Tri puta(katoličkih) hura za kapitalizam

Posljednjih mjeseci rasplamsala se neformalna debata na internetu među tradicionalnim katolicima o ekonomiji. Ukratko, pitanje glasi je li slobodno tržište u skladu sa katoličkim načelima. Nakon što sam već opširno pisao o tome u članku za prošlogodišnji konferenciju(Austrian Scholars Conference), sada ću se ograničiti na nekoliko osnovnih stvari.  

Postoje neki katolički konzervativci koji izgleda misle da se bore za tradicionalni katolicizam odnosno protiv liberalizma(i prosvjetiteljstva) kada se protive slobodnom tržištu i zagovaraju neku alternativu, obično takozvani "distributizam" G.K.Chestertona i Hilairea Belloca, prema kojem je najbolje za društveni sustav da je produktivno vlasništvo široko raspršeno umjesto da je centralizirano. Ta dva pisca opravdano uživaju veliki ugled u katoličkom svijetu zbog svojih izvanrednih tekstova o nizu tema, iako naravno nisu imali nikakvog formalnog obrazovanja iz ekonomije. Carl Menger je 1871. godine napisao Principles of Economics, rad velikog genija pokrenuo je Austrijsku školu ekonomije, ali relativno je malo katolika(koji se bave takozvanim "socijalnim pitanjem") pokušalo ozbiljno se pozabaviti sa njim, ako su uopće bili svjesni da postoji. Oni koji su pisali o distributizmu kroz posljednje mjesece izgleda dijele njihovo nepoznavanje, ne citirajući nijedan ekonomski tekst – kao da bi disciplina posvećena primjeni ljudskog razuma na problem oskudice u svijetu mogla sama po sebi biti u neprijateljstvu sa Katoličkom vjerom.

Čak i ako prihvatimo distributističku pretpostavku kako su velike tvrtke progutale manje, nije nimalo očito da je za čovjeka bolje da vodi svoj posao nego da radi za nekog drugog. Moguće je da čovjek može bolje skrbiti za svoju obitelj ukoliko nema svoju tvrtku ili ne radi po cjelodnevnom rasporedu na svojoj farmi, djelomice zato što neće biti uništen u slučaju da njegovo poduzeće doživi zatvaranje, a djelomično zato što će nesumnjivo imati više slobodnoga vremena za obitelj nego što bi imao da odgovara i brine o svojoj tvrtki. Dakle sigurno je kako se tu bavimo stvarima koje ovise o okolnostima pojedinca, ne možemo samo tako generalizirati.

Pretpostavimo da je "distributizam" bio na snazi za vrijeme Industrijske Revolucije u Britaniji u kasnom 18. stoljeću; slušali bi neprestane tužaljke o sve većoj koncentraciji ekonomske moći i dramatičnom porastu broja ljudi koji rade za plaću. Vjerojatno ne bi čuli o stvarnim uvjetima tih ljudi koji su tražili zaposlenje u tvornicama. Nisu bili dovoljno sretni da zarađuju na svojim farmama, a njihove obitelji im nisu mogle pružiti potrebne vještine da postanu neovisni trgovci i vode male trgovine koje oduševljavaju distributiste. Dakle da nisu imali priliku raditi za plaću, oni i njihove obitelji bi jednostavno umirali od gladi. Stvar je toliko jednostavna. Kapitalizam, a ne distributizam, je doslovno spasio te ljude iz krajnje bijede i omogućio ogroman porast broja stanovnika, očekivanog životnog vijeka, zdravlja i standarda življenja kojeg je osjetila Engleska i koji se poslije proširio po Europi.

U knjizi kojom ispravlja ljevičarskupristranost zapisa o Industrijskoj Revoluciji, nobelovac F.A. Hayek naglašava;

"Proletarijat kojeg je kapitalizam navodno 'stvorio' nije bio onog obujma kojeg bi bio bez kapitalizma, i koji ga je spustio na nižu razinu; radilo se o dodatnoj populaciji koje se mogla povećati zato što je došlo do novih prilika za zapošljavanje u kapitalizmu."

