Dakle potraga za alternativom u
obrazovanju mora započeti sa dogovorom o tome što mislimo pod
"škola". To možemo učiniti na više načina. Možemo
nabrojati moguće funkcija koje ima moderni školski sustav,
primjerice skrbništvo, selekcija, indoktrinacija i učenje. Mogli bi
napraviti analizu klijenata i provjeriti koja od tih mogućih
funkcija pomaže ili odmaže učiteljima, zaposlenicima, djeci,
roditeljima ili profesijama. Mogli bi istražiti povijest Zapadne
kulture i prikupljene podatke iz antropologije kako bi pronašli
institucije koje su imale ulogu poput one koju danas provode škole.
Konačno, mogli bi se prisjetiti mnogih normativnih izjava još od
vremena Comeniusa, ili čak Quintiliana, i otkriti kojima se moderni
školski sustav najviše približava. No, bilo koji od tih pristupa
nas obvezuje da započnemo sa određenim pretpostavaka o odnosu
između škole i obrazovanja(edukacije). Kako bi razvili jezik u
kojem možemo govoriti o školama bez takvog stalnog pribjegavanja
edukaciji, izabrao sam početi sa nečim što bi mogli nazvati
fenomenologija javnih škola. Za tu svrhu definirati ću "školu"
kao proces specifičan za određenu dob, povezan sa učiteljem, koji
zahtjeva stalno pohađanje obaveznog nastavnog plana i programa.
1. Škole grupiraju ljude prema
životnoj dobi
To grupiranje počiva na tri
nepokolebljive pretpostavke; Djeci je mjesto u školi. Djeca uče u
školi. Djecu možemo podučavati samo u školi. Mislim da te
neispitane pretpostavke zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Mi smo se
navikli na djecu. Odlučili smo da bi trebali ići u školu, činiti
ono što im kažemo, i ne bi trebali imati niti prihode niti svoje
obitelji. Očekujemo da znaju svoje mjesto i da se ponašaju kao
djeca. Sjećamo se, bilo nostalgično bilo ogorčeno, vremena kada smo
mi također bili djeca. Od nas se očekuje da toleriramo djetinjasto
ponašanje djece. Ljudska vrsta je, za nas, vrsta i pogođena i
blagoslovljena sa zadatkom brige o djeci. Međutim mi zaboravljamo
kako je naš trenutni koncept "djetinjstva" razvijen tek
nedavno u Zapadnoj Europi i još nedavnije u Amerikama. (Za usporedbe povijesti modernog
kapitalizma i modernog djetinjstva vidi Philippe Aries, Centuries 0f
Childhood, Knopf, 1962.).
Djetinjstvo kao različito razdoblje od
dojenačke dobi, adolescencije, ili mladosti je bilo nepoznato u većini
povijesnih perioda. Neki kršćanski umjetnici nisu čak imali niti
smisao za tjelesne proporcije. Umjetnici su prikazivali djecu kao
minijaturne odrasle ljude koji smještene na majčinim rukama. Djeca
su se pojavila u Europi zajedno sa đepnim satovima i kršćanskim
zajmodavcima Renesanse. Prije našeg stoljeća ni bogati ni siromašni
nisu znali za dječju odjeću, dječje igre ili dječji izuzetak iz
zakona. Djetinjstvo je pripadalo buržoaziji. Djeca radnika, seljaka
i plemića su se oblačila kao i njihovi roditelji, igrala se na isti
način kao i njihovi očevi, i zakonski su ih kažnjavali kao i
njihove očeve. Nakon što je buržoazija otkrila "djetinjstvo"
sve se to promijenilo. Samo su neke crkve nastavile poštovati
dignitet i zrelost mladih. Do Drugog Vatikanskog Koncila, svako
dijete je podučavano kako kršćanin doseže moralno razlučivanje i
slobodu sa sedam godina, a nakon toga je sposobno počiniti grijehe
za koje može biti kažnjen vječnošću u paklu. Prema sredini ovog
stoljeća, roditelju su počeli štedjeti svoju djecu utjecaja ove
dokrine, a njihovo razmišljanje o djeci sada prevladava u praksi
Crkve.
Do prošlog stoljeća, "djeca"
roditelja iz srednje klase su odgajana kod kuće uz pomoć
instruktora i privatnih škola. Tek sa pojavom industrijskog društva
masovna proizvodnja "djetinjstva" postaje izvediva i na
dohvat širih masa.
