Istospolni brakovi - a što sa djecom?

"Od svih argumenata protiv istospolnih brakova, najuvjerljiviji je onaj kako šteti djeci. Ako djeca imaju pravo na nešto, onda je to započeti život sa majkom i ocem.

Smrt, razvod, napuštanje, neke pogreške u životu – sve to lišava djecu majke ili oca, ali samo istospolni brak bi zakonski osigurao da djecu od rođenja lišavamo bilo majke bilo oca.

Zašto onda pravo djeteta da započne život sa majkom i ocem nema nikakav utjecaj na milijune ljudi koji ili zagovaraju istospolne brakove ili se ne mogu odlučiti po tom pitanju?

Među gay aktivistima razlog je narcizam. Iako gayevi već imaju pravo na odgajanje djece bez roditelja suportnog spola i pravo da usvajaju djecu, gay aktivisti žele da društvo pojačaju jedno-spolno roditeljstvo sa najvećim pečatom obobrenja – brakom. Za gay aktivista, činjenica kako dijete prolazi najbolje sa dobrim ocem i dobrom majkom nema nikakvo značenje (ili još gore, to negiraju). Jedino što je važno je ono što je dobro za gayeve.

A što sa heteroseksualcima koji podržavaju istospolni brak? Ignoriraju pitanje utjecaja na djecu zato što se ili ne žele baviti time ili su toliko zastrašeni oslobađajućim trojstvom – "jednakost", "prava" i "tolerancija" – pa čak i dječja dobrobit nije problem.

Zagovornici istospolnih brakova dakle imaju puno dobrih razloga da ne pričaju o djeci. Čak ni najstrastveniji zagovornici ne tvrde kako je bolje za dijete da ima dvije majke bez oca ili dva oca bez majke.

No, zagovornici istospolnih brakova će odgovoriti, da iako djeci možda neće biti bolje, bit će im jednako ako žive sa dva oca i bez majke ili sa dvije majke i bez oca.

Međutim, ova tvrdnja je nepoštena. Toliko nepoštena da vodi do određene kognitivne disonance među mnogima koji je podržavaju. S jedne strane, oni stvarno ne vjeruju da su majke (ili očevi) beskorisni, a ne žele ni lagati. S druge strane, znaju da moraju reći kako otac i majka nisu bolji od dva isto-spolna roditelja ili će izgubiti javnu podršku za istospolne brakove. Kada bi priznali očitu istinu – da će istospolni brakovi značiti kako društvo pravno i namjerno lišava djecu bilo majke bilo oca – malo amerikanaca bi podržalo pravnu redefiniciju braka i obitelji.

Dakle, zagovornici istospolnih brakova sada tvrde kako djeca ne funkcioniraju bolje sa majkom i ocem.

Kako bi poduprijeli ovu apsurdnost, stalno pitaju, "Gdje su vam studije" koje dokazuju kako su djeca uspješnija sa ocem i majkom? Ne samo da takve studije ne postoji, tvrde oni, nego zapravo "studije pokazuju" kako djeca koju odgajaju roditelji istog spola su podjednako uspješna kao i djeca koju odgajaju otac i majka.

No, i ova tvrdnja je nepoštena.

Kao što je profesor Don Browning (University of Chicago) nedavno napisao u članku za The New York Times, “Ne znamo gotovo ništa" o učincima istospolnog roditeljstva na djecu.

"Obujam socioloških spoznaja o istospolnom roditeljstvu," tvrde on i koautor, "je u najboljem slučaju oskudan..." Ne postoje rigorozne, velike studije o učincima istospolnog roditeljstva na djecu.

Steven Nock, vodeći znanstvenik sa University of Virginia, zapisao je u ožujku 2001 nakon temeljnog pregleda da svaka studija koja se bavi tim pitanjem "sadrži barem jednu fatalnu pogrešku" i "nijedna od njih nije provedena u skladu sa opće prihvaćenim standardima znanstvenog istraživanja."

Dakle tvrdnja kako "studije pokazuju" da djeca nisu uspješnija sa majkom i ocem je činjenično pogrešna kao što je i moralno odbojna. Zašto su onda mnogi prevareni njome? Zato što "studije pokazuju" postaje utočište onima kojima se ne da misliti. Stalno čujem takav nedostatak razmišljanja od više obrazovanih ljudi koji zovu moju radio emisiju koji odbijaju razmišljati o nekom pitanju, ili dati moralni sud, bez da prvo vide što "studije pokazuju".

No, misle li oni stvarno da je majka beskorisna ukoliko dijete ima dva oca, ili da otac nije potreban ako dijete ima dvije majke? Ideja da muškarci i žene nemaju potpuno različite doprinose odgoju djece je toliko apsurda tako da je zastrašujuće koliko puno dobro obrazovanih – i samo dobro obrazovanih – vjeruje u nju.

Argument kako djeca nemaju koristi od imanja i majke i oca ignorira ono što je najbolje za djecu."

Izvorni članak ovdje.

PS

Članak je napisan 2005.godine tako da su u međuvremenu napravljene neke nove studije. Ipak, prigovori nekih ljudi koji su pročitali stotine studija o tom pitanju (i u tom razdoblju, ponavljam članak je stariji) kažu kako svi imaju pogreške i nisu u skladu sa opće prihvaćenim standardima znanstvenog istraživanja, odnosno; nisu napravljeni na reprezentativnom uzorku, ograničeni su u mjernim faktorima, ne uzimaju objektivne mjere i nema dugotrajnih studija.  

