Ne zadovoljavamo se životom što ga nosimo u sebi u svojem biću: hoćemo živjeti jednim zamišljenim životom u mislima drugih, i zato se trudimo da se pokazujemo. Neumorno radimo da poljepšamo i očuvamo svoje zamišljeno biće, a zbiljsko biće zanemarujemo[1]. Ima li u nas mirnoće, plemenitosti, vjernosti, tada se požurimo da to i pokažemo, kako bismo sve vrline privezali uz svoje drugo biće. Štoviše, radije bismo ih od sebe odvojilo da bismo mu ih dodali. I dragovoljno bismo bili kukavice kada bismo time mogli steći glas junaka. Veliko je obilježje ništavila našeg bića što nismo zadovoljni jednim bez onog drugoga, i što često mijenjamo jednog s drugim! Jer tko ne bi umro da očuva svoju čast, taj bi bio na zlu glasu.
***
Mi smo tako uobraženi da bismo htjeli biti poznati u cijelom svijetu, pa i kod onih ljudi koji će živjeti kada nas više ne bude; a toliko smo tašti da nas uvažavanje pet ili šest osoba oko nas zabavlja i zadovoljava. [2]
PS
Ne znam toliko o povijesti uređivanja Pascalovih misli, ali u izdanju kojeg gledam radi se o zapisima 147 i 148. Tiskano uz dvije fusnote;
[1] "Mi živimo", reko je Charron, "samo s obzirom na druge".
[2] "Tražimo sreću izvan nas samih i u mišljenju ljudi koje poznamo kao podložne, neiskrene, nepraveden, zavidne, hirovite i kleventičke. Čudnovate li stvari!" (La Bruyere, O čovjeku)
