Čitatelji sa boljom
memorijom će se sjetiti manje kontroverze koja je nastala prošlog
ljeta zbog mojih članaka o ekonomiji i katoličkom socijalnom
nauku.(većinom zbog ovog članka). U središtu
rasprave su bili argumenti koje obrađujem u svojoj knjizi; TheChurch and the Market: A Catholic Defense of the Free Economy.
Knjiga
nudi snažnu – mogli bi reći i nemilosrdnu – obranu Austrijske
Škole Ekonomije, od metodologije do praktičnih primjena. Bavi se
cijenama, plaćama, sindikatima, stranom pomoći, antitrustovskim
zakonima, socijalizmom, Industrijskom Revolucijom, novcem,
bankarstvom, kamatama, inflacijom, poslovnim ciklusima,
supsidijarnošću, skrbničkom državom i mnogim drugim temama.
Također je posebno poglavlje posvećeno onima koji zagovaraju da je
jedina legitimna pozicija za katolika podržavati
"distributizam" (kojeg su zastupali G.K. Chesterton i
Hilaire Belloc).
Ako čitate mnoga izlaganja katoličkog
socijalnog nauka pronaći ćete izjave poput:"Dobro je za
obitelji da se napreduje. Dakle izloženi princip [antitrust zakon,
napad na velika poduzeća, oporezivanje bogatih, itd.] je moralno
obvezan." Drugim riječima, želimo postići X pa bi trebali
imati Y. (Veza između X i Y je često implicitna, ali postoji.) No
što ako (I) Y umanjuje mogućnost za X ili (II) postoje bolji načini
od Y kako postići X; ili možda oboje? Korpus katoličkog
socijalnog nauka je prepun takvih izjava, ima ih toliko da nije lako
razlikovati temeljne principe od preporuka. Naravno, problem je u
tome što su ta pitanja otvorena za raspravu, ali mnogi tumači
socijalnog nauka stvaraju dojam kako se radi o pitanjima o kojima je
sve već odlučeno, osim možda nekoliko stvari koje iz nekog razloga
preostaju.
Primjerice, jedan od mojih
dugogodišnjih kritičara ima stranicu na kojoj osuđuje moju
ekonomsku poziciju i zagovara "univerzalnu plaću za život"
kako bi pomogli siromašnima. Zalaže se za to, ne samo zato što
misli da bi takva odredba pomogla siromašnima, nego i zato što
misli da će "pomoći ekonomiji" tako što će stimulirati
potrošnju – kao da će jednostavna uporaba stvari dovesti do
društvenog prosperiteta, ili kao da bi država trebala ohrabrivati
potrošnju u našoj ekonomiji bez štednje.
Ipak, u pravu je što se tiče jedne
stvari: puno izvora unutar korpusa katoličkog socijalnog nauka, kao
i velika većina laičkih zagovornika, spominje odredbe koje on
preporučuje. Međutim, možemo sigurno pretpostaviti kako oni
zagovaraju takve odredbe ne sa ciljem osiromašivanja ljudi nego
obogaćivanja. No, ako će te predložene odredbe zapravo imati
negativni utjecaj na ljude pa će (među ostalom) povećati
nezaposlenost, je li onda na neki način nedopušteno iz perspektive
katoličke poslušnosti to i reći? Ukoliko uobičajeno
funkcioniranje slobodne ekonomije (sa privatnim vlasništvom) već u
sebi ima prirodnu tendenciju povećanja plaća(kao što pokazujem u
svojoj knjizi) onda se radi o još jednom argumentu zašto bi trebali
odbaciti ideju "univerzalne plaće za život" u korist
poretka privatnog vlasništva (što je zapravo samo skraćeno za
sustav u kojem nije dopušteno krasti ili inicirati nasilje).
Stvar koju želim naglasiti je dobro
sažeo prošle godine nadbiskup John J. Myers:
Primjerice, briga za siromašne je temeljni aspekt tog nauka, ali postoje legitimna neslaganja o tome na koji način možemo stvarno najbolje pomoći siromašnima u našem društvu. Nijedan katolik ne može legitimno reći, "Briga me za siromašne." Ako bi osoba tako razmišljala onda ona ne bi objektivno bila u zajedništvu sa Kristom i Njegovom Crkvom; ali i onaj koji se zalaže sa porast skrbničke države i onaj koji se zalaže za smanjenje poreznih stopa kako bi stimulirali ekonomiju mogu iskreno vjerovati da je njihov način najbolja metoda pomaganja siromašnima. Radi se o prosudbi koju moraju donijeti oni koji brinu o općem dobru; radi se o pitanju savjesti u pravom smislu.
