Humana ekonomija ili humano društvo?

U nastavku je Scrutonovo predavanje o Wilhelmu Röpkeu i njegovoj "socijalnoj tržišnoj ekonomiji". Röpkea vezuju uz ordoliberalizam. Bio je pod utjecajem austrijske škole ekonomije i katoličkog socijalnog nauka, posebno doktrine supsidijarnost, te je razvio svoju teoriju koja je vodila razvoj Njemačke poslije drugog svjetskog rata. Za razliku od austrijanaca, Röpke je smatrao da država i središnja banka imaju svoju ulogu u tržištu. Ne znam puno o njemu i njegovim teorijama, ali neka Scrutonova razmišljanja su mi se učinila posebno zanimljiva pa ih prenosim; 

Dvije grčke riječi definiraju moju temu: nostos i oikos. Prva – od koje dolazi "nostalgija" – označava povratak kući, što je tema Homerove Odiseje. Druga - od koje dolazi "ekonomija" – označava sam dom, zamišljen kao mjesto naseljavanja, branimo ga od ubojica i pozivamo prijatelje i goste. Najosnovnije društvene potrebe i osjećaji su opisani tim riječima, kako danas živimo u uvjetima hiper-mobilnosti, u kojima se nitko ne naseljava dovoljno dugo da bi doživio osjećaj doma, onda nije začuđujuće da također živimo u uvjetima intenzivne nostalgije. Stalno tražimo mjesto za odmor, utočište od stresa i prolaznosti, uvjete u kojima ćemo se "vratiti sebi". Neki traže to mjesto u prošlosti, vjerujući kako se moramo vratiti jednostavnijem i mirnijem životu, drugi ga traže u budućnosti, vjerujući kako su stres natjecanja i mobilnost nešto što treba "prevladati". Nekolicina, ako itko, pronalazio to utočište u sadašnjosti.

Kada je Wilhelm Röpke odlučio pisati obranu "humane ekonomije" bio je pod utjecajem austrijske škole – posebno Misesa i Hayeka – čija je obrana tržišta od državnog planiranja i socijalističke distribucije doživjela novi kredibilitet zbog tiranije i ekonomskog nereda boljševičkog eksperimenta. Istovremeno, Röpke je bio svjestan da tržišta nisu dovoljna. Ona ne garantiraju cilj ekonomske aktivnosti, odnosno oikos, mjesto naseljavanja i sigurnosti gdje se ljudi međusobno poznaju i žive u miru sa svojim susjedima. Tržišni mehanizmi možda nisu dovoljni za društveni red, ali su nužni zbog svih razloga koje spominju austrijanci. Samo u tržišnoj ekonomiji cijene mogu služiti kao vodič za ograničenost robe, ili plaće kao vodič ponude radne snage. Samo u tržišnoj ekonomiji pojedinci mogu planirati svoje proračune i racionalno odlučivati kako će rasporediti svoju imovinu, svoj rad i svoje vještine pregovaranja. Argumenti koje je razvio Mises u svojoj kritici socijalizma su, prema Röpkeu, bili presuđujući. Planska ekonomija uništava informacije o kojima racionalne ekonomske odluke ovise. Ta informacije je dostupna u obliku cijena i ugovora u slobodnoj ekonomiji; ali nepovratno je raspršena pokušajima da ekonomijom diktiramo odozgor.

Ne mislim da bi itko tko je pratio pažljive argumente Misesa i Hayeka ikada sumnjao u to. Niti je Röpke to želio istaknuti. Röpkeov interes je bio oikos, za kojeg je vjerovao kako je u opasnosti odozgor zbog države – nešto što je iskusio na svojoj koži zbog nacista – ali također i odozdo, zbog anarhije neobuzdanog vlastitog interesa.

Danas je prilično normalno, da ljevo-liberalni mislioci samo pričaju o hayekianskoj teoriji tržišta. Reći će nešto poput; tržište je bitno kao odašiljač gospodarskih signala; i da, bez tržišta gospodarstvo nema načina kako povratiti ravnotežu nakon nekog poremećaja. Ali tržišta nemaju poštovanje prema društvenom poretku; ne stvaraju niti prenose osjećaj zajednice o kojemu mi svi ovisimo. Tržišta ovise te ohrabruju vlastiti interes i natjecanje, ništa im nije sveto, ništa nije van dosega kupnje i prodaje. Je li onda iznenađujuće da kapitalistička društva danas svjedoče društveni slom na dosad nezamislivoj skali jer ispunjenje vlastitih interesa odvlači misli i osjećaje potrošača od brige za zajednicu? Nije li "potrošačko društvo" upravo ono što možemo očekivati od filozofije koja postavlja "potrošački suverenitet" kao prvi princip gospodarskog života?

Röpke bi podržao nešto od toga, ali bio je odlučan da ne izvlači zaključak kojeg izvlače ljevo-liberalni mislioci, odnosno kako moramo kontrolirati tržište kroz državu. Vjerovao je kako ovlasti države na kraju neizbježno završe u rukama neodgovornih birokrata, i ne mogu se više vratiti u društvo, neovisno o stupnju zloporabe. Ukoliko tržište treba ograničiti radi općeg dobra, onda ograničenja moraju doći odozdo, a ne odzgor. Mora se raditi o društvenom ograničenju, a ne o političkom ograničenju. I tako se rodila ideja "socijalno tržišne" ekonomije – ideja koja će poslije utjecati na njemačke ministre financija kroz period obnove nakon Drugo Svjetskog Rata. Röpke, koji je pobjegao od nacističke njemačke u Švicarsku, vjerovao je kako je pronašao model za socijalno tržište u švicarskoj formi lokalne demokracije. Također je bio (iako protestantskog naslijeđa) pod snažnim utjecajem socijalnog nauka Katoličke Crkve, posebno doktrine "supsidijarnosti" koja je izložena u enciklici Quadragesimo anno, koju je Papa Pio XI izdao 1931. godine. Pio je to osmislio kao opis same Crkvene organizacije, kroz episkopat, prema kojoj se odluke uvijek donose na "supsidijarnoj" razini – najnižoj mogućoj razini koja je kompatibilna sa jedinstvenom vlašću. Ali također je implicirao kako bi se ekonomski i politički život također mogli slično organizirati, tako da moć uvijek dolazila sa nižih razina prema gora, da se nikada ne nameće odozgo.

Sve to se može protumačiti kao osnaživanje civilnog društva, a ne države; tako je to i Röpke tumačio, uzeo je taj princip kao temelj svoje doktrine "decentrizma". Međutim, valja napomenuti kako je Quadragesimo anno označila prvi prodor istinski socijalističkih ideja u učenje Crkve. Ekonomska sloboda, prema enciklici, ne dovodi sama do općeg dobra, nego je potreban "istinski i učinkovit usmjeravateljski princip", a taj princip je "socijalna pravda". Iza te fraze vreba cijela egalitarna agenda koja, u potrazi za "jednakošću uvjeta", u konačnici traži od države da je nametne. Zanimljivo, prvi nacrt enciklike je sastavio Oswald von Nell-Breuning SJ, profesor moralne teologije, mislioc pod velikim utjecajem Marxove teorije eksploatacije. U dogledno vrijeme riječ "supsidijarnost" je doživjela drugi život kroz Europsku Uniju, čiji službeni dokumenti izjavljuju kako se sve odluke moraju donositi na "supsidijarnoj" razini, ali ostavlja se neizabranoj i neodgovornoj Europskoj Komisiji da odlučuje koja je to točno razina.

Nije Röpkeova krivnja što je razmišljao u kontekstu u kojem su socijalističke ideja postale prihvaćena stvar, ali mnogi od onih na koje je utjecao nisu bili svjesni otrovne prirode "lasičje riječi 'socijalna'", kako ju je Hayek nazivao – pod time je mislio na riječ koja isiše značenje svakog pojma za kojeg se priljubi, baš kao što "lasica siše jaja". Socijalna pravda, kako je danas shvaćaju, predstavlja pravdu baš kao što imitacija zlata predstavlja zlato. To nije ono što je bila pravda za Aristotela i Ulpijana – prema kojoj svatko dobiva svoje, koja se brine o pravima, obavezama i zaslugama. Socijalna pravda, kako je danas shvaćaju, znači reorganizaciju društva za koju je zadužena država – s obzirom da ne postoji drugi agent sa potrebnom moći ili autoritetom – i kojoj je jednakost krajnji cilj. Socijalna tržišna ekonomija je oblik tržišne ekonomije u istoj mjeri u kojoj je socijalni pravda oblik pravde. Razvojem događaja, u Njemačkoj i Francuskoj, socijalno tržište je postalo državna institucija, izrazito regulirana odozgor, u interesima moćnih lobija poput sindikata i birokracije skrbničke države. Sumnjičava je prema privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, opsesivno se bavi jednakim partnerstvom, i prihvaća sve vrste egalitarnih dogmi. Pod okriljem socijalnog tržišta država se raširila toliko da kontrolira više od pola BDP-a u Francuskoj i zapošljava više od pola zaposlene populacije. Toliko je zagušila Njemačku ekonomiju da 20% transakcija, u toj državi gdje se nekoć poštivao zakon, pripada crnoj ekonomiji. Kontinuirano povećava nekonkurentnost Europe.

Možda tu priču nije danas potrebno pričati, ali vrijedno je spomenuti nekoliko marginalnih detalja. Quadragesimo anno je uvela dva koncepta koja su postali kritični u naše vrijeme – socijalnu pravdu i suspsidijarnost. Oba tvrde kako su o društvu, njegovim pravima, obavezama i slobodama; ali oba su zapravo o državi. Njihova povijest pokazuje kako je lagano da se koncepti osmišljeni da brane društvo od države pretvore u suprotno, ojačaju državu protiv društva. Jedan važan primjer nam pruža EU, nešto na što je Röpke često upozoravao, ispravno je shvačajući kao korak prema centralizaciji i udarac lokalizmu kojeg je podržavao.(Vidi A Humane Economy, p. 242, i njegovo zagovaranje, u suprotnosti sa eurokratima, da je "decentrizam suština duha Europe." p. 244.)

Eurokrati su nam rekli kako je u redu pristati na Ugovora iz Maastrichta, kako nacionalna suverenost neće biti žrtvovana, kako će se princip supsidijarnosti i dalje primjenjivati, i kako će se sve odluke koje se tiču naroda i njegovih specifičnih interesa donosi na nacionalnoj razini, od strane izabranih parlamenata Ali kvaka je da Europska Komisija, a ne nacionalni parlamenti, odlučuju spada li neko pitanje u specifični interes neke države. Nacionalnim suverenitetom se tako delegira odozgo, od strane neizabrane Komisije koja je u rukama birokrata. Princip "supsidijarnosti" koji pretendira da daje ovlasti lokalnim i nacionalnim tijelima, zapravo im ih oduzima. "Supsidijarnost" zapljenjuje suverenitet na isti način kako i "socijalna pravda" oduzima pravdu, a "socijalno tržište" oduzima tržište.

