"Prava" istospolnih brakova su besmislena

U svim državama([SAD-a]) u kojima se glasovalo o gay brakovima ove godine, rezultat je bio protiv - kao što bi i trebao biti.

Od svih tobožnjih argumenata za gay brakove, najneiskreniji je argument kako se radi o pitanju jednakih prava. Brak nije pravo kojeg vlada proširuje na pojedince. Radi se o restrikciji nad pravima koja već imaju.

Ljudi koji jednostavno žive zajedno mogu se dogovoriti kako god žele, bilo da su heteroseksualni ili homoseksualni. Mogu podijeliti svoje stvari 50-50 ili 90-10 ili kako god žele. Mogu svoje zajednice učiniti privremenima ili trajnima ili se dogovoriti da mogu prekinuti kada god žele.

Brak je ograničenje. Ukoliko moja žena kupi auto sa svojim novcem, po postojećim zakonima ja automatski posjedujem pola toga auto, neovisno o tome glasi li auto na mene. Bilo da je taj zakon dobar, loš, ili indeferentan, radi se o ograničenjima naše slobode da uredimo odnose kako bi mi željeli. To je samo jedna od mnogih odluka koju bračni zakoni uzimaju iz naših ruku.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon mijenja ne na temelju logike nego iskustva. Bračni zakoni su se razvili kroz stoljeća iskustva sa parovima suprotnog spola – i djece koja su rezultat takvih zajednica. Društvo iskazuje svoj interes tako što ograničava opcije odlučivanja para.

Društvo nema takvog interesa u ishodu zajednice između dvoje ljudi istog spola. Prenošenje svih tih zakona na istospolne parove imalo bi podjednako smisla kao prenošenje pravila košarke na nogomet.

Zašto gay aktivisti žele da se njihove opcije ograniče bračnim zakonima kada mogu sami osmisliti svoje ugovore sa vlastitim odredbama i mogu održati kakvu god ceremoniju žele da bi to proslavili?

Ne radi se o pitanju individualnih prava. Ono što aktivisti traže je službeno društveno odobrenje njihovog načina života. Ali to je antiteza jednakih prava.

Ako vi imate pravo na nečije odobravanje onda oni nemaju pravo na svoje vlastiti mišljenje i vrijednosti. Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.

Retorika "jednakih prava" je postala put kojim razne skupine postižu posebne privilegije tako da je vjerojatno bilo neizbježno da gay aktivisti krenu tim putem. Uspjelo im je. Već su uspjeli dobiti puno više vladinog novca za AIDS nego za ostale bolesti koje ubijaju puno više ljudi.

Već je odavno došlo vrijeme da prestanemo sa igrama riječi o jednakim pravima koje vode do posebnih privilegija.

Usput, nije uopće jasno koliko homoseksualaca zapravo želi brak, unatoč tome što gay aktivisti guraju to pitanje. Ono što aktivisti stvarno žele je pečat prihvaćanja homoseksualnosti kao sredstva širenja stila života(koji je čak postao i opasan u ovo vrijeme raznih bolesti).

Već su postigli znatan uspjeh u našim javnim školama u kojima se provode razni programi poput "edukacije o AIDS-u" i sličnih kojima je cilj promoviranje homoseksualnosti. U nekim slučajevima, gay aktivisti dolaze u škole, ne samo da promoviraju homoseksualnost kao ideju nego da ih informiraju o njihovim lokalnim okupljalištima

Ne postoji granica što ljudi neće učiniti ukoliko im to dopustite. Činjenice da naše škole, koje ne uspijevaju obrazovati našu djecu na razini kojoj to rade u drugim državama, imaju vremena promovirati homoseksualnost je stvarno zapanjujuća.

Svaka interesna skupina ima motivaciju da nešto uzme od društva kao cjeline, neki će biti zadovoljni sa tek nešto novca poreznika, ali drugi će pak željeti rastaviti dio strukture vrijednosti zbog kojeg je društvo održivo.

Možda ne žele srušiti cijelu strukturu, samo se osloboditi dijelova koji ometaju njihov stil, ali kada bezbroj grupa počne rastavljati dijelove strukture koje im se ne sviđaju onda možemo očekivati društveni kolaps kakav je vidljiv i u povijesti i u drugim dijelovima svijeta našeg vremena.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak. (Pretpostavljam da bi nekog moglo zbuniti ovo "promoviranje homoseksualnosti", ali piše u kombiniciji sa "kao stil" odnosno "kao ideju" tako da se očito misli na širu sliku koju takvi aktivisti promoviraju.)


U još jednom sličnom članku se pozabavio argumentom o "diskriminaciji";

Argument kako postojeći bračni zakoni "diskriminiraju" homoseksualce brkaju diskriminaciju ljudi sa pravljenjem razlike između različitih vrsta ponašanja.

Svi zakoni razlikuju različite vrste ponašanja. Koju drugu svrhu zakoni imaju?

Pitanje nije trebamo li gayevima dopustiti da se vjenčaju, mnogi gayevi su već vjenčani sa osobama suprotnog spola. Isto tako, heteroseksualci koji bi se možda željeli vjenčati sa osobom istog spola kako bi postigli neki efekt također to neće moći učiniti, baš kao ni gayevi.

Pravo pitanje je trebamo li redefinirati brak – i ako to učinimo zbog gayeva, zašto ne i zbog poligamista? Zašto ne i za razne druge skupine?

Sveprisutno je oglašavanju na televiziji u Kaliforniji za "gay brakove" u kojima prikazuju crnce kako na njih laju policijski psi za vrijeme građanskih marševa i tako impliciraju da homoseksualci trpe istu diskriminaciju danas, ali ta analogija je potpuno pogrešna.

Crnci su morali sjediti na kraju busa zato što su bili crni. Radili su upravo istu stvar koju su radili i bijelci – vozili su se autobusom. Zbog toga se radilo o (rasnoj) diskriminaciju.

Brak nije pravo nego skup zakonskih obaveza koje su nametnute jer vlada ima svoj interes u zajednicama koje, među ostalim stvarima, imaju potencijal stvaranja djece (odnosno brinu se za budućnost nacije).