Postoji veliki broj drugih područja u
kojima ekonomsko znanje može utjecati na naše moralne rasprave.
Pretpostavimo da moralni teolog, u tijeku rasprave o ekonomiji, želi
naglasiti navodnu prednost sustava dekretnog novca(eng. fiat money)
nad sustavom robnog novca(eng.commodity money) vezanog uz zlatni
standard. Ako možemo pokazati da uvođenje dekretnog novca nužno
podrazumijeva i masovno oduzimanje postojećeg robnog novca od ljudi
– drugim riječima, masovnoj krađi, kao kada je Roosevelt
zaplijenio narodne zalihe zlata 1933. godine – ne bi li to utjecalo
na našu moralnu procjenu, ne bi li to čak nadvladalo prednosti koje
taj teolog pripisuje dekretnom novcu s obzirom da sustav kojeg
preporučuje možemo postići samo kroz nemoralna sredstva?
Slično tome, izgleda da nije
problematično za teologa da tvrdi – kao što neki i rade – da je
uloga države osigurati stabilnu valutu. No, što ako ekonomska
teorija pokaže kako je sama ideja "stabilne valute"
nemoguća, a da će državno uplitanje u novac – kao i intervencija
u bilo koji drugi segment ekonomije – rezultirati zbunjenošću,
nekordiniranošću i nepravdom, te će na kraju cijelom društvu biti
lošije? Na ta pitanja nema odgovora zato što takva pitanja nikada
nisu niti postavljena, ali moja ih knjiga napokon postavlja.
Vjerojatno postoji više čudnih
teorija o novcu nego o bilo kojoj drugoj ekonomskoj temi. Srećom,
katolički mislioci poput Hilairea Belloca su prepoznali opasnosti
inflacije i dekretne valute, ali mnogi katolički uglednici u 20.
stoljeću su zapravo osudili zlatni standard. Njihove kritike Sustava
federalnih rezervi(Fed-a) su bile tek površne, a ne ozbiljne –
primjerice da je u "privatnom vlasništvu"(kao da bi stroj
za inflaciju u "javnom vlasništvu" bio poželjan.) Moja
knjiga je odgovor poznatim katoličkim zagovornicima inflacije koji
nažalost i dalje nastavljaju utjecati na vjerske istomišljenike.
Bez ikakve iznimke, kad god se javi
tema katoličkog socijalnog nauka i austrijske škole neki ljudi će
naglasiti, kao da to već nismo znali, kako nije sve u materijalnom
napretku No kada američki biskupi daju jednu od svojih izjava o
ekonomiji, onda jasno naglašavaju kako zagovaraju neku ekonomsku
odredbu upravo iz tog razloga. Vjeruju kako će državna intervencija
rezultirati materijalnim boljitkom ljudi. Ako smo mi "materijalisti"
onda su i oni. Rasprava se vodi oko toga hoće li takav pristup
ekonomiji rezultirati obećanim blagostanjem.
Primjerice mons. John A. Ryan, američki
svećenik koji se više od drugih bavio pitanjima plaće i rada,
tvrdi kako su ljudi "skloniji religijskom utjecaju te mogu bolje
poznavati i služiti Boga kada su zadovoljni nego kada su
osiromašeni." Kao što je puno puta naglasio, vjerovao je da će
se povećati materijalno blagostanje ukoliko se uvede odredba o
plaćama tako da je on nesumnjivo dobronamjerno (iako nesmotreno)
zagovorao takve odredbe.
Kao što sam već objašnjavao u drugim člancima, Papa Pavao VI(1963—1978) se zalagao za oblike strane
pomoći zemljama u razvoju koji su se pokazale neučinkovitima, a u
nekim slučajevima čak i razornima. Bilo je moguće predvidjeti da
rezultat takve pomoći neće biti dobar; i doista, neki ekonomisti
razvoja, poput Petera Bauera su davali takva upozorenja. Bez ikakve
sumnje Papa ima pravo poučavati vjernike o moralnim pitanjima i
podsjetiti ih na dužnost prema manje sretnima, ali ne postoji ništa u
katoličkim doktrinama što bi garantiralo da će Papini prijedlozi
ekonomskih odredbi uvijek imati željene rezultate. Kada bi vrijedilo
suprotno, ne bi trebali ni proučavati ekonomiju.
Po zilijuntni put, ne poričem Papin
moralni autoritet i ne uništavam kršćansku civilizaciju. Ako Papa
želi reći da poslodavac ne smije iskazivati nebrigu za ljudski
život, on to naravno ima pravo učiniti. Ipak, treba imati na umu
kako sve ima svoje posljedice, ako državnim dekretima želimo
sigurnija radna mjesta, što socijalni nauk izgleda zagovara, onda
možemo i očekivati posljedice na stopu radničkih plaća. U članku
kojeg sam citirao, raspravljam o ulozi tržišnih sila u balansiranju
legitimnih zabrinutosti oko sigurnosti i radničke želje za većom
plaćom. Svi drugi načini balansiranja su inherentno proizvoljni.
Teško ćete me uvjeriti da nije pametno i opravdano takve stvari
uzeti u obzir prilikom moralnih analiza.
Malo tko bi sumnjao u dobre i humane
namjere onih sa kojima se ne slažem u knjizi. Međutim, već duže
vrijeme postoje katolici koji su zabrinuti jer sredstva koja se
preporučaju možda ne daju očekivane rezultate, pa čak i
rezultiraju sa lošijim uvjetima za radnike i siromašne. Istodobno,
stvara se dojam kako oni koji izražavaju svoju bojazan oko tih
pitanja zapravo iskazuju neposlušnost Crkvenom nauku. Na tu
poteškoću pokušavam odgovoriti u ovoj knjizi kojom branim tržište.
William Luckey, predstojnik zavoda za
političke znanosti i ekonomiju na Christendom Collegu(koji je
podržao moju knjigu) dijeli tu zabrinutost; "Činjenica da
katolički ekonomski nauk, predstavljen kao nepromjenjiv i neophodan,
nije u skladu sa nekim stvarima za koje austrijanci znaju da su
točne, stvorila je krizu savjesti za takve ekonomiste." Napisao
sam ovu knjigu kako bih odgovorio na tu krizu savjesti, i kako bih
opravdao Austrijsku školu ekonomije (koju tako često pogrešno
razumiju i opisuju).
Autor članka je Thomas Woods, izvorni članak ovdje. (google books za knjigu)
Knjigu nisam pročitao, a filozof Feser u recenziji knjige piše;
Česti prigovor katoličkih kritičara ekonomiji slobodnog tržište je kako ona predstavlja sirovo redukcionističko izobličenje čovjeka, "ekonomizam" (kako ga je nazvao Papa Ivan Pavao II) koji je nespojiv sa istinskim katoličkim konceptom društvenog poretka, baš kao i marksizam. Sigurno postoje branitelji tržišta za koje ta optužba vrijedi, ali članovi "austrijske škole" ekonomije ne svode sve ljudske postupke na racionalno ponašanje (u vlastitom interesu) homo economicusa. Iako nema sumnja da neki aspekti austrijske škole nisu kompatibilni sa katoličkim razmišljanjem, to će uvijek vrijediti za svaku školu misli koja je razvijena van okvira Crkve. Woods tvrdi kako je austrijski pristup ekonomiji slobodnog tržišta jedinstveno pogodan katoličkom konceptu pravednog društvenog poretka.
Ipak, Feser nije zadovoljan kako je
Woods opisao problem "pravedne" plaće( jer se radi ujedno
i o moralnom pitanju), unatoč tome napominje kako niti sami
kritičari kapitalizma nisu ništa uspješniji u tome (postoje
ozbiljni problemi sa zakonom koji bi se bavio "pravednom"
plaćom). Feser ne nudi rješenje nego samo primjećuje očito;
cijela recenzija ovdje.
Feser je prije bio
libertijanac, ali s vremenom se odmaknuo od toga (što mi se čini kao više
filozofski nego ekonomski odmak - ako to dvoje možemo odvojiti, zapravo što više razmišljam o
tim svrstavanjima imaju mi manje smisla). Napisao je inače više članaka
koji se bave libertarijanstvom, neki od njih su;
- What Libertarianism Isn’t
- The Trouble with Libertarianism
- The Myth of Libertarian Neutrality
- Hayek on tradition
- Self-Ownership, Abortion, and the Rights of Children
Naravno, postoje i odgovori na neke od tih članaka koji se mogu pronaći na internetu. Zanimljiva su i njegova razmišljanja o socijalnom nauku (Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching za tekst, odnosno youtube snimka predavanja sa Q&A). Također je i Woods održao više predavanja o tome pitanju, npr. The Trouble with Catholic Social Teaching.