Školski sustav je moderni fenomen, kao
i djetinjstvo kojeg proizvodi. S obzirom da većina ljudi danas živi
izvan industrijskih gradova, većina ljudi nema iskustvo djetinjstva.
U Andama bi obrađivali zemlju nakon što bi postali "korisni",
prije toga bi čuvali ovce. Ako ste dobro uhranjeni onda bi postali
korisni sa jedanaest, inače sa dvanaest godina. Nedavno sam pričao
sa svojim noćnim čuvarom Marcosom, o njegovom jedanaestogodišnjem
sinu koji radi u brijačnici. Napomenuto sam na španjolskome kako je
njegov sin još uvijek "ni–o,” Marcos se iznenadio i
odgovorio sa smiješkom: "Don Ivane, pretpostavljam da ste u
pravu." Shvativši da je prije moje primjedbe o njemu razmišljao
prvenstveno kao svom "sinu", osjetio sam krivnju jer sam
postavio zavjesu djetinjstva između dvije razumne osobe. Naravno, da
kažem nekome u siromašnom predgrađu New Yorku kako je njegov
zaposleni sin još uvijek "dijete" ne bi se nimalo
iznenadio. On dobro zna da bi njegovom jedanaestogodišnjem sinu
trebalo biti dopušteno djetinjstvo, i žali zbog činjenice da nije.
Marcosov sin još uvijek nije pogođen čežnjom za djetinjstvom;
zbog koje se sin u New Yorku osjeća uskraćeno.
Većina ljudi diljem svijeta ili ne
želi ili ne može priuštiti moderno djetinjstvo za svoje potomke;
ali također se čini i kako je djetinjstvo teret mnogima od onih
kojima je dopušteno. Mnogi od njih su jednostavno natjerani da
prolaze kroz to i nisu uopće sretni u ulozi djeteta. Odrastati kroz
djetinjstvo znači biti osuđen na proces unutrašnjeg sukoba između
samosvijesti i uloge koju vam nameće društvo kako se krećete kroz
školsku dob.Ni Stephen Daedalus ni Alexander Portnoy nisu uživali u
djetinjstvu, a nisu ni, pretpostavljam, mnogi od nas voljeli biti
tretirani kao djeca.
Da ne postoje institucije za učenje
koje su obavezne i specifične za neku dob, "djetinjstvo"
se više ne bi proizvodilo. Mladi bogatih nacija bi bili oslobođeni
njene destruktivnosti, a siromašne nacije bi prestale sa pokušajima
da se natječu sa djetinjarijama bogatih. Ako društvo želi prerasti
doba djetinjstva onda mora postati podnošljivo za mlade. Postojeće
razdvajanje između društva odraslih koje se predstavlja humanim i
školskog okoliša koje se ruga stvarnosti više se ne bi moglo
održati.
Rasformiranje škola bi također moglo
završiti trenutnu diskriminaciju protiv dojenčadi, odraslih i
starih u korist djece tijekom njihove adolescencije i mladosti.
Društvena odluka da alociramo obrazovne resurse onim građanima koji
su nadrasli izvanredne sposobnosti za učenje u svoje prve četiri
godine i još uvijek nisu dostigli granicu svoje samomotivirajuće
volje za učenjem, će vjerojatno izgledati bizarnom.
Institucionalna mudrost nam kaže da je
djeci potrebna škola. Institucionalna mudrost nam kaže kako djeca
uče u školi, ali ta institucionalna mudrost je sama po sebi produkt
škole zato što nam zdrav razum kaže da samo djecu možemo
podučavati u školi. Samo segregacijom ljudskih bića u kategoriju
djetinjstva ih možemo natjerati da se pokore autoritetu učitelja.
2. Učitelji i učenici
Po definiciji, djeca su učenici.
Potraga za miljeom djetinjstva stvara neograničeno tržište za
akreditirane nastavnike. Škola je institucija izgrađena na aksiomu
kako je učenje rezultat predavanja. Institucionalna mudrost
nastavlja prihvaćati taj aksiom unatoč snažnim dokazima za
suprotno.
Svi smo mi naučili većinu stvari koje
znamo izvan škole. Učenici najviše nauče bez, i često unatoč,
njihovih učitelja. Najtragičnije, većina ljudi nauči lekciju od
škola, iako nikada ni nedu u školu. Svi nauče izvan škole kako
živjeti. Naučimo govoriti, misliti, voljeti, osjećati, igrati se,
psovati, politizirati, i kako raditi bez uplitanja učitelja. Čak i
djeca koja su non stop pod nadzorom učitelja nisu iznimka tom
pravilu. Siročad, idioti i djeca učitelja nauče većinu onoga što
nauče izvan "obrazovnog" procesa koji im je isplaniran.
Učitelji su pokazali malo rezultata u pokušajima da povećaju
učenje među siromašnima. Siromašni roditelji koji žele da
njihova djeca idu u školu su manje zabrinuta oko toga što će
naučiti nego što su zabrinuti za certifikat i novac kojeg će
zarađivati. Roditelji iz srednje klase predaju svoju djecu
učiteljima na brigu kako bi ih spriječili da nauče ono što
siromašni nauči na cesti. Sve više istraživanja pokazuje kako
djeca nauče većinu onoga što navodno učitelji predaju od svojih
vršnjaka, stripova, promatranjem i povrh svega samim sudjelovanjem u
ritualu škole. Učitelji često ometaju takvo učenje o temama
kojima se bave u školi.
Polovica ljudi na ovom svijetu nikada
nije ušla u školu. Nemaju kontakta sa učiteljima i lišeni su
privilegije da odustanu od škole. Ipak, dosta učinkovito nauče
poruku koju škola podučava: trebali bi ići u školu, i to što je
više moguće. Škola ih upućuje na vlastitu inferiornost kroz
naplaćivanje poreza kojim je financiraju, ili kroz demagoge koji
podižu njihova očekivanja, ili kroz djecu kada jednom postanu
ovisni o njoj. Dakle siromašni su lišeni samopoštovanja
prihvaćajući vjerovanje koje omogućuje spasenje jedino kroz školu.
Crkva im barem daje šansu da se pokaju u času smrti. Škola ih ostavlja sa očekivanjem(krivotvorenom nadom) kako će njihovi unuci
uspjeti. To očekivanje naravno znači još učenja koje dolazi od škole,
ali ne učitelja.
Učenici nisu nikada pripisali većinu
svog učenja nastavnicima. I pametni i tupavi su se uvijek oslanjali
na sjećanje, čitanje i duhovitost kako bi položili svoje ispite,
motivirala ih je mrkva ili batina njihove željene karijere.
Odrasli romantiziraju svoje
obrazovanje. U retrospektivi, oni pripisuju svoje učenje
nastavnicima čijem su se strpljenju divili, ali ti isti odrasli bi
se zabrinuli za mentalno zdravlje djeteta koje trči doma kako bi im
rekao što su naučili od svakog učitelja.
Škole stvaraju poslove za učitelje,
bez obzira na to što njihovi učenici nauče od njih.
3. Prisutstvo puno radno vrijeme [...]
Autor je Ivan Illich, tekst je preuzet iz njegove knjige Deschooling society.
3. Prisutstvo puno radno vrijeme [...]
Autor je Ivan Illich, tekst je preuzet iz njegove knjige Deschooling society.
PS
Ivan Illich je poznati kritičar svih zapadnih modernih institucija; ne morate se slagat sa njime, ali njegove kritike potiču na razmišljanje. Inače je bio polihistar, katolički svećenik hrvatskog podrijetla, kontroverzna ličnost. Illich je proveo dosta vremena radeći sa "siromašnima", veliki dio u Latinskoj Americi tako da gornji esej koji je napisan 1971. godine treba promatrati u tom kontekstu (iako sumnjam da bi sad nešto promijenio). U nastavku kratko video objašnjenje Illicheve kritike.
Pretpostavljam da bi Illich bio zadovoljan razvojem raznih programa online obrazovanja, primjerice Khan Academy, MIT OCW i sličnih materijali drugih sveučilišta, ili nešto noviji poput Coursera i MITx. (Donekle vezana uz napisano je i debata Too Many Kids Go To College?, iako Illicheva kritika ide puno dalje od toga tako da je tema jedina zajednička točka)
Zanimljiva je i njegova primjedba o djetinjstvu, posebice kada se sjetim raznih programa za mlade unutar Crkve, ali to je već pitanje koje ću ostaviti drugima da analiziraju.
Zanimljiva je i njegova primjedba o djetinjstvu, posebice kada se sjetim raznih programa za mlade unutar Crkve, ali to je već pitanje koje ću ostaviti drugima da analiziraju.