Koja je alternativa? Što je Röpke mislio, i kako bi trebali odgovoriti na probleme – probleme društvene fragmentacije i gubitka osjećaja zajedništva, u svijetu u kojem je tržište ostavljeno samom sebi? Postoje oni – poput Miltona Friedmana, ili primjerice Murraya Rothbarda – koji su moćno argumentirali kako istinski slobodno tržište osigurava i dobro vladanje ljudskih zajednica, kroz samo-ograničavajuće impulse koji su nam prirodni. Ali njihovi argumenti, koliko god da su sofisticirani, odnose se na amerikance, koji žive među bogatim resursima, slobodni od vanjskih prijetnji, okruženi prilikama i u zajednicama u kojima dobrovoljni duh opstaje. Oni ne odgovaraju na središnje pitanje, odnosno kako se zajednice obnavljaju, i kako se fundamentalne mane ljudi, poput ljutnje, zavisti i seksualne neobuzdanosti, mogu prevladati nečim apstraktnim i neutralnim poput potrošačeve suverenosti i slobodnog ekonomskog izbora.

Röpkeova ideja kaže da, ako sam ga dobro shvatio, se društvo njeguje i održava na lokalnoj razini, kroz motive koji su prilično različiti od potrage za racionalnim vlastitim interesima. Postoji motiv dobrovoljnog davanja, motiv ljubavi i prijateljstva, i motiv pobožnosti. Svi oni nastaju prirodno, uzrokuju kod nas da se brinemo jedni o drugima i oblikujemo naš okoliš u zajednički dom. Istinski oikos nije ćelija odvojena od svijeta, u kojem osamljeni pojedinac uživa svoj suverenitet kao potrošač. Istinski oikos je mjesto milosrđa i darova, ljubavi, nježnosti i molitve. Njegova vrata su otvorena susjedima, kojima se stanovnici pridružuju u bogoštovlju, festivalima i ceremonijama, u svadbama i sprovodima. Njegovi stanovnici nisu potrošači, osim neizravno, i putem nadomještanja svojih zaliha. Oni su članovi društva, a članstvo je uzajamni odnos, koji ne možemo opisati terminima "prosvijećenih vlastitih interesa" koji su predmet proučavanja ekonomskih teorija. Za ekstremne individualiste Rothbardove vrste, život u društvu je jednostavno jedna vrsta "koordinacijskog problema" kako bi to teoretičari igara opisali – područje u kojem se moji racionalni vlastiti interesi moraju uskladiti sa tvojim; a tržište je jedini pouzdani način koji mi ljudi poznajemo, ili možemo poznavati, koordiniranja naših aktivnosti da dođemo do nekog cilja, ne samo sa prijateljima i susjedima, nego i sa svim bezbrojnim strancima o kojima ovisi sadržaj naših vrećica sa kojima idemo u kupovinu. Članstvo je jednostavno još jedan oblik kvazi-ugovornog dogovora, gdje se slobodno vežemo zajedničkim pravima i obvezama.

Tko je tu u pravu? Pa, pozicija koji sam pripisao Röpkeu je za mene transparentno očito, a pozicija koji sam pripisao (argumenta radi) Rothbardu je za mene temeljno pogrešna. No, javljaju se dva pitanja: kako opisati, u terminima prikladnim suvremnim društvima, implikacije ideje članstva koju sam pripisao Röpkeu? I treba li ovdje spor definirati i voditi u ekonomskim terminima? Kada se pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. U određenoj mjeri bi trebali kritizirati Röpkea zbog toga; vjerovao je kako se može razviti oblik ekonomskog poretka koji bi doveo do, kao benignog nuspoizvoda, vrste društvene kohezije koju je pronašao u Švicarskim selima, i za koju je vjerovao da predstavlja zajedničko srce Europskog društva. Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u ekonomskim terminima. Konkretno, ako slobodno tržište dovodi do fragmentacije društva onda je rješenje zamijeniti slobodno tržište sa nekim drugim ekonomskim sustavom. A kako to učiniti, ako ne državnim uplitanjem, upravljanjem ekonomije prema definiranom socijalnom cilju? Sve ovo je sadržano u tom problematičnom izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne – primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon. Röpke nije mislio na takve implikacije; ali njegov stil svugdje ocrtava napetost u njegovom razmišljanju između decentrizma kao socijalnog pokreta i ekonomske politike. (Vidi posebno, pp 241–3.) 

***

Ovdje završava prva polovica predavanja, ostatak možete pročitati u izvornoj verziji, stranica 3 (cca druga polovica teksta), stranica 4 i stranica 5. U ostatku eseja Scruton zauzima kritičniji stav prema nekim pojavama koje vezujemo uz slobodno tržište te dalje kritizira ideju kako se društveni problemi mogu riješiti određenim ekonomskim sustavom.

Iz ostatka eseja sam preveo samo neka razmišljanja;

[...]

Ako ove prigovore shvatimo ozbiljno, kao što bi trebali, prepoznat ćemo snagu Röpkeova intelektualnog polazišta: odnosno mala lokalna zajednicama, u kojoj se ekonomska aktivnost odvija pod budnim skrbništvom moralnih vrijednosti. Ali mislim da također prepoznajemo kako se ne možemo vratiti toj zajednici putem nečega što bi sličilo "socijalnom tržištu" kakvo je prihvaćeno postratnim koncezusom u Europi. Jer ono do čega u praksi socijalno tržište dovodi je uplitanje u ekonomiju još jednog velikog anonimnog entiteta – države – koja je također u stanju eksternalizirati svoje troškove ostalima. Ne samo to, nego država može ušutkati svoje kritičare na način koji nijedna korporacije ne može.

Tako socijalno tržište, kakvo se prakticira u Europi, zahtjeva da država intervenira i osigura one koji su bez posla, i da financira majke djece sa kojima otac ne živi. Radi se o neizbježnim rezultatima prijenosa odgovornosti za dobročinstvo iz zajednice prema državi, što je pak samo neizbježan rezultat pokušaja da stvorimo humanu ekonomiju, umjesto da stvorimo humano društvo. Ovo su samo neki od posljedica: porast potklase ljudi koji ne rade, ali pronalaze svako sredstvo da izbjegavaju rad kako bi uživali pogodnosti koje pruža država; porast vanbračne djece jer žene mogu na jednostavan način skrbiti za sebe i svoju djecu, a muškarci mogu lagano napustiti žene koje su ostale trudne; porast antisocijalnog ponašanja jer djeca dolaze iz disfunkcionalnog kućanstva; i tako dalje i tako dalje. Takve činjenice su uspješno dokumentirane od strane Charlesa Murraya i ostalih.

[...]

Naravno, ovi problemi nisu nepoznati SAD-u, ali su tamo doveli do dalekosežnog skepticizma prema državnim rješenjima, pa čak u određenim slučajevima do određenog "fundamentalizma slobodnog tržišta" koji inzistira kako je tržište rješenje za te socijalne probleme, a ne uzrok. Ono što možemo reći, kako stvari stoje, "socijalno tržište" kakvo se prakticira je daleko od stvaranja "humane ekonomije" kakvoj se Röpke nadao. Možda stvara jednakiju distribuciju dobara nego potpuno slobodna ekonomija; ali također stvara i svoju vlastitu vrstu društvene dezintegracije, jer država eksproprijacijom karitativnih motiva, također ih i guši. Svijet potklase, kao što opisuje Theodore Dalrymple i drugi, je svijet u kojem ima malo povezanosti i suosjećanja, u kojem je vrlina milosrđa nepoznata.

Što je onda pravo rješenje za tržišno-inducirane bolesti suvremenog društva? Kako spriječiti globalizaciju svega i fragmentaciju naših odanosti? Kako oporaviti mali vod, koji oblikuje moralne osjećaje svojih članova? Odgovor na ta duboka pitanja, čini mi se, ne možemo pronaći u novom ekonomskom poretku, nego u obnovi moralnih temelja tržišne ekonomije. To je nešto što je i Röpke shvaćao, i zato je smatrao da je pojava masovnog društva i ateističkih normi takva katastrofa. Poremećaji svjetskog tržišta su se pojavili zbog istog razlika kao i poremećaji skrbničke države – zato što ljudi traže svaku priliku da eksternaliziraju svoje troškove. To rade zato što ne postoji budna zajednica koja ih tjera da se ponašaju na neki drugi način. Danas imamo primjer tog problema jer je navika potrošačkih kredita, koje Röpke nije volio i koji su u ranijim epohama bili osuđivani kao neodgovorni oblik zaduženosti, dovela do svojih neizbježnih posljedica. Ponašanje koje bi, u još uvijek budnim zajednicama Röpkeova vremena, bilo dovoljno za društveno izopćenje, danas se smatra vrstom zavidne lukavosti – uspješan način da troškove svog života prenesete na tuđa leđa i, ako je potrebno, proglasite bankrot kada se stvari pogoršaju. Ne postoji način napretka za čovječanstvo koji ne uključuje obnavljanje takve vrste budne zajednice. To se može obnoviti samo na lokalnoj razini, ponovnom izgradnjom društvenog članstva.

Može li lokalizacija postati politika? Ne dovodi li to samo do reproduciranja problema, dajući novi i sveobuhvatni projekt državi? Čini mi se kako je to problem sa kojim se sada susrećemo. Mi Europljani – žrtve "socijalnog tržišta" – nemamo načina zamjene državnih politika bez da uključimo državu. Umjesto da završim u takvom sumornom tonu, dat ću jednu pozitivnu opservaciju. Kada je došlo do globalne ekonomije u kasnom 18. stoljeću, država nije imala moć da pomogne žrtvama. Umjesto toga sami su sebi pomagali. Tisuće socijalnih inicijativa su započele početkom 19. stoljeća – prijateljska društva su nudila neprofitne zajmove za kuće, osnovane su dobrotvorne bolnice i mreže liječnika, Crkvene škole i seoske škole, razni instituti, da ne spominjem entuzijaste koji su se posvetili društvenoj razonodi. Stvarnost toga nam je dobro poznata iz romana 19. stoljeća, a ovdje u Americi, u srcu globalne ekonomije, te inicijative još uvijek postoje. Postoje zato što država nije oduzela karitativne motive, zato što ljudi mogu slobodno dati ono što slobodno zarade, i zato što su još uvijek postoje lokalne odanosti koje su temelj društvene nade. Takve inicijative bi trebale biti model za "humanu ekonomiju", koja će biti humana ne zato što je ekonomija, nego unatoč tome.

PS

Imao sam namjeru uz ranije postove objaviti i dva video isječka, bili su nedostupni, ali sada ih možete pogledati. (Radi se o neuređenim isječcima iz razgovora sa Scrutonom, komentira konzervativni moral, odnosno konzervativni pristup pojedincu):

• In Defense of Public Shaming and Stigmatization
• Individualism Libertarianism as a Western Civilization Phenomenon

***

Često možemo slušati o "socijalnoj pravdi", kao što je već istaknuto, danas to ima malo veze sa pravdom, a puno više sa retorikom pa i pozivanjem na zavist. Puno ljevičara je izgleda zabrinuto zbog "poštenosti" i "socijalne pravde", ali osobno ne osjećam da imam pravo na "pošteni dio" tuđe zarade. (Situacija je nešto složenija, ali teško je negirati da postoji zloporaba te ideje.)  

