ponedjeljak, 27. veljače 2012.

Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva

autori:  David C. Lindberg, Ronald L. Numbers,
           Zavod za Povijest Znanosti, Sveučilište Wisconsin

Iz: Perspectives on Science and Christian Faith 39.3:140-149 (9/1987)
"Tijekom zadnje trećine 19. stoljeća Andrew Dickson White i drugi koristili su vojne metafore kako bi opisali povijesni odnos između znanosti i kršćanstva. Novija znanstvena istraživanja su pokazala da takva teza o sukobu predstavlja veliko izobličenje stvarnosti. Ovaj rad pokušava pokazati pogreške takve interpretacije, koristeći primjere iz patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja te rasprava vezanih uz Kopernikanstvo i Darvinizam. Autori tvrde da je odnos između znanosti i kršćanstva prebogat i preraznolik da bi ga opisali nekom jednostavnom formulom."
I

White je smatrao da su prva stoljeća kršćanske ere prava katastrofa za znanost. Prema njemu, crkveni oci su smatrali sve znanstvene napore besmislenim i zahtijevali su da se svaka mrvica znanstvene spoznaje prikupljena kroz pažljivo promatranje i promišljanje pokori razmišljanju kojeg su dogmatični crkveni oci preuzeli iz svetih spisa. Takvi "teološki pogledi na znanost", zapisao je, su "bez iznimke... otjerali čovječanstvo dalje od istine, kršćanski svijet je posrnuo stoljećima u pogreške i žalost." Dolazak kršćanstva je tako "prekinuo normalan razvoj fizikalnih znanosti na više od 15 stoljeća", nametnuvši tiraniju neznanja i praznovjera koja je pokvarila i uništila pravu znanost

Naravno, istina je da su neki crkveni oci davali veliku važnost znanosti dok su je neki odbijali. Augustin je izrazio neke suzdržanosti po pitanju vrijednosti prirodne znanost: "Kada se pitamo što nam nalaže vjera da vjerujemo, odgovor ne možemo tražiti u istraživanju naravi stvari, kao što rade oni koje su grci nazivali 'fizičarima'... Za kršćanina je dovoljno vjerovati da je uzrok svih stvari, bilo na nebu ili na zemlji, bilo vidljivih bilo nevidljivih, nitko drugi nego dobrota Stvoritelja."

Iz toga ne smijemo zaključiti da su crkveni oci potpuno odbacili znanstvenu spoznaju ili da su zahtijevali da se uskladi sa diktatima Pisma. Uvodni dio poglavlja kojeg smo upravo citirali često se zanemaruje. Augustin tvrdi da samo po pitanju religije možemo naučiti malo ili ništa od grčkih fizičara. U drugom kontekstu tvrdi da što se tiče znanstvene spoznaje, potrebno je proučavati i poganske autore koji posjeduju takva znanja;
Često se dogodi da postoji neko pitanje o zemlji, nebu, ili nekom drugom elementu svijeta, kretanju, putanji ili čak o veličini i udaljenosti zvijezdi, pomračini sunca i mjeseca, promjeni godina i godišnjih doba; o prirodi životinja, biljaka i minerala, i drugih sličnih stvari, odgovore na pitanja imaju i nekršćani koji su došli do spoznaja putem razmišljanja i promatranja. Iznimno je žalosno i štetno, te je potrebno izbjegavati, da netko čuje kršćanina kako govori o tim stvarima na temelju kršćanskih zapisa i pritom govori gluposti ... nevjernik se može jedva suzdržati od smijeha.
White i drugi pisci o znanosti i religiji pretpostavljaju da bi znanost brže napredovala u prvim stoljećima kršćanske ere da kršćanstvo nije doživjelo svoj rast. Upitna je vrijednost takvih spekulacija, ali treba istaknuti da je proučavanje prirode imalo vrlo neizvjestan položaj u antičkom društvu; uz iznimku medicine i nešto astronomije, nije postojala praktička uporaba i u pravilu se proučavanje prirode nije uspjelo nametnuti kao društvo korisna aktivnost. Kao rezultat toga nije bilo puno podrške bilo od strane pogana bilo od strane kršćana, sve je ovisilo o individualnim inicijativama. Kada je ekonomsko i političko bogatstvo Rimskog carstva nestalo u kasnoj antici, smanjio se broj bogatih ljudi, a elite su usmjerile svoj interes u druge stvar. Uz sve to, obrazovne i filozofske vrijednosti više nisu bile usmjerene na svijet prirode pa je neizbježno došlo do smanjenje bavljenja znanošću.

