Stranice

utorak, 9. travnja 2024.

Taština, Oholost i Slava – Pascal

Taština se tako usidrila u čovjekovu srcu da se vojnik i njegov sluga kuhar i nosač hvastaju i žele imati svoje obožavatelje. I filozofi za tim čeznu. Pa i oni koji pišu protiv toga htjeli bi se proslaviti time što su dobro pisali. I oni koji ih čitaju traže slavu u tome štu su ih čitali. A možda i ja sam koji ovo pišem čeznem za tim. Vjerojatno i oni koji budu ovo čitali... [1]

---

Oholost – Znatiželja je isto što i taština. Ponajčešće želimo nešto znati samo zato da bismo o tome mogli govoriti [2]. Inače, ne bismo putavali po moru da o tome nikada ni riječi ne reknemo, zbog puke zabave očiju, ne nadajući se da ćemo jednom to nekome ispripovjediti.

PS

Fusnote jednog izdanja uz ove misli (150,152) dodaju; 

[1] To je Ciceronova misao što ju je Pascal preuzeo preko Montaignea. Tacit opet veli: "I u mudraca je samoljubivost posljednja strast koje se oslobode. "

[2] Podsjeća na Perseja, preko Montaignea: "Sve dotle znanje za tebe ništa ne znači, dok drugi ne sazna da ti to znaš."

U vremenu društvenih mreža (i masovnih medija) teško je ne primjetiti opisani fenomen, ali njega je Pascal opisao prije gotovo četri stoljeća, a isto pronalazimo i kod drevnih rimljana i grka. Naravno, opise/upozorenje na ljudsku taštinu i oholost imamo i u starijim, i važnijim, knjigama.

Ipak, Pascal tu našu bijednu poziciju na drugome mjestu koristi za naizgled proturječnu svrhu, upravo kao dokaz čovjekove veličine, primjerice (Misli, 404);


"Najveća je čovjekova niskost u tome što traži slavu. Ali to isto je najveće obilježje njegove izvrsnosti. Jer, posjedovao on ne znam što na zemlji, bio ne znam kako zdrav i bogat, nije zadovoljan ako ga ljudi ne cijene. On smatra razum tako velikim da nije zadovoljan, pa ma kakvu prednosti uživao na zemlji, ako ga ljudi dovoljno ne poštuju. Ovo je najljepši položaj na svijetu. Ništa ga ne može odbiti od ove čežnje koja je najneizbrisivije svojstvo ljudskog srca.

I oni koji najviše preziru ljude i izjednačuju ih sa životinjama, ipak hoće da im se divimo i da im vjerujemo, te na taj način sebi protuslove svojim vlastitim osjećajima. Njihova narav, koja je jača od svega, uvjerava ih jače u čovječju veličinu, nego li ih razum uvjerava u niskost."

Životinja se ne divi drugoj životinji, kasnije(409);

"Čovjekova je veličina tako očita da je dokazuje sam njegova bijeda. Jer ono što je u životinja narav, mi to u čovjeka nazivamo bijedom. Iz toga, a i zato što mu je danas narav slična životinjskoj, zaključujemo da je on pao iz bolje naravi koju je posjedovao [...]."

U više zapisa spominje ideju bijede i veličine; 

"Ukratko, čovjek spoznaje da je bijedan: on je dakle bijedan, jer to jest. Ali je zaista velik, jer je svoje bijede svjestan".