Naravno, zloporaba "socijalne pravde" ne znači da ne postoji moralna obveza da pomognemo slabijima u društvu, Crkva je od najranijih stoljeća brinula o siromašnima i organizirala izgradnju prihvatilišta odnosno bolnica u svim većim gradovima (što u antičkom svijetu nije ni postojalo u tom obliku). Ne trebam ni navoditi različite zajednice i redove koje su osnovane upravo sa tim ciljem. 

Državno uplitanje u dobrotvorno djelovanje je problematično iz više razloga, osim što u pravilu država nije dovoljno efikasna u raspoređivanju sredstava (primjerice oduzimanje zajednici i rasipanje na birokraciju), dovodi i do promjena u društvu na već opisani način. Thomas Woods spominje jedan primjer (koji je doduše velikim dijelom vezan uz aktivno protjerivanje, pa i ubijanje, klerika koji su se bavili time);

U studenome 1789. Revolucionarna francuska vlada nacionalizirala je (drugim riječima zaplijenila) crkvenu imovinu. Nadbiskup Aix en Provencea upozoravao je da takav čin krađe prijeti sustavu obrazovanja i socijalne skrbi francuskoga naroda. Naravno, bio je u pravu. Godine 1847. Francuska je imala 47 % manje bolnica nego u godini zapljene, a 1799. broj studenata upisanih na sveučilišta smanjio se na 12 000, dok je deset godina ranije upisano 50 000 studenata.

Što se tiče načela supsidijarnosti, Katekizam kaže:

Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra.

Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društava. Teži za uspostavom istinskog međunarodnog poretka.

 Prema načelu supsidijarnosti ni država ni neko vise društvo ne smiju zamijeniti inicijativu i odgovornost osoba i posrednih tijela.

U samoj enciklici piše;

»Potrebno je da vrhovna državna vlast nižim ustanovama prepušta manje važne poslove i brige koje bi joj inače oduzimale mnogo vremena. Na taj će način slobodnije i uspješnije vršiti ono što je jedino njezin posao, jer jedino ona to može izvršiti. A taj će njezin posao biti, kako već kada budu slučaj i potreba donosili: nadzirati, bdjeti, bodriti i obuzdavati. Stoga neka državni vladari budu duboko uvjereni u ovo: što bude savršeniji hijerarhijski red među raznim udruženjima, u skladu s načelom 'pripomoćne službe' (supsidijarnosti), to će uspješniji biti autoritet društvene vlasti, i to će sretniji i radosniji biti položaj države.« (Pio XI, Quadragesimo anno, br. 81)

Za kraj nedavna statistika o KC;

Škole i odgojne ustanove u vlasništvu Katoličke crkve: 70.544 pripremne škole, 92.847 osnovne škole, 43.591 škole drugog stupnja. Tu je još i 5.305 katoličkih bolnica, zatim 18.179 ambulanti, 17.223 staračkih domova, domova za stare i bolesne te domove za trajno tjelesno ili duševno oštećene osobe, 9.882 sirotišta, 11.379 dječjih vrtića, 15.327 savjetovališta za brak.

Nepovoljni položaj konzervativaca

"Mi konzervativci smo u nepovoljnijem položaju u odnosu na našu ljevičarsku braću. Mi ne tražimo smisao našeg života u političkoj sferi nego u privatnoj: u hobijima, sportu, poslovima i profesiji, u nama samima, našim obiteljima, prijateljima, susjedima, zajednicama, klubovima i crkvama; u utrkama i šahovskim turnirima; u pojedinim užicima svakodnevnog života.  

Ne tražimo u politici smisao. Iznad svega, mi konzervativci ne tražimo nikakvo transcendentno značenje u političkoj sferi. Ili negiramo da takvo što postoji, ili ga tražimo u religiji, ili u filozofiji, ili u meditaciji. Konzervativac neće tražiti neki idealni svijet; on neće, poput ljevičara, tražiti otkupljenje u ljudskoj budućnosti. Konzervativac razumije ljudsku prirodu, njene stvarne mogućnosti i stvarna ograničenja. Ne prihvaća utopijske iluzije. Neće prihvatiti zamjensku soteriologiju.

Konzervativac nikada ne bi mogao napisati knjigu sa naslovom The Politics of Meaning. Politika je za konzervativce nešto poput skupljanja smeća: ne radi se o ugodnom poslu; netko ga treba obaviti; bilo bi bolje kada to nitko ne bi trebao raditi; i svi bi trebali pomoći da se taj prljavi posao obavi. No, postoji malo značenja, imanentnog ili transcendentnog, u skupljanju smeća i čišćenju kanalizacije: to su aktivnosti koje moramo obaviti kako bi mogli nastaviti sa smislenim aktivnostima.

Malo pretjerujem. Pisati znači pretjerivati, kao što bi neki rekli, što zapravo znači meta-pretjerivati. No, pretjerujem kako bih istaknuo ozbiljnu stvar. Mi konzervativci ne tražimo značenje u pogrešnim stvarima, i zato što to ne radimo smo u nepovoljnijem položaju. Nismo u stanju prenijeti svu našu energiju i predanost u političku borbu. Mi čak niti ne koristimo riječ "borba". Nismo potpuno predani pobjeđivanju potpuno predanih totalitarijanaca koji bi nas željeli poraziti.

No, sada moramo postati aktivni. Ne u smislu ljevičara koji traže smisao u aktivizmu radi samoga sebe, nego moramo obraniti sebe i svoje vrijednosti kako bi obranili privatnu sferu od ljevičarskog totalitarnog zadiranja. Konzervativne vrijednosti slobode i samodostatnosti i fiskalne odgovornosti su pod jakim napadima administracije. Dakle, ako cijeniti svoj život i slobodu, trebali bi se informirati i poduzeti odgovarajuće mjere.

Moramo lišiti "konzervativnog aktivista" tog oksimoronskog prizvuka. Previše toga je na kocki."

Autor članka je filozof Vallicella, izvorni članak The Conservative Disadvantage.

Iako autor piše o situaciji u SAD-u, mislim da se napisano može, barem djelom, primijeniti i na našu situaciju. Sličnom temom se Vallicella bavio i u postu Why are Conservatives Inarticulate? (kao i općenito na svom blogu), u kojem komentira kako je konzervativcima ponekad teško objasniti i opravdati svoja uvjerenja (primjerice protiv infanticida), ali kako nije dovoljno imati ispravna uvjerenja nego je potrebno znati ih i opravdati. Mislim da je previše očekivati od prosječnog čovjeka da se upušta u takve rasprave.(Više o tome možete pročitati primjerice u postu: O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda ili Kako miješati religiju i politiku?)

***

Gornji članak se može općenito primjeniti na društvene trendove, a u nastavku dva video isječka sa Thomasom Sowellom (naglasak više na ekonomska pitanja);

• Thomas Sowell - Left vs Right
• The Difference Between Liberal and Conservative

***

Bruce G Charlton na svome blogu također često komentira ljevičare, primjerice u What has the Left actually conquered?;

Ljevica (liberalizam/socijalizam/politička korektnost) je, naravno, pobjedila na Zapadu – kolonizirajući elitu intelektualaca vlade, javne uprave, prava, crkvi, obrazovanja i tako dalje.

No što je suština njihove pobjede – što je točno Ljevica zapravo osvojila? Odgovor je jednostavan i jedan. Odgovor je masovne medije. Jezgra trijumfa su masovni mediji – ali potreban je bio i daljnji element: širenje masovnih medija kako bi zaokupili pozornost većine ljudi, većinu vremena.

Dakle, danas, masovni mediji su stvarnost. (Stvarnost sama za sebe je postala tek stvar mišljenja: individualna anegdota: Bezvrijedna, zapravo zla, ukoliko nije ovjerena od strane medija.)

Dakle to je osvajanje Zapada – osvajanje masovnih medija u situaciji kada masovni mediji dominiraju umovima mase ljudi.

O medijima i ljevici sam također već pisao: Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika ("skrolajte" do podnaslova Medijska Pristranost).

***

U još jednom postu The Leftist moral distortion, BGC se bavi najvećim moralnim problemima koje naglašava Ljevica (nije baš uvijek sistematičan, ali ima zanimljivih razmišljanja);

Kako bi ikoja razumna osoba mogla stvarno pretpostaviti da su glavni problemi modernog Zapadnog svijeta siromaštvo, nejednakost, rasizam, bigotizam, netolerancija, ugnjetavanje žena, okrutnost ili moralističko licemjerje?

Ipak, to ludilo je upravo ono što Ljevica vjeruje – posebno ljevičarski intelektualci – kao što to svjedoče i milijuni medijskih izvještaja, filmova, romana, tv programa, školskih i sveučilišnih programa, vladina birokracija te marketinških materijala velikih korporacija.

To predstavlja glavnu struju modernog morala.

*** 

Ono što se ovdje implicitno zahtjeva jest da ne postoji više nikakav trag nijednog od tih problema – a za postizanje tog cilja nijedna cijena nije previsoka.

Bilo koja ili sve tradicionalne vrline se mogu i trebaju žrtvovati.

Svaka stvarna, moguća ili sumnjiva instanca bilo kojeg od ovih problema, bilo kojeg stupnja (s obzirom da nijedan stupanj nije dovoljno malen da bi ga ignorirali), smatra se krajnje odvratnom, nedopustivom i neoprostivom: zahtijeva hitnu i sveobuhvatnu akciju kako bi je iskorijenili.

***

Kako je ova luđačka situacija nastala?

Jedna mogućnost je da se radi o posljedici potrebe da se preoblikuje percepcija koja osigurava da se moderni sekularni ljevičari definiraju kao moralniji nego bilo tko u povijesti čovječanstva, moralniji od bilo koje religiozne osobe ili bilo koga tko nije Ljevičar.

Iz vodeće moderne moralne perspektive sve povijesne osobe, svi vjernici i svi ne-Ljevičari su zli.

*** 

I to je logika – zapravo apsolutna nužnost – kojom se moderni sekularni Ljevičari vode kako bi upravljali svime.

Moderna sekularna Ljevica mora vladati, vladati svime, zato što je sve ostalo zlo; i očito zlo moramo potisnuti i na kraju iskorijeniti, zar ne?

Radi se o moralnoj osnovi totalitarizma.