Kršćanstvo nije puno promijenilo situaciju, nastavilo je sa manje više istim ponašanjem prema znanosti kao i pogani. Ako je bilo neke razlike, kršćanstvo nije bilo toliko usmjereno na druge svjetove kao druge ideologije(gnosticizam, neoplatinizam i religije misticizma) tako da je pružalo malo veći poticaj za proučavanje prirode. Crkveni oci su se koristili grčkim znanstvenim spoznajama u obrani svoje vjere protiv krivovjerja i prilikom objašnjavanja Spisa, te su tako sačuvali i prenijeli znanje tijekom društvenog i političkog previranja u prvom mileniju kršćanske ere. Znanost je bila sluškinja teologije – daleko od današnjeg statusa, ali daleko od toga da je bila žrtva kršćanske nesnošljivosti kako to White opisuje. Znanost nije bila neprijatelj, nego vrijedna(ako ne i potpuno pouzdana) sluškinja.

Osim što su poslužile teologiji, grčke znanstvene spoznaje su imale istaknuto mjesto u kršćanskom svjetonazoru, još od vremena Bazilija iz Cezarije i Augustina do kraja Srednjeg Vijeka i poslije. Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna. Primjerice, suprotno od raširenog vjerovanja(kojeg je White pomogao oblikovati) crkva nije tvrdila da je zemlja ravna; nije bilo kršćanskog znanstvenika u srednjem vijeku koji nije priznavao da je zemlja okrugla i znao njen približan opseg. Do početka 13. stoljeća, gotovo svi radovi Aristotela su bili dostupni u Europi, i od tog trenutka nailazimo na stalne napore da se pomire Aristotelova prirodna filozofija(znanost) sa kršćanskom teologijom. Kršćanstvo je preuzelo Aristotelove osnovne kategorije mišljenja, fizičke principe, i puno kozmologije i metafizike. Zahvaljujući organizaciji i interpretaciji ljudskog iskustva aristotelizam je osvojio kršćanski svijet.

Kršćanska teologija je uzvratila uslugu i promijenila karakter znanosti. Određeni aspekti Aristotelove prirodne filozofije, poput determinizma(sve što će se dogoditi, mora se dogoditi) i njegovo poricanje stvaranja, bili su dijametralno suprotni središnjim kršćanskim doktrinama. Nastala borba(koja nije bila između kršćanstva i znanosti, nego među kršćanima koji su imali drugačije poglede na odnos između kršćanstva i znanosti) dovela je na kraju do teološke osude takvih teza i drugih filozofskih prijedloga 1270. i 1277. godine. Složenost odnosa između kršćanstva i znanosti dobro oslikavaju posljedice te osude. Osuda je zaustavila određene znanstvene spekulacije; znanstvenicima i filozofima je zabranjeno pridržavati se određenih aristotelovih pozicija i bilo je potrebno pažljivo pristupiti teološkim temama. Iako su izgubili malo slobode, došlo je do novih sloboda. Teološka osuda značajnog dijela Aristotelovih prijedloga oslabila je Aristotelov autoritet i omogućila znanstvenicima da spekuliraju o ne-aristotelovim i protu-aristotelovim mogućnostima. Zbog toga u 14. stoljeću pronalazimo stalne napade na Aristotelove doktrine i pravi procvat spekulacija o novim mogućnostima, uključujući i pojmove poput rotacije Zemlje oko svoje osi.

Osuda je utjecala na znanstveno istraživanje na još jedan način. Jedna od centralnih tema osude bilo je proglašavanje Božje apsolutne suverenosti i svemoći.