Ludwig von Mises naglašava istu ključnu stvar:

"Izvrtanje je činjenica tvrditi kako su tvornice odvojile kućanice od jaslica i kuhinje, i djecu od igranja. Te žene nisu imale sa čime kuhati i nahraniti svoju djecu. Ta djeca su živjela u bijede i gladovala. Njihovo jedino utočište je bila tvornica. Spasila ih je, u doslovnom smislu riječi, od gladi ... činjenica je da su za onaj dio populacije koji nije mogao pronaći svoje mjesto u postojećem sustavu, tvornice bile spas. Ti ljudi su nahrlili prema tvornicama jedino iz želje da pobošljaju svoj standard življenja."

Distributizam bi u tom slučaju odredio tešku sudbinu onim ljudima za koje tvrdi da im želi pomoći.

Distributisti također napadaju ozloglašeni "motiv profita", temu koja dominira mnogim mračnim holivudskim filmovima. Jedan kritičar zapisuje; "Ako misliš da je djelovanje zbog profita opravdano u Kristovim očima onda si žalosno obmanut."

Čak niti distributist ne bi negirao – s obzirom da ne može – kako je moralno dopustiva da osoba želi unaprijediti svoju poziciju, i zbog sebe samoga i zbog svoje obitelji. Štoviše, restauracija katolicizma(zbog trenutnih poteškoća) će sigurno zahtijevati podršku bogatih ljudi koji će financirati fakultete i druge spasonosne programe, a to bogatstvo je potrebno nekako priskrbiti.

No, bez "motiva profita" ne postoji način kako biti siguran da će se taj moralno legitimni cilj(za unapređenjem svoje pozicije i osiguravanjem svoje obitelji) slijediti na način od kojeg će koristi imati društvo kao cjelina, a ne samo ta osoba. Kroz godine je nastala prava mala industrija posvećena ismijavanju Smithove "nevidljive ruke" pomoću koje je Smith pokušao opisati koristan proces u kojem želja svakog čovjeka da poboljša svoj položaj rezultira i prednostima za ljude oko njega; neki moralisti čak tvrde kako činjenica da pekar peče kruh ne zbog univerzalnog dobročinstva nego iz svoje želje za profitom znači da se nalazi u jako lošem stanju što se tiče moralnosti.

No, postoje samo dvije opcije: čovjek može slijediti svoj cilj bez obziranja na potrebe i želje svojih bližnjih, ili može djelovati s obzirom na te potrebe. Nema treće opcije. Tražeći da "poveća dobit", motivacija koju rutinski tretiraju kao strašnu pošast civilizacije, čovjek osigurava da se njegovi talenti i resursi usmjere prema područjima za koja su njegovi susjedi pokazali najveću potrebu. Drugim riječima, sustav cijena, i sustav profita i gubitka koji je posljedica toga, tjera ga da planira svoje aktivnosti u skladu sa iskazanim potrebama društva i u interesu najboljeg upravljanja stvarima na zemlji. Na taj način racionalna i civilizirana društva osiguravaju da se resursi raspodjele ne prema nekom proizvoljnom planu nego prema potrebama ljudi. Profit tako omogućuje mirnu društvenu suradnju i najefikasniju uporabu ograničenih resursa. Bez toga, kao što je Mises pokazao u svom klasičnom eseju o nemogućnosti ekonomskih izračuna u socijalizmu, civilizacija se doslovno vraća u barbarstvo.

Štoviše, nijedan katolik ne bi negirao da je život u kojem se predajete užitcima moralno inferioran životu u kojem svoje bogatstvo ulažete u produktivnu svrhu. Ali čak i spominjanje tog prigovora je skretanje pozornosti sa pravog problema. Trebalo bi biti očito da priznavanje "motiva profita" ne znači reći da bi ljudi trebali brinuti samo o novcu, ili da je novac važniji od Boga, ili neku drugu takvu glupost. Kao što je Mises objasnio;

"ogromna većina teži za većom i boljom opskrbom hrane, odjeće, domova i drugih materijalnih sadržaja. Kada kažu da je rast standarda ljudi napredak i poboljšanje, ekonomisti se ne zalažu za zli materijalizam. Oni jednostavno utvrđuju činjenicu kako su ljudi motivirani željom da poboljšaju materijalne uvjete svoje egzistencije. Prosuđuju odredbe na temelju onoga što ljudi pokušavaju postići njima. Onaj tko prezire pad smrtnosti novorođenčadi i postepeno nestajanje gladi i bolesti može prvi baciti kamen na materijalizam ekonomista."

Stvar je u tome da, s obzirom da znamo kako čovjek ima opravdane razloge da traži najveći povrat svoje investicije, ili da zarađuje najveću plaću; umjesto da trošimo vrijeme na nerazumna i nevažna prigovaranja o pohlepi ljudi u svijetu – što je stvar moralne filozofije, a ne ekonomije- onda moramo iskoristiti ljudski razum da naučimo kako ta posve moralna želja pridonosi društvenoj koristi tako što ćemo osigurati da ljudi proizvode nešto što je društvu potrebno, a ne nešto čega društvo već ima u izobilju. Kada tako postavimo stvari, sustav profita i gubitka u ekonomiji koja se temelji na podjeli rada(što je neizostavna institucija civiliziranog društva), odjednom izgleda ne samo izrazito moralnim nego zapravo i obveznim; vjerojatno zato protivnici kapitalizma nikada ne predstavljaju tako stvari.

Ukoliko mehanizam koji je poboljšao standard života u razvijenom svijetu kroz posljednja dva stoljeća ne mislimo zaustaviti, onda je bitno shvatiti kako funkcionira. Takvo uvažavanje neophodnih aspekata slobodne ekonomije nedostaje kod većine predstavnika distributizma - koji u svojoj želji da prikažu tržište kao mjesto neprestane "eksploatacije" i "pohlepe" dosljedno zanemaruju priznati mu postignuća i vrline. R. Tawneyev opis Lutherova gnjeva i nepoznavanje ekonomije je možda prikladan ovdje; "Suočen sa složenošću vanjske trgovine i financijskih organizacije, on je poput divljaka kojemu je predstavljen dinamo ili parni stroj. Previše je ljut i preplašen da bi osjetio znatiželju. Pokušaji da mu se objasne mehanizmi samo rezultiraju bijesom; jedino što može je ponavljati kako je vrag u tome; i da se dobar kršćanin neće petljati sa misterijem bezakonja."

Pape su više puta primjećivali kako je teže čovjeku povećati vrline i spasiti dušu kada žive u krajnjoj bijedi, tako da bi očekivali da će današnji katolici cijeniti vrijednost sustava koji je omogućio najveće bogatstvo koje je svijet ikada vidio – uključujući zapanjujući porast životnog vijeka, unosa kalorija, kvalitete stanovanja, obrazovanja, pismenosti, i mnogobrojnih drugih stvari, kao i dramatično smanjenje infantilnog mortaliteta, gladi i bolesti. Suprotno onome što propagandisti tvrde, ništa nije očitije od činjenice kako su najviše koristi od kapitalizma imali siromašni.

Donald Boudreaux je nedavno ponudio koristan misaoni eksperiment; Pretpostavite da nekom pretku iz 1700. godine možemo pokazati tipičan dan u životu Bill Gatesa. Bez sumnje bi bio impresioniran onime zbog čega je Gatesov život jedinstven, ali vjerojatno bi najveći utisak na njega ostavila činjenica da Gates i njegova obitelj nemoraju nikada brinuti o tome da će umrijeti od gladi; da se mogu svaki dan okupati; da imaju više kompleta čiste odjeće; da imaju čiste i zdrave zube; da nemaju (osjetan)rizik od bolesti poput velikih boginja, dječje paralize, difterije, tuberkuloze, tetanusa i hripavca; da je vjerojatnost Melinde Gates da umre pri porodu šezdeset puta manja nego što bi bila 1700-te; da dijete rođeno u toj obitelji ima četrdeset puta veće šanse da preživi djetinjstvo nego što bi imalo u predindustrijskom razdoblju; da Gatesovi imaju u svom kućanstvu frižder i zamrzivač(da ne spominjemo mikrovalnu, perilicu suđa, radio i televizor); da Gatesov radni tjedan traje samo pet dana i da obitelj odlazi svake godine na par tjedana odmora; da se njegova djeca formalno obrazuju više od desetljeća, da Gatesovi mogu putovati zrakom do dalekih zemlji za samo par sati; da mogu bez problema pričati sa ljudima koji su udaljeni kilometrima; da stalno uživaju u predstavama najboljih glumaca i glumica; da Gatesovi mogu, kada god i gdje god požele, slušati Beethovenove sonate, Puccinijeve opere ili Sinatrine balade.

Drugim riječima, ono što bi impresioniralo našeg posjetitelja iz drugog razdoblja su aspekti Gatesova života koje taj div softverske industrije dijeli sa običnim amerikancima. Kada razmislite o razlikama koje su bile prisutne između bogatih i siromašnih prije Industrijske revolucije, onda shvatite kako je mit da "kapitalizam povećava nejednakost" obična neuka laž.

Ispod svog tog kritiziranja tržište vreba naivnost razmišljanja vezanog uz državu, razmišljanja za kojeg je teško vjerovati kako dolazi od ozbiljnog katolika. Trenutna državna aparaturu, bilo da je vode demokrati ili republikanci, teško može biti privlačna bilo kome tko ima konzervativna mišljenja, bio on katolik ili ne. Privatne tvrtke, čak i najveće, mogu bankrotirati – kao što je nedavno bankrotirao K Mart, događaj koji je sigurno pružao određeno zadovoljstvo kritičarima trgovačkih lanaca. Ipak, male su šanse da američka vlada izgubi svoj posao. Čak i ako pretpostavimo da je kontrola ekonomije dobra ideja, prijedlog da trenutnom režimu moramo dati još više moći, ili da takva moć ne bi bila zlorabljena(možda će donatori političara misteriozno izbjeći kontrole?), zahtjeva puno veće opravdanje od onoga kojeg trenutno možemo čuti. Recite što želite o raznim velikim korporacijama, ali one nisu odgovorne za oduzimanje 40 posto mojeg prihoda za razne programe koje smatram moralno odvratnim; one ne pokreću agresivne ratove protiv nacija trećeg svijeta, ne nadgledaju školski sustav koji proizvodi oglupljene "multikulturalne" idiote. Činjenica da netko želi dati takvoj vlasti još više moći, iz bilo kojeg razloga, pokazuje duboki nedostatak mudrosti, prosuđivanja i zdravog razuma.

Oni koji žele podupirati lokalne i male poljoprivrednike to rade već dva desetljeća tako što organiziraju zajednice koje podržavaju poljoprivrednike, i to rade dosta uspješno. Sasvim dobrovoljno, ljudi koji žele podržati lokalne poljoprivrednike plate nekoliko stotina dolara na početku godine kako bi poljoprivrednik skupio potreban kapital; a zauzvrat dobivaju lokalno uzgojene proizvode tijekom cijele godine. Organizatori tog pokreta, umjesto da troše svoje i naše vrijeme žaleći se kako je potrebno državno uplitanje, odlučili su stvarno nešto i učiniti: osmislili su dobrovoljni program koji je imao dosta uspjeha diljem države. Ukoliko distributisti misle da je njihova pozicija opravdana kao što tvrde onda im taj primjer može pružiti model kako se mogu organizirati i utrošiti svoje vrijeme.

U svojoj sjajnoj povijesti ekonomske misli, Murray Rothbard je detaljno istaknuo doprinose španjolskih skolastičara, čije su kritičke spoznaje o mnogim ključnim ekonomskim temama nešto čime bi se katolici trebali ponositi. No, kako su takvi pisci bili za ekonomsku slobodu, distributisti ih ignoriraju. Radi se o pravoj šteti s obzirom da su ti teolozi željeli postaviti moralne principe, ali i razumjeti mehanizme o kojima raspravljaju. Nedavne enciklike poput one pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, su također počele izražavati shvaćanje uloge cijena, poduzetništva i različitih aspekata tržišne ekonomije, time potvrđujući ono što obrazovani ljudi diljem svijeta polako počinju uviđati. Samo kroz istinsko razumijevanje mehanizama slobodne ekonomije, a ne njihovih karikatura, možemo razumno raspravljati o moralnoj dimenziji ekonomije.

Autor je Thomas Woods, izvorni članak ovdje.

PS

Woods se tu posebno obračunava sa distributizmom(o toj ideji ukratko na wiki, ili još puno linkova na  kolegiju sveučilišta Notre Dame), u članku Catholics and Capitalism se bavi istim problemom i daje slične zaključke, ali ovako počinje članak;

"Katolici imaju veliku slobodu u raspravljanju o ekonomskim pitanjima, to može potvrditi svatko tko je istraživao povijest katoličke ekonomske misli. Da, postoje intervencionisti poput Wilhelma von Kettelera u kasnom 19. stoljeću, ali postoje i španjolski skolastičari iz šesnaestog stoljeća koji su bili naklonjeni slobodnom tržištu – njihova stajališta su vješto opisana u briljantnoj knjizi Alejandra Chafuena; Faith and Liberty: The Economics of the Late Scholastics (2003). Kasni skolastici se nisu pojavili slučajno jer su se dva najveća ekonomska mislioca kasnog Srednjeg Vijeka; Sv. Antonio iz Firence i Sv. Bernardino Sijenski, slagali sa njima u problemima vezanim uz cijene, plaće, novac i poduzetništvo.

Nemam nikakvih problema sa žustrom i živahnom raspravom o ekonomskim pitanjima, kao ni o bilo kojoj drugoj temi, ali imam problema sa prijedlogom nekih autora koji tvrde kako postoji samo jedan ekonomski sustav kojeg katolici mogu podržavati. Ne čini mi se izglednim da netko tko je upoznat sa širokim rasponom katoličke ekonomske misli kroz stoljeća može doći do tog zaključka, katolički stavovi po tom pitanju su bili izuzetno raznoliki."

Dakle zaključak je da katolici mogu(što i jesu radili kroz povijest) podržavati razne ekonomske sustave.

Povezani su i članci Murray N. Rothbarda;

• Catholicism and Capitalism
• The Progressive Era and the Family (posebno je zanimljivo kako su protestani odlučili smanjit udio katolika u društvu)
• Catholicism, Protestantism, and Capitalism

Kao što sam već prije pisao, pogrešna je ideja kako je odjednom došlo do znanstvene revolucije, slična priča se ponavlja i za Adama Smitha i ekonomiju, naravno da je i Smith imao svoje prethodnike. Rothbard ovako izlaže katoličku vezu sa kapitalizmom;

1. Smithov laissez-faire i prirodni zakon potječu od kasnih skolastičara i katoličkih fiziokrata
2. katolici su razvili teoriju granične korisnosti, ekonomiju subjektivne vrijednosti i ideju da pravednu cijenu određuje tržište(dok su se britanski protestanti držali teorije da rad određuje vrijednosti, pod utjecajem kalvinizma)
3. neki od "najdogmatičnijih" teoretičara laissez-faire su bili katolici: od fiziokrata do Bastiata
4. kapitalizam je počeo u talijanskim(katoličkim) gradovima u 14. stoljeću
5. prirodna prava i ostala racionalistička razmišljanja potječu od skolastika