Darvinizam i stvarna priroda odnosa - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva

autori:  David C. Lindberg, Ronald L. Numbers,
             Zavod za Povijest Znanosti, Sveučilište Wisconsin

Iz: Perspectives on Science and Christian Faith 39.3:140-149 (9/1987)

"Tijekom zadnje trećine 19. stoljeća Andrew Dickson White i drugi koristili su vojne metafore kako bi opisali povijesni odnos između znanosti i kršćanstva. Novija znanstvena istraživanja su pokazala da takva teza o sukobu predstavlja veliko izobličenje stvarnosti. Ovaj rad pokušava pokazati pogreške takve interpretacije, koristeći primjere iz patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja te rasprava vezanih uz Kopernikanstvo i Darvinizam. Autori tvrde da je odnos između znanosti i kršćanstva prebogat i preraznolik da bi ga opisali nekom jednostavnom formulom."

III

Kroz 19. stoljeće, ali posebno nakon objavljivanje Darwinovog djela Podrijetlo vrsta, najžešće bitke u Whiteovu ratu bile su oko biblijskog izvješća o stvaranju. Te bitke su navodno između "velikog skupa teologa" protiv koalicije znanstvenika iz područja astronomije, geologije, biologije i antropologije koji su nastojali nametnuti dinamički prirodni svijet umjesto statičkih, natprirodnog opisa iz Knjige Postanka. Svaki sukob je imao, prema Whiteu, predvidljivi tijek; teolozi su izrecitirali biblijske tekstove protiv znanstvenih učenja, onda su tražili pomirenje nakon što je uspostavljen znanstveni koncenzus, nudeći "napregnuto usklađenje tekstualnih izvještaja sa utvrđenim činjenicama."

Kao primjer tog procesa, White navodi primjer nebularne hipoteze Pierrea Simona Laplacea koji je 1796. predložio da se sunčev sustav razvio iz rotirajuće maglice."Kroz teološki svijet, " zapisuje White, "došlo je do povika protiv 'ateizma' i bjesnio je žestok sukob." Nakon raznih otkrića hipoteza je postala znanstveno uvažena, vjerni su odlučili da Laplaceova pretpostavka nije uopće ateistička nego da sjajno odgovara da biblijskom izjavom "U početku ... Zemlja bijaše pusta i prazna"

U svom zanosu dok nam opisuje bitku, White zanemaruje informaciju kako je svećenstvo prvo prihvatilo i populariziralo tu hipotezu – i da najutjecajniji i najuspješniji "napregnuti" napori kako bi se uskladila nova hipoteza nisu došli od strane maštovitih biblijskih proučavatelja nego od dvojice uvaženih američkih znanstvenika Arnolda Guyota sa Princetona i Jamesa Dwight Dana sa Yalea. Umjesto da nam taj primjer prikaže kako su teolozi ratovali za znanošću, pokazuje nam kako su pravovjerni kršćani izbjegavali sukobe sa znanošću.

Religijski odgovor na razvoj povijesne geologije pruža nam još jedan primjer koliko je pogrešno zagovaranje sukoba znanosti i teologije. Kao što je Charles C. Gillispie još davno istaknuo, problem u geologiji tijekom ranog 19. stoljeća bio je prije problem "vjere(u grubom smislu) u znanosti nego vjere protiv znanosti." Kako bi pokazali apsurdnost suprostavljanja znanstvenika i teologa dovoljno je ukazati da su vodeći engleski geolozi s početka 19. stoljeća - William Buckland, William Daniel Conybeare i Adam Sedgwick- svi bili svećenici, kao što je bio i američki geolog Edward Hitchcock. Za svakog teologa koji se trudio proizvesti "manje ili više apsurdne" sheme za usklađivanje geologije i Knjige Postanka postojali su znanstvenici koji su pokušavali napraviti istu stvar – primjerice geolozi Benjamin Silliman i John William Dawson.

Geolozi koji su zagovarali veću starost zemlje, postojanje života prije Adama i ograničenost Noine poplave neminovno su izazvali burnu raspravu. No, kad je izbio sukob, nije došlo do sukoba geologa protiv teologa nego, kao što je James R. Moore nedavno ustvrdio; profesionalnih geologa koji su poslušali Charles Lyellevu opomenu da proučavaju geologiju "kao da ne postoji Sveto Pismo", zajedno u koaliciji sa profesionalnim učiteljima Biblije koji su prihvatili B. Jowettov savjet da "tumače Sveto Pismo kao bilo koju drugu knjigu", a s druge strane su bili geolozi amateri i egzegete koji su odbijali prihvatiti ove maksime.

Pojave Darwinove kontroverzne teorije organske evolucije(koja je ljude opisala kao životinje, a Boga ostavila besposlenog) razumljivo je izazvala strastvene rasprave, no Whiteova polemička analiza uvodi više zbrke nego što pojašnjava problem. Prema Whiteu, Samuel Wilberforce, Oxfordski biskup, pokrenuo je teološku ofenzivu protiv Darwina – i odredio ton rasprave- napisavši esej za The Quarterly Review u kojem osuđuje darwinizam jer je kontradiktoran Bibliji. Kasnije, 30. lipnja 1860-te u svom izlaganju na Oxfordu pred Britanskim udruženjem za napredak znanosti, Wilberforce je ponovio svoje primjedbe, ali ovaj put čestitajući sam sebi "jer nije potomak majmuna." Nakon što je to čuo Darwinov prijatelj zoolog Thomas Huxley, uzvratio je: "Ako bih morao birati, radije bih bio potomak skromnog majmuna nego čovjek koji koristi svoje znanje i govorničko umijeće kako bi lažno prikazao one koji svoj život žive u potrazi za istinom" – izjava koja je, prema Whiteu, "progrmila Engleskom" i cijelim svijetom.

U Whiteovo obranu treba reći da se suzdržao od prenošenja još senzacionalnije(i apokrifnije) verzije priče, prema kojoj je biskup drsko upitao Huxleya tvrdi li da je "sa bakine ili djedove strane potomak majmuna." Na što je zoolog odgovorio "Radije bih bio potomak majmuna nego biskup." Radi se o dramatičnoj i pamtljivoj priči, ali kao što su pokazali J.R.Lucas i drugi, priča ponavlja mnoge pogreške i predstavlja Wilberforcea u izuzetno nepravednom svijetlu.

U svom eseju za The Quarterly Review koji je bio temelj njegovih komentara na Oxfordu, Wilberforce je izrazio zabrinutosi zbog teoloških implikacija darwinizma, ali usmjerio se na znanstvene, a ne vjerske prigovore Darwinovoj teoriji. Zapravo je rekao da je spreman prihvatiti teoriju ako se pokaže točnom:

Ako gospodin Darwin može sa podjednakom točnošću[kao Newton] pokazati naše gljivično porijeklo, odbacit ćemo naš ponos i priznati, sa karakterističnom poniznošću filozofije, naše neslućeno srodstvo sa gljivama... pažljivo ćemo proučiti svaki korak argumenta koji završava sa takvim rezultatom i odbiti ga ako od nas zatraže da pažljivo promatranje zamijenimo neograničenom hipotezom ... Nemamo suosjećanja sa onima koji prigovaraju bilo kojoj činjenici ili navodnoj činjenici u prirodi ili bilo kojem logičkom zaključku na temelju istih, zato što vjeruju da je u kontradikciji sa onime što (izgleda da) uči Objava.

Teško da se radi o riječima nepopustljivog fundamentalista, što je prepoznao i Darwin. Pišući svom prijatelju, Darwin je nazvao biskupovu recenziju "neobično pametnom" i primjetio je da njegov svećenički kritičar "vješto odabire sve najvažnije dijelove [podrijetla], i dobro naglašava sve poteškoće."

Razmjena Huxley-Wilberforce bila je daleko od određivanja tona rasprave oko Darwina, tada je bila gotovo nezapažena. Botaničar Joseph Hooker koji je kasnije prihvatio legendu, javio je Darwinu kako je on, a ne Huxley dao najefektniji odgovor biskupu. Novinar koji je izvještavao sa te rasprave za The Athenaeum propustio je uopće i spomenuti Huxleyev navodni žestoki odgovor. Wilberforce i Huxley su nesumnjivo izmijenili argumente, ali riječi su postale nezaboravne tek nakon dugo vremena, kada su darwinovci počeli slagati povijest svoje borbe za priznanjem. U njihovom pamćenju Huxley je pobjedio na Oxfordu, ali suvremenici su zapisali drugačije: Wilberforce nije imao podršku samo većine klerika i laika u publici, nego i "najuglednijih" prirodoslovaca.

Posljednjih desetljeća je okršaj između William Jennings Bryana i Clarence Darrowa na suđenju Scopes trial 1925. godine doživio sličan legendarni status kao velika prekretnica u ratu između znanosti i vjere. Prema raširenom vjerovanju, evolucionisti iako poraženi na pravnim osnovama, postigli su zapanjujuću javnu pobjedu, zaustavili su antievolucijski pokret i predstavili lakomislenoga Bryana kao neznalicu. Malo pažljivije istraživanje pokazuje nam da nisu učinili ništa takvoga. Čak su i liberalni suvremenici, kao što je pokazao Paul M. Waggoner, vidjeli suđenje kao uznemirujuću pobjedu fundamentalista, antievolucijska kampanja širila se godinama poslije suđenja. Za današnje standarde, Bryan je pokazao izuzetnu otvorenost za kreacionista. Javno je prihvatio ne samo svjedočenje geologa o starosti zemlje, nego i priznao da "dani" Postanka predstavljaju duge vremenske periode. Privatno, priznao je prijateljima da nema problema sa "evolucijom prije čovjeka".

Whiteova prividna prisila da svede svaku epizodu iz povijest znanosti i kršćanstva na jednostavni ratoborni sukob onemogućila mu je da razmisli o mogućnosti da su Darwinovi kritičari možda bili motivirani sa iskrenim znanstvenim prigovorima ili da su njegove pristaše privukli teološki razlozi. Tako nam opisuje kako uglednik sa Harvarda Louis Agassiz odbacuje evoluciju zato što ne može pobjeći "atmosferi malog Švicarskog župnog ureda u kojem je rođen" i da se kanadski geolog Sir William Dawson protivio darwinizmu zbog teoloških razloga – ignorirajući u oba slučaja njihove znanstvene prigovore. Isto tako, White zanamaruje sličnost između darwinizma i kalvinizma koja je izgleda potakla ortodoksne kršćane poput botaničara Asa Craya i geologa – klerika George Frederick Wrighta da prihvate prirodnu selekciju.

Ne želimo reći da je uvijek sve bilo harmonično – da nisu postojali ozbiljni sukobi – samo da se ne radi o jednostavnom bipolarnom sukobu kakvog opisuje White. Nedavna istraživanja sugeriraju da je Darwinizam izvazvao konflikte na barem tri različite razine, prema Jamesu R. Mooreu, rasprava oko Darwina stvorila je sukob ne između znanstvenika i teologa, nego unutar pojedinaca koji su doživjeli "krizu vjere" jer su se pitali kako pomiriti nova povijesna i znanstvena otkrića. Zapisuje da je došlo do "sukoba umova iz kršćanske tradicije sa idejama i implikacijama darwinizma."

Neal C. Gillespie tvrdi da se radilo o sukobu suprostavljenih znanstvenih sustava ili "epistema", stariji sustav se temeljio na teološkim pretpostavkama dok je novi, povezan sa Darwinom, odbacio religiju kao spoznaju svijeta i inzistirao na tumačenju prirode koje uključuje samo prirodne uzroke. "Budući da se novi epistemi za znanost razlikuju od starih jer u njima nema mjesta za teologiju, " objašnjava on, "javila su se ozbiljna pitanja koja su pretvorila sukob, ponekad odbacivan kao iluzija, u stvarnost." Takav sukob, nastao zbog promjena unutar znanosti, nije imao veze sa zaraćenim znanstvenicima i klericima.

Frank M. Turner ponudio je treći pogleda na darwinovsku kontroverzu. "Viktorijanski sukob između religijskih i znanstvenih glasnogovornika", prema njemu je rezultat, ne neprijateljstva između progresivne znanosti i zaostale teologije kao što bi White tvrdio, nego "pomaka autoriteta i prestiža ... iz jednog dijela inteletkualnog društva u drugi," jer su profesionalni znanstvenici nastojali isključiti svećenstvo iz znanstvenog istraživanja i prekinuti njihov utjecaj na obrazovanje. Prema Turneru pozitivistički epistem kojeg opisuje Gillespie

"čini i uzrok i oružje. 'Mladi stražari' su se složili da se znanošću treba baviti bez obzira na religijske dogme, prirodnu teologiju ili mišljenja religijskih autoriteta... Pokušaj organiziranja profesionalnije znanstvene zajednice i definiranja kritičnije znanosti doveo je ratoborne znanstvenike u sukob sa dvije grupe ljudi. Prvi su bili oni koji su podržavali organizirane religije koje su željele zadržati veliki utjecaj na obrazovanje i zadržati religiju kao izvor moralnih i društvenih vrijednosti Druga grupa su religiozni članovi predprofesionalne znanstvene zajednice u koju su pripadali i laici i svećenici."

Prema Turneru, sukob je imao i društvenu i intelektualnu dimenziju.

Ovaj kratki pregled nekih Whiteovih starih ratišta pokazuje nam da povijesni odnos između znanosti i kršćanstva- ili točnije, znanstvenika i teologa- ne možemo svesti na sukob ili ratovanje. Dodatni primjerni samo bi ojačali taj zaključak. Ipak, diskreditiranje teze sukoba predstavlja tek početak povijesnog zadatka pred nama, moramo pronaći i zadovoljavajuću alternativu, jer dok to ne napravimo, izgledno je da će vojne metafore dominirati povijesnim analizama. Potrebna nam je nova povijest znanosti i religije, oslobođena izobličenja zbog zlobe i interesa. Protumačiti nešto složeno poput odnosa između kršćanstva i znanost je delikatan i težak zadatak koji ne možemo ostvariti unutar jednog rada. Unatoč tome, želimo dati par upozorenja i prijedloga koji bi nam mogli pomoći u definiranu prikladnog modela. Prvo, da nas ne bi krivo shvatili, naše nezadovoljstvo sa Whiteovom tezom je podjednako kao i odbojnost prema suprotnoj tezi. Negirajući da neprijateljstvo karakterizira odnos između kršćanstva i znanosti ne želimo reći da su kršćanstvo i znanost uvijek bili saveznici. Takvo tumačenje je prisutno u nekim krugovima(posebno među apologetima), ali ne odgovara povijesnom pregledu.

Drugo, Whiteova teza je privlačna zbog svoje jednostavnosti; tek par nijansa umanjuje jasnoću njegove slike. Pamtljiva slika koju pronalazimo u njegovim zapisima pomaže nam da da objasnimo zašto je tako dugovječna. Nažalost, nikada nećemo pronaći zadovoljavajuću alternativu podjednake jednostavnosti, svako tumačenje koje će biti pravedno prema složenosti interakcije između kršćanstva i znanosti morati će biti u puno nijansi – očiti nedostatak u želji da zadobije javno priznanja, ali ipak potrebno.

Treće, uvjereni smo da raširene kategorije – neprijatelji protiv saveznika, sukob protiv konsenzusa- predstavljaju zabludu, čak su i opasni, jer nas usmjeravaju na kriva pitanja. Već više od stoljeća povjesničari kršćanstva i znanosti poput Whitea potrošili su svoje vrijeme i energiju pokušavajući prepoznati zločince i žrtve, često sa polemičkim ili apologetskim namjerama i uvijek unutar nekog okvira razmišljanja opterećenog vrijednostima. Prešutno su pretpostavili da je znanost bila, i da nastavlja biti, jedna od Zapadnjačkih najvažnijih kulturnih artefakta – tako vrijedan da se ništa ne smije miješati sa njime. Zatim su se pitali zašto je najsavršeniji izraz znanstvene djelatnosti (moderna znanost) toliko dugo nastajala, kao da je nastanak znanosti jednostavna i neizbježna stvar; vrlo su brzo zaključili da je znanost patila od različitih poteškoća zbog biranih neprijatelja, najviše kršćanstva. Ne možemo dopustiti takav scijentizam.

Davši ove kritike, ne mislimo dovesti u pitanje značenje ili vrijednost znanstvenog istraživanja, samo želimo reći da kretanje uz znanstvene pretpostavke nije nikakav način da razumijemo prirodu i nastanak znanosti. Ako želimo slaviti uspon znanosti, ne možemo ga razumijeti. Osim toga, povjesničari religije mogu igrati sličnu igru: ako pretpostave da je religija glavna osobina kulture kojoj se sve ostalo mora podrediti(uključujući znanost), mogu otkriti kako je znanost često ometala razvoj religije. Obje igre, iako privlačne zbog apologetske funkcije, nemaju previše koristi za povjesničare jer je rezultat, predodređen pravilima igre koje se netko drži. Utemeljeno istraživanje povijesti zahtjeva neutralan početak.

Najnovija povijesna istraživanja otkrila su bogatu i raznoliku interakciju između znanosti i kršćanstva. Ljudi različitih znanstvenih i teoloških uvjerenja, različitih spoznaja i predanosti, sa različitim vještinama i poštenjem, živjeli su svoje živote pokušavajući razumjeti same sebe i svoj svijet, utemeljili institucije, stvorili karijere i tražili zadovoljstvo. U tom procesu, kršćanstvo i znanost su – kao intelektualni sustavi, kao institucije, i kao objekti osobnog predanja - međusobno djelovali, ponekad ugodno, ponekad destruktivno. Ne možemo jednostavno pitati "tko je bio agresor?", nego "Koje su bile posljedice na znanost i kršćanstvo prilikom njihova susreta?" Sigurno smo da će istraživanja pokazati da je njihov susret bio raznolik, s velikim rasponom učinaka, otkriti ćemo uzajamno prilagođavanje. Otkriti ćemo toliko suparništva između kršćanske i znanstvene zajednice koliko i unutar njih samih. Najvažnije, vidjeti ćemo da je utjecaj išao u oba smjera. Ipak, ako ne izbjegnemo zamku dijeljenja zasluga i krivnji, nikada nećemo ispravno cijeniti ulogu znanosti i kršćanstva u oblikovanju Zapadne kulture: a to će duboko osiromašiti naše razumijevanje.

PS

Izvorni članak možete pročitati ovdje(prijevod prvog dijela članka dostupan je u prošlom postu), reference su također dostupne na linku (izostavio sam ih radi jednostavnosti). 

Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva

autori:  David C. Lindberg, Ronald L. Numbers,
           Zavod za Povijest Znanosti, Sveučilište Wisconsin

Iz: Perspectives on Science and Christian Faith 39.3:140-149 (9/1987)

"Tijekom zadnje trećine 19. stoljeća Andrew Dickson White i drugi koristili su vojne metafore kako bi opisali povijesni odnos između znanosti i kršćanstva. Novija znanstvena istraživanja su pokazala da takva teza o sukobu predstavlja veliko izobličenje stvarnosti. Ovaj rad pokušava pokazati pogreške takve interpretacije, koristeći primjere iz patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja te rasprava vezanih uz Kopernikanstvo i Darvinizam. Autori tvrde da je odnos između znanosti i kršćanstva prebogat i preraznolik da bi ga opisali nekom jednostavnom formulom."

I

White je smatrao da su prva stoljeća kršćanske ere prava katastrofa za znanost. Prema njemu, crkveni oci su smatrali sve znanstvene napore besmislenim i zahtijevali su da se svaka mrvica znanstvene spoznaje prikupljena kroz pažljivo promatranje i promišljanje pokori razmišljanju kojeg su dogmatični crkveni oci preuzeli iz svetih spisa. Takvi "teološki pogledi na znanost", zapisao je, su "bez iznimke... otjerali čovječanstvo dalje od istine, kršćanski svijet je posrnuo stoljećima u pogreške i žalost." Dolazak kršćanstva je tako "prekinuo normalan razvoj fizikalnih znanosti na više od 15 stoljeća", nametnuvši tiraniju neznanja i praznovjera koja je pokvarila i uništila pravu znanost

Naravno, istina je da su neki crkveni oci davali veliku važnost znanosti dok su je neki odbijali. Augustin je izrazio neke suzdržanosti po pitanju vrijednosti prirodne znanost: "Kada se pitamo što nam nalaže vjera da vjerujemo, odgovor ne možemo tražiti u istraživanju naravi stvari, kao što rade oni koje su grci nazivali 'fizičarima'... Za kršćanina je dovoljno vjerovati da je uzrok svih stvari, bilo na nebu ili na zemlji, bilo vidljivih bilo nevidljivih, nitko drugi nego dobrota Stvoritelja."

Iz toga ne smijemo zaključiti da su crkveni oci potpuno odbacili znanstvenu spoznaju ili da su zahtijevali da se uskladi sa diktatima Pisma. Uvodni dio poglavlja kojeg smo upravo citirali često se zanemaruje. Augustin tvrdi da samo po pitanju religije možemo naučiti malo ili ništa od grčkih fizičara. U drugom kontekstu tvrdi da što se tiče znanstvene spoznaje, potrebno je proučavati i poganske autore koji posjeduju takva znanja;

Često se dogodi da postoji neko pitanje o zemlji, nebu, ili nekom drugom elementu svijeta, kretanju, putanji ili čak o veličini i udaljenosti zvijezdi, pomračini sunca i mjeseca, promjeni godina i godišnjih doba; o prirodi životinja, biljaka i minerala, i drugih sličnih stvari, odgovore na pitanja imaju i nekršćani koji su došli do spoznaja putem razmišljanja i promatranja. Iznimno je žalosno i štetno, te je potrebno izbjegavati, da netko čuje kršćanina kako govori o tim stvarima na temelju kršćanskih zapisa i pritom govori gluposti ... nevjernik se može jedva suzdržati od smijeha.

White i drugi pisci o znanosti i religiji pretpostavljaju da bi znanost brže napredovala u prvim stoljećima kršćanske ere da kršćanstvo nije doživjelo svoj rast. Upitna je vrijednost takvih spekulacija, ali treba istaknuti da je proučavanje prirode imalo vrlo neizvjestan položaj u antičkom društvu; uz iznimku medicine i nešto astronomije, nije postojala praktička uporaba i u pravilu se proučavanje prirode nije uspjelo nametnuti kao društvo korisna aktivnost. Kao rezultat toga nije bilo puno podrške bilo od strane pogana bilo od strane kršćana, sve je ovisilo o individualnim inicijativama. Kada je ekonomsko i političko bogatstvo Rimskog carstva nestalo u kasnoj antici, smanjio se broj bogatih ljudi, a elite su usmjerile svoj interes u druge stvar. Uz sve to, obrazovne i filozofske vrijednosti više nisu bile usmjerene na svijet prirode pa je neizbježno došlo do smanjenje bavljenja znanošću.

Kršćanstvo nije puno promijenilo situaciju, nastavilo je sa manje više istim ponašanjem prema znanosti kao i pogani. Ako je bilo neke razlike, kršćanstvo nije bilo toliko usmjereno na druge svjetove kao druge ideologije(gnosticizam, neoplatinizam i religije misticizma) tako da je pružalo malo veći poticaj za proučavanje prirode. Crkveni oci su se koristili grčkim znanstvenim spoznajama u obrani svoje vjere protiv krivovjerja i prilikom objašnjavanja Spisa, te su tako sačuvali i prenijeli znanje tijekom društvenog i političkog previranja u prvom mileniju kršćanske ere. Znanost je bila sluškinja teologije – daleko od današnjeg statusa, ali daleko od toga da je bila žrtva kršćanske nesnošljivosti kako to White opisuje. Znanost nije bila neprijatelj, nego vrijedna(ako ne i potpuno pouzdana) sluškinja.

Osim što su poslužile teologiji, grčke znanstvene spoznaje su imale istaknuto mjesto u kršćanskom svjetonazoru, još od vremena Bazilija iz Cezarije i Augustina do kraja Srednjeg Vijeka i poslije. Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna. Primjerice, suprotno od raširenog vjerovanja(kojeg je White pomogao oblikovati) crkva nije tvrdila da je zemlja ravna; nije bilo kršćanskog znanstvenika u srednjem vijeku koji nije priznavao da je zemlja okrugla i znao njen približan opseg. Do početka 13. stoljeća, gotovo svi radovi Aristotela su bili dostupni u Europi, i od tog trenutka nailazimo na stalne napore da se pomire Aristotelova prirodna filozofija(znanost) sa kršćanskom teologijom. Kršćanstvo je preuzelo Aristotelove osnovne kategorije mišljenja, fizičke principe, i puno kozmologije i metafizike. Zahvaljujući organizaciji i interpretaciji ljudskog iskustva aristotelizam je osvojio kršćanski svijet.

Kršćanska teologija je uzvratila uslugu i promijenila karakter znanosti. Određeni aspekti Aristotelove prirodne filozofije, poput determinizma(sve što će se dogoditi, mora se dogoditi) i njegovo poricanje stvaranja, bili su dijametralno suprotni središnjim kršćanskim doktrinama. Nastala borba(koja nije bila između kršćanstva i znanosti, nego među kršćanima koji su imali drugačije poglede na odnos između kršćanstva i znanosti) dovela je na kraju do teološke osude takvih teza i drugih filozofskih prijedloga 1270. i 1277. godine. Složenost odnosa između kršćanstva i znanosti dobro oslikavaju posljedice te osude. Osuda je zaustavila određene znanstvene spekulacije; znanstvenicima i filozofima je zabranjeno pridržavati se određenih aristotelovih pozicija i bilo je potrebno pažljivo pristupiti teološkim temama. Iako su izgubili malo slobode, došlo je do novih sloboda. Teološka osuda značajnog dijela Aristotelovih prijedloga oslabila je Aristotelov autoritet i omogućila znanstvenicima da spekuliraju o ne-aristotelovim i protu-aristotelovim mogućnostima. Zbog toga u 14. stoljeću pronalazimo stalne napade na Aristotelove doktrine i pravi procvat spekulacija o novim mogućnostima, uključujući i pojmove poput rotacije Zemlje oko svoje osi.

Osuda je utjecala na znanstveno istraživanje na još jedan način. Jedna od centralnih tema osude bilo je proglašavanje Božje apsolutne suverenosti i svemoći.

Iz te doktrine slijedi apsolutna sloboda prirode – priroda može biti kakvu god Bod odabere i samim time ljudsko znanje o prirodi ovisi o tome što je Bog odlučio napraviti. Osuda je tako stvorila skepticizam o sposobnosti ljudskog uma da sigurno utvrdi uzorke promatranih događaja; takvo ponašanje je ohrabrilo razmišljanje kako se znanost mora usmjeriti na empirijske podatke i ignorirati potragu za temeljnih uzrocima što je imalo veliki utjecaj na razvoj znanstvene metodologije. Četristo godina poslije, ideja Božje apsolutne suverenosti i njezine posljedice, potpuna pasivnost materije, postaje središnja značajka mehanističkog pogleda na svijet Isaaca Newtona.

II

Nikola Kopernik, kanonik Katoličke Crkve iz sjeverne Poljske najavio je 1543. godine heliocentričnu astronomiju(zemlja nije u centru svemira) što je na kraju dovelo do promjene srednjovjekovnog razmišljanja. Whiteovo tumačenje ovih događaja je podjednako pogrešno kao i njegovo razumijevanje srednjeg vijeka. White zapisuje kako se Kopernik bojao objaviti svoje pronalaske u Rimu ili Wittenbergu koji su bili centri katoličanstva odnosno protestantizma. Umjesto toga, astronom se odlučio za Nuremberg gdje je njegovo djelo izdano sa "gmizavim predgovorom" kojeg je napisao luteranski svećenik Andreas Osiander (1498- 1552) u kojem se nalazi "apologetska laž kako je Kopernik predložio doktrinu zemljinog kretanja ne kao činjenicu nego kao hipotezu." "Naveća i najplemenitija od svih znanstvenih istina" bila je "natjerana prilikom dolaska na svijet prikrasti se i puzati." Kopernik je umro par sati nakon što je primio svoje izdanje knjige i tako je prema Whiteovim riječima, ostavio "izvan dosega savjesnih ljudi koji bi okaljali njegov ugleda, a možda mu i uništili život"

Whiteov prikaz vjerskog neprijateljstva prema heliocentrizmu više nije moguće obraniti, ako je ikad uopće i postojala mogućnost da se takvo što obrani. Ako je Kopernik imao ikakvog straha od objavljivanje, onda se brinuo zbog reakcije znanstvenika, a ne klerika. Drugi svećenici su prije njega – biskup Nikola iz Oresma u 14. stoljeću i kardinal Nikola Kuzanski u 15. stoljeću – slobodno raspravljali o mogućnosti kretanja Zemlje i ne postoji razlog da pretpostavimo kako bi ponovno javljanje te ideje u 16. stoljeću dovelo do vjerskih uzbuđenja. Zapravo su razni svećenici, uključujući biskupa i kardinala, poticali Kopernika da objavi svoju knjigu, koja se pojavila sa posvetom Papi Pavlu III. Da je Kopernik živio i poslije tiskanja 1543. godine malo je vjerojatno da bi došlo do ikakvog neprijateljstva ili da bi doživio bilo kakav progon. Crkva je imala važnijih stvari nego brinuti se o novom astronomskom ili kozmološkom sustavu. Iako su postojali neki kritičari Kopernikova sustava, prava opozicija nije se pojavila sve do 17. stoljeća.

Što se tiče protestantskih odgovora na Kopernikove ideje; White tvrdi da su se "sve grane protestantske crkve... natjecali u optuživanju Koperinkove doktrine jer je suprotna Pismu." Također tvrdi(što se stalno ponavlja) da su teolozi Martin Luther, Philipp Melanchthon i John Calvin svi ogorčeno napadali novu teoriju. Zapravo, Luther je dao tek jednu primjedbu u neformalnom razgovoru 1593. godine(4 godine prije objavljivanja Kopernikove knjige) u kojoj ga spominje kao "budalu koja želi promijeniti cijelu disciplinu astronomije". Melanchthon je izrazio svoje neslaganje sa heliocentrizmom kao opisom stvarnosti, ali je kasnije ublažio svoj stav. Calvin je progovorio protiv kretanja zemlje u propovijedi o prvoj poslanici korinčanima(1556. godine) optuživši promicatelje takve isprazne novosti zbog njihova sporna duha, koji umanjuje potragu za istinom; ipak, čini se da je Calvin mislio na rotacijsko gibanje opisano u Cicerovoj Academici, ne postoji uvjerljivi dokaz da je uopće bio upoznat sa Kopernikovim heliocentrizmom. U svakom slučaju, Calvinovo odbacivanje zemljinog kretanja je prolazna primjedba i jasno je da kozmološka pitanja nisu nikada nisu postali sustavni dio njegove misli.

Znakovito, prvi odgovor na Kopernika došao je od strane grupe mladih luteranskih matematičkih astronoma koji su radili pod pokroviteljstvom Melanchthona. Jedan od nijh, Georg Joachim Rheticus (1514-1574) proveo je dvije godine sa Kopernikom prije njegove smrti i nagovorio starog astronoma da objavi svoju knjigu. Rheticus je pratio izdavanje, uz Osianderovu pomoć. Osianderovo uvodno pismo kako astronomija daje matematička predviđanja, ali nužno ne opisuje i fizikalnu stvarnost, nije "gmizava" isprika, nego izraz dubokog uvjerenja kojeg su djelili mnogi astronomi - iskreni pokušaj da se Kopernika zaštiti od nepotrebne kritike. Rheticus je prihvatio fizikalnu stvarnost heliocentrizma i suprotno Whiteovim tvrdnjama, otvoreno proglasio svoje razmišljanje. Ipak, mnoge njegove kolege su prihvatile kopernikanstvo samo kao matematičku reformu koja pruža bolje predviđanje pozicija planeta, nisu se obazirali ili su odbacivali radikalnu tvrdnju da se zemlja stvarno kreće. Razlozi zašto nisu prihvatili kretanje zemlje su i znanstveni i teološki: heliocentrizam je bio suprotan principima aristotelijanske fizike i doslovnom tumačenju određenih biblijskih poglavlja koji su izgledali kao da govore o nepokretnoj zemlji. Zagovornici heliocentrizma odgovorili su na to da su ti odlomci napisani svakodnevnim govorom i ne treba ih uzimati kao znanstvene istine. Do kraja stoljeća, protestanti su imali različite kozmološke poglede o čemu su slobodno raspravljali. 

Sedamnaesto stoljeće je, prema Whiteu, proizvelo "novog prvaka" heliocentrizma: mladog Galilea, opremljenog sa novim znanstvenim instrumentom, teleskopom. "Protiv njega, " zapisuje White "rat je bio dug i gorak... poluznanstveni profesori, nastojeći se složiti sa Crkvom, napali su ga pogrešnom znanošću; ozbiljni propovjednici napali su ga izopačenim Pismom; teolozi, inkvizitori, kardinali, a na kraju se papa pozabavio sa njime, i ušutkao njegovu opaku doktrinu zauvijek." Ova dramatična bajka postala je za mnoge simbol teološkog napada na znanost. 

White nije puno razmišljao prilikom identificiranja dobra i zla, istine i laži, junaka i zlikovaca. Najnovija istraživanje pružaju sliku sa suptilnijim nijansama. Kako bi shvatili događaje i razumjeli zašto je Galileova sudbina bila drugačija od Kopernikove, moramo imati na umu protu-reformaciju u drugoj polovici 16. stoljeća. Odgovarajući na izazove protestantske reforme, katolicizam je postao konzervativniji i autoritativniji; centralizirala se moć, a ideološka budnost pojačala. Jedno od najosjetljivijih pitanja bila je interpretacija Biblije, protestantsko odbijanje katoličke pozicije kako samo crkva ima autoritet da tumači Bibliju postavilo je dvije strane u izravnu suprotnost. Katolička Crkva zauzela je čvrst stav po tom pitanju na Tridentskom Koncilu(1545-1563), zabranivši tumačenje Pisma ili nekog drugog pitanja vjere "protivno smislu kojeg je odredila Sveta Majka Crkva." Fleksibilnost hermeneutike srednjeg vijeka postaje stvar prošlosti.

Kada se Galileo pojavio na sceni 1610. godine, bio je opremljen ne samo teleskopom kojim može podržati heliocentričnu teoriju, nego i sa liberalnim argumentima kako tumačiti biblijske odlomke koji su izgleda učili da se zemlja ne kreće. Galileo je tvrdio da Bog govori i kroz "knjigu prirode" i kroz Pismo i da to dvoje ne može stvarno biti u sukobu, da autoritet nad fizikalnom stvarima trebaju imati razum i osjetila. Suočeni sa znanstvenim dokazom, svaki biblijski odlomak koji govori drugačije potrebno je reinterpretirati. Galileo je bio u opasnosti, ne samo zato što je ušao u područje teologije, nego što je i branio hermeneutske principe koji su bili u suprotnosti sa Tridentskim koncilom. Uz sve to, Galileo nije imao uvjerljive fizikalne dokaze za kretanje zemlje koje je zagovarao. Svako od njegovih teleskopskih promatranja je bilo u skladu sa geocentričnim sustavom Tycha Brahea, a Galileov argument plime i oseke(kao posljedice zemljinog kretanja) uvjerio je tek nekolicinu. Poteškoće u kojima se našao Galileo i koje su na kraju dovele do njegove osude, nisu rezultat znanstvenih dokaza koji su u suprotnosti sa biblijskim tvrdnjama(kao što White misli), nego dvosmislenih znanstvenih dokaza koji su izazvali sporove unutar katolicizma oko pitanja kako tumačiti Bibliju, spor kojeg su dobili konzervativci na Galileov račun. Galileo nije nikada dovodio u pitanje autoritet Pisma, samo načela po kojima ga trebamo tumačiti.

Nećemo se zadržavati na detaljima Galileove osude. Galileovo promoviranje kopernikanstva bilo je naglo zaustavljeno 1616. godine kada je heliocentrično učenje proglašeno krivovjernim - iako Galileo nije bio suočen sa nikakvom fizičkom opasnošću. Osam godina poslije Galilo je dobio dozvolu od novoga pape, učenog Urbana VIII da piše o Kopernikovom sustavu sve dok se radi o hipotezi. Nakon brojnih odgađanja objavljen je 1632. godine Galileov Dialogue koji se bavio sa tim sustavima. Galileo ne samo da je nedvosmisleno branio heliocentrični sustav kao fizikalnu istinu, nego je učinio taktičku pogrešku i stavio papinu opomenu o hipotetskom karakteru u usta glupavog Simplicia. Iako je dobio službeno odobrenje Crkve, Galileovi neprijatelji, sada uključujući i ljutog Urbana VIII odlučili su da pozvati pred sud. Na kraju su ga osudili i prisilili da se odrekne teorije. Iako osuđen na kućni pritvor do kraja života, živio je udobno u vili izvan Firence. Nije nikada mučen niti zatvoren nego jednostavno ušutkan. Događaji oko Galilea su dosta složeni. Sigurno su se javila ozbiljna pitanja oko odnosa razuma i objave, i na koji način pomiriti učenja o prirodi sa onima iz Pisma. Unatoč tome, ne radi se o ratu kršćanstva sa znanošću. Svi sudionici su se nazivali katolicima, i svi su priznavali autoritet Biblije. Radilo se o borbi između teorija kako tumačiti Bibliju; konzervativni ili Galileov liberalni pristup, oba sa svojim predstavnicima u povijesti crkve. Osobni i politički faktori su također imali svoju ulogu jer je Galileo pokazao svoj talent za stvaranje neprijatelja na visokim mjestima.


PS

Izvorni članak možete pročitati ovdje, reference su također dostupne na linku (izostavio sam ih radi jednostavnosti). Također nisam uvrstio ni uvodni dio u kojem autori objašnjavaju kako je White počeo sa promoviranjem svoje teze o sukobu ...

Francis Collins i Srednjovjekovna znanost

Francis Collins jedan je od najpoznatijih znanstvenika u Americi. Njegova zvjezdana karijera okrunjena je kada je uspio završiti projekt Ljudskog genoma. Iskazao se kao sjajan organizator, ali i znanstvenik. Predani demokrat, podržao je Obamu koji ga je nagradio prestižnom pozicijom na čelu Nacionalnog instituta za zdravlje(NIH). Collins je tamo radio godinama tako da je bio upoznat sa situacijom, a njegovo imenovanje je naišlo na odobravanje.

"Top znanstvenik na top poziciji", ne čini se da bi trebalo biti problema, Collins je izuzetno sposoban za poziciju koja zahtjeva kombinaciju organizacije i znanosti, ali ipak su se neki ljudi jako naljutili na to imenovanje.

Možda republikanci jer su ljuti što je Obama postavio liberala na takvu osjetljivu poziciju? Ne. Republikanci su zadovoljni tim izborom, unatoč tome što Collins podržava istraživanja matičnim stanicama. Očekivali bi da će svi potvrditi bez problema njegovo imenovanje, ali umjesto toga došlo je do reakcije male, ali glasne klike novih ateista. Evolucijski biolog Jerry Coyne je priznao da je "malo zabrinut", lingvist Steven Pinker ima "ozbiljne sumnje", Sam Harris je također izrazio svoje primjedbe u NY Timesu, a Dawkins vjeruje da Collins nije kvalificiran za čelo NIH-a. Zašto? Zato što je Collins ponosni evangelički krščanin. Kao i uvijek, Dawkins nije birao riječi;

Može li netko tko ima takvo anti-znanstveno i stvarno smiješno vjerovanje uistinu biti kvalificiran da vodi NIH? Ne diskvalificira li ga, ne pitanje može li ostaviti svoja uvjerenja van laboratorija i sobe za sastanak, nego sama činjenica da je uopće sposoban imati takva uvjerenja?

Novi ateisti tvrde da su znanost i vjera fundamentalno suprostavljeni i nemoguće ih je pomiriti. Priznaju da u praksi postoje religiozni znanstvenici koji obavljaju dobro svoj posao. Povijest nam pokazuje da su mnogi veliki znanstvenici- primjerice Rober Boyle, Isaac Newton i Michael Faraday - bili neobično predani svojoj vjeri čak i za standarde svojeg vremena. No znanstvenici koji vjeruju u aktivnog Boga su intelektualno kompromitirani, barem to tvrde novi ateisti. Riječima P.Z. Myera, fali im "integritet". Izgleda da im zbog toga zapravo i ne možemo povjeriti važne poslove.

Srećom, Boyle, Newton i mnogi drugi mislili su da ne postoji kontradikcija između njihove vjere i istraživanja zakona prirode. Većina pitanja koja su kršćani morali odgovoriti prije nego što bi krenuli u bavljenje znanošću su bila odgovorena još u Srednjem Vijeku. Kada se Newton pojavio, svima je bilo jasno da ne postoji sukob između religijskih vjerovanja i prirodnih znanosti.

Ipak, neke stvari je bilo potrebno objasniti. Prvo pitanje koje su su postavili srednjovjekovni učenjaci je bilo o Bibliji – u kojoj mjeri je ona izvor znanstvenih informacija? U dvanaestom stoljeću je teolog Wiliam(iz Conchesa) objasnio;

"Pisci Istine ne pišu o pitanjima prirodne filozofije, ne zato što su te stvari protiv vjere, nego zato što nemaju veze sa obdržavanjem naše vjere, a upravo su o tome brinuli pisci."

Drugim riječima, ne očekujete previše znanosti u Bibliji. Kao što je Wiliam primjetio, ne morate Sveto Pismo uvijek čitati doslovno. Primjerice, Biblija implicira da je Zemlja ravna, ali ne postoji obrazovana osoba u Srednjem Vijeku koja je to vjerovala, jednostavno su pretpostavili da se radi o figurativnom izražavanju. Četristo godina poslije Gaileo je to izrazio;"Namjera Duha Svetoga je pokazati nam kako doći u nebo, a ne kako nebo funkcionira."

Unatoč tome, zašto bi se uopće bavili znanošću? Još jedan teolog iz dvanaestog stoljeća, Thierry(iz Chartresa) shvatio je da razlog leži u tome što je priroda Božja kreacija;

"Budući da su stvari na ovome svijetu promjenjive i pokvarljive, nužno je da imaju i autora. Zato što su racionalno uređene i u vrlo lijepom poretku, nužno je da su i stvorene sa mudrošću."

Racionalnost i uređenje prirode su smatrali dokazom da Božanstvo postoji. Zbog toga je i proučavanje fizikalnih zakona još jedan put prema Božjim mislima. Priroda je knjiga napisana od strane Stvoritelja, baš kao što je to i Biblija.

Na kraju, novi ateisti tvrde da sama činjenica što kršćani priznaju mogućnost čuda znači da se ne mogu baviti znanošću, jer kako će vjernik raspoznati kada je nešto posljedica prirodnog, a kada natprirodnog djelovanja?

Pitanje kako bi se znanstvenik trebao odnositi prema čudima je također zanimalo kršćanske filozofe u Srednjem Vijeku. U četrnaestom stoljeću, John Burdian objasnio je da je posao fizičara da objasne kako se stvari uobičajeno ponašaju, "pretpostavljajući redovitost prirode". Njemu nije bitno što Bog, po svojoj apsolutnoj moći, može činiti čuda. Buridan objašnjava;

"jasno nam je da je svaka vatra vruća, iako je suprotno moguće Božjim djelovanjem. Takav dokaz je dovoljan za znanstvena načela i zaključke".  

Drugim riječima, religiozni znanstvenici mogu uvijek pretpostaviti da priroda prati svoj uobičajeni put. Ne mogu potpuno isključiti čuda, ali mogu ih sigurno ignorirati u svrhu svojih istraživanja. Danas takvu filozofiju nazivamo "metodološkim naturalizmom". Znanstvenika može inspirirati njegova vjera, kao što mu vjera može dat i opravdanje za istraživanje. Nije ni problem ako vide Božje djelovanje u formiranju prirodnih zakona koje proučavaju, ali pogrešno je tražiti direktne dokaze natprirodnog u svom laboratoriju. Zato Inteligentni Dizajn i nije pravo znanost, temelji se na čudima umjesto da pretpostavlja nedostatak istih.

Francis Collins nema nikakvih problema u pomirenju svojih vjerskih uvjerenja sa svojim znanstvenim radom. Njegov uspjeh je problem za one koji tvrde da su znanost i vjera u sukobu. Ipak, Collins mora zahvaliti filozofima Srednjeg Vijeka koji su raščistili područje i omogućili znanstvena istraživanja za kršćane.

Preuzeto sa bloga Quodlibeta(2010. godine, ali citati su zanimljivi).

Multiverzum – fizika ili metafizika?

Bernard Carr, profesor astronomije i matematike na Londonskom sveučilištu napisao je kratak članak u kojem kaže;

"Je li multiverzum znanstvena ideja ili samo filozofija? Unatoč sve većoj popularnosti ideje, radi se o spekalaciji koja je trenutno neprovjerljiva – i možda takva ostane zauvijek. Astronomi možda nikada neće promatrati druge svemira sa svojim teleskopima, a fizičari čestica neće nikada pronaći više dimenzije u svojim akceleratorima. Dakle iako neki fizičari prihvaćaju multiverzum jer za njega nije potrebna ideja stvoritelja, drugi smatraju da je ideja podjednako metafizička. Ono što je stvarno u pitanju je priroda same znanosti."

Podrška ideje multiverzuma brzo raste u mnogim krugovima, posebno među teoretičarima struna čija Teorija Svega predviđa veliki broj svemira, ali i među konzervativnijim kozmolozima poput Sir Martina Reesa koji tvrdi da jezivo fino podešavanje fizikalnih konstanti znači da svemir ne možemo promatrati kao objašnjenje samoga sebe. To će sigurno dovesti do toga da će se mnoga znanstvena promatranja tumačiti kao dokaz multiverzuma iako su takvi zaključci spekulativni. Gledajući trenutna razmišljanja o multiverzumu, ne mogu se ne složiti sa Peterom Woitom koji zaključuje;

"Izgleda da prodavanje pseudoznanosti sa argumentom 'ili ovo ili religija' funkcionira."

Postoji li način da testiramo ideju da živimo u multiverzumu. Roger Penrose sa Oxforda u svojoj knjizi Road to Reality tvrdi da kada bi naš svemir bio tek jedan u nizu beskočno različitih svemira, tada je vjerojatnije da bi primjećivali drugačiji svemir od onog kojeg stvarno promatramo.

Penrose je izračunao kako je šansa našeg svemir da ima uvjete niske entropije iznosi 1 prema 10 na 10-tu na 123-ću(10^10^123). S druge strane šanse da se naš solarni sustav formira na temelju slučajnog sudara čestica je 1 prema 10 na 10 na 60(10^10^60), veliki broj, ali puno manji od prethodnog. Kada bi naš svemir bio jedan od mnogih nasumično uređenih svjetova onda je puno vjerojatnije da bi živjeli u puno manjem svemiru. Takvi svemiri su puno češći u skupu svemira nego svjetovi poput našeg i prema tome i mi bi ga promatrali ako su svi svemiri samo nasumični članovi većeg skupa.

Ako je naš svemir nasumičan član multiverzuma, onda bi trebali promatrati i malovjerojatne događaje, poput konja ili jednoroga koji iskaču u postojanje kroz slučajne sudare jer su to vjerojatniji događaji od toga da se sve prirodne konstante i veličine poklope u infinitezimalnom rasponu koji dopušta život. Penrosa zaključuje da je objašnjenje putem više svemira toliko "nemoćno" da je zapravo "neopravdano" pozivati se na njih kako bi objasnili posebna svojstva svemira. Ne bih zauzeo takvu ciničnu poziciju, mislim da je moguće da je kozmos veći od ovog svemira. Ali takvo razmišljanje je metafizičko; nije znanost i potrebno je poznavati razliku.

Preuzeto sa bloga Quodlibeta.

PS

Ako niste upoznati sa idejom multiverzuma; ona ukratko pretpostavlja da postoji mnogo(možda i beskonačno) svemira sa različitim svojstvima, a naš svemir je tek jedan od njih. Mislim da su očite filozofske(metafizičke) posljedice zbog kojih su mnogi skloni prigrliti tu ideju, ako promatrate postanak našeg svemira shvatiti ćete da su se stvari odvile upravo tako da mi možemo nastati, odgovor na to je naravno; da nema ljudi svemir bi i dalje postojao, bio bi drugačiji samo što ne bi bilo nas da se pitamo zašto ovaj i ovakav svemir. Ipak, određene vjerojatnosti i konstante i dalje predstavljaju probleme nekim ljudima, ali kada bi imali beskonačno svemira onda bi naš svemir bio pogodan za život, kao i neki drugi, ali većina svemira ne bi imala mogućnost života, takvim multiverzumom smo se "riješili" problema fine ugođenosti svemira za život jer postoji beskonačno puno svemira sa beskonačno puno mogućnosti pa je naš svemir samo jedna od njih(samim time nema potrebe za inteligencijom koja bi stvorila baš takav svemir – iako su prisutna i razmišljanja kako je Bog mogao djelovati i preko multiverzuma tako da potvrđivanje multiverzuma nema posljedice po tom pitanju). Ideja multiverzuma danas nije posljedica samo filozofije nego matematike(hipotetske fizike), postoje više razloga zašto se sumnja da bi tako nešto moglo postojati, ali za sada se radi o neprovjerljivoj činjenici koja nije znanstvena tvrdnja.

Shvatiti matematiku oko multiverzuma nije trivijalno pa nisam nikad proučavao detaljnije tu teoriju, jedno dosta jednostavno predavanje o tome pitanju održao je matematičar Satyan Devadoss na veritas forumu pod nazivom "Bog, Matematika i Multiverzum".

Sofisticiranija predavanja i kritike multiverzuma možete čuti od Georgea Ellisa koji je jedan od vodećih svjetskih kozmologa(objavio je preko 500 radova od čega 17 u natureu).

Ako sam dobro shvatio neke od Ellisovih tvrdnji; Problem je što poznata nam fizika nema dokaza za multiverzum, ali hipotetska fizika(koja je zapravo ekstrapolacija fizike) pretpostavlja da bi mogao postojati multiverzum no za to nemamo nikakvih dokaza. Postoji više motiva zašto želimo uvesti teoriju multiverzuma; jer se radi o neizbježnom rezultatu procesa koji su stvorili i naš svemir, rezultat filozofskog stajališta-"sve što se može dogoditi će se dogoditi" ili kao objašnjenje zašto se čini da je naš svemir ugođen za život i svijest. Prema Ellisu, problem je što se u raspravi o multiverzumu dovodi u pitanje sama priroda znanstvenog istraživanja, zagovornici multiverzuma predlažu da olabavimo znanstvene dokaze kako bi dokazali da multiverzum predstavlja znanstveno objašnjenje što je opasna taktika. U znanosti postoje dvije centralne vrline; mogućnost da nešto testiramo i mogućnost da neka teorija nešto objašnjava, a u kozmološkom kontekstu često dolazi do konflikat između te dvije vrline.

Više možete saznati na stranicama multimedije Faraday Instituta;

• George Ellis: Kritika Multiverzuma
• George Ellis: Multiverzum, konačni uzroci i Bog , .pdf
• George Ellis: Kritika teorija Multiverzuma
• Don Page: Višestruki razlozi za Multiverzum
• Rodney Holder: Bog i Multiverzum

Kvaliteta slike na nekim predavanjima nije najbolja pa se ne mogu čitati slajdovi, mislim da ih je moguće pronaći na stranicima Instituta.

Je li Crkva zabranila nulu i gromobrane?

Postoji dosta rašireno vjerovanje kako je crkva zabranila uporabu nule i korištenje gromobrana. Ipak, obje priče nemaju baš jasan izvor pa se povjesničar znanosti James Hannam (neformalno) pozabavio tim pitanjem na svome blogu(o nuli, o gromobranu);

O zabrani nule

Službeno je; Crkva nikada nije pokušala zabraniti nulu. Provjerio sam razne knjige koje to spominju, ali nijedna ne pruža nikakav dokaz.

Kaplanova The nothing that is je poprilično smušena knjiga bez ikakvi fusnota ili referenca. Zapravo nikad ne kaže da je crkva pokušala zabraniti nulu. Spominje da su Gerberta optužili da je mađioničar i iz toga pretpostavlja da bi to moglo imati veze sa nulom. Pogledao sam izvorne dokumente – nema nikakve veze. Postoji par zanimljivih odlomaka, ali bez referenci teško je znati jesu li pouzdani. Kaplan tvrdi da je gradsko vijeće Firence zabranilo arapske brojeve 1299. godine jer nitko nije znao koji simbol predstavlja koji broj. Također tvrdi da je Wiliam iz Malmesburya nazvao arapske matematičke spise "opasnom saracenskom magijom". Zapravo, mislim da je Wiliam to mislio o svemu što je napisano na arapskome.

Sljedeća knjiga je Danzigova Number. Knjiga je bolja, ali također bez referenci. Ne kaže da je crkva zabranila nulu, ali kaže da korisnici abakusa nisu voljeli arapske zapise jer su bili nekompatibilni sa njihovim perlama što se slaže sa onime što su mi prije rekli. Još zanimljviije, Danzig tvrdi da je arapska riječ za nulu cifra od čega dolazi i šifra.

Provjerio sam i Charles Seifovu Zero: The Biography of Dangerous Idea. To je još jedan pomršeni monolog bez referenci. Seif tvrdi da je Crkva zabranila nulu, ali ne nudi nikakav dokaz za to. Izgleda da je pomješao Aristotelovo odbacivanje vakuma sa konceptom nule. Ponavlja da je crkva odbacila obje ideje bez ikakvih referenci za svoje tvrdnje. Ipak, svjestan je da je 1277. Pariški biskup posebno ustvrdio da je Bog mogao stvoriti vakum ako je to želio. Također tvrdi da Gerbert nije koristio nulu. Moj je zaključak da Seife baš i ne zna o čemu priča.

Zaključak, izgleda da je priča o tome kako je Crkva zabranila nulu još jedan antikršćanski mit koji jednostavno odbija nestati.

Gromobrani i Crkva

Jedna od mnogih priča vezanih uz veliki mit o sukobu između znanosti i vjere je priča kako su kršćani pokušali spriječiti uporabu gromobrana. Uvijek kad sam pitao za reference odgovor je bio Andrew Dickson White tako da sam znao da je stvar sumnjiva. Ipak, svi ozbiljni povjesničari nisu spominjali tu temu. Istražio sam kako bi pronašao postoji li neki akademski članak o tome pitanju i naišao na članak IB Cohen pod nazivom "Popular Prejudice against the Introduction of lightning Rods" (Journal of the Franklin Institute, vol. 253, pp. 393 - 440, 1952). Članak je dosta informativan.

White je u pravu kada kaže da je zvonjava bila rašireni način rastjerivanja munji od crkvenih tornjeva, ali bilo je poznato da se radi o opasnoj praksi i Crkva to nije baš voljela jer se činilo kao praznovjerje(u 17. stoljeću kardinal Bellarmine je osudio takvu praksu).

Pravi razlog zašto gromobrani nisu odmah prihvaćeni je dvojak. Prvo, samo funkcioniranje gromobrana nije bilo dobro poznato. Bilo je potrebno da se gromobran uzemlji jer bi inače samo privlačio munje. Abbe Nollet, francuski znanstvenik i Franklinov rival, napisao je kritiku koja se temeljila na ovome, ali i drugim nesporazumima što je imalo utjecaja na uporabu gromobrana. Cohen tvrdi da su "njegovi prigovori bili utemljeni na znanstvenim argumentima."

Drugo, znanstvenici nisu uvjerili obične ljude da je privlačenje munje i slanje iste u zemlju bezopasna stvar. Munje su bile strašna pojava, a znanstvenici nisu marili za zabrinutosti običnih ljudi, baš kao što ne mare ni danas. Cohen navodi, "sporost u prihvaćenju novog izuma nije posljedica crkvene zabrane ili dogme" nego lokalnih zabrinutosti hoće li gromobran stvarno raditi. Zapravo je papa Benedikt XIV podržavao uporabu gromobrana, crkva sv. Marka u Veneciji ugradila je jednog već 1766. godine. Kao što Cohen zaključuje: "Iako je zvonjava crkvenih zvona tijekom olujnog nevremena prisutna u katoličkim zemljama dugo nakon izuma gromobrana, to nikako ne znači da je Crkva kao instituacija bila protiv novih izuma."

Dakle, još dva raskrinkana mita.

Gott ist tot

Friedrich Nietzsche objavio je 1882. knjigu koju je opisao kao "najosobniju od svih svojih knjiga", Die fröhliche Wissenschaft. Knjiga sadrži prvo spominjanje njegove najpoznatije izjave:

"Bog je mrtav; ali kako je ljudska rasa konstituirana, možda će još milenijima postojati špilje u kojima će ljudi ukazivati njegovu sjenu. I mi - mi moramo prevladati njegovu sjenu!

Nietzsche je promatrao vjeru društva oko sebe i prepoznao je da će odbacivanje kozmičkog zakona dovesti do kolapsa ljudskog vjerovanja u objektivni i univerzalni moralni zakon, i na kraju nihilizam. Tražeći način kako to izbjeći, Nietzsche traži temelje koji nadilaze kršćanske vrijednosti i definira "želju za vladanjem"kao "esenciju stvarnosti". Kršćanske vrijednosti Zapadne kulture su, prema Nietzschu, jednostavno način na koji prisiljavati ljude da se prilagodi nečemu što nije poželjno i dovodi do propadanja karaktera. Kršćanstvo je, prema Nietzscheu, najopasniji sustav porobljavanja moralnih vrijednosti koje je svijet ikada poznavao.

"Dovodi do smrtonosnog rata protiv najvišeg tipa čovjeka. Postavlja zabranu svim njegovim fundamentalnim instinktima. Destiliralo je zlo iz tih instikata. Pretvara snažnog i učinkovitog čovjeka u otpadnika. Kršćanstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspješnih, od oprečnosti s instinktima za održanje jakoga života stvorilo je ideal; ... Naučilo je ljude da svoje najviše impulse smatra grešnima – kao iskušenja."

Kršćanstvo je, prema Nietzscheu, oduzelo čovječanstvu sve one kvalitete koje su potrebne bilo kojem organizmu da preživi u "borbi za opstankom". Potrebno je da Zapad odbaci vrijednosti temeljene na praznovjerju koje su ga porobile i spriječile u postizanju punog potencijala. Kršćanstvo je naredilo jakima da dio svoje snage daju slabima što je rezultiralo slabljenjem cijele rase.

"Još jedan kršćanski koncept, podjednako lud: koncept jednakosti duši pred Bogom. Taj koncept prototip je svih teorija o jednakim pravima."

Samožrtvovanje, prema njemu, je otvoreni prkos prema prirodi, baš kao što su i ostale kršćanske kreposti poput samilosti.

"Kršćanstvo se naziva religijom milosti. Samilost je suprotna emocijama koje potiču našu vitalnost: ima depresivan učinak. Lišeni smo svoje snage kada osjećamo sažaljenje. Taj gubitak snage koje izaziva patnja u našem životu još se pojačava samilošču. Samilost širi patnju."

Čovječanstvo bi trebalo odbaciti kršćanstvo kao "najveću od svih mogućih korupcija", slobodno i u potpunosti priznati da je zakon prirodne selekcije univerzalan i jedini način stvaranja pravog napretka.

"Bog je mrtav", postao je bojni poklič kojima se želi potaknuti društvo da se riješi svojih okova.

Preuzeto sa Quodlibeta.

PS

Peter Kreeft pozabavio se ukratko Nietzscheom(The Pillars of Unbelief).

Nietzsche nije jedini koji je pisao o promjenama u društvu nakon odbacivanja vjere;

"Pod tim uvjetima nije čudno da pokret ateista, koji tvrde da je religija samo iluzija, izmišljena od svećenika u potrazi za moći, i koji za pobožnu vjeru u višu silu imaju samo riječi ismijavanja, koristeći se progresivnih znanstvenim spoznajama i pretpostavljajući da su u jedinstvu sa njima, u sve bržem tempu šire dezintegraciju kroz sve nacije i sve socijalne staleže. Ne trebam detaljnije objašnjavati da bi nakon te pobjede nestala ne samo najdragocjenija blaga naše kulture, nego i -što je puno gore – svaki izgledi za bolju budućnost."

Max Planck

"Negiranje slobodne volje, negiranje moralne odgovornosti; svođenje pojedinca samo na fizikalno-kemijsku jedinicu, česticu žive materije, koja se jedva razlikuje od drugih životinja, neizbježno dovodi do nestanka moralnog čovjeka, suzbijanja svake duhovnosti, svake nade, štrašnog i obeshrabrujućeg osjećaja potpune beskorisnosti..."

 Lecomte du Nouy, Human Destiny

Poznato je da je Nietzsche imao utjecaja na neke neslavne pokrete i ljude, jedan od njih je i socijalist Benito Mussolini(ime dobio po Benitu Juárezu) koji je, osim što je u mladim danima sa sobom nosio medaljon sa slikom Karla Marxa, pisao pozitivno o Nietzsche te njegovu filozofiju nazvao himnom života. Mussolini je jedno vrijeme bio pravi heroj ljevice, a kroz različite faze života hvalili su ga Lenjin, Gandhi, Edison, Freud, Churchill... 

Mussolinijeva majka bila je pobožna katolkinja, a otac antiklerikalac. Pohađao je katoličku školu koju je smatrao kaznom i uspoređivao sa paklom. Kao desetogodišnjak je u svađi sa kolegom upotrijebio nož tako da je izbačen i školovanje je nastavio u državnoj školi. Mussolini je postao antiklerikalac kao i otac. Već kao mladić izjasnio se kao ateist i u predavanjima koje je držao zazivao je Boga da ga pogodi munjom ako postoji. Bio je predani socijalist i revolucionar; svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta, odbacivao je socijaliste koji su bili tolerantni prema religiji ili one koji su krstili svoju djecu i koji priznaju vjerski brak(sam je imao mnogo ljubavnica te živio u civilnom braku). Vjerovao je da je znanost dokazala kako Bog ne postoji te da je povijesni Isus bio neznalica i luđak. Smatrao je religiju bolešću psihe i optužio kršćanstvo za promoviranje kukavištva.

Mussolini se divio Nietzscheu jer je kod njega pronalazio opravdanje za svoj rat sa kršćanskim vrlinama poniznosti, ljubavi i dobrote. Cijenio je njegov koncept nadčovjeka koji prkosi Bogu i masama, koji prezire egalitarizam i demokraciju te odbacuje one najslabije. Stalno je zajedljivo napadao kršćanstvo i Katoličku Crkvu, davao provokativne i bogohulne primjedbe o posvećenoj hostiji te vezi između Krista i Marije Magdalene. Osuđivao je Katoličku Crkvu zbog autoritarnosti i gušenja slobodne misli.

Iako ateist i antiklerikalac, po dolasku na vlast shvatio je da se mora nekako dodvoriti katoličkoj većini. Njegova djeca su primila sakramente, a on se i crkveno vjenčao sa svojom ženom. Donio je određene zakone koji su se poklapali sa katoličkim učenjima(kontracepcija, razvod...) kako bi dobio crkvino priznanje svoje države, ali odnos Crkve i Mussolinija nije bio uvijek tako skladan. Sukobili su se oko pitanja školstva, Mussolini je želio upravljati školama kako bi djecu obrazovao kao fašiste, dok je Crkva također željela imati svoje škole. Kako bi riješili to pitanje, nakon 3 godine pregovora, potpisan je Lateranski ugovor koji je uključivao i mnoga druga pitanja, vjerojatno najpoznatije - samostalnost Vatikana kao države. Katoličanstvo je postalo državnom religijom(uz toleranciju ostalih), religija se poučavala u školama, a Crkva je imala kontrolu nad pitanjima braka. Mussolinijeva popularnost bila je tada na vrhuncu, a Papa i mnogi uglednici su pozdravili donesene odluke(ne sumnjam da postoje pojedinci koju su imali i negativniju ulogu). Sva manja pitanja oko odnosa Mussolinija i Vatikana koja su se kasnije javila su nekako riješena, iako je 1938. Mussolini uveo rasističke zakone protiv židova(pod utjecajem Hitlera) koji nisu bili prihvaćeni u javnosti što je rezultiralo većim problemima(Papa je također poslao protestno pismo Mussoliniju).

I nakon ugovora Mussolini je smatrao da je Crkva podređena državi, a da je katoličanstvo po svom nastanku tek minorna sekta koja se proširila iz Palestine zahvaljujući uređenju Rimskog Carstva. Zaplijenio je više katoličkih novina u par mjeseci nakon ugovora nego u prethodnih 7 godina svoje vlasti što je rezultiralo time da bude blizu ekskomunikacije. U privatnosti je i dalje ostao antiklerikalac koji je smatrao da u Rimu nema mjesta i za njega i za Papu.

Sve te političke igre sa Mussolinijem i razni trendovi u Europi rezultirali su i sa utemeljenjem Svetkovine Krista Kralja kako bi podsjetili vjernike da je njihova odanost duhovnom vladaru na nebesima, a ne zemaljskim moćnicima.

Film Kraljevstvo Nebesko – povijest ili mit ?

Iako sam načuo nešto o povijesnoj (ne)točnosti filma Kraljevstvo Nebesko ipak sam ga odlučio pogledati, ako netko voli spektakularne filmove vjerojatno će voljeti i ovaj, ali ako netko voli povijest onda će morati potražiti druge izvore za informiranje. Svatko tko je pogledao film vjerojatno je posumnjao u točnost i određenu agendu filma, lik biskupa koji u svakom ključnom trenutku pokazuje krajnji kukavičluk i poziva na izdaju vjere je sam za sebe dovoljan za taj zaključak. U nastavku recenzija filma koju je napisao profesor povijesti sa Cambridgea i jedan od najutjecajnijih povjesničara križarskih ratova Jonathan Riley-Smith.

Istina je prva žrtva

Javna percepcija križarskih ratova još uvijek se temelji na stavovima sa početka 19. stoljeća koje utjelovljuje djelo The Talisman(1825.) novelista Waltera Scotta i djela povjesničara Josepha-Francoisa Michauda. U Talismanu je stvorena slika priprostih i fanatičnih križara koji napadaju civilizirane i moderne muslimane čiji je najaktraktivniji predstavnik sultan Saladin. S druge pak strane, Michaudova Histoire(1812-1822), prikazuje križare kao imperijalističke heroje čija postignuća označuju i preporod Zapada.

Takve stavove proširio je po muslimanskom svijetu Otomanski sultan Abdulhamid II, koji je bio pod pritiskom Rusije, Austrije, Britanije i Francuske pa je objavio 1890-ih svoje uvjerenje da Zapad kreće u nove križarske ratove. Njegove argumente preuzeli su arapski nacionalisti, a s obzirom da posljednjih 30 godina imamo pan-islamistički preporod onda se proširio i takav nacionalistički koncept križarskih ratova. Za đihadiste poput Osame bin Ladena, "križarstvo"- ambicija starog kršćanskog neprijatelja koji želi uništiti vjernike, postalo je sredstvo manipulacije, čak i zamjena za agresiju cionizma i marksizma. 

Stvarnost je drugačija. Ako su i križarski pohodi na Levant bili imperijalistički onda se radi o puno drugačijoj vrsti imperijalizma od one iz 19. stoljeća, vodila ih je potreba da se povrate područja usred Jeruzalema. Za većinu križara nije bilo izgleda da će se materijalno okoristiti, samo veliki troškovi na putovanja koja su bila teška i opasna. Ideja kršćanskog svetog rata čini nam se stranom, ali trebamo prihvatiti činjenicu da je naše pretke privlačila vitalna ideologija utemeljena na koherentnoj teologiji koja ju je donekle i ograničavala. Križarske ratove ne može definirati kroz međuvjerske odnose jer su mnogi od njih vođeni protiv protivnika koji nisu bili muslimani, i prema tom ratnom kazalištu; ekspediciju nije moguće pokrenuti kako bi širili kršćanstvo ili kršćansku vlast, nego se moralo raditi o obrambenoj reakciji na štetu koju ja počinila druga strana

Neki od argumenata koje su tadašnji propagandisti širili čine nam se sumnjivima, ali činjenica je da su morali biti uvjerljivi, križarski ratovi su ovisili o regrutiranju volontera tako da su morali uvjeriti javnost kako je određeni cilj bitan. Nitko tada ne bi ništa postigao sa opravdanjima koja su poslužila za invaziju na Irak 2003. godine.

Autori Kraljevstva Nebeskog prate modificiranu verziju Scotta i Michauda. Okrutni, škrti i kukavički kršćanski svećenici propovijedaju mržnju protiv muslimana, a većina križara i naseljenika su podjednako glupi i zatucani. Istodobno Svetu Zemlju prikazuju kao neku vrstu rane Amerike, Novi Svijet koji prihvaća poduzetne imigrante iz osiromašene i represivne Europe. Usred sve te zatucanosti, bratstvo liberalnih istomišljenika zaklelo se da će stvoriti okružje u kojem će sve religije živjeti u harmoniji, uz podršku Saladina koji dijeli njihov cilj – mir.

To je izmišljeno. Nije postojalo bratstvo slobodnih mislioca, a nije ni bilo potrebe za time jer su desetak godina nakon okupacije Palestine križari prihvatili politiku tolerancije, na temeljima muslimanskog odnosa prema kršćanima i židovima. Muslimanski i židovski hramovi, đamije i sinagoge su bile otvorene, muslimani su čak držali i službe u kršćanskim hramovima i crkvama i postojala je barem jedna đamija-crkva. Naravno da je tolerancija bila potrebna ako ste željeli umiriti mještane, ali u filmu je prikazana neka drugačija situacija.

Ne bi mogli prigovoriti romantiziranoj fikciji, ali autori filma su se hvalili da je "svaki aspekt produkcije autentičan". Ako je tako, nisu imali dobre savjetnike; čak ni sam grad Jeruzalem nisu dobro prikazali, sa izmišljenom planinom van grada koja bi trebala predstavljati Kalvariju. Još gore, tamo gdje su i mogli uvesti neke izmišljene likove, odlučili su upotrijebiti stvarne povijesne likove koje su nemilosrdno iskrivili. Likovi i život heroja, njegove ljubavnice, njezina muža, kralja i Saladina su promijenjeni tako da odgovaraju scenariju.

Kraljevstvo Nebesko će dobro doći arapskim nacionalistima i islamistima. Riječi i djela liberalnog bratstva i slika Palestine kao Zapadnjačke granice potvrdit će nacionalistima kako su srednjovjekovni križarski ratovi zapravo bili kolonizacija. S druge pak strane, fanatizam većine kršćana u filmu i njihova mržnja prema Islamu je upravo ono u što islamisti žele vjerovati. U vremenima međuvjerskih tenzija, gluposti poput ove samo će ojačati postojeće mitove.

Par detalja iz filma i križarskih ratova;

Kraljevstvo Jeruzalema

Činjenica: 1186. godine se odvija radnja filma, a križari su kontrolirali grad još od 1099.

Fikcija: Film prikazuje kako muslimani i križari žive u krhkom miru, ali sukobi u regiji i dalje traju.

Balian iz Ibelina( Orlando Bloom)

Činjenica: Balian je služio pod kraljem Baldwinom IV i pomagao u obrani grada od Saladina

Fikcija: Balian je prikazan kao skromni obrtnik, ali bio je uvaženi lord. Nema nikakvog dokaza da se zaljubio u Sibyllu(glumi ju Eva Green).

Godfrey iz Ibelina (Liam Neeson)

Činjenica: Puno francuskih plemića putovalo je u Svetu Zemlju.

Fikcija: Čovjek koji bi trebao biti Balianov pravi otac nije nikada postojao.

Kralj Baldwin IV (Edward Norton)

Činjenica: Bolesni kralj Jeruzalema je stvarno bolovao od gube još od djetinjstva.

Fikcija: Ne samo da Baldwin nije pokrivao svoje lice u javnosti, nego je i umro godinu dana prije događaja iz filma.

Saladin(Ghassan Massoud)

Činjenica: Bio je velikodušan prema neprijateljima koje je poštivao, uključujući Richarda I.

Fikcija: To ga nije zaustavilo u tome da siječe glave kršćanskih neprijatelja kad je bilo potrebno.

PS

Catholiceducation.com ima jednu "zdravorazumsku" recenziju.

U filmu se spominje pobjeda mladog kralja Baldwina - izgleda da se misli na bitku kod Montgisarda kada je 16-godišnji kralj Balwdin IV poveo 600 templara(i par tisuća pješaka), uspio je iznenaditi i poraziti 26000 Saladinovih vojnika, Saladinova vojska je uništena, preostalo mu je svega 10 posto početnog broja vojnika, a sam Saladin je jedva spasio svoj život. Jedno zanimljivo razmišljanje o životu kralja Baldwina(umro je sa samo 24 godine) možete pročitati ovdje.

Bitka kod Montgisarda(Charles Philippe Larivière) - s obzirom na
tešku bolest u bitke su ga ili nosili ili privezala za konja

Riley-Smith nije jedini koji je kritičan prema povijesnoj točnosti filma, navodna "fascinatna povijesna lekcija" nije tako prihvaćena kod akademskih povjesničara. Primjerice, Jonathan Philips je također ustvrdio da se radi o potpuno pogrešnom prikazu križara te je upozorio da Saladin nije bio istraživan kroz arapsku povijest nego je tek u 19. stoljeću postao heroj kojeg su slavili i diktatori poput Husseina kako bi ojačali arapski muslimanski ponos(iako je Saladin bio Kurd). Amin Maalouf, francuski povjesničar koji je autor knjige The Crusades Through Arab Eyes također smatra da je prikaz pogrešan i da nije dobro mijenjati povijest čak i ako mislite da radite dobru stvar. 

Ukratko, film je pun pogreški i nikako nije lekcija iz povijesti.

Ljudska vrijednost i prava u antičkom svijetu

"Kao rezultat kršćanske dogme, razlika između moralnih i drugih vrlina je danas puno veća nego što je bila u Grčko vrijeme. Ljudska je vrijednost biti veliki pjesnik ili skladatelj, ali to nije moralna vrlina; ne smatramo da je čovjek sa takvim sposobnostima čestit ili da će zbog toga ići u raj... Kada uspoređujemo Aristotelov etički ukus s vlastitim, odmah primijetimo da prihvaća nejednakost koja je odbojna današnjem sentimentu. Ne samo da ne prigovara ropstvu ili superiornosti muževa i očeva nad ženama i djecom, nego misli da ono najbolje u svojoj suštini pripada samo nekolicini - ponosnim muževima i filozofima. Većina ljudi su tek sredstvo za proizvodnju nekolicine vladara i mudraca."

Bertrand Russell

"Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!"  (Isus Nazarećanin - Mt 5,5)

Odani prosvijetljeni racionalist Thomas Jefferson je jednom prilikom zapisao za Epikteta, Seneku, Sokrata, Antonija i Epikura kako su "antički moralni filozofi bili stvarno veliki" u učenju ljudi kako da ovladaju "strastima koje bi neograničene ometale smirenost našeg uma", ali su "nedostatne u razvijanju naše dužnosti prema drugima." Naučili su nas "naklonosti prema rodbini i prijateljima" i "ljubavi prema domovini", ali su zanemarili "mir i ljubav prema našim susjedima ... i još manje prema cijelom čovječanstvu". Zato se Jefferson, unatoč svom preziru prema vjerskom praznovjerju, okrenuo Isusu Nazarećaninu i njegovim moralnim zapovijedima jer "njegove moralne doktrine uključuju univerzalno čovjekoljublje, ne samo prema rodbini i prijateljima, nego prema cijelom čovječanstvu, koje se okuplja u jednu obitelj, privučeni ljubavlju, milosrđem, mirom,zajedničkim željama i djelovanjima." Naravno to je zaključio tek nakon što je stvorio posebnu Jeffersonsku verziju Novog Zavjeta iz kojeg je izbacio sva čuda. Jeffersonova procjena nedostataka njegovih klasičnih junaka je bila izuzetno poštena. Postoji tendencija kod određenih autora i komentatora idealiziranja klasičnog svijeta i projeciranje naših judeokršćanskih vrijednosti na prijašnje, nama strano, moralno područje. Ipak, ako želimo shvatiti njihov koncept morala koji se toliko razlikuje od našeg potrebno je da shvatimo kako su razmišljali u klasičnom svijetu.

Neke rasprave su se bavile pitanjem je li klasični svijet ikad imao vjerske ili filozofske temelje za koncept ljudskog dostojanstva(dignitas humana) koji bi se odnosio na cijelo čovječanstvo. Većina je zaključila da takva ideja ne postoji u zapisima klasičnih rimksih i grčkih autora, dva utjecajna primjera su; Den Boerova "Private Morality in Greece and Rome: Some historical aspects" i Ristova "Human Value, a study in ancient philosophical ethics". Postoje antički autori čije nam zapise nude kako bi stvorili privid kako su imali vjerovanje u dostojanstvo čovjeka, ali radilo se o dostojanstvu samo onih kreposnih ljudi koji su bili važni, ljudi koji su posjedovali arete(izvrsnost, vrline). Samo čovjek koji je bio uravnotežen i kontroliran iskazuje potrebne vrline da bi smatrali da posjeduje dostojanstvo.

Izgleda da su Rimljani imali koncept humanitas, skupa vrlina koje su posjedovali obrazovani ljudi, ali njih su koristili samo kako bi opisali malu grupu viših klasa Rimskog društva. Nije postojao koncept inherentnog ljudskog dostojanstva, ili bilo kakav koncept inherentnih ljudskih prava. Takva pravu su bila sudski određena, ovisila su o članstvu u pojedinoj društvenoj skupini- primjerice, obitelji, srodstvenoj grupi ili državi – koja bi im davala ta prava. Oni koji nisu bili članovi tih grupa, porobljeni i stranci nisu imali takva prava, iako su im ponekad mogli odobriti pojedine privilegije. Među Grcima, prava uzdržavanih i nečijeg vlasništva razvijena su kako bi zaštitili prava odraslih muškaraca o kojima su ovisili. Ta ideja je prevladala i u Rimskom društvu, iako uz razna ograničenja među širem sloju društva. Kao što Rist primjećuje;

"Umjesto da krenu od ljudskih prava, ili od njihovih temelje, antički ljudi su krenuli od teorije moći i kako bi moć trebali uskladiti sa pravdom. Kako su razvijali svoju misao, prepoznali su da različitim vrstama ljudi pripadaju i prava... moralni problem nije kako povećati ili zaštiti prava slabih, nego kako kontrolirati ili racionalizirati moć jakih."

Neravnopravnost su smatrali prirodnom značajkom života i izgleda da ih to nije nimalo iznenađivalo ili izazivao žaljenje. U mnogim antičkim tekstovima pronalazimo puno primjera gdje prava onih koji ne pripadaju određenom društvu nisu uopće prepoznata. Uz par iznimaka, grčke države nisu prepoznale nikakvu obavezu za brigom oko siročadi, koji su se trebali brinuti sami za sebe, bilo proseći ili obavljajući ropske poslove. Porobljene su i dalje mučili prilikom suđenja jer su smatrali da samo kroz mučenje mogu pretpostaviti da će dati istinita svjedočanstva. Malo simpatije prema unesrećenima i potlačenima možemo pronaći u književnosti ranih grka, izgleda da je takvo ponašanje bilo karakteristično za popularno i službeno razmišljanje u svim periodima klasične antike. Takvi stavovi su temeljeni na uvjerenju kako su zdravlje i fizička sprema neophodni za ljudsko dostojanstvo.

Život bez toga nije vrijedan življenja. Primjerice, Kralj Krez iz Lidije nije smatrao da je njegov gluhi i nijemi sin zapravo njegov pravi sin(Herodot 1.38.2), a perzijanci su bili posramljeni jer je njima vladao vladar čije su uši bile odsječene(Herodot 3.73.1). Njihovi fizički nedostaci oduzeli su im i dostojanstvo. U klasičnom svijetu su dakle državljanstvo, srodstvo, zasluge ili vrline osnova ako želite posjedovati nekakva ljudska prava ili vrijednost. Oni koji ih nisu posjedovali(siročad, robovi, invalidi, zarobljenici) nisu imali nikakva prava i njihova ljudska vrijednost nije prepoznata.

Antički odnos prema ljudskoj vrijednosti čini nam se posebno ekstremnim kada pogledamo kako su tretirali novorođenčad. Briga za bolesnu djecu uopće nije zanimala ljude u antici, moralnost ubijanja bolesne i deformirane novorođenčadi nije ih baš brinula, bilo sa medicinske bilo sa nemedicinske strane. John Rist zapisuje;

"Bilo je gotovo univerzalno prihvaćeno da dijete nema nikakvo intrinzično pravo na život samom činjenicom da se rodilo. Ono što je imalo neku vrijednost je biti rođen u nekoj obitelji ili drugoj instituciji društva. I Platon i Aristotel, kao i stoici, Epikur, i vjerojatno Plotin prihvaćaju moralnost takvog ponašanja prema novorođenčadi, na eugeničkim ili ponekad na čisto ekonomskim temeljima... vidimo i tu dokaz da prema antičkom razmišljanju, vrijednost stečemo ili razvojem inteligencije ili prihvaćenjem u društvu. Ne postoji razlog da mislimo kako su filozofi uzimali u obzir širu javnost prilikom svojih razmatranja."

Ipak, nisu uvijek u pitanju bili eugenički ili ekonomski razlozi, često su i bili prisutni i vjerski faktori. Primjerice, u 1. stoljeću prije Krista, povjesničar Livije zapisuje;

"Bez vjerskih skrupula, ljude je mučila vijest da je u Frusinu rođeno dijete veliko poput četverogodišnjaka, što i nije toliko čudo zbog veličine, nego zato što nije sigurno radi li se o dječaku ili djevojčici. Vrač pozvan iz Etrurije rekao je da se radi o strašnom i odvratnom predznaku; potrebno je da ga uklonimo sa rimskog teritorija, daleko od kontakta sa zemljom i potopimo u moru. Stavili su dijete u škrinju, odveli na pučinu i bacili u more."

Musonius Rufus, Epiktetov suvremenik, u svom radu se bavio i pitanjem; "Treba li svako dijete koje se rodi i odgojiti?", iako to nije glavna tema eseja. Musonius ne artikulira princip kako su roditelji odgovorni za svako dijete koje im se rodi, ali po njemu bi Rimljani trebali imati velike obitelji prema zakona prirode. Ali takvo razmišljanje nije uvijek prisutno, Hierocles, stoik iz drugog stoljeća zapisuje

"Odgoj sve ili barem većine djece koja vam se rode je u skladu sa prirodom i poštovanjem braka. Ali većina ljudi ignorira tu činjenicu iz razloga koji nije baš pohvalan: iz ljubavi prema bogatstvu i uvjerenju kako je siromaštvo najveće zlo."

Postoje mišljenja kako su neke filozofske sekte iz helenističkog razdoblja pružile temelje da svi ljudi imaju svoju vrijednost odnosno posjeduju neka prava. Rimski stoicizam u prva dva stoljeća je bio obilježen kao kozmopolitski i humani, utvrđujući bratstvo svih ljudi i potrebu za ljubaznošću, dobročinstvom i humanim tretmanom svih, civiliziranih, barbara, robova i slobodnjaka. Teorija se temeljila na prirodnoj privlačnosti koju imaju roditelji prema svojoj djeci, koju posjeduje i novorođenčad te životinje za samog sebe. Ali taj element stoicizma nikada se nije razvio, možda nikada ne bi ni mogao, u izričitu tvrdnju kako svi pojedinci imaju ljudska prava jer su postojale karakteristike stoičke doktrine koje su bile negostoljubive prema ideji intrinzične ljudske vrijednosti koja bi se primjenjivala za sve ljude.

Stoicizam je imao ublažavajući učinak na rimsko pravo, primjerice u odnosu prema robovima, ali stoička ravnodušnost prema patnji sprječavala ih je u tome da zatraže aktivnu zaštitu slabih. Rezultat utjecaja stoicizma je osnaživanje tradicionalnih vrijednosti jer su smatrali da su tradicionalne uloge prirodne. Moralni napredak leži u usklađenosti riječi, misli i djela sa prirodom. Epiktet je primjerice naveo koje su uloge povezane sa pojedinim djelima, uključujući prirodne poput oca, majke, starca i mladića i društvenih poput vladara, građana, generala i vojnika. Uključio je i "roba, invalida i prosjeka". Sve te uloge su uobičajene u helenističko-rimskom društvu i nema baš pokušaja da se stvari promjene; sve te uloge postoje zbog kozmičkog determinizma. Stoicizam je u svojoj osnovi kozmička metafora koja postavlja Božansko uređenje(ekonomiju) u kojoj svaki stvar i svaka osoba ima svoje mjesto. Stoički kozmopolitizam je zapravo formalno jedinstvo ljudi kao bića koja posjeduju razum. Stoici su se smatrali građanima svjetskog grada, kojeg su zamišljali gradom bogova i (posebno mudrih) ljudi, ali nisu smatrali da postoji sukob između toga ideala i podložnosti Rimskom carskom sustava sa svom prisutnom okrutnošću. Kod stoika i antičke misli možemo pronaći duboki skepticizam prema ljudskoj prirodi koji je doveo do kvijetizma. Stoici nisu bili voljni pokušati pokrenuti radikalne promjene u društvu ili u institucijama, vjerujući da su nesposobni za poboljšanje.

Možda je najveći kamen spoticanja kod stoičke misli bila misao kako ništa nije bitno osim karaktera i racionalnosti. Sve ostalo; život, zdravlje, užitak, ljepota, snaga, tijelo, bogatstvo, reputacije i odnos prema voljenima i nama samima, na sve to su "ravnodušni". Kao što Ricard Sorabji objašnjava;

"Dobar stoik bi energično nastojao spasiti druge od gladi. No, što ako, ne zbog svoje krivnje, ne uspije u tome naumu i oni umru od gladi? Prema stoicima, najvažnija stvar je postignuta, pokazan je dobar karakter. Jedino bitno pitanje bilo bi jesu li ljudi koji su umrli, hrabro umrli, sa zahvalnošću prema namjeri i drugim karakternim vrlinama... Ako vjerujemo u ljudska prava, mislimo da je važno ne samo da ljudi izvršavaju svoju dužnost, nego da bi trebali zadovoljiti te ljudske potrebe. Nismo ravnodušni prema zadovoljenju ljudskih potreba."

Stoici su također njegovali apatiju prema patnji jer su vjerovali da su bol, bolest i patnja u kategoriji stvari prema kojima su ravnodušni(adiaphora). Teško da filozofija koja uči da bi otac trebao biti ravnodušan prema smrti svog djeteta ili žene, i da filozof, iako bi trebao pustiti suzu za prijateljima ne bi trebao imati stvarne emocije, da će takve filozofija postati trajna religija dobrohotnosti. Kao kao što primjećuje Lecky;

"prijateljstvo umjesto ljubavi, gostoljubivost umjesto dobročinstva, velikodušnost umjesto nježnosti, blagost umjesto suosjećanja su karakteristike antičke dobrote"

Stoga kod stoika nailazimo na kruto učenje u kojem nema mjesta za blage vrline. Iako su stoici imali visoki standard moralne izvrsnosti, potiskivanje emocija i takav moral bili su previše za prosječnog pojedinca. Rezultat toga je da su imali maleni utjecaj na mase. Osim toga, panteistička teologija stoicizma sprječava je da se prepozna jedinstvo svake osobe. Ideja kozmopolitizma i prirodnog moralnog zakona kojeg spoznajemo razumom će imati poslije veliki utjecaj u kršćanskoj misli, ali nije imala nekih zapanjujućih posljedica. I opseg i učinci stoicizma su bili vrlo ograničeni. Radilo se o aristokratskoj vjeri koja je bila privlačna samo izabranim smrtnicima. Nije imala poruku za otpadnike i niže klase, bila je hladna i stroga, i nedostojala joj je – kao što je Seneka primjetio – inspiracija idealnog života.  

Treba ipak priznati Musoniusu Rufusu herojske, ali neučinkovite, pokušaje da propovijeda mir flavijevcima prije bitke kod Bedriacuma;

"pomiješao se sa vojnicima, počeo je raspravu o blagoslovima mira i tjeskobi rata. Mnogi su ismijavali njegove riječi, mnogima je bio dosadan, a bilo je nekih koji su ga napadali ukoliko nije poslušao upozorenja pojedinaca i prijetnje vezane uz njegovu, loše tempiranu mudrost."

Osim stoičke misli, neki su proglasili Epikura predstavnikom egalitrizma; kod njega možemo pronaći negiranje uobičajenih podjela unutar društva, ali ono što on predlaže nije revolucionarno, kao što možemo vidjeti prema isključivosti velikog djela čovječanstva iz njegove filozofije. Epikur zapisuje;

"Nikada mi nije bila namjera biti privlačan mnoštvu; jer ono što njih privlači, nisam poznavao, a ono što sam poznavao bilo je daleko od njihove percepcije."

Njegov apolitični hedonizam nije tražio progresivne političke transformacije, radilo se o putu osobnog bijega. Nekolicina koja mu se pridružila odgovarala je njegovim vrijednostima, a za ostale nije bilo mjesta i spomena. U tom smislu, Epikurovo razmišljanje je bilo sklonije elitizmu od Platonova.

Ipak, koncept ljudske vrijednosti kakvog poznaje klasični svijet će se uskoro naći pred novim izazovima. Kao što zapisuje Darrel Amundsem;

"Čvrsto prihvaćena ideja kako ljudsku vrijednost stječemo, umjesto da je inherentna, bila je sveprisutna u antici. Bila je u samom središtu antičkog koncepta vrijednosti tako da se u poganom društvu nikada nije razvio princip svetosti života.... izgleda da nijedan poganin nije postavio pitanje imaju li ljudi inherentnu vrijednost, ili posjeduju li intrinzična prava, ontološki, bez obzira na društvenu vrijednost, pravni status, dob, spol i druge osobine. Prva pojava ideje inherentne ljudske vrijednosti u Zapadnoj civilizaciji ovisila je o vjerovanju da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju."

Povezani post o ljudskim pravima, gornji tekst preuzet sa bloga Quodlibeta.