Iz te doktrine slijedi apsolutna sloboda prirode – priroda može biti kakvu god Bod odabere i samim time ljudsko znanje o prirodi ovisi o tome što je Bog odlučio napraviti. Osuda je tako stvorila skepticizam o sposobnosti ljudskog uma da sigurno utvrdi uzorke promatranih događaja; takvo ponašanje je ohrabrilo razmišljanje kako se znanost mora usmjeriti na empirijske podatke i ignorirati potragu za temeljnih uzrocima što je imalo veliki utjecaj na razvoj znanstvene metodologije. Četristo godina poslije, ideja Božje apsolutne suverenosti i njezine posljedice, potpuna pasivnost materije, postaje središnja značajka mehanističkog pogleda na svijet Isaaca Newtona.

II

Nikola Kopernik, kanonik Katoličke Crkve iz sjeverne Poljske najavio je 1543. godine heliocentričnu astronomiju(zemlja nije u centru svemira) što je na kraju dovelo do promjene srednjovjekovnog razmišljanja. Whiteovo tumačenje ovih događaja je podjednako pogrešno kao i njegovo razumijevanje srednjeg vijeka. White zapisuje kako se Kopernik bojao objaviti svoje pronalaske u Rimu ili Wittenbergu koji su bili centri katoličanstva odnosno protestantizma. Umjesto toga, astronom se odlučio za Nuremberg gdje je njegovo djelo izdano sa "gmizavim predgovorom" kojeg je napisao luteranski svećenik Andreas Osiander (1498- 1552) u kojem se nalazi "apologetska laž kako je Kopernik predložio doktrinu zemljinog kretanja ne kao činjenicu nego kao hipotezu." "Naveća i najplemenitija od svih znanstvenih istina" bila je "natjerana prilikom dolaska na svijet prikrasti se i puzati." Kopernik je umro par sati nakon što je primio svoje izdanje knjige i tako je prema Whiteovim riječima, ostavio "izvan dosega savjesnih ljudi koji bi okaljali njegov ugleda, a možda mu i uništili život"

Whiteov prikaz vjerskog neprijateljstva prema heliocentrizmu više nije moguće obraniti, ako je ikad uopće i postojala mogućnost da se takvo što obrani. Ako je Kopernik imao ikakvog straha od objavljivanje, onda se brinuo zbog reakcije znanstvenika, a ne klerika. Drugi svećenici su prije njega – biskup Nikola iz Oresma u 14. stoljeću i kardinal Nikola Kuzanski u 15. stoljeću – slobodno raspravljali o mogućnosti kretanja Zemlje i ne postoji razlog da pretpostavimo kako bi ponovno javljanje te ideje u 16. stoljeću dovelo do vjerskih uzbuđenja. Zapravo su razni svećenici, uključujući biskupa i kardinala, poticali Kopernika da objavi svoju knjigu, koja se pojavila sa posvetom Papi Pavlu III. Da je Kopernik živio i poslije tiskanja 1543. godine malo je vjerojatno da bi došlo do ikakvog neprijateljstva ili da bi doživio bilo kakav progon. Crkva je imala važnijih stvari nego brinuti se o novom astronomskom ili kozmološkom sustavu. Iako su postojali neki kritičari Kopernikova sustava, prava opozicija nije se pojavila sve do 17. stoljeća.