Često se spominje istraživanje (prošle godine) koje je pokazalo kako je djetetu bolje odrastati sa dvije majke nego sa heteroseksualnim roditeljima. Problem sa tom studijom je što su majke same ocjenjivale ponašanje djece i što su se majke same prijavile za studiju tako da u istraživanju nije korišten reprezentativan uzorak i ne postoji objektivno vrednovanje. Također su pri zaključku ignorirali socioekonomske razlike između majki(visokoobrazovane, dobrostojeće bjelkinje sa razvijenog područja koje su se javile za studiju vs. rezultati za populaciju sa drugačijim uvjetima, genetsku komponentu neću ni spominjati). Unatoč tome, došli su do hrabrih zaključaka kako je djeci bolje u obiteljima sa dvije majke.

Još jedan zaključak je kako je djeci najbolje kad su planirana, lezbijski parovi koji kroz umjetnu oplodnju dođu do djece moraju planirat postupak tako da se više i angažiraju oko djece dok to ne mora biti slučaj kod "neželjene" djece heteroseksualnog para. Mislim da (kakvi god) rezultati studija neće previše utjecati ni na jednu ni na drugu stranu, čak i ljudi koji provode takva istraživanja vjeruju da bi istopolnim parovima trebalo iz principa dopustiti djecu i da su istraživanja kao argument nepotrebni. Nisam ni siguran da će činjenica da dvije bogate i obrazovane lezbijke mogu odgojit dijete koje ima visok prosjek u školi uvjerit konzervativce da je jednospolno roditeljstvo dobra stvar. Posebno jer konzervativci nisu oduševljeni argumentom kako je samo "ljubav" (pojam koji valjda znači svakome pustit da radi što god želi) potrebna da se svi problemi svijeta riješe. (Zar samohrani roditelji ne vole svoju djecu kad postoje razlike? Zašto samo dva roditelja, a ne više?)

Zapravo mi već i sami parametri uspoređivanja nisu najjasniji, pretpostavljam da bi i ostvarivanje državnih jaslica o kakvim su još stari grci sanjali moglo rezultirati odgojem djece koja će zadovoljavat određene kriterije bolje nego dijete odraslo sa svojim roditeljima, ali nisam siguran da bi puno ljudi htjelo živjeti u takvom društvu (barem ne za sada).  

Bilo kako bilo, ne vidim zašto bi dijete trebalo odrastati u zajednicama sa dva oca ili dvije majke kada može odrastati uz majku i oca.

"Prava" istospolnih brakova su besmislena

U svim državama([SAD-a]) u kojima se glasovalo o gay brakovima ove godine, rezultat je bio protiv - kao što bi i trebao biti.

Od svih tobožnjih argumenata za gay brakove, najneiskreniji je argument kako se radi o pitanju jednakih prava. Brak nije pravo kojeg vlada proširuje na pojedince. Radi se o restrikciji nad pravima koja već imaju.

Ljudi koji jednostavno žive zajedno mogu se dogovoriti kako god žele, bilo da su heteroseksualni ili homoseksualni. Mogu podijeliti svoje stvari 50-50 ili 90-10 ili kako god žele. Mogu svoje zajednice učiniti privremenima ili trajnima ili se dogovoriti da mogu prekinuti kada god žele.

Brak je ograničenje. Ukoliko moja žena kupi auto sa svojim novcem, po postojećim zakonima ja automatski posjedujem pola toga auto, neovisno o tome glasi li auto na mene. Bilo da je taj zakon dobar, loš, ili indeferentan, radi se o ograničenjima naše slobode da uredimo odnose kako bi mi željeli. To je samo jedna od mnogih odluka koju bračni zakoni uzimaju iz naših ruku.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon mijenja ne na temelju logike nego iskustva. Bračni zakoni su se razvili kroz stoljeća iskustva sa parovima suprotnog spola – i djece koja su rezultat takvih zajednica. Društvo iskazuje svoj interes tako što ograničava opcije odlučivanja para.

Društvo nema takvog interesa u ishodu zajednice između dvoje ljudi istog spola. Prenošenje svih tih zakona na istospolne parove imalo bi podjednako smisla kao prenošenje pravila košarke na nogomet.

Zašto gay aktivisti žele da se njihove opcije ograniče bračnim zakonima kada mogu sami osmisliti svoje ugovore sa vlastitim odredbama i mogu održati kakvu god ceremoniju žele da bi to proslavili?

Ne radi se o pitanju individualnih prava. Ono što aktivisti traže je službeno društveno odobrenje njihovog načina života. Ali to je antiteza jednakih prava.

Ako vi imate pravo na nečije odobravanje onda oni nemaju pravo na svoje vlastiti mišljenje i vrijednosti. Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.

Retorika "jednakih prava" je postala put kojim razne skupine postižu posebne privilegije tako da je vjerojatno bilo neizbježno da gay aktivisti krenu tim putem. Uspjelo im je. Već su uspjeli dobiti puno više vladinog novca za AIDS nego za ostale bolesti koje ubijaju puno više ljudi.

Već je odavno došlo vrijeme da prestanemo sa igrama riječi o jednakim pravima koje vode do posebnih privilegija.

Usput, nije uopće jasno koliko homoseksualaca zapravo želi brak, unatoč tome što gay aktivisti guraju to pitanje. Ono što aktivisti stvarno žele je pečat prihvaćanja homoseksualnosti kao sredstva širenja stila života(koji je čak postao i opasan u ovo vrijeme raznih bolesti).

Već su postigli znatan uspjeh u našim javnim školama u kojima se provode razni programi poput "edukacije o AIDS-u" i sličnih kojima je cilj promoviranje homoseksualnosti. U nekim slučajevima, gay aktivisti dolaze u škole, ne samo da promoviraju homoseksualnost kao ideju nego da ih informiraju o njihovim lokalnim okupljalištima

Ne postoji granica što ljudi neće učiniti ukoliko im to dopustite. Činjenice da naše škole, koje ne uspijevaju obrazovati našu djecu na razini kojoj to rade u drugim državama, imaju vremena promovirati homoseksualnost je stvarno zapanjujuća.

Svaka interesna skupina ima motivaciju da nešto uzme od društva kao cjeline, neki će biti zadovoljni sa tek nešto novca poreznika, ali drugi će pak željeti rastaviti dio strukture vrijednosti zbog kojeg je društvo održivo.

Možda ne žele srušiti cijelu strukturu, samo se osloboditi dijelova koji ometaju njihov stil, ali kada bezbroj grupa počne rastavljati dijelove strukture koje im se ne sviđaju onda možemo očekivati društveni kolaps kakav je vidljiv i u povijesti i u drugim dijelovima svijeta našeg vremena.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak. (Pretpostavljam da bi nekog moglo zbuniti ovo "promoviranje homoseksualnosti", ali piše u kombiniciji sa "kao stil" odnosno "kao ideju" tako da se očito misli na širu sliku koju takvi aktivisti promoviraju.)


U još jednom sličnom članku se pozabavio argumentom o "diskriminaciji";

Argument kako postojeći bračni zakoni "diskriminiraju" homoseksualce brkaju diskriminaciju ljudi sa pravljenjem razlike između različitih vrsta ponašanja.

Svi zakoni razlikuju različite vrste ponašanja. Koju drugu svrhu zakoni imaju?

Pitanje nije trebamo li gayevima dopustiti da se vjenčaju, mnogi gayevi su već vjenčani sa osobama suprotnog spola. Isto tako, heteroseksualci koji bi se možda željeli vjenčati sa osobom istog spola kako bi postigli neki efekt također to neće moći učiniti, baš kao ni gayevi.

Pravo pitanje je trebamo li redefinirati brak – i ako to učinimo zbog gayeva, zašto ne i zbog poligamista? Zašto ne i za razne druge skupine?

Sveprisutno je oglašavanju na televiziji u Kaliforniji za "gay brakove" u kojima prikazuju crnce kako na njih laju policijski psi za vrijeme građanskih marševa i tako impliciraju da homoseksualci trpe istu diskriminaciju danas, ali ta analogija je potpuno pogrešna.

Crnci su morali sjediti na kraju busa zato što su bili crni. Radili su upravo istu stvar koju su radili i bijelci – vozili su se autobusom. Zbog toga se radilo o (rasnoj) diskriminaciju.

Brak nije pravo nego skup zakonskih obaveza koje su nametnute jer vlada ima svoj interes u zajednicama koje, među ostalim stvarima, imaju potencijal stvaranja djece (odnosno brinu se za budućnost nacije).

Istospolni "brak"

Nakon što je veliki broj državnih sudova([SAD-a]) odbio redefinirati brak tako da uključuje i istospolne zajednice stalno čujemo priče o "diskriminaciji".

Jednakost pred zakonom koju nam pruža Ustav se odnosi na ljude, a ne na ponašanje. Zakoni postoje upravo zato da diskriminiraju između različitih vrsta ponašanja.

Kada zakon dopušta automobilima da se voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu stvar, tada se ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog bicikla i uđe u auto može se voziti po autocesti baš kao i svi ostali.

U slobodnom društvu, puno stvari nije niti zabranjeno niti ih se olakšava. Smatra se da nisu predmet zakona.

Homoseksualci su bili najsmisleniji kada su tvrdili kako se zakon nema što uplitati u odnos između odraslih osoba koje daju svoj pristanak. Sada žele da zakon stavi pečat odobrenja njihovom ponašanju, ali nitko nema urođeno pravo da dobije odobravanje ostalih.

Zašto se uopće smatra da je brak nešto čime se mora baviti zakon? Zato što država ima interes u tome kakvi će biti rezultati određenih zajednica, neovisno i odvojeno od interesa samih uključenih stranaka.

U nedostatku institucije braka, pojedinci bi mogli urediti svoje odnose kako god to žele, bilo privremeno ili trajno, i podijeliti svoje svjetovne stvari na bilo koji način koji im padne na pamet.

Brak znači da se vlada upliće, ograničava ili čak propisuje različite aspekte međusobnog odnosa (jednog prema drugome) – a još veća ograničenja postavlja na odnos prema djeci koja mogu nastati kao rezultat takve zajednice.

Drugim riječima, brak nameće zakonska ograničenja, oduzima prava koja bi pojedinci inače imali. Ipak, zagovornici "gay brakova" prikazuju brak kao proširenje prava na koje oni imaju pravo.

Tvrde da su protiv "zabrane gay brakova", ali brak već stoljećima označava zajednicu muškarca i žene. Ne postoji "gay brak" kojeg bi mogli zabraniti.

Analogije sa zabranom međurasnih brakova su pogrešne. Rasa nije dio definicije braka. Zabrana međurasnih brakova je zabrana nekog ponašanja koje je inače dopušteno zato što je određena uključena osoba druge rase. Radi se o diskriminaciji protiv ljudi, a ne ponašanja.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon ne razvija logikom nego iskustvom. Veliki broj zakona nastao je i evoluirao kroz stoljeća, na temelju iskustva sa muško-ženskim zajednicama.

Ne postoji razlog zašto bi se svi ti zakoni trebali primjenjivati i na drugačije zajednice, zajednice koje nemaju inherentnu mogućnost stvaranja djece ili inherentnu asimetriju odnosa između ljudi različitih spolova.

Unatoč pokušajima da se izbjegnu te asimetrije sa pomodnim frazama poput "trudnog para" ili "partnera", umjesto korištenja izraza muž i žena, te asimetrije se javljaju u mnogim oblicima i imaju razne posljedice, njima se zakon bavi na temelju iskustva, a ne teorija ili retorike.

Primjerice, žene tipično ulažu u obitelj tako što ograničavaju svoje sudjelovanje na tržištu rada, barem dok se brinu za malenu djecu. Istraživanja pokazuju da takve razlike još uvijek postoje i u ovo doba, čak i među ženama i muškarcima koji imaju postdiplomske titule sa Harvarda i Yalea.

U nedostatku bračnih zakona, muškarac bi mogao izbaciti svoju ženu kada poželi i ona bi izgubila desetljeća koja je uložila u njihovu vezu. Bračni zakoni nastoje nadoknaditi dio njenog ulaganja tako što dobiva alimentaciju ukoliko dođe do razvoda.

Oni koji razmišljaju o muškarcima i ženama kao apstrakcijama smatraju da bivši muž ima podjednako pravo na alimentaciju kao i bivša žena, ali što točno nadoknađujemo bivšim muževima?

I zašto bi se išta od svog tog iskustva odnosilo i na istospolne zajednice kada ne postoji ista inherentna asimetrija i ne postoji tendencija stvaranja djece?

Autor je Thomas Sowell, izvori članak.

O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima

"Već neko vrijeme razmišljam kako je libertarijanstvo (posebno društveno liberalno libertarijanstvo) nerješivo nedosljedno. S jedne strane, glavna poanta libertarijanstva je navodno ukloniti državnu prisilu iz naših života što je više moguće. Predstavlja se kao antiteza totalitarizmu.

S druge pak strane, lijevo nastrojeni libertarijanci također često žele ukloniti sve prisile i društvene pritiske koje dolaze od samog društva, a to je projekt koji zahtijeva puno uplitanja vlasti.

Libertarijanska potpora gay brakovima je vjerojatno najbolji primjer. Brak je institucija koja je nastala prije naše vlade. U postojećem obliku je nastala unutar organskog društva, a podržava je tradicija i kultura. Vlada samo prepoznaje tu instituciju jer se radi o temeljenom i integralnom dijelu našeg društva tako da ju je praktički nemoguće ne prepoznati.

Uvesti gay brak znači ukloniti instituciju braka kakva je definirana od strane društva, i zamijeniti je sa "institucijom" koju definira vlada. Institucija koja je rezultat tog uplitanja više nije ona koju vlada samo prepoznaje, nego ona koju vlada izmišlja.

Bit totalitarne agende je uništiti sve naravne tradicije i institucije, potpuno izložiti ljude stvarnosti koju definira i kontrolira država, tako da ne postoji ništa izvan ili iznad država čemu bi ljudi mogli biti odani.

Zamijeniti brak i obitelj sa državno-definiranom stvarnošću je zapravo Sveti Gral totalitarizma, zato što je obitelj (i brak) najvažnija središnja institucija u svim funkcionalnim društvima. Sve totalitarne države traže načine kako se uplesti u brak i obitelj kako bi ih uklonili jer su potencijalni konkurenti za lojalnost naroda.

Ukratko, očekivali bi da će nečuveno državno uplitanje u tkivo društva što je potrebno za gay brakove (nešto što ne bi samo po sebi postojalo), biti jedna od najvećih anti-libertarijanskih stvari koju možete zamisliti. Ipak, mnogi libertarijanci upravo to promoviraju. Ideja kako se vlada ne bi trebala nametati u društvu dolazi u sukob sa idejom kako bi svakome trebalo biti dopušteno da radi što god želi (pa libertarijanac odustaje od prve ideje).

Lijevo orijentirano libertarijanstvo nije uopće alternativa egalitarizmu, zapravo mu je identično. Poput egalitarista, lijevi-libertarijanac tvrdi da su sve ljudske želje jednake, ali kada želje ljudi dođu u sukob jedna sa drugom, ispadne da su neke jednakije od drugih, i onda moramo pozvati vladu da podrži "dobre" (odnosno ljevičarske) želje i potisne "loše" (konzervativne)."  

Razmišljanje preuzeto iz usputnog anonimnog komentara na jedan blogpost.

Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?

Uvodne napomene:

Tekst u nastavku je preuzet iz rada "What is Marriage?", autori su; Sherif Girgis(Princeton University Department of Philosophy), Robert George(Princeton University - Department of Politics), Ryan T. Anderson (University of Notre Dame Department of Political Science). Možete ga preuzeti ovdje(["download this paper" i ispunjavanje captche]).

Rad se bavi pitanjima poput; Što je to brak? Kako bi legalizacija homoseksualnog braka utjecala na Vas? Ako nije dopušteno istospolnim zašto je neplodnim parovima? Nije li brak što god mi kažemo da je? Zašto ne proširiti postojeće norme na gay zajednicu? i drugim sličnim pitanjima. Izdvojio sam samo jedan dio članka, reference na članke nisam pisao, ali ih možete pronaći u izvornom članku - baš kao i definicije koje koriste, a objašnjene su ranije u članku. Mislim da je izdvojeni dio jasan, ali za potpuno shvaćanje možete pročitati članak u cijelosti. (Pojam konjugalni brak sam prevodio kao tradicionalni brak). 

Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?

U ovom trenutku neki revizionisti odustaju od filozofskih napada na brak i jednostavno pitaju "Koja je šteta?" Čak i ako smo u pravu, je li provođenje našeg stajališta dovoljno važno da opravda emocionalne i druge poteškoće koje će neki možda iskusiti jer njihove spolne veze neće biti prepoznate? Zašto bi država trebala brinuti o nekom apstraktnom moralnom principu? Revizionisti često opisuju te prigovore sa pitanjem "Kako bi homoseksualni brakovi utjecali na vaš brak?" Prvo treba primijetiti kako to pitanje možemo postaviti i zagovornicima homoseksualnih brakova koji se protive, primjerice, poliamornim zajednicama: kako bi prepoznavanje takvih zajednica utjecalo na nečiji brak? Ako je takva vrsta pitanja presuđujuća protiv bračnog(eng. conjugal) stava o tome koje zajednice trebamo priznati, onda to možemo upotrijebiti i protiv revizionista. Zapravo takva pitanja ne potkopavaju nijedan od stavova jer, kao što će se implicitno složiti i mnogi revizionisti, javne institucije poput civilnog braka imaju veliki utjecaj na našu kulturu – što znači da utječu i na naše živote i odabire.

Zagovornici tradicionalnog stava odgovaraju na ovo pitanje navodeći kako će ukidanje postojećeg koncepta braka oslabiti društvenu instituciju braka, umanjiti vrijednost raznospolnog roditeljstva kao ideala, i ugroziti moralnu i vjersku slobodu. U nastavku kratak pregled na koji način;


1. Slabljenje braka

Nitko ne djeluje u vakumu. Mi svi preuzimamo razmišljanja (uključujući i ona o tome što je brak i što brak iziskuje od nas) iz kulturnih normi koje su djelomično oblikovane zakonom. Doista, i sami revizionisti to implicitno priznaju. Zašto bi inače bili nezadovoljni civilnim zajednicama za istospolne parove? Poput nas, oni shvaćaju da je državno prihvaćanje nekog koncepta braka bitno jer utječe na razumijevanje institucije braka u društvu. Redefiniranjem braka, zakon bi poručio kako je brak fundamentalno namijenjen emocionalnom zajedništvu, a ne tjelesnom ili djeci, i da se bračne norme odnose na takvu zajednicu. Kako su emocije nedosljedne, smatranje braka samo emocionalnom zajednicom bi dovelo do porasta bračne nestabilnosti – i pomutilo bi posebnu vrijednost prijateljstva, unije srca i uma.

Još važnije, kako ne postoji razlog zašto bi primarno emocionalne zajednice, kao ni obično prijateljstvo, bile trajne, ili ograničene na dvoje, takve norme braka bi imale sve manje i manje smisla. Kako bi ljudi sve manje shvaćali racionalnost takvih bračnih normi, ljudi bi osjećali sve manju obavezu da žive prema njima. I kako bi ljudi sve manje bili sposobni shvatiti vrijednost braka kao određene vrste zajednice, ljudi bi sve manje mogli prepoznati intrinzične razloga za ulazak u brak ili ostajanje u braku sa osobom za koju nemaju stalne jake osjećaje. Drugim riječima, pogrešna politika braka će narušiti razumijevanje vrste veza koje supružnici formiraju i održavaju što će vjerojatno dovesti do narušavanja poštivanja bračnih normi koje su nužne za opće dobro.

Filozofkinja Elizabeth Brake koja podržava zakonsko prepoznavanje veza bilo koje veličine, spolnog sastava i raspodjele odgovornosti tvrdi, "brak ne omogućuje samo pristup određenim pravnim mogućnostima; on također omogućuje partnerima da pokažu važnost svoje veze i zazivaju društveni pritisak na obvezivanje". Naravno, bračna politika može krenuti u krivom smjeru – i već je - na mnoge načine. Mnogi od današnjih javnih oponenata revizionističkog stava – primjerice Maggie Gallagher, David Blankenhorn, katolički biskupi – su se također suprostavili drugim pravnim promjenama koncepta braka. Ovdje se bavimo pitanjem istospolnih zajednica, ne zato jer su one same toliko bitne, nego jer se radi o temi žustrih rasprava čiji rezultati imaju široke implikacije na reforme koje bi ojačale našu bračnu kulturu.  

Istina je da su društvene i pravne promjene već umanjile veze koje su vezivali supružnike sa nečim izvan sebe, samim time sigurno i jedno za drugo, ali prepoznavanje istospolnih zajednica bi značilo uništavanje preostalih veza. U konačnici, pridržavanje bračnih normi je već u padu, posebno veza između braka, tjelesne zajednice i djece. Prihvaćanje revizionističkog stava ne bi samo umanjilo nego i uništilo te temelje, bez ikakve nade da će se okrenuti postojeći trendovi i očuvati društvena korisnost zdrave bračne kulture.

Korisnost braka se podjednako odnosi i na djecu i na supružnike; djeca najbolje prolaze po većini indikatora zdravlja i blagostanja kada žive sa vjenčanim biološkim roditeljima, a daljnja erozija bračnih normi bi nepovoljno utjecala na djecu, tjerala bi državu da ima veću ulogu u njihovom zdravlju, obrazovanju i općenito formiranju. Što se tiče odraslih, oni u najsiromašnijim i najranjivijim sektorima društva bi osjetili najteže posljedice; a općenito odraslima bi naštetili jer bi slabljenjem društvenog očekivanja koje podržava brak otežali pridržavanje bračnih normi.

2. Umanjivanje vrijednosti razno-spolnog roditeljstva kao ideala

Kao što smo vidjeli [Part I.B], pravnim priznavanjem tradicionalnog braka(eng. conjugal marriage) društvo učvršćuje ideju kako je zajednica muža i žene (kao pravilo i ideal) najprikladnije okruženje za odrastanje i podizanje djece – ideal čija je vrijednost snažno potkrijepljena najboljom dostupnom društvenom znanošću. Štoviše, primijetite kako potreba za usvajanjem (kada je taj ideal praktički nemoguć) nije argument da promijenimo definiciju civilnog braka, jedinstvena pravna struktura potpore i poticaja je namijenjena upravo jačanju idela, socijalno i praktično – minimizirati potrebu za alternativnim, pojedinačnim odredbama.  

Međutim, ako istospolno partnerstvo priznamo kao brak, ukinuli bi taj ideal iz zakona: nijedna javna institucija više ne bi učvrščivala ideju da djeca trebaju i majku i oca; da muškarci i žene u prosjeku imaju drugačije doprinose roditeljskom odgoju; i da dječaci i djevojčice trebaju i imaju koristi od majke i oca na različite načine.

U tom slučaju, ako neki nastave smatrati brak bitno povezanim uz djecu, poruka bi bila da je domaćinstvo dvije žene, ili dva muškarca, kao pravilo, podjednako prikladna za podizanje djece tako da nije važno (čak ni kao pravilo) odgajaju li djecu majka i otac, ili uopće odgajaju li ih roditelji različitog spola. S druge strane, ako se veza između braka i roditeljstva umanji, kao što mi mislimo da hoće, nijedna vrsta dogovora ne bi bila predložena kao ideal.

No oba načina razmišljanja bi bitno oslabila razinu društvenog pritiska i poticaja (kojeg ima institucija braka) na muža da ostane uz svoju ženu i djecu. Ukoliko djecu ne odgajaju oba roditelja, ona će trpjeti na načine opisane društvenom znanošću.

3. Ugrožavanje moralnih i vjerskih sloboda

Zbog toga što je državno neutralno vrednovanje po ovom pitanju (odgovarajućih oblika i normi brakova) nemoguće ukoliko će biti ikakvog bračnog zakona, ukidanje postojećeg razumijevanja braka bi značilo da su istospolne i raznospolne romantične zajednice ravnopravni pravi brakovi. Država bi tada morala smatrati sve koji zagovaraju postojeći oblik braka, netolerantnim osobama koje rade neosnovane i uvredljive razlike. Kao što su objasnili Marc Stern (American Jewish Committee) i mnogi drugi branitelji prava na savjest, to bi potkopalo vjersku sloboda i pravo roditelja na obrazovanje i odgoj svoje djece.

Već smo vidjeli kako su upotrijebili antidiskriminacijske zakona kao oružje protiv onih koji, zbog savjesti, ne mogu prihvatiti revizionističko razumijevanje spolnosti i braka: U Massachusettsu, katoličke udruge su bile prisiljene odreći se organiziranja usvajanja jer nisu želje, protivno uvjerenjima, smještati djecu u istospolne zajednice. U Kaliforniji, sud je presudio da škola može zabraniti učenikov rad koji govori protiv homoseksualnih radnji zbog štetnih primjedbi koje "se protive djelovanju škole ili pravima drugih učenika.", a još jednom u Massachusettsu, sud je odlučio da javne škole mogu podučavati kako su homoseksualne veze moralno dobre unatoč prigovorima roditelja koji se sa time ne slažu.

Stav kako zagovaranje tradicionalnog koncepta braka nije ništa drugo nego oblik mržnje (eng. bigotry) je toliko duboko ukorijenjena među revizionistima braka da je jedna priča u Washington Postu rezultirala osudama zbog novinarske pristranosti jer je implicirano kako je jedan zagovornik tradicionalnog braka "promišljen" i "razuman". Gnjevni čitatelj su uspoređivali opisani profil sa članom Ku Klux Klana. Kolumnist New York Timesa prozvao je zagovornike tradicionalnog braka mrziteljima(eng. bigots), čak je istaknuo jednog autora ovog članka po imenu. U isto vrijeme, organizacije koje zagovaraju pravno redefiniranje braka se opisuju kao organizacije za "ljudska prava" i protiv "mržnje". Implikacije su jasne: ako brak pravno redefiniramo, onda će vjerovanje koje je svako ljudsko društvo nekoć držalo o braku – da se radi o muško ženskoj zajednici – biti sve više smatrano dokazom moralne ludosti, zlobe, predrasuda, nepravde i mržnje.

Nabrojano nije predstavljeno kao argument za prihvaćanje tradicionalnog stava o braku, ako je naš stav pogrešan onda može biti opravdano da država ponekad tretira istospolne i raznospolne zajednice podjednako, a građani mogu opravdano ponekad smatrati suprostavljena razmišljanja štetnim. Ipak, s obzirom na naše argumente o tome što brak stvarno je, ovo su važna upozorenja o posljedicama prihvaćanja neutemeljenog koncepta braka. Ova razmatranja bi trebala motivirati one koji prihvaćaju tradicionalni stav, ali im nije lagano predvidjeti posljedice zakonskog ukidanja istog.

Ukratko, brak zaslužuje našu pozornost više od drugih moralnih ciljeva zato što je toliko dimenzija općeg dobra ugroženo ukoliko umanjimo moralnu istinu o braku. Iz istog razloga, izbjeći trenutne rasprave tako što ćemo potpuno ukinuti zakon o braku bi značilo pokazati krajnju nepromišljenost. Gotovo nijedno društvo koje je ostavilo nekog traga nije to učinilo bez nekog oblika regulacije seksualnih veza. Kao što smo pokazali u Part I.E.1 (i kao što sugeriraju podaci u Part I.B.2), dobrobit djece nam daje snažne promišljene razloge za pravno priznanje i zaštitu braka.


PS

Možete pronaći razne online snimke predavanja Roberta P. Georgea o ovome i sličnim pitanjima; primjerice The Clash of Orthodoxies(1.dio) - odnosno(Q&A) odgovor na pitanje koji su sekularni argumenti protiv istospolnih brakova u ovoj snimci -> (10) The Clash of Orthodoxies

Odškolovanje društva - Ivan Illich

Neke riječi su postale toliko fleksibilne da su prestale biti korisne; "škola" i "podučavanje" su takvi izrazi. Poput amebe mogu se uklopiti gotovo bilo gdje. ABM će naučiti ruse, IBM će naučiti djecu, i vojska može postati škola nacije.

Dakle potraga za alternativom u obrazovanju mora započeti sa dogovorom o tome što mislimo pod "škola". To možemo učiniti na više načina. Možemo nabrojati moguće funkcija koje ima moderni školski sustav, primjerice skrbništvo, selekcija, indoktrinacija i učenje. Mogli bi napraviti analizu klijenata i provjeriti koja od tih mogućih funkcija pomaže ili odmaže učiteljima, zaposlenicima, djeci, roditeljima ili profesijama. Mogli bi istražiti povijest Zapadne kulture i prikupljene podatke iz antropologije kako bi pronašli institucije koje su imale ulogu poput one koju danas provode škole. Konačno, mogli bi se prisjetiti mnogih normativnih izjava još od vremena Comeniusa, ili čak Quintiliana, i otkriti kojima se moderni školski sustav najviše približava. No, bilo koji od tih pristupa nas obvezuje da započnemo sa određenim pretpostavaka o odnosu između škole i obrazovanja(edukacije). Kako bi razvili jezik u kojem možemo govoriti o školama bez takvog stalnog pribjegavanja edukaciji, izabrao sam početi sa nečim što bi mogli nazvati fenomenologija javnih škola. Za tu svrhu definirati ću "školu" kao proces specifičan za određenu dob, povezan sa učiteljem, koji zahtjeva stalno pohađanje obaveznog nastavnog plana i programa.  

1. Škole grupiraju ljude prema životnoj dobi

To grupiranje počiva na tri nepokolebljive pretpostavke; Djeci je mjesto u školi. Djeca uče u školi. Djecu možemo podučavati samo u školi. Mislim da te neispitane pretpostavke zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Mi smo se navikli na djecu. Odlučili smo da bi trebali ići u školu, činiti ono što im kažemo, i ne bi trebali imati niti prihode niti svoje obitelji. Očekujemo da znaju svoje mjesto i da se ponašaju kao djeca. Sjećamo se, bilo nostalgično bilo ogorčeno, vremena kada smo mi također bili djeca. Od nas se očekuje da toleriramo djetinjasto ponašanje djece. Ljudska vrsta je, za nas, vrsta i pogođena i blagoslovljena sa zadatkom brige o djeci. Međutim mi zaboravljamo kako je naš trenutni koncept "djetinjstva" razvijen tek nedavno u Zapadnoj Europi i još nedavnije u Amerikama. (Za usporedbe povijesti modernog kapitalizma i modernog djetinjstva vidi Philippe Aries, Centuries 0f Childhood, Knopf, 1962.).

Djetinjstvo kao različito razdoblje od dojenačke dobi, adolescencije, ili mladosti je bilo nepoznato u većini povijesnih perioda. Neki kršćanski umjetnici nisu čak imali niti smisao za tjelesne proporcije. Umjetnici su prikazivali djecu kao minijaturne odrasle ljude koji smještene na majčinim rukama. Djeca su se pojavila u Europi zajedno sa đepnim satovima i kršćanskim zajmodavcima Renesanse. Prije našeg stoljeća ni bogati ni siromašni nisu znali za dječju odjeću, dječje igre ili dječji izuzetak iz zakona. Djetinjstvo je pripadalo buržoaziji. Djeca radnika, seljaka i plemića su se oblačila kao i njihovi roditelji, igrala se na isti način kao i njihovi očevi, i zakonski su ih kažnjavali kao i njihove očeve. Nakon što je buržoazija otkrila "djetinjstvo" sve se to promijenilo. Samo su neke crkve nastavile poštovati dignitet i zrelost mladih. Do Drugog Vatikanskog Koncila, svako dijete je podučavano kako kršćanin doseže moralno razlučivanje i slobodu sa sedam godina, a nakon toga je sposobno počiniti grijehe za koje može biti kažnjen vječnošću u paklu. Prema sredini ovog stoljeća, roditelju su počeli štedjeti svoju djecu utjecaja ove dokrine, a njihovo razmišljanje o djeci sada prevladava u praksi Crkve.  

Do prošlog stoljeća, "djeca" roditelja iz srednje klase su odgajana kod kuće uz pomoć instruktora i privatnih škola. Tek sa pojavom industrijskog društva masovna proizvodnja "djetinjstva" postaje izvediva i na dohvat širih masa.

Školski sustav je moderni fenomen, kao i djetinjstvo kojeg proizvodi. S obzirom da većina ljudi danas živi izvan industrijskih gradova, većina ljudi nema iskustvo djetinjstva. U Andama bi obrađivali zemlju nakon što bi postali "korisni", prije toga bi čuvali ovce. Ako ste dobro uhranjeni onda bi postali korisni sa jedanaest, inače sa dvanaest godina. Nedavno sam pričao sa svojim noćnim čuvarom Marcosom, o njegovom jedanaestogodišnjem sinu koji radi u brijačnici. Napomenuto sam na španjolskome kako je njegov sin još uvijek "ni–o,” Marcos se iznenadio i odgovorio sa smiješkom: "Don Ivane, pretpostavljam da ste u pravu." Shvativši da je prije moje primjedbe o njemu razmišljao prvenstveno kao svom "sinu", osjetio sam krivnju jer sam postavio zavjesu djetinjstva između dvije razumne osobe. Naravno, da kažem nekome u siromašnom predgrađu New Yorku kako je njegov zaposleni sin još uvijek "dijete" ne bi se nimalo iznenadio. On dobro zna da bi njegovom jedanaestogodišnjem sinu trebalo biti dopušteno djetinjstvo, i žali zbog činjenice da nije. Marcosov sin još uvijek nije pogođen čežnjom za djetinjstvom; zbog koje se sin u New Yorku osjeća uskraćeno.

Većina ljudi diljem svijeta ili ne želi ili ne može priuštiti moderno djetinjstvo za svoje potomke; ali također se čini i kako je djetinjstvo teret mnogima od onih kojima je dopušteno. Mnogi od njih su jednostavno natjerani da prolaze kroz to i nisu uopće sretni u ulozi djeteta. Odrastati kroz djetinjstvo znači biti osuđen na proces unutrašnjeg sukoba između samosvijesti i uloge koju vam nameće društvo kako se krećete kroz školsku dob.Ni Stephen Daedalus ni Alexander Portnoy nisu uživali u djetinjstvu, a nisu ni, pretpostavljam, mnogi od nas voljeli biti tretirani kao djeca.

Da ne postoje institucije za učenje koje su obavezne i specifične za neku dob, "djetinjstvo" se više ne bi proizvodilo. Mladi bogatih nacija bi bili oslobođeni njene destruktivnosti, a siromašne nacije bi prestale sa pokušajima da se natječu sa djetinjarijama bogatih. Ako društvo želi prerasti doba djetinjstva onda mora postati podnošljivo za mlade. Postojeće razdvajanje između društva odraslih koje se predstavlja humanim i školskog okoliša koje se ruga stvarnosti više se ne bi moglo održati.

Rasformiranje škola bi također moglo završiti trenutnu diskriminaciju protiv dojenčadi, odraslih i starih u korist djece tijekom njihove adolescencije i mladosti. Društvena odluka da alociramo obrazovne resurse onim građanima koji su nadrasli izvanredne sposobnosti za učenje u svoje prve četiri godine i još uvijek nisu dostigli granicu svoje samomotivirajuće volje za učenjem, će vjerojatno izgledati bizarnom.

Institucionalna mudrost nam kaže da je djeci potrebna škola. Institucionalna mudrost nam kaže kako djeca uče u školi, ali ta institucionalna mudrost je sama po sebi produkt škole zato što nam zdrav razum kaže da samo djecu možemo podučavati u školi. Samo segregacijom ljudskih bića u kategoriju djetinjstva ih možemo natjerati da se pokore autoritetu učitelja.

2. Učitelji i učenici

Po definiciji, djeca su učenici. Potraga za miljeom djetinjstva stvara neograničeno tržište za akreditirane nastavnike. Škola je institucija izgrađena na aksiomu kako je učenje rezultat predavanja. Institucionalna mudrost nastavlja prihvaćati taj aksiom unatoč snažnim dokazima za suprotno.

Svi smo mi naučili većinu stvari koje znamo izvan škole. Učenici najviše nauče bez, i često unatoč, njihovih učitelja. Najtragičnije, većina ljudi nauči lekciju od škola, iako nikada ni nedu u školu. Svi nauče izvan škole kako živjeti. Naučimo govoriti, misliti, voljeti, osjećati, igrati se, psovati, politizirati, i kako raditi bez uplitanja učitelja. Čak i djeca koja su non stop pod nadzorom učitelja nisu iznimka tom pravilu. Siročad, idioti i djeca učitelja nauče većinu onoga što nauče izvan "obrazovnog" procesa koji im je isplaniran. Učitelji su pokazali malo rezultata u pokušajima da povećaju učenje među siromašnima. Siromašni roditelji koji žele da njihova djeca idu u školu su manje zabrinuta oko toga što će naučiti nego što su zabrinuti za certifikat i novac kojeg će zarađivati. Roditelji iz srednje klase predaju svoju djecu učiteljima na brigu kako bi ih spriječili da nauče ono što siromašni nauči na cesti. Sve više istraživanja pokazuje kako djeca nauče većinu onoga što navodno učitelji predaju od svojih vršnjaka, stripova, promatranjem i povrh svega samim sudjelovanjem u ritualu škole. Učitelji često ometaju takvo učenje o temama kojima se bave u školi.

Polovica ljudi na ovom svijetu nikada nije ušla u školu. Nemaju kontakta sa učiteljima i lišeni su privilegije da odustanu od škole. Ipak, dosta učinkovito nauče poruku koju škola podučava: trebali bi ići u školu, i to što je više moguće. Škola ih upućuje na vlastitu inferiornost kroz naplaćivanje poreza kojim je financiraju, ili kroz demagoge koji podižu njihova očekivanja, ili kroz djecu kada jednom postanu ovisni o njoj. Dakle siromašni su lišeni samopoštovanja prihvaćajući vjerovanje koje omogućuje spasenje jedino kroz školu. Crkva im barem daje šansu da se pokaju u času smrti. Škola ih ostavlja sa očekivanjem(krivotvorenom nadom) kako će njihovi unuci uspjeti. To očekivanje naravno znači još učenja koje dolazi od škole, ali ne učitelja.

Učenici nisu nikada pripisali većinu svog učenja nastavnicima. I pametni i tupavi su se uvijek oslanjali na sjećanje, čitanje i duhovitost kako bi položili svoje ispite, motivirala ih je mrkva ili batina njihove željene karijere.

Odrasli romantiziraju svoje obrazovanje. U retrospektivi, oni pripisuju svoje učenje nastavnicima čijem su se strpljenju divili, ali ti isti odrasli bi se zabrinuli za mentalno zdravlje djeteta koje trči doma kako bi im rekao što su naučili od svakog učitelja.

Škole stvaraju poslove za učitelje, bez obzira na to što njihovi učenici nauče od njih.

3. Prisutstvo puno radno vrijeme [...]

Autor je Ivan Illich, tekst je preuzet iz njegove knjige Deschooling society.

PS

Ivan Illich je poznati kritičar svih zapadnih modernih institucija; ne morate se slagat sa njime, ali njegove kritike potiču na razmišljanje. Inače je bio polihistar, katolički svećenik hrvatskog podrijetla, kontroverzna ličnost. Illich je proveo dosta vremena radeći sa "siromašnima", veliki dio u Latinskoj Americi tako da gornji esej  koji je napisan 1971. godine treba promatrati u tom kontekstu (iako sumnjam da bi sad nešto promijenio). U nastavku kratko video objašnjenje Illicheve kritike.   

Pretpostavljam da bi Illich bio zadovoljan razvojem raznih programa online obrazovanja, primjerice Khan Academy, MIT OCW i sličnih materijali drugih sveučilišta, ili nešto noviji poput Coursera i MITx. (Donekle vezana uz napisano je i debata Too Many Kids Go To College?, iako Illicheva kritika ide puno dalje od toga tako da je tema jedina zajednička točka)

 Zanimljiva je i njegova primjedba o djetinjstvu, posebice kada se sjetim raznih programa za mlade unutar Crkve, ali to je već pitanje koje ću ostaviti drugima da analiziraju.