Preveo sam dio Feserovog zaključka iz gore navedenog rada (pretpostavljam da bi moglo biti zanimljivo onima koji se, iz katoličke perspektive, brinu zbog duhovnih otaca slobodnog tržišta);
"Ovaj koncept socijalne pravde nije ni
egalitaran niti etatistički(eng. statist). Nije uopće vezan uz
pitanje ekonomske jednakosti kao takve, niti uz ostvarenje bilo kojeg
modela raspodjele bogatstva. Dokle god svaki radnik ima razumnu
priliku da uzdržava sebe i svoju obitelj, i dokle god postoji neko
sredstvo hitne pomoći koje je dostupno onima koji se ne mogu sami
uzdržavati, nejednakosti u bogatstvu su u principu u skladu sa tim
konceptom. Ovaj koncept socijalne pravde ne izistira na državnim
intervencijama kao sredstvom ostvarenja ekonomskim ciljeva koje
pokušava promovirati; zapravo prema njemu su državne intervencije
nešto što je potrebno izbjegavati ukoliko je moguće. Štoviše,
katolički prirodni zakon odnosno njegov koncept socijalne pravde
nije u potpunosti, a možda niti primarno, zabrinut sa ekonomskim
pitanjima. Problemi šireg moralnog interesa – pobačaj,
eutanazija, kloniranje, istospolni brakovi, pornografija, razvodi i
drugi - su u modernim kapitalističkim društvima vjerojatno daleko
većeg utjecaja. Doista, moje osobno mišljenje je kako je moderno
kapitalističko društvo poprilično dobro odgovorilo na ekonomske
zahtjeve socijalne pravde – komunističke, socijalističke pa čak
i socijaldemokratske države su one za koje bih ja ustvrdio da su
socijalno najnepravednije po tom pitanju, ali moderna kapitalistička
društva su imala izrazito loše učinke po pitanjima drugih zahtjeva
socijalne pravde.
Tu dolazimo do područja gdje oni koji
se bave katoličkim socijalnom naukom mogu pronaći veliku vrijednost
u austrijskog tradiciji, posebno onu koju predstavlja Hayek. Koju god
kritiku netko može imati na detalje Hayekovog razmišljanja, šire
konture njegovog razmišljanju su vrlo pogodne za sintezu sa
katoličkom misli. Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička
društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove
vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji
nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano
racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne
pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa
francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova
tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i
suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" –
je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske
temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje.
Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva,
predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam"
koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija
nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno
autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog
libertarijanizma.
To ne znači da je Hayekov liberalizam
u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava.
Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma
potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka
između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina
prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija.
On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da
prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao
pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija
liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i
u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa
bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih
pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i
Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija
njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom
prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je
potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu
moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite
verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po
pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih
ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim
svojim zaključcima.
Bez obzira koje nedostatke pokazuju
razmišljanja Pape Pavla VI po pitanjima ekonomije, bio je u pravu
kada je napisao u Octogesima Adveniens da "liberalna ideologija
zahtjeva pažljivo razlučivanje." Te riječi bi trebale biti
moto katoličkih teoretičara socijalnog nauka. Katolički kritičari
kapitalizma i drugih liberalnih institucija su sigurno propustili
prepoznati brojne vrline, ali katolički branitelji tih institucija
bi trebali imati na umu da je moguće biti i premalo kritičan.
Moraju upamtiti da se iz perspektive katoličkog socijalnog nauka,
prirodni zakon oslanja na temelje neke održive teorije prirodnog
prava – i kako prirodna namjena ili smisao određuje sadržaj
prirodnog zakona i prirodna prava. Moraju se sjetiti da temeljna
jedinica pravednog, slobodnog i zdravog društva nije individualac –
za svaki slučaj da naglasimo da nije niti "zajednica" –
nego obitelj, i da ne postoje prirodna prava koja bi mogla opravdati
društvene pokrete ili vladine politike koje su destruktivne za
stabilnost obitelji. Istina je da liberalne političke institucije i
kapitalistička ekonomija mogu pronaći čvrste temelje u katoličkom
prirodnom pravu, ali također je točno da ne smijemo dopustiti repu
liberalnog kapitalizma da njiše psa prirodnog zakona. "