Što se tiče protestantskih odgovora na Kopernikove ideje; White tvrdi da su se "sve grane protestantske crkve... natjecali u optuživanju Koperinkove doktrine jer je suprotna Pismu." Također tvrdi(što se stalno ponavlja) da su teolozi Martin Luther, Philipp Melanchthon i John Calvin svi ogorčeno napadali novu teoriju. Zapravo, Luther je dao tek jednu primjedbu u neformalnom razgovoru 1593. godine(4 godine prije objavljivanja Kopernikove knjige) u kojoj ga spominje kao "budalu koja želi promijeniti cijelu disciplinu astronomije". Melanchthon je izrazio svoje neslaganje sa heliocentrizmom kao opisom stvarnosti, ali je kasnije ublažio svoj stav. Calvin je progovorio protiv kretanja zemlje u propovijedi o prvoj poslanici korinčanima(1556. godine) optuživši promicatelje takve isprazne novosti zbog njihova sporna duha, koji umanjuje potragu za istinom; ipak, čini se da je Calvin mislio na rotacijsko gibanje opisano u Cicerovoj Academici, ne postoji uvjerljivi dokaz da je uopće bio upoznat sa Kopernikovim heliocentrizmom. U svakom slučaju, Calvinovo odbacivanje zemljinog kretanja je prolazna primjedba i jasno je da kozmološka pitanja nisu nikada nisu postali sustavni dio njegove misli.

Znakovito, prvi odgovor na Kopernika došao je od strane grupe mladih luteranskih matematičkih astronoma koji su radili pod pokroviteljstvom Melanchthona. Jedan od nijh, Georg Joachim Rheticus (1514-1574) proveo je dvije godine sa Kopernikom prije njegove smrti i nagovorio starog astronoma da objavi svoju knjigu. Rheticus je pratio izdavanje, uz Osianderovu pomoć. Osianderovo uvodno pismo kako astronomija daje matematička predviđanja, ali nužno ne opisuje i fizikalnu stvarnost, nije "gmizava" isprika, nego izraz dubokog uvjerenja kojeg su djelili mnogi astronomi - iskreni pokušaj da se Kopernika zaštiti od nepotrebne kritike. Rheticus je prihvatio fizikalnu stvarnost heliocentrizma i suprotno Whiteovim tvrdnjama, otvoreno proglasio svoje razmišljanje. Ipak, mnoge njegove kolege su prihvatile kopernikanstvo samo kao matematičku reformu koja pruža bolje predviđanje pozicija planeta, nisu se obazirali ili su odbacivali radikalnu tvrdnju da se zemlja stvarno kreće. Razlozi zašto nisu prihvatili kretanje zemlje su i znanstveni i teološki: heliocentrizam je bio suprotan principima aristotelijanske fizike i doslovnom tumačenju određenih biblijskih poglavlja koji su izgledali kao da govore o nepokretnoj zemlji. Zagovornici heliocentrizma odgovorili su na to da su ti odlomci napisani svakodnevnim govorom i ne treba ih uzimati kao znanstvene istine. Do kraja stoljeća, protestanti su imali različite kozmološke poglede o čemu su slobodno raspravljali. 

Sedamnaesto stoljeće je, prema Whiteu, proizvelo "novog prvaka" heliocentrizma: mladog Galilea, opremljenog sa novim znanstvenim instrumentom, teleskopom. "Protiv njega, " zapisuje White "rat je bio dug i gorak... poluznanstveni profesori, nastojeći se složiti sa Crkvom, napali su ga pogrešnom znanošću; ozbiljni propovjednici napali su ga izopačenim Pismom; teolozi, inkvizitori, kardinali, a na kraju se papa pozabavio sa njime, i ušutkao njegovu opaku doktrinu zauvijek." Ova dramatična bajka postala je za mnoge simbol teološkog napada na znanost. 

White nije puno razmišljao prilikom identificiranja dobra i zla, istine i laži, junaka i zlikovaca. Najnovija istraživanje pružaju sliku sa suptilnijim nijansama. Kako bi shvatili događaje i razumjeli zašto je Galileova sudbina bila drugačija od Kopernikove, moramo imati na umu protu-reformaciju u drugoj polovici 16. stoljeća. Odgovarajući na izazove protestantske reforme, katolicizam je postao konzervativniji i autoritativniji; centralizirala se moć, a ideološka budnost pojačala. Jedno od najosjetljivijih pitanja bila je interpretacija Biblije, protestantsko odbijanje katoličke pozicije kako samo crkva ima autoritet da tumači Bibliju postavilo je dvije strane u izravnu suprotnost. Katolička Crkva zauzela je čvrst stav po tom pitanju na Tridentskom Koncilu(1545-1563), zabranivši tumačenje Pisma ili nekog drugog pitanja vjere "protivno smislu kojeg je odredila Sveta Majka Crkva." Fleksibilnost hermeneutike srednjeg vijeka postaje stvar prošlosti.

Kada se Galileo pojavio na sceni 1610. godine, bio je opremljen ne samo teleskopom kojim može podržati heliocentričnu teoriju, nego i sa liberalnim argumentima kako tumačiti biblijske odlomke koji su izgleda učili da se zemlja ne kreće. Galileo je tvrdio da Bog govori i kroz "knjigu prirode" i kroz Pismo i da to dvoje ne može stvarno biti u sukobu, da autoritet nad fizikalnom stvarima trebaju imati razum i osjetila. Suočeni sa znanstvenim dokazom, svaki biblijski odlomak koji govori drugačije potrebno je reinterpretirati. Galileo je bio u opasnosti, ne samo zato što je ušao u područje teologije, nego što je i branio hermeneutske principe koji su bili u suprotnosti sa Tridentskim koncilom. Uz sve to, Galileo nije imao uvjerljive fizikalne dokaze za kretanje zemlje koje je zagovarao. Svako od njegovih teleskopskih promatranja je bilo u skladu sa geocentričnim sustavom Tycha Brahea, a Galileov argument plime i oseke(kao posljedice zemljinog kretanja) uvjerio je tek nekolicinu. Poteškoće u kojima se našao Galileo i koje su na kraju dovele do njegove osude, nisu rezultat znanstvenih dokaza koji su u suprotnosti sa biblijskim tvrdnjama(kao što White misli), nego dvosmislenih znanstvenih dokaza koji su izazvali sporove unutar katolicizma oko pitanja kako tumačiti Bibliju, spor kojeg su dobili konzervativci na Galileov račun. Galileo nije nikada dovodio u pitanje autoritet Pisma, samo načela po kojima ga trebamo tumačiti.

Nećemo se zadržavati na detaljima Galileove osude. Galileovo promoviranje kopernikanstva bilo je naglo zaustavljeno 1616. godine kada je heliocentrično učenje proglašeno krivovjernim - iako Galileo nije bio suočen sa nikakvom fizičkom opasnošću. Osam godina poslije Galilo je dobio dozvolu od novoga pape, učenog Urbana VIII da piše o Kopernikovom sustavu sve dok se radi o hipotezi. Nakon brojnih odgađanja objavljen je 1632. godine Galileov Dialogue koji se bavio sa tim sustavima. Galileo ne samo da je nedvosmisleno branio heliocentrični sustav kao fizikalnu istinu, nego je učinio taktičku pogrešku i stavio papinu opomenu o hipotetskom karakteru u usta glupavog Simplicia. Iako je dobio službeno odobrenje Crkve, Galileovi neprijatelji, sada uključujući i ljutog Urbana VIII odlučili su da pozvati pred sud. Na kraju su ga osudili i prisilili da se odrekne teorije. Iako osuđen na kućni pritvor do kraja života, živio je udobno u vili izvan Firence. Nije nikada mučen niti zatvoren nego jednostavno ušutkan. Događaji oko Galilea su dosta složeni. Sigurno su se javila ozbiljna pitanja oko odnosa razuma i objave, i na koji način pomiriti učenja o prirodi sa onima iz Pisma. Unatoč tome, ne radi se o ratu kršćanstva sa znanošću. Svi sudionici su se nazivali katolicima, i svi su priznavali autoritet Biblije. Radilo se o borbi između teorija kako tumačiti Bibliju; konzervativni ili Galileov liberalni pristup, oba sa svojim predstavnicima u povijesti crkve. Osobni i politički faktori su također imali svoju ulogu jer je Galileo pokazao svoj talent za stvaranje neprijatelja na visokim mjestima.


PS

Izvorni članak možete pročitati ovdje, reference su također dostupne na linku (izostavio sam ih radi jednostavnosti). Također nisam uvrstio ni uvodni dio u kojem autori objašnjavaju kako je White počeo sa promoviranjem svoje teze o sukobu ...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove