripada da i pri krajnjemu materijalnomu siromaštvu stvara prostor izobilja i bogatstva – jer u središtu obreda stoji žrtva.
---
Odvojeno od obrednoga slavlja i snage njegova utjecaja, dokolica se ne razvija kao slavlje. Odvojena od obreda, dokolica postaje besposličarenje, a rad postaje neljudski.
Na takav način nastaju patvorine dokolice koje su lišene dokolice jednako kao i lijenost (u starome metafizičko-teološkom smislu.) Također, na takav se način širi područje običnoga ubijanja vremena i dosađivanja, koje je u neposrednu odnosu s nedostatkom dokolice; dosađivati se može samo onaj tko je izgubio duhovnu snagu za dokolicu.
---
Najdublji korijen iz kojega dokolica živi – dokolica pak znači područje svega što nije podređeno iskorištavanju, nego pripada neokrnjenoj čovjekovoj egzistenciji – u obrednomu je slavlju.
[...] Slavlje obrednoga bogoštovlja ne može se ostvariti ako se ne događa radi njega samoga. A baš ovaj najdostojanstveniji oblik odobravanja svijeta u cjelini najdublje je ishodište dokolice.
---
Kršćani podrazumijevaju da post Christum postoji samo jedan istinski i konačni oblik obrednog slavlja, sakramentalni žrtveni čin kršćanske Crkve.
[...] Kršćanskoj je obrednosti svojstveno da je ujedno i žrtva i sakrament. Ako je kršćansko obredno slavlje žrtva, podnesena u središtu stvaranja, koja u žrtvi Bogočovjeka ima svoju najvišu povrdu i puninu, onda uistinu iz toga proizlazi neprestano slavlje pa se stoga i sam dan zove i jest feria; liturgija poznaje samo slavlja. Ako je ovo žrtvovanje ujedno i sakrament, on se odvija utjelovljen, u prilikama. Kršćansko obredno slavlje uspijeva pokazati svu svoju stvaralačku snagu tek ako se njegov sakramentalni karakter ostvari u potpunosti, ako sakramentalni znak postane zbiljski vidljiv. Kao što smo rekli, čovjek u dokolici preokoračuje radni svijet radnoga dana ne time što bi naprezao svoje snage do krajnjih granica, nego u svojevrsnomu odricanju od njih.
---
Na kraju završava o potrebi da nadvladamo shvaćanje čovjeka kao nekoga tko je stvoren za rad;
Dakle, naša je nada da se pravi smisao sakramentalne vidljvosti može ostvariti u svečanomu vršenju obrednoga slavlja, kako bi se "za rad stvoreni čovjek" uspio izdići iznad truda radnoga dana u jedan vječni blagdan, kako bi iz skučenosti radnoga okruženja bio privučen u središte svijeta.
PS
Pieper u knjizi definira korištene pojmove - poput radnika i funkcionera, ne radi se o kritikama klasnog ugnjetavanja ili nečem sličnome.
Knjiga zahtijeva koncentriranije čitanje pojedinih dijelova, kao i određeno poznavanje povijesti ideja da bi se shvatio dio uz povijesni pregled shvaćanja rada. Ostatak knjige je razumljiviji, ali nije najjednostavnije štivo. Pogovor hrvatskom izdanju korisno sažima ideju knjige.
Imao sam potpuno drugačije očekivanje od knjige, podnaslov je "Oslobodite se kulta rada i pronađite istinski smisao života." Mislio da se radi o svojevrsnim uputama o tome kako uživati u dokolici, svojevrsnom lako razumljivom self help priručniku za radoholičare. (Namjenio sam je svojevremeno kao poklon nekome za "umirovljenje", ali sam odustao, vjerojatno bi se osoba samo uvrijedila i pomislili da je nazivam "dokoličarem".)
PPS
Svako slavlje živi od bogoštovlja, neka Vam takvo bude i sutrašnje. (Povezano Vizije Marije - J. Haldane.)
Naravno, nemojmo zaboraviti upozorenje bl. Augustina Kažotića (14. st.) koji je primjetio;da ih ima, koji samo zato dolaze na proštenja, da se opijaju, potuku, ružne pjesme pjevaju, da kolo vode u kojem vragometno plešu. Mnogi su, veli on, što ie gorje, koji ne samo, da se sami opiju, već i druge sile, da više piju nego li treba. U takovih slučajevih dakako da nije bilo bez psovkah a više putih i bez tučnje i umorstva.