(Pretpostavljam da bi moglo doći do nesporazuma vezano uz ovaj zadnji tekst zbog loše definiranih pojmova koji se inače koriste - "ljevičarska jezična intimidacija" je napravila svoje. Najnoviji Obamin oglas objašnjava ljevičarsku borbu. )

O Licemjerju - Bill Vallicella

Ljudi vole optuživati druge zbog licemjerja, ali čini mi se kako ih se tek nekolicina upitala što uopće misle kad spominju tu riječ. Potrebno je istaknuti kako licemjera ne možemo definirati kao osobu koja se zalaže za visoke moralne standarde, ali ne uspijeva živjeti po njima. Jer prema takvoj definiciji, svi koji se zalažu za visoke moralne standarde bi bili licemjeri. S obzirom da je podbaciti ljudski, definiranje licemjera kao osobe koja ne uspijeva živjeti prema visokim standardima za koje se zalaže bi značilo kako je jedini način izbjegavanja licemjerja da osoba odbaci svoje visoke moralne standarde – a upravo je to nešto što danas mnogi rade. Nitko vas ne može optužiti da ste licemjer ukoliko nemate nikakvih standarda, ili imate standarde koje je lagano zadovoljiti.

Ne, licemjer nije osoba koja se zalaže za visoke standarde koje ne može uvijek ispuniti: osoba koja ovo piše se zalaže za visoke standarde, ne uspijeva ih ispuniti svakodnevno, ali nije licemjer. Licemjer je netko tko se zalaže za visoke moralne standarde, ali se ne trudi kako bi živio u skladu sa time. On samo priča o visokim idealima, daje prazna obećanja, bez da ih pokuša ispuniti. Nekoga to priča o idealima, pokušava ih ispuniti, ali pritom posrće, ne možemo opravdano optužiti da je licemjer. To je ono što želim istaknuti.

Druga stvar koju želim istaknuti je da postoji nešto gore od licemjerja; odnosno nemati izbora-dostojne ideale. Onaj tko samo govori o idealima barem prepoznaje njihov legitimitet, potrebu da ih se držimo. Takva osoba je moralno superiorna onoj koja izbjegava optužbe za licemjerje tako što uopće nema nikakve ideale.

Primjerite kako sam rekao "izbora-dostojne ideale". Bolje nemati ideali nego imati pogrešne. Pogrešno je misliti kako je dobro biti idealističan sans phrase.

Možda su nam potrebne četiri kategorije;

• Sveci – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te nikada ne propuštaju živjeti prema njima.
• Stremitelji – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te iskreno pokušavaju živjeti prema njima, ali su podložni propustima
• Licemjeri – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideale, ali se slabo ili nimalo trude kako bi živjeli prema njima
• Hulje – lišeni moralnog smisla, čak niti ne prepoznaju visoke i izbora-dostojne ideale, a kamoli da pokušavaju živjeti prema njima  

***

Autor gornjeg teksta je filozof William F. Vallicella, preuzeto sa njegovog bloga Maverick Philosopher, izvorni tekst Hypocrisy. Još jedan post posvetio je "kontroverznoj" tvrdnji kako je bolje prepoznati neke ideale, bez da pokušavate živjeti prema njima nego nemati nikakve ideale, više o tome u postu Is the Scamp Worse Than the Hypocrite? Right and Left Perspectives (uz rasprava u komentarima).

Dodatak gornjem tekstu je i njegov kratak post (Addendum on Hypocrisy);

Jednom sam čuo radio-oglas u kojem se promovira "Amerika bez droga." Muški glas objavljuje kako je licemjer jer zahtjeva da njegova djeca ne rade ono što je on nekoć radio, odnosno da ne koriste ilegalne droge. Ideja oglasa je kako je nekad dobro biti licemjer.

Sigurno je kako taj oglas pokazuje nerazumijevanje pojma licemjerja. Licemjerje je moralna mana, ali ako netko propovijeda apstinenciju, njegova apstinencija je moralno pohvalna bez obzira što je radio u mladosti. Zapravo, promjena u njegovom ponašanju govori u prilog njegovom moralu.

Licemjer nije netko tko ne uspijeva živjeti u skladu sa idealima za koje se zalaže, nego netko tko niti ne pokušava živjeti prema njima. Odgovarajuća definicija licemjerja mora dopustiti i moralni pad. Također, odgovarajuća definicija mora dopustiti i moralnu promjenu. Nekoga tko prije nije pokušavao živjeti prema idealima za koje se sada zalaže ne možemo zvati licemjerjom; taj pojam se odnosi na one koji ne pokušavaju živjeti prema idealima za koje se sada zalaže.

PS

Postoji još puno situacija u kojima se ljude (većinom konzervativce) optužuje zbog licemjerja (iako se često radi tek o nepoznavanju argumenata za određeni stav), kao što primjerice Feser ističe;

"Netko čija djeca ne žive prema standardima koje ih je naučio nije nužno licemjer – što neuspjeh osobe A da prihvati savjet osobe B govori o karakteru osobe B? 

Tu, kao i drugdje, liberali koji optužuju druge zbog pojednostavljenja često propuštaju uočiti prilično očitu konceptualnu razliku – možda zbog nepažljivosti koja je produkt užarene političke rasprave. Ili možda zato što su i sami licemjeri."  

Moglo bi se sve to primijeniti na naše nedavne progresivne trendove, ali odlučio sam za kraj citirati Dalrymplea o tome kako danas prosuđujemo moralnost:

Pretpostavka kako je legalnost nekog čina jedini kriterij prema kojem bi se on mogao ili trebao prosuđivati me šokirala. Radi se o zlokobnoj pretpostavci. Prema njoj je zakonodavstvo kompletan sudac ponašanja i morala, što znači da predaje državi kvazi-totalitarnu moć bez da ju je država ikada tražila. Samo država odlučuje što možemo ili što ne smijemo činiti: ne moramo donositi ikakve moralne odluke za sebe, jer ono za što imamo zakonsko dopuštenje je ujedno, po definiciji, moralno prihvatljivo.

Još gore od te implicitno totalitarne pretpostavke je nedostatak svijesti kako se društva povezuju, i kako društveni život postaje podnošljiv, a kamoli ugodan. Na kraju krajeva, zakon ne zabranjuje grubost, nepristojnost i bezbroj neugodnih navika, ali jasno je da primjerice povećanjem učestalosti nepristojnosti, život u društvu postaje sve napetiji i opasniji.

Ono što mi je bilo najčudnije kod novinara (koji je zagovarao tu pretpostavku) je njegovo savršeno ponašanje i rafinirani ukus. Unatoč tome, imao je toliko malo povjerenja u vrijednost stvari koje je cijenio tako da se činilo kako je ravnodušan prema njihovom nestanku ili uništenju. Tako umiru civilizacije: ne sa glasnom eksplozijom nego tihim cviležom.

PPS

Za kraj jedna slika kao odgovor popularnom prigovoru (inspirirano ovim, odnosno ovim natpisom).

Talibani štednje i/ili isposništva

Izvorna verzija naslova ovog članka je “Talibans of Austerity” (autor je Theodore Dalrymple), nisam siguran koja je hrvatska riječ za "austerity", u medijima je prevode kao "štednju", ali to mi se čini kao preblaga riječ, možemo je još prevesti i kao "surovost", "asketizam", "isposništvo". S obzirom da se radi o pojmu vezanom uz ekonomiju, opisno je prevode kao "mjere štednje" ili "politika rezova". 

" Nedavno mi je zapela za oko rečenica u francuskim novinama Le Monde-u: Il y aura toujours des talibans de l’austérité, uvijek će biti talibana isposništva. Izrekao ju je ekonomist Jean Pisani-Ferry u razgovoru o krizi Euro zone, odmah sam se prisjetio konfucijeve izreke kako je prvi nužan zadatak u ozdravljenju vladavine ispraviti jezik. Riječi moramo koristi ispravno, jer ukoliko to ne radimo slijedi moralni kolaps.

Neki lingvisti bi mogli prigovoriti kako se značenje riječi mijenja i nikada nije apsolutno određeno: primjerice, ako dovoljno ljudi upotrebljava riječ ravnodušan (eng. disinterested) kao značenje za nezainteresiran (eng. uninterested), onda ta riječ stvarno poprimi takvo značenje, a činjenica da tada postaje teško objasniti što je nekoć riječ ravnodušan značila nije problem vezan uz sve to. Hoće li sama ravnodušnost nestati samo zato što je nestala riječ za nju? Razumni ljudi bi se mogli ne složiti oko odgovora.

Ali jezik mora biti na neki način vezan uz relativno određeno značenje jer inače riječi ne bi niti imale smisla. Razmislimo o frazi ‘Talibans of austerity’ i što ona znači.

Austerity, prema definiciji Oxfordskog rječnika (a i ostali imaju slične) je "teška samodisciplina ili samoograničenje; moralna strogost, rigorozna apstinencija, asketizam." No jasno je kako je to samo dio onoga što profesor Pisani-Ferry želi reći, on koristi tu riječ da bi opisao pokušaj da se uravnoteži državni proračun, bilo povećanjem poreza ili smanjenjem rashoda (naravno, osobito potonje).

Možemo se pitati je li ekonomski mudro prebrzo smanjiti proračunski deficit, barem kada vlada ima toliko veliki udio u ekonomskoj aktivnosti pa bi drastično smanjenje dovelo do ozbiljnog pada agregatne potražnje. (Činjenica da vlada nikada nije niti trebala imati toliku ulogu u ekonomiji nije valjan prigovor: uvijek krećemo sa pozicije gdje jesmo, a ne gdje bi bili da smo bili mudriji.) Pitanje brzine kojom smanjujemo deficit državnog proračuna, i način na koji to postižemo, je još jedno od mnogi pitanja oko kojih se razumni ljudi mogu ne slagati.

Ali nazivati pokušaje da uravnotežimo proračun "isposništvom", odnosno reći kako živjeti u okviru svojih mogućnosti znači "rigoroznu apstinenciju, aketizam" – da se radi o nekoj vrsti puritanizma koji uništava svima zabavu, upućuje na zaključak kako je pošteno, pravedno i pristojno činiti upravo suprotno. To je pokazatelj revolucije u našem senzibilitetu.

Ustvari, uvelike je nečasno živjeti van svojih mogućnosti, barem kada troškove plaćaju drugi, što je neizbježno kada posuđivanje postane čitav, kronični način življenja – kao što je postao u mnogim državama. Otplata postaje nemoguća što je poznato i unaprijed; nastavljate posuđivati kako bi nastavili živjeti višim standardom nego što ga vaša zarada opravdava, i to sve znajući da ćete u konačnici propasti ili, metaforički govoreći, vratiti onu težinu lima koju ste posudili zlata. Možda oni koji su bili dovoljno nepromišljeni da vam posuđuju u takvim okolnostima i zaslužuju da izgube sve ili dio svojeg novca; ali ne možemo prikriti činjenici da je, barem prema tradicionalnim standardima morala, vaše ponašanje bilo nečasno, nemoralni i nepošteno.

Ukoliko pojedinac duguje novce, časno je da ograniči svoju potrošnju kako bi vratio dugove, i da ne posuđuje još novaca samo da bi zadržao svoj trenutni standard života sve dok ne dođe do točke kada mora proglasiti bankrot. Dovoljno sam star da se sjećam vremena kada su siromašni ljudi izbjegavali posuđivati zbog straha da neće biti u mogućnosti otplatiti dug, i tako izgubiti svoje samopoštovanje. Njihovo samopoštovanje im je bilo važnije od razine potrošnje stvari bez koji mogu živjeti.

Naravno, države nisu pojedinci. Kada osoba koja radi za vladu primi određenu plaću nikada mu ne padne na pamet da je primio više nego što je ekonomski opravdano ili održivo, ili da on ustvari živi na račun vjerovnika. Kada sam radio kao liječnik za britansku vladu, nikada mi nije palo na pamet da sam preplaćen barem za iznos kojeg je vlada morala posuditi kako bi me platili, i da ja također tako živim u određenoj mjeri na kredit – iako nije moj, nego vladin. Niti danas kada sam umirovljen mi ne pada na pamet da moja mirovina slično tome znači živjeti na tuđi kredit, ili kada mi iz javnih sredstava plaćaju za medicinsko-pravne usluge koje i dalje nudim, da tada zapravo zahtijevam od vlade da posuđuje novac kako bi mi platila. Naš individualni osjećaj za čast nije uključen kada vlada posuđuje, a taj prihod na različite načine dolazi i do naših džepova.

U takvim okolnostima moralno kvarenje, zbog stalnog življenja od posuđenog novca koji se nikada neće vratiti, se može sakriti od onih koji to čine, iako samo posredno. Njihov osjećaj odgovornosti je toliko oslabljen da niti ne shvaćaju da imaju ikakvu odgovornost. Grčki narod je razumljivo, ali svejedno pogrešno, doživio snižavanje standarda življenja kao nepravdu; oni je ne vide kao posljedicu nezasluženog visokog prethodnog standarda, zato što im je takav standard omogućen putem nečeg apstraktnog, vlade. S druge strane, u Španjolskoj je privatni dug bio krivac, ali stanovništvo također nije smatralo da je njihov visoki standard življenja ekonomski neopravdan.

Ideja da živjeti unutar svojih mogućnosti predstavlja oblik isposništva, a ne (osim u iznimnim okolnosti) osnovnu moralnu dužnost časnih ljudi, pokazuje kako se ispod ekonomske krize nalazi duboka moralna kriza zapadnog društva."

***

Nedavno se Dalrymple osvrnuo i na predsjedničke izbore u SAD-u, iz eseja Envy and the Undoing of American Mores:

" Obamino referenciranje na Romneyevo veliko osobno bogatstvo je implicitno pozivanje na zavist. Zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha, i samim time predstavlja stalnu napast za pala bića poput nas. Uz mogući izuzetak oholosti, radi se o grijehu kojeg je najteže izbaciti iz ljudskog srca; puno je destruktivniji od neumjerenosti.

Bez sumnje, američko društvo ima puno mana, baš kao i svi ljudi; ali grijeh od kojeg su tradicionalni bili najslobodniji, u usporedbi sa drugim društvima, je bila zavist. Više ljudi je željelo sreću uspješnima u Americi nego u bilo kojem drugom društvu, iako naravno ne svi; manje je ljudi bilo obuzeto zavišću, a više je ljudi bilo inspirirano njima nego u bilo gdje drugdje u svijetu. Postojalo je vrijeme kada se iskazivanje ili apeliranje na zavist smatralo ne-američkim, odbacivanjem Američkog sna. Nixon je prezirao Kennedya kao pseudo-aristrokratsko razmaženo derište, ali nije se to usudio reći u javnosti kako ne bi zvučao zavidno.

Dakle Obamino pozivanje na zavist je simptom, možda ojačavanje, kulturne promjene. Ne treba niti spomenuti kako je njegova vlastita financijska pozicija nešto na čemu mu može 99.9 posto (zavisti sklono) ljudi zavidjeti, ali pozivanje na zavist, sugerirati čak i podsvjesno kako je čovjek sa velikim bogatstvom na neki način egzistencijalno manje pogodan ipso facto za najvišu poziciju nego čovjek koji ima manje novca, nije u duhu američke tradicije baš kao što ne bi bilo niti podsmjehivanje čovjeku skromnih početaka.

Poticanje ili iskorištavanje zavisti je pogrešno, čak i ako oni usrećeni ne zaslužuju svoju sreću."

Predrasude prema predrasudama

Bez pomoći predrasuda i običaja, ne bih mogao pronaći put kroz sobu; niti bih znao kako da se ponašam u bilo kojoj situaciji. 

William Hazlitt 

Theodore Dalrymple započinje svoju knjigu In Praise of Prejudice: The Necessity of Preconceived Ideas pitanjem. "Ovih dana postoji velika predrasuda prema predrasudama: i upravo tako bi trebalo i biti, zar ne?... Iz toga [definicije predrasude] slijedi da bi nam cilj trebao biti živjeti bez predrasuda?"

Tipičnu predrasude vežemo uz rase i čini se potpuno neprihvatljivo imati ikakve predrasude. No, unatoč svim problemima koje određene predrasude imaju, znači li to da trebamo odbaciti sve predrasude i hoće li to rezultirati rješavanjem svih problema? Trebamo li onda ukloniti i sve navike (koje su tek bihevioralni oblik predrasuda)? Ljudi koji su sa obiteljima kroz povijest zajedno objedovali možda i nisu bili u stanju pružati opravdanje za takvo ponašanje ili odgovoriti na argumente protiv, no znači li to da takvo ponašanje nije imalo nikakvu vrijednost za uključene osobe? Znači li to da je danas potrebno imati upravo suprotan stav, imati predrasude prema ponašanju koje se nekoć održavalo predrasudama? Ima li poslodavac pravo djelovati prema svojim predrasudama i pitati zaposlenika o kriminalnoj prošlosti? Hoće li se djevojka othrvati svojim predrasudama prema udvaračima koji su bili zatvarani zbog pljačke, nasilja u vezi ili ubojstva? 

Kao što TD opisuje; "Nitko ne želi priznati kako ima ikakvih predrasuda o ičemu. Priznati predrasudu znači proglasiti se zatucanim, vrstom osobe koja ne može, ili još gore ne želi, ispitati svoja unaprijed stvorena mišljenja, zbog toga ima sućuti samo za neke, farizejski osuđuje, ksenofobičnog je ponašanja, rigidno se drži svojih principa i uvjeren je u ispravnost svojih stavova. Osoba bez predrasuda je suprotnost tome. Sve svoje pretpostavke (i druge misli) stalno preispituje; suosjeća sa mnogima; dvoumi se i blago prosuđuje; građanin je svijeta, a ne nekog njegovo određenog dijela; razumjeti će, a ne osuditi; i unatoč samozadovoljstvu koje je prirodna posljedica njegove vrline, svjestan je svojih ograničenja.

Osoba bez predrasuda, ili još točnije, onaj tko se takvim proglasi, je osoba koja je prestravljena pomisli da ga netko smatra zatucanim, da kod njega prepoznaju slabost uma, nedostatak individualnost i mentalne snage, da on ne može misliti za sebe. Svaki pristojan čovjek je dakle Descartes za svaku temu i svako pitanje sa kojim se susretne." U nastavku ulomak iz spomenute knjige;

Uporabe metafizičkog skepticizma

"Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan. Ne zaboravimo kako je Descartes, koji je tražio uvjerljiv prvi filozofski princip, bio genij: matematičar, fizičar i filozof koji je pisao u prozi takvom jasnoćom da je i dalje standard po kojemu sudimo, ili bi trebali suditi, radove francuskih intelektualaca. Jesmo li onda uzgojili rasu filozofskih divova, sa strašću da ispituju metafiziku ljudske egzistencije? Nadam se da me neće proglasiti narodnim neprijateljem kada izrazim svoju sumnju u to.

Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. U području moralnog razmišljanje se ponaša kao i čovjek (koji se odbija oženiti) u području veza: nije voljan zatvoriti si ikakve opcije tako što bi si nametnuo neka ograničenja, čak i ona koja se smatraju čisto simboličkima. Jednom sam imao pacijenticu koja je pokušala izvršiti samoubojstvo jer ju je njezin dugogodišnji ljubavnik odbijao zaprositi. Pitao sam ga razlog zašto je odbijao, odgovorio je kako je brak tek komad papira i ništa ne znači. "Ako je samo komad papira i ništa ne znači, "pitao sam ga, "zašto ga ne želiš potpisati? Prema tebi, to ne bi ništa promijenilo, a njoj bi pružalo veliko zadovoljstvo." Odjednom, postavši čovjek najdubljih uvjerenja, odgovorio je kako ne želi živjeti u takvoj šaradi. Gotovo da sam mogao čuti argument koji ga je uvjerio kako je u pravu: kako su prava ljubav i pravo predanje stvar srca, nije im potrebna potvrda crkve ili države.

Skepticizam radikalnih skeptika koji istražuju svako pitanje, barem pitanja koja se tiču ponašanja, razlikuje se ovisno o temi kojom se bave. Malo ih je toliko skeptičnih da sumnjaju kako će sunce sutra izaći (iako će imati problema pri pružanju dokaza za heliocentričnu - ili bilo koju drugu - teoriju sunčevog sustava). Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti."  

Više o knjizi možete pročitati u recenziji The Cult of Non-Judgmentalism.

Opisana razmišljanja su danas široko raširena tako da stalno možemo slušati slične stavove. Najbrži put da vidite problem sa onima koji pozivaju na preispitivanje svega je vjerojatno taj da ih jednostavno poslušati i preispitate točnost njihove filozofije. Ipak, unatoč tome što mislim da tradicionalne norme nisu tek predrasuda nego ih je moguće opravdati (za razliku od progresivnih), mnogi će inzistirati da im se demonstrira zašto bi odabrao upravo određeno ponašanje kad on ne vidi loše posljedice, ili ih vidi, ali su zanemarive s obzirom na njegovu dobit – vrlo često užitak različite vrste. (Zanimljivo je da se samo tradicionalne norme proglašavaju predrasudama, a progresivne se automatski smatraju opravdanima i preispitanima.)

Puno ljudi odbacuje inzistiranje na moralnom čovjeku kao nekome sa idealnim karakternim osobinama tako da uvjeravanje takve vrste za njih ne bi niti imalo smisla. Danas se često neko ponašanje prosuđuje samo prema posljedicama koje se često čine toliko udaljenima da se nema niti smisla zamarati sa njima što znači da ne postoji niti ništa problematično sa takvim ponašanjem. U nastavku je ulomak iz Scrutonovog eseja Why I Became a Conservative koji bi možda mogao potaknuti neke ljude na razmišljanje;

"Drugi Burkeov argument koji me impresionirao je bila suptilna obrana tradicije, predrasuda i običaja od prosvijećenih planova reformatora. Ova obrana se poklapala sa mojim istraživanjem estetike. Još dok sam bio školarac susreo sam se sa razrađenom obranom umjetničke i književne tradicije od strane Eliota i F.R. Leavisa. Na mene je uvelike utjecao Eliotov esej Tradition and the Individual Talent, u kojem je tradicija predstavljena kao stvar koja se stalno razvija, ali je ipak kontinuirana, utvrđuje se svakim dodatkom, prilagođava prošlost sadašnjosti i sadašnjost prošlosti. Takva koncepcija koja je objašnjavala smisao Eliotove vrste modernizma (modernizma koji je suprotnost onoga koji je prevladao u arhitekturi), također je uključivala i proučavanje prošlosti; pretvorila je moju vlastitu ljubav prema klasici u umjetnosti, književnosti, i glazbi u vrijedan dio moje psihe kao suvremenog ljudskog bića.

Burkeova obrana tradicije kao da je prenijela taj isti koncept u svijet politike, opisala poštivanje običaja, ustanova i postojećih društvenih načina, kao političku vrlinu, a ne znak samodopadnosti kako su to većinom vjerovali moju suvremenici. Burkeova provokativna obrana "predrasuda" - pod time je mislio na skup vjerovanja i ideja koje nastaju instiktivno u društvenim bićima, i koje odražavaju osnovno iskustvo društvenog života - bila je objelodanjenje nečeg što sam do tada potpuno previdio. Burke me uspio uvjeriti kako naša najnužnija uvjerenja mogu biti i neopravdana (i u nemogućnosti da ih opravdamo) iz naše vlastite perspektive te će pokušaj da ih opravdamo dovesti samo do njihovog gubitka. Zamijenivši ih sa apstraktnim racionalnim sustavima filozofa, možemo misliti kako smo racionalniji i bolje opremljeni za život u suvremenom svijetu, ali činjenica je da smo manje opremljeni, i naša nova uvjerenja su puno slabije opravdana, upravo iz razloga što su opravdana od strane nas samih. Pravo opravdanje za predrasudu je ono koje je opravdava kao predrasudu, a ne kao racionalni zaključak argumenta. Drugim riječima, takvo opravdanje se ne može izvesti iz naše vlastiti perspektive nego samo izvan nje, primjerice kao što antropolog može opravdati običaje i rituale nekog nepoznatog plemena.

Primjer će ilustrirati što želim reći: predrasude vezane uz seksualne odnose. One variraju od društva do društva; ali sve donedavno imale su zajedničku značajku, a to je da su ljudi razlikovali dolično od nedoličnog ponašanja, zgražali su se na eksplicitno seksualno pokazivanje, zahtijevali pristojnost (eng. modesty) kod žena i kavalirstvo kod muškaraca u pregovorima koji prethodne seksualnom zajedništvu. Postoji vrlo dobri antropološki razlozi za to, u vidu dugotrajne stabilnosti seksualnih veza i predanosti koja je potrebna ukoliko želimo djecu odgajati u društvo. Ali to nisu razlozi koji motiviraju tradicionalno ponašanje žena i muškaraca. Takvo ponašanje je vođeno dubokom i nepokretnom predrasudom, u kojoj su uvredljivost, sram i čast krajnji temelji. Seksualnom osloboditelju nije problem pokazati kako su ti motivi iracionalni u smislu da nisu utemeljeni na razumnom opravdanju koje je dostupno osobi čiji su to motivi. On može predložiti seksualno oslobođenje kao racionalnu alternativu, kodeks ponašanja koji je racionalan za osobu koja odlučuje jer se kompletan kodeks temelji na transparentno razumnom cilju odnosno seksualnom užitku.

Zamjena razuma za predrasudu se doista dogodila, a rezultat je upravo onakav kakvog bi Burke očekivao. Ne samo kolaps povjerenja među spolovima, nego i problemi u reproduktivnom procesu – nedostatak i oslabljena obaveza roditelja, ne samo jednog prema drugome, nego i prema svojim potomcima. U isto vrijeme, osjećaji pojedinca koji su bili poduprijeti i ispunjeni tradicionalnim predrasudama su ostali izloženi i nezaštićeni skeletnom strukturom racionalnosti. Zbog toga je došlo do vanrednog stanja u Americi gdje su sudske tužbe zamijenili običnu ljubaznost, post-snošajne optužbe "silovanja na spoju" zamijenile su pred-snošajnu čednost, a pokušaji neprivlačnih muškaraca se rutinski kažnjavaju kao "seksualno uznemiravanje". To je primjer što se događa kada uklonimo predrasudu u ime razuma, bez ikakvog obaziranja na stvarnu društvenu funkciju koju jedino predrasude mogu ispuniti. Moje uviđanja istine u Burkeovoj, inače donekle paradoksalnoj, obrani predrasuda je djelomično potaknuto upravo razmišljanjem katastrofe seksualnog oslobođenja."   

PS

Iako sam za uvod odabrao Hazlittov citat, nisam onaj napoznatiji; "Predrasuda je dijete neznanja", ili još jedan: "Ipak, ne postoji tako snažna predrasuda kao ona koja proizlazi iz navodnog oslobođenja od svih predrasuda", ili "Nijedan mudar čovjek ne može prezirati predrasude drugih; čak bi trebao imati određeno strahopoštovanje prema svojima, kao da se radi o starim roditeljima. Na kraju bi se mogle dokazati mudrijima nego što je on."

Vratite stigmu – Roger Scruton

Danas je pravovjerno razmišljanje kako je društvena stigma oblik ugnjetavanja, trebamo je odbaciti u našoj kolektivnoj potrazi za unutarnjom slobodom. Ali politički filozofi i romanopisci nekih ranijih razdoblja bi bili užasnutim takvim razmišljanjem.

U gotovo svim stvarima koje se dotiču osnovnih zahtjeva društvenog poretka, vjerovali su kako je blagi pritisak manira, morala i običaja – pojačan različitim oblicima neodobravanja, stigme, srama i krivnje – bolji jamac civiliziranog i zakonitog ponašanja od samih zakona. Prema njima unutarnje sankcije pouzdanije održavaju društvo od vanjskih sankcija poput policajaca i sudova. Zato su primjerice moralisti osamnaestog stoljeća rijetko pisali o ubojstvu, krađi, silovanju ili kaznenim prijevarama; umjesto toga, strastveno su bili zainteresirani za malene norme o kojima ovisi društveni poredak i koje, kada ih se poštuje, čine takve zločine nezamislivima.

Stigma je nestala u naše vrijeme, a sa njome i većina konstantnih, malih samoregulacija zajednice koje ovise o pojedinčevom poštivanju (i strahu od) osuda drugih ljudi. Kao posljedica toga, zakoni su se proširili, i u složenosti i u opsegu, kako bi popunili tu prazninu. Ipak, kako je država ta koja sankcionira umjesto društva, ljudi se osjećaju slobodnijima slijediti svoje vlastite želje, zanemariti običaje, i ignorirati učinke svog ponašanja na druge i na opće dobro. Iako zakoni utječu puno više na njihove živote, misle kako se radi o vanjskoj sili bez ikakvog stvarnog moralnog autoriteta. Osim toga, zakon sve više razlikuje "javno" područje, gdje je on jedini objektivni autoritet, od "privatnog" područja, u koje se on ne upliće, ostavljajući privatno područje sve manje reguliranim, unatoč činjenici da u njega spada većina stvari o kojima ovisi budućnost društva: seksualno ponašanje, odgajanje djece, iskrenost i samopoštovanje.

Ne postoji dokaz da zakon stvarno može nadomjestiti gubitak društvenih sankcija. Zakon se bori sa zločinima ne tako što uklanja kriminalne namjere nego tako što povećava rizik njegovim bavljenjem; stigma se bori protiv zločina tako što stvara ljude koji uopće niti nemaju kriminalnih planova. Zamjena stigme zakonom je dakle glavni uzrok stalnog povećanja u broju i težini zločina.

________

Prije pola stoljeća, antropologinja Ruth Benedice je postavila razliku između društava ovisno o tome vode li se građani u vlastitom životu sramom ili krivnjom, prvi su usmjereni prema van - društvu, a drugi su usmjereni prema unutra – sebi. Ali takvo razlikovanje ne nudi nikakvu razliku jer je krivnja tek unutarnje iskazivanje srama. Krivnja je naučeni odgovor – internalizacija neodobravanja, ljutnje, i izopačenja kojeg roditelji, učitelji i susjedi koriste prema nestašnom djetetu kako bi oblikovali njegovu savjest. Krivnja dakle postoji samo tamo gdje se ljudi boje osuđivanja. Dokazi iz suvremenih društva sugeriraju da, kada zajednica prestaje odgovarati na moralne pogreške javnim sankcijama, pojedinci prestaju osjećati krivnju zbog njih, a savjest slabi. Ako želimo da unutarnje sankcije postoje, moramo ih pojačati sa sankcijama javnije i otvorenije vrste. Moralne norme, kolektivno generirane, moraju također biti i kolektivno nametnute.

Seksualni moral pruža posebno jasan i važan primjer. Seks je ujedno i veza društva i sila koja ga razdvaja. Pravilan pristup seksualnim osjećajima dovodi to trajnih brakova, stabilnih obitelji, djece sa pažljivim roditeljima, i prenošenjem socijalnog kapitala kroz generacije. Pogrešan pristup, dovodi do društva – ili bi trebali reći "društva" – usputnih veza, ljubomore, agresije, u kojem nema niti trajnih obvezivanja niti žrtvovanja u ime djece.

Seksualno ponašanje kroz društvo postaje stvar savjesti i tako je učinkovitije regulirano. Takvo moraliziranje seksualnih osjećaja ih ujedno i transformira, stvarajući osjećaje koji nisu samo jedinstveno ljudski, nego su i bitni za našu sreću. Erotska ljubav, za razliku od životinjske požude, zahtjeva distancu i nadvladavanje distance kroz strast. Ta distanca ne postoji u društvu u kojem se seksualno olakšavanje može postići bilo gdje i od bilo koga bez kazne krivnje ili srama, pojačanih stigmom i izopćenjem. Prožimanjem seksualnih osjećaja sa psihološkim sankcijama, tradicionalna društva su osiguravala da ih kontrolira osoba koja ima te osjećaje. Kao rezultat toga, seksualni osjećaji su bili ugrađeni u moralni karakter, nisu bili vođeni vanjskim zakonima i regulacijama, nego iznutra voljom. Ta unutarnja kontrola postavljala je distancu između ljudi; također ih je osiguravala jer su znala da seksualni pokušaji nisu bili tek brzo uzimanje robe iz izloga, nego prvi korak prema ljubavi i predanosti. Uklonite tu unutarnju kontrolu, i ono što je prije bilo izvor društvene kohezije postoje uzrok društvenog propadanja.

Još davno su društva prepoznala da ne mogu preljub ili odgajanje djece van braka pretvoriti u kazneno djelo bez da ujedno nanesu neke nepodnošljive nepravde; Krist je poduzeo prvi korak prema dekriminalizaciji kada je ironično pozvao svakog tko je bez grijeha da kamenuje ženu optuženu za preljub. Ipak, iako se zakon povukao iz tog područja, moralni kodeks je ostao, zajednice su bile u mogućnost štiti se od seksualnih ekscesa koji su prijetili njihovog opstanku stigmatizirajući one koji se upuštaju u takva ponašanja. Uklonite stigmu, i ne postoji više društveno prihvatljivo sredstvo provođenja spolnog morala. 

________

Taj gubitak je posebno značajan sada kada počinjemo shvaćati štetu koju kolaps braka donosi društvu. Stabilna obitelj sa dva roditelja se više ne čini tek kao posebnost "buržoazijskog" društva. Sve više priznajemo da se radi o instituciji koja je osiguravala stabilnost, sklad i prosperitet Zapadnih društava, omogućavala je prijenos kulture i institucija s jedne na drugu generaciju. Brak je čuvan ne zakonima nego stigmom, koja je osiguravala da većina djece, ako i nisu začeti u braku da se barem rode u njemu, samim time da osjete društveno prihvaćanje i roditeljsku brigu koja je potrebna djeci kako bi izrasla u sigurne i pristojne građane.

Naravno, stigmatizacija nezakonitosti (eng. illegitimacy) je imala okrutne nuspojave – ne samo na djecu koju su ismijavali kao "kopilad". Moj djed je bio jedan od njih, a stigma je osigurala da, poput Richarda III, dođe na svijet "kako bi se pokazao negativcem" – predodređenost koju je ispunio. Ali kao što su James Q. Wilson i drugi pokazali, uklanjanje stigme nezakonitosti, iako dobrih namjera, nije imala nikakvih učinaka na unapređenje karaktera i izgleda nezakonite djece. Primjerice, statistički podaci za američke zatvorenike pokazuju kako je nezakonitost najvažniji faktor izlaganja djece životu kriminala – bitniji od IQ-a, rase, kulture ili bilo kojeg drugog faktora kojeg kriminolozi istražuju. Funkcija stigme je bila spriječiti ljude da se razmnožavaju na društveno destruktivne načine. Kada je stigma nestala, sve više i više djece se rađa van brakova; a socijalna pomoć samohranim majkama pruža ekonomske razloge mladim ženama da izaberu takav prečac prema reproduktivnom uspjehu. Radi se o katastrofi u današnjim gradovima; u Britaniji, katastrofa će biti još veća za 20 godina, kada će djeca rođena u braku biti u manjini.

Situacija se ne razlikuje puno od preljuba. Ljudi generacije mojih roditelja ne bi javno priznali taj prijestup; ako bi ga počinili, to bi bilo u tajnosti. Poznati preljubnici s bili izloženi zlonamjernom ogovaranju, i nikada se ne bi hvalili svojim strastima u javnosti. Političari se i dalje posrame, a njihove karijere mogu biti uništene ukoliko preljub izađe na vidjelo. Ipak, danas kada pozovite nekog sa ženom na večeru može se pojaviti sa svojim ljubavnicom – čak i sa ljubavnicom koju još nitko ne poznaje – bez da dođe do ičega drugog osim blage znatiželje.

Utjecaj na brak je očit. U Britaniji, kao i u Americi, gotovo pola brakova će završiti razvodom, a u vrsti pristojnog društva kojeg čini naša urbana elita, brak nema veći legitimitet i nema veće javno poštovanje od usputnih veza. Službeni dokumenti su promijenjeni kako bi umetnuli riječi "partner" umjesto "supružnik", uklanjajući brak sa privilegirane pozicije u službenoj kulturi. Brak više nije društveno prihvaćena norma koja označava istinski zaključak seksualnog razvoja, nego individualni izbor, stvar samo onog para koji se upušta u njega.

Stoga danas ne postoji nikakav sram vezan uz razvod. Serijska poligamija je sada norma među uspješnim ljudima, a oni koju gube takvim razvojem događaja – žene i djeca koju napuštaju – nemaju više najvažniju zaštitu odnosno društvenu kaznu za one koji čine takve stvari. Naše društvo obasipa sentimentalnim suosjećanjem imaginarne žrtve, čije je nemarno ponašanje i pravi uzrok njihove nesreće, ali je potpuno ravnodušno prema stvarnim žrtvama, poput nezakonite ili napuštene djece, čija nesreća proizlazi iz odbijanja osuđivanja prekršitelja.

________

Prijestupi nisu bili podijeljeni u zakonske prijestupe (kojim se bave samo zakoni) i prekršaje pristojnosti (kojim bi se bavila društvena opomena). Neki oblici ponašanja – primjerice, nepoštenje – spadalo je u obje kategorije i moglo ga se učinkovito kontrolirati kombinacijom kazni i društvenog odbacivanja. Osuđeni kriminalac bio je osramoćen zbog svojeg ponašanja i bio je ili izopćen ili je morao živjeti u stanju pokore. To je imalo smisla, jer glavni smisao posramljivanja nije kazniti zločin nego odgojiti ljude koji ih neće počinjavati. Tako je kriminalac bio primjer iz kojeg je ostatak društva učio.

Ali stigma sada više ne postoji čak niti za zločin. Osuđeni lopovi i provalnici nisu više automatski isključeni iz društvenih okupljanja. Štoviše, neki (poput engleskog kriminalca Howarda Marksa) doživjeli su pohvale jer su pisali o svojoj "zaigranoj mladosti" i radosnim trenucima koje su doživjeli kao dileri drogom, razbojnici ili provalnici; a ako se zločin može prikazati kao napad na institucija buržoazijskog društva, rehabilitaciju je još lakše dobiti. Primjer za to je Nick Leeson, zaposlenik Baring banke (sama simbol dostojanstva i integriteta Londonskog financijskog svijeta) koji je potrošio povjerene mu sredstava i tako uništio ovu časnu instituciju i mnoge živote koji su ovisili o njemu. Nakon što je odslužio kaznu u Singapurskom zatvoru, Leeson se vratio u Englesku i postao medijska zvijezda, davao je intervju i pisao članke, uživao je svoj trenutak slave kojeg je pošteno naplatio. Čak i nasilni kriminalci, ukoliko su "odslužili svoje" i "platili drug društvu" mogu uživati u herojskom dočeku kada putuju u različite države, kao što je doživio silovatelj Mike Tyson prilikom svog nedavnog posjeta Britaniji.

U Britaniji, vodeća udruga posvećena kriminalcima se zove "Nacionalno društvo za Brigu i Rehabilitaciju Prijestupnika." Njezina svrha je pretvoriti kaznu u povlasticu države i neutralizirati želju društva da osigura dodatnu kaznu. Nisu "kriminalci" nego "prijestupnici; nije "kazna" nego "briga" i "rehabilitacija" – ili da iskoristimo politički korektan izraz, "društveno uključivanje". Nikakva stigma ne bi trebala pratiti kriminalca zbog njegovog zločinca: zakon ga kažnjava prema neutralnim i objektivnim kriterijima. Naša jedina uloga je oprostiti i zaboraviti, "rehabilitirati," pod pretpostavkom kako je dug otplaćen; a razmišljajući tako o zločinu, uvelike povećavate njegovu vjerojatnost, jer uklanjate pravi motiv za dobro ponašanje odnosno strah od osuđivanja. Kada odgovor na kriminal nije zamjeranje nego rehabilitacija, zločin je de-moraliziran, lišen krivnje, postaje tržište u kojem djela sudimo po cijeni, a ne njihovoj vrijednosti. Cijena silovanja je sedam godina; a kada platite cijenu vraćate se, poput Mikea Tysona.

________

Često mislimo kako napad na stigmu počinje sa velikim dramama protestantske krivnje – Hawthornovom 'Scarlet Letter', ili Ibsenovom 'John Gabriel Borkamn' – ali on je već prisutan u Prosvjetiteljskom naglasku na individualne slobode kao cilju društvenog život i u romantičkoj predodžbi socijalnog autsajdera. Romantička mašta identificira se spontano (kao u Goetheovom Faustu) sa onime koji napušta konvencije ili je osuđen i odbačen od strane onih koji uživaju sigurnost neupitnih rutina. Takva romantiziranje izopćenika postaje standard u suvremenoj literaturi, a "MrsGrundy", kruti obdržavač običaja nasuprot životne potrebe da im pobjegnemo, postaje objekt prezira – zajedno sa samim običajima, čija važnost za društvo se sve brže zaboravlja.

Tako suvremenoj, post-romantičkoj imaginaciji tendencija održavanje društvenih normi kroz stigmu i sram se čini odvratnom, ona je oblik lošeg ponašanja, a ne odgovor na njega. Američka kultura se usprotivila starim oblicima društvene stigme, odbacujući svoje puritansko naslijeđe kao nešto sramotno – novi razlog da se srame. Rat (dvadesetog stoljeća) protiv krivnje je ubrzao taj proces. Djelomično zahvaljujući pogrešnom tumačenju i vulgarizaciji Freuda od strane onih koji su smatrali "represiju" zlom a "oslobođenje" lijekom za nju, a djelomično zahvaljujući, egzistencijalističkom vjerovanju u "autentičnost" i "dobru vjeru", krivnje postaje negativna sila, izvor patnje bez ikakve kompenzacijske koristi.

Mnogi teoretičari potpisuju taj zaključak. Primjerice, Freudov učenik Wilhelm Reich je napadao "patrijahalnu obitelj" kao izvor seksualnog potiskivanja i deformacije pojedinčevog libida – kao da je seksualna potiskivanje neupitno loša stvar. Njegova funkcija orgazma nudila je oslobođenje naših seksualnih nagona pružajući im jednostavan i moralno neutralan cilj – ne ljubav ili privrženost ili razmnožavanje ili obitelj, nego kratak spazam tijela. Herbert Marucs proširio je istu ideju jezikom marksističkog humanizma, a Sartre je razvio cijelu teologiju oslobođenja, osmišljena kako bi prikazala konvencionalno društvo, njegove norme i sankcije i konvencije, kao izvor svega što je zlo, svega što nas sprječava u cvjetanju naše slobode i uživanju u plodovima istinskog izbora. Najveći grijeh za Sartrea je bila "loša vjera" – poslušnost autoritetu van sebe. Loša vjera je bio glas Drugog, a glavni neprijatelj ljudske slobode je ispravno razmišljanje, poslušnost zakonu i uzajamno vigilantna zajednica.

Napad na krivnju uključuje i odgovarajuće poricanje srama. Ukoliko ne trebamo osjećati krivnju zbog, primjerice, naših seksualnih avantura onda ne možemo niti osjećati sram zbog njih. Štoviše, svaki pokušaj da nas se posrami, da nas se omalovaži ili osudi zbog naših zavođenja, orgija, i pretjerivanja, je čin opresije, negiranje naših fundamentalnih prava. Zbog toga, pretpostavlja se, moramo budalaštine naših susjeda smatrati potpuno njihovim brigama, nešto što možemo kritizirate i ismijavati u istoj mjeri kao i sadržaj njihovih kolica u supermarketu. U seksualnoj sferi, baš kao i u području roba, jedini obvezujući zakon je zakon tržišta.

________

Međutim, čudan rezultat ovog pokreta odbacivanja stigme je uvođenje stigme drugačije vrste. Ljudi koji "osuđuju" nailaze na žestoko osuđivanje kakvo bi dobro prošlo u Salemu. One koji žive po starom moralu nazivaju uvredljivim imenima: ako iskazujete osudu i žalite zbog nezakonite djece i ovisnosti o socijalnoj pomoći koja je često rezultat toga, pokazujete kako ste "zlonamjerna duša" i nemate "suosjećanja"; ako se protivite normalizaciji homoseksualnosti onda ste "homofob"; ako vjerujete u Zapadnu kulturu, onda ste "elitist" – sve su to oznake koje mogu štetiti profesionalnoj karijeri. Stigma lebdi u anarhičkom svijetu individualističkih životnih stilova, spremna vezati se uz svakoga tko pozove na samokontrolu.

U tom kontekstu trebamo razumjeti i političku korektnost. Nova vrsta stigme stvara novu vrstu straha. Politička korektnost nije moralnost u tradicionalnom smislu: ne zahtjeva od Vas da promijenite svoj život, da se žrtvujete, ili da živite po postojećem kodeksu ponašanja. Ona Vam govori da pazite što govorite, kako bi izbjegli jedino prevladavajuće osuđivanje, a to je osuđivanje jer osuđujete. Poručuje Vam da govorite uključivo o drugim kulturama, drugim životnim stilovima, drugim vrijednostima; nikada ne zauzimati stav koji bi osuđivao neku od njih, ili izgovoriti riječi koje bi takvo što implicirale. Stoga i ekstremna kolebljivost novog kodeksa govora; svaka fraza ili idiom koja se čini kako implicira osudu druge kategorije ili klase ljudi može postati, gotovo preko noći, objekt stigme.

Međutim, za razliku od starih oblika stigme čija je funkcija bila vezati društvo zajedno i povezati svakog člana u zajedničku sudbinu, ova nova vrsta stigme ima upravo suprotan cilj: dopustiti društvenu fragmentaciju. Priča o "društvenom uključivanju" je maska za suprotno. Politička korektnost ne pokušava uključiti druge u "našu" zajednicu nego prihvatiti njegovu drugost i dopustiti mu da živi izvan nje. Ustvari, pokušava stvoriti društvo stranaca, svaki u svojoj potrazi svojim putem, bez da odgovara ikome osim sebi. Naravno, postoje granice: one aktivnosti koji izravno ugrožavaju život, tijelo i vlasništvo su još uvijek zabranjene, ali zabranjene su zakonom, a ne moralom. Pretpostavlja se kako su moralni kodeksi neučinkoviti i u svakom slučaju tek "subjektivne" sile. Ako bi i trebali imati nekakav odnos prema kriminalcu, onda bi on trebao biti utemeljen na pokušajima da ga "uključimo", unatoč njegovim pogreškama.

________

Ipak, postoji jedna velika iznimka takvom ponašanju, u srcu je naše moralne prirode. Ta iznimka je pedofilija. Britanci su bili mjesecima na nogama zbog slučaja Sarah Payne, osmogodišnjakinje koja je bila oteta, zlostavljana i ubijena. Sarah je, na svoj način, bila savršeni simbol starog moralnog poretka – nevino dijete brižnih roditelja, odrasla u tradicionalnoj obitelji. Izgubljena lica njenih roditelja na televiziji kod svakoga su izazvali ne samo suosjećanje zbog njihove patnje nego i svijest kako su mučenici. Predstavljaju stari moralni kod – i svijet koji ga je nekad podržavao – u društvu koji ga više ne prihvaća. Odgojili su dijete u svijetu koji više ne vjeruje u djetinjstvo – koji sve više povlađuje seksualizaciji djece i dopušta ima da postavljaju svoje agende, da obožavaju svoje idole, i da se odaju vlastitim idejama htjenja. Pedofili je iskoristio tu situacije, koju nitko nije imao moralne hrabrosti spriječiti.

Naravno, Sarah je ubijena, čak i u društvu oslobođenom srama, ubojstvo je zločin, ali svi znaju kako je Sarah ubijena jer je bila objekt nečije pohote, i da se ta pohota normalizira. Djeca u Britaniji, kao i u Americi, su prisiljena pohađati satove "zdravstvene edukacije" u kojima eksperimentiraju sa kondomima; Britanska udruga je nedavno izdala vodič za seks za djecu pod nazivom "Reci Da, Reci Ne, Reci Možda" u kojem objašnjavaju različite pozicije i uzbuđenja spolnog odnosa; doktori propisuju kontracepcijske pilule maloljetnim djevojkama i tako sami postaju sudionici u onome što je i službeno zločin; BBC prikazuje opscene i provokativne filmove u vremenu kada i djeca gledaju; djeca se prikazuju u oglasima u provokativnim pozama; a dječji magazini su posvećeni gotovo samo jednoj temi; dečkima i curama.

Slučaj Sarah Payne doveo je do zanimljivog razvoja. Imena svih osuđenih pedofila u Britaniji su dodani u registar, kako bi škole, klubove i ostali koji zapošljavaju mogli unaprijed vidjeti postoji li neka opasnost. Osuđeni pedofili uvijek napuštaju mjesto zločina, znajući da ih nitko tu neće tolerirati, a njihovi pokušaji da započnu novi život su podržani od policije. Ipak, od slučaju Sarah Payne, novine Sunday News of the World su došle u posjed registra i objavile imena, fotografije i adrese ljudi koji su se našli na njemu, zajedno sa detaljima zločina. Policija se usprotivila, misleći kako se radi o pozivu na napade ili nešto gore. Ali nekoliko tjedana novine su tiskale taj dodatak, profitirajući na velikom javnom apetiti za tim detaljima, sada kada se razbudila dugo-uspavana želja za stigmatizacijom. Ubrzo su ljudi navedeni u novinama – neki pogrešno – pobjegli iz svojih domova, a glasna gomila se okupljala ispred kuća kako bi im prijetili i napali ih. Jedan je počinio samoubojstvo; a policija je preselila druge o velikom javnom trošku.

Slučaj je dodatno zanimljiv jer te iste novine nude svojim čitateljima priče kakve se prepričavaju po školskim igralištima, u kojima glavnu ulogu imaju one stvari i donje rublje, često opisane jezikom školske djece. Također objavljuju slike topless tinejđerki koje su, ako ne fizički, mentalno i moralno djeca. Novine su pokušali zaraditi na želji da stigmatiziraju stvari na kojima su također zaradili kada su ih izazivali.

Histerija oko pedofilije je indikativ društva koje je došlo do ruba samouništenja i stoji tamo optužujući prazninu. Ljudi posežu za svojim starim uvjerenjima: riječi poput "perverznjak" i "perverzija" odjednom im se čine ispravnima: gledaju krivca pogledom koji posramljuje, ponižava te ga isključuje. Prepoznaju prostranstvo zla koji je oko njih i među njima, zlo koje jedva priznaju.

________

Sukob između roditelja i pedofila je posljednja bitka u ime starog spolnog morala, konačni pokušaj spašavanja procesa kojim se društvo razmnožava ne samo fizički nego i moralno. To je najozbiljniji dokaz kako su i suvremeni odrasli ljudi još uvijek potaknuti voljom za stvaranje djece koja su produkt ljubavi, a ne hrana za nečiji apetit. Kada bi politička korektnost postala norma i u tim područjima – kao što bi i mogla, kada se pomodna "prava djece" prošire i na pravo na spolnu privatnost, i kada Britanska vlada uspije u snižavanju granice pristanka na spolni odnos na doba kada su djeca još uvijek prisiljena ići u školu – onda bi "društvo stranaca" napokon postalo stvarnost. "Društveno uključivanje" bi značilo društveno raspršivanje (atomizaciju), nitko ne bi brinuo o ponašanju drugih ljudi, pod uvjetom da on sam nije ugrožen, i gdje nitko ne čini ništa kako bi osigurao da se koristi i obaveze civilizacije prenose i dalje.

Naravno, nismo došli do tog stupnja. Ipak, dopušteni oblici stigmatizacije se smanjuju. Znamo da su neki oblici društvene kontrole potrebni. Čak i u prevladavajućoj klimi neznanja i negiranja, većina ljudi je sposobna zaključiti iz svog poznavanja povijesti kako barbarizam leži ispod površine, čeka svoju priliku da uništava. Ali ljudi se boje osuđivati svoje susjede, nadajući se da će nekako budućnost društva biti u redu, iako su svi zauzeti povlačenjem iz napornog posla moralnog prosuđivanja.

Što se tiče liberalne inteligencije, čini se kako nije u stanju uočiti prijetnju i okrivljuje za svako povećanje društvene entropije one koji ga pokušaju očuvati. Doista, čini se kako je prevladavajuće mišljenje među našim elitama da seksualni običaji više nisu stvar javnog interesa, kako je irelevantno za društvo da ljudi zasićuju svoja osjetila i misli sa nasilnim, pornografskim ili perverznim slikama, i da će se u svakom slučaju djeca i dalje rađati, i dalje odrastati, i dalje uživati svoje godine nevinosti, i dalje hodati u školu sa svojim torbama na leđima te se vratiti doma svake večeri kako bi uživali u svijetu crtića. No takvo samodopadno vjerovanje je očito pogrešno: stvari su toliko loše u Britaniji da je sada zakonski prekršaj dopustiti svojoj djeci da hodaju bez pratnje po osamljenim cestama, a nijedan normalan roditelj ne bi dopustio svojem djetetu da večeri provodi vani, čak i u naseljenom susjedstvu – pogotovo u naseljenom susjedstvu.

________

Nestajanje stigme neizbježno znači da je društvena kontrola ostavljena državi. Tako država postaje čuvar društvenog reda, ali to se dogodilo upravo u trenutku kada država ne vidi nikakav lijek za društvene probleme osim "suosjećanja", što zapravo znači naviku subvencioniranja prekršitelja. Država više ne predstavlja normalno buržoazijsko društvo, njegova uvjerenja i običaje. Umjesto toga, država je postala subverziv tih stvari, predana monopoliziranju svih moralnih sankcija, istodobno im oduzimajući snagu. Kazne su sve lakše, izgovori sve prihvatljiviji, a sve prilike da osudimo ili prosudimo se guše političkom korektnošću.

Prekoriti svog susjeda znači riskirati njegovo društvo; podržati neku konvenciju znači izložiti se porugama oslobođenih. Ipak, dobrobit društva možda zahtjeva da obični ljudi preuzmu te rizike – rizike koji zahtijevaju hrabrost, pravednosti, čak i malo poniznosti ukoliko se to čini kako treba. Suvremena literatura nije često pisali o heroizmu konvencionalne savjesti, ali takvo junaštvo je prekrasno opjevano kod Grka; i u zborovima tragedija i u likovima poput Kreona iz Sofoklove Antigone, kada pokušava spasiti društvo unatoč strastvenim nedjelima svojih građana. Ništa nam neće bolje poslužiti od takve vrste junaštva – junaštvo neodobravanja, kada ljudi riskiraju osuđivanje zbog osuđivanja. Stigma nije djelo agresije nego znak da se brinemo o susjedovim životima i djelovanjima. Ona izražava svjesnost drugih ljudi, želju za njihovim dobrim mišljenjem, poticaj da se držimