Odškolovanje društva - Ivan Illich

Neke riječi su postale toliko fleksibilne da su prestale biti korisne; "škola" i "podučavanje" su takvi izrazi. Poput amebe mogu se uklopiti gotovo bilo gdje. ABM će naučiti ruse, IBM će naučiti djecu, i vojska može postati škola nacije.

Dakle potraga za alternativom u obrazovanju mora započeti sa dogovorom o tome što mislimo pod "škola". To možemo učiniti na više načina. Možemo nabrojati moguće funkcija koje ima moderni školski sustav, primjerice skrbništvo, selekcija, indoktrinacija i učenje. Mogli bi napraviti analizu klijenata i provjeriti koja od tih mogućih funkcija pomaže ili odmaže učiteljima, zaposlenicima, djeci, roditeljima ili profesijama. Mogli bi istražiti povijest Zapadne kulture i prikupljene podatke iz antropologije kako bi pronašli institucije koje su imale ulogu poput one koju danas provode škole. Konačno, mogli bi se prisjetiti mnogih normativnih izjava još od vremena Comeniusa, ili čak Quintiliana, i otkriti kojima se moderni školski sustav najviše približava. No, bilo koji od tih pristupa nas obvezuje da započnemo sa određenim pretpostavaka o odnosu između škole i obrazovanja(edukacije). Kako bi razvili jezik u kojem možemo govoriti o školama bez takvog stalnog pribjegavanja edukaciji, izabrao sam početi sa nečim što bi mogli nazvati fenomenologija javnih škola. Za tu svrhu definirati ću "školu" kao proces specifičan za određenu dob, povezan sa učiteljem, koji zahtjeva stalno pohađanje obaveznog nastavnog plana i programa.  

1. Škole grupiraju ljude prema životnoj dobi

To grupiranje počiva na tri nepokolebljive pretpostavke; Djeci je mjesto u školi. Djeca uče u školi. Djecu možemo podučavati samo u školi. Mislim da te neispitane pretpostavke zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Mi smo se navikli na djecu. Odlučili smo da bi trebali ići u školu, činiti ono što im kažemo, i ne bi trebali imati niti prihode niti svoje obitelji. Očekujemo da znaju svoje mjesto i da se ponašaju kao djeca. Sjećamo se, bilo nostalgično bilo ogorčeno, vremena kada smo mi također bili djeca. Od nas se očekuje da toleriramo djetinjasto ponašanje djece. Ljudska vrsta je, za nas, vrsta i pogođena i blagoslovljena sa zadatkom brige o djeci. Međutim mi zaboravljamo kako je naš trenutni koncept "djetinjstva" razvijen tek nedavno u Zapadnoj Europi i još nedavnije u Amerikama. (Za usporedbe povijesti modernog kapitalizma i modernog djetinjstva vidi Philippe Aries, Centuries 0f Childhood, Knopf, 1962.).

Djetinjstvo kao različito razdoblje od dojenačke dobi, adolescencije, ili mladosti je bilo nepoznato u većini povijesnih perioda. Neki kršćanski umjetnici nisu čak imali niti smisao za tjelesne proporcije. Umjetnici su prikazivali djecu kao minijaturne odrasle ljude koji smještene na majčinim rukama. Djeca su se pojavila u Europi zajedno sa đepnim satovima i kršćanskim zajmodavcima Renesanse. Prije našeg stoljeća ni bogati ni siromašni nisu znali za dječju odjeću, dječje igre ili dječji izuzetak iz zakona. Djetinjstvo je pripadalo buržoaziji. Djeca radnika, seljaka i plemića su se oblačila kao i njihovi roditelji, igrala se na isti način kao i njihovi očevi, i zakonski su ih kažnjavali kao i njihove očeve. Nakon što je buržoazija otkrila "djetinjstvo" sve se to promijenilo. Samo su neke crkve nastavile poštovati dignitet i zrelost mladih. Do Drugog Vatikanskog Koncila, svako dijete je podučavano kako kršćanin doseže moralno razlučivanje i slobodu sa sedam godina, a nakon toga je sposobno počiniti grijehe za koje može biti kažnjen vječnošću u paklu. Prema sredini ovog stoljeća, roditelju su počeli štedjeti svoju djecu utjecaja ove dokrine, a njihovo razmišljanje o djeci sada prevladava u praksi Crkve.  

Do prošlog stoljeća, "djeca" roditelja iz srednje klase su odgajana kod kuće uz pomoć instruktora i privatnih škola. Tek sa pojavom industrijskog društva masovna proizvodnja "djetinjstva" postaje izvediva i na dohvat širih masa.

Školski sustav je moderni fenomen, kao i djetinjstvo kojeg proizvodi. S obzirom da većina ljudi danas živi izvan industrijskih gradova, većina ljudi nema iskustvo djetinjstva. U Andama bi obrađivali zemlju nakon što bi postali "korisni", prije toga bi čuvali ovce. Ako ste dobro uhranjeni onda bi postali korisni sa jedanaest, inače sa dvanaest godina. Nedavno sam pričao sa svojim noćnim čuvarom Marcosom, o njegovom jedanaestogodišnjem sinu koji radi u brijačnici. Napomenuto sam na španjolskome kako je njegov sin još uvijek "ni–o,” Marcos se iznenadio i odgovorio sa smiješkom: "Don Ivane, pretpostavljam da ste u pravu." Shvativši da je prije moje primjedbe o njemu razmišljao prvenstveno kao svom "sinu", osjetio sam krivnju jer sam postavio zavjesu djetinjstva između dvije razumne osobe. Naravno, da kažem nekome u siromašnom predgrađu New Yorku kako je njegov zaposleni sin još uvijek "dijete" ne bi se nimalo iznenadio. On dobro zna da bi njegovom jedanaestogodišnjem sinu trebalo biti dopušteno djetinjstvo, i žali zbog činjenice da nije. Marcosov sin još uvijek nije pogođen čežnjom za djetinjstvom; zbog koje se sin u New Yorku osjeća uskraćeno.

Većina ljudi diljem svijeta ili ne želi ili ne može priuštiti moderno djetinjstvo za svoje potomke; ali također se čini i kako je djetinjstvo teret mnogima od onih kojima je dopušteno. Mnogi od njih su jednostavno natjerani da prolaze kroz to i nisu uopće sretni u ulozi djeteta. Odrastati kroz djetinjstvo znači biti osuđen na proces unutrašnjeg sukoba između samosvijesti i uloge koju vam nameće društvo kako se krećete kroz školsku dob.Ni Stephen Daedalus ni Alexander Portnoy nisu uživali u djetinjstvu, a nisu ni, pretpostavljam, mnogi od nas voljeli biti tretirani kao djeca.

Da ne postoje institucije za učenje koje su obavezne i specifične za neku dob, "djetinjstvo" se više ne bi proizvodilo. Mladi bogatih nacija bi bili oslobođeni njene destruktivnosti, a siromašne nacije bi prestale sa pokušajima da se natječu sa djetinjarijama bogatih. Ako društvo želi prerasti doba djetinjstva onda mora postati podnošljivo za mlade. Postojeće razdvajanje između društva odraslih koje se predstavlja humanim i školskog okoliša koje se ruga stvarnosti više se ne bi moglo održati.

Rasformiranje škola bi također moglo završiti trenutnu diskriminaciju protiv dojenčadi, odraslih i starih u korist djece tijekom njihove adolescencije i mladosti. Društvena odluka da alociramo obrazovne resurse onim građanima koji su nadrasli izvanredne sposobnosti za učenje u svoje prve četiri godine i još uvijek nisu dostigli granicu svoje samomotivirajuće volje za učenjem, će vjerojatno izgledati bizarnom.

Institucionalna mudrost nam kaže da je djeci potrebna škola. Institucionalna mudrost nam kaže kako djeca uče u školi, ali ta institucionalna mudrost je sama po sebi produkt škole zato što nam zdrav razum kaže da samo djecu možemo podučavati u školi. Samo segregacijom ljudskih bića u kategoriju djetinjstva ih možemo natjerati da se pokore autoritetu učitelja.

2. Učitelji i učenici

Po definiciji, djeca su učenici. Potraga za miljeom djetinjstva stvara neograničeno tržište za akreditirane nastavnike. Škola je institucija izgrađena na aksiomu kako je učenje rezultat predavanja. Institucionalna mudrost nastavlja prihvaćati taj aksiom unatoč snažnim dokazima za suprotno.

Svi smo mi naučili većinu stvari koje znamo izvan škole. Učenici najviše nauče bez, i često unatoč, njihovih učitelja. Najtragičnije, većina ljudi nauči lekciju od škola, iako nikada ni nedu u školu. Svi nauče izvan škole kako živjeti. Naučimo govoriti, misliti, voljeti, osjećati, igrati se, psovati, politizirati, i kako raditi bez uplitanja učitelja. Čak i djeca koja su non stop pod nadzorom učitelja nisu iznimka tom pravilu. Siročad, idioti i djeca učitelja nauče većinu onoga što nauče izvan "obrazovnog" procesa koji im je isplaniran. Učitelji su pokazali malo rezultata u pokušajima da povećaju učenje među siromašnima. Siromašni roditelji koji žele da njihova djeca idu u školu su manje zabrinuta oko toga što će naučiti nego što su zabrinuti za certifikat i novac kojeg će zarađivati. Roditelji iz srednje klase predaju svoju djecu učiteljima na brigu kako bi ih spriječili da nauče ono što siromašni nauči na cesti. Sve više istraživanja pokazuje kako djeca nauče većinu onoga što navodno učitelji predaju od svojih vršnjaka, stripova, promatranjem i povrh svega samim sudjelovanjem u ritualu škole. Učitelji često ometaju takvo učenje o temama kojima se bave u školi.

Polovica ljudi na ovom svijetu nikada nije ušla u školu. Nemaju kontakta sa učiteljima i lišeni su privilegije da odustanu od škole. Ipak, dosta učinkovito nauče poruku koju škola podučava: trebali bi ići u školu, i to što je više moguće. Škola ih upućuje na vlastitu inferiornost kroz naplaćivanje poreza kojim je financiraju, ili kroz demagoge koji podižu njihova očekivanja, ili kroz djecu kada jednom postanu ovisni o njoj. Dakle siromašni su lišeni samopoštovanja prihvaćajući vjerovanje koje omogućuje spasenje jedino kroz školu. Crkva im barem daje šansu da se pokaju u času smrti. Škola ih ostavlja sa očekivanjem(krivotvorenom nadom) kako će njihovi unuci uspjeti. To očekivanje naravno znači još učenja koje dolazi od škole, ali ne učitelja.

Učenici nisu nikada pripisali većinu svog učenja nastavnicima. I pametni i tupavi su se uvijek oslanjali na sjećanje, čitanje i duhovitost kako bi položili svoje ispite, motivirala ih je mrkva ili batina njihove željene karijere.

Odrasli romantiziraju svoje obrazovanje. U retrospektivi, oni pripisuju svoje učenje nastavnicima čijem su se strpljenju divili, ali ti isti odrasli bi se zabrinuli za mentalno zdravlje djeteta koje trči doma kako bi im rekao što su naučili od svakog učitelja.

Škole stvaraju poslove za učitelje, bez obzira na to što njihovi učenici nauče od njih.

3. Prisutstvo puno radno vrijeme [...]

Autor je Ivan Illich, tekst je preuzet iz njegove knjige Deschooling society.

PS

Ivan Illich je poznati kritičar svih zapadnih modernih institucija; ne morate se slagat sa njime, ali njegove kritike potiču na razmišljanje. Inače je bio polihistar, katolički svećenik hrvatskog podrijetla, kontroverzna ličnost. Illich je proveo dosta vremena radeći sa "siromašnima", veliki dio u Latinskoj Americi tako da gornji esej  koji je napisan 1971. godine treba promatrati u tom kontekstu (iako sumnjam da bi sad nešto promijenio). U nastavku kratko video objašnjenje Illicheve kritike.   

Pretpostavljam da bi Illich bio zadovoljan razvojem raznih programa online obrazovanja, primjerice Khan Academy, MIT OCW i sličnih materijali drugih sveučilišta, ili nešto noviji poput Coursera i MITx. (Donekle vezana uz napisano je i debata Too Many Kids Go To College?, iako Illicheva kritika ide puno dalje od toga tako da je tema jedina zajednička točka)

 Zanimljiva je i njegova primjedba o djetinjstvu, posebice kada se sjetim raznih programa za mlade unutar Crkve, ali to je već pitanje koje ću ostaviti drugima da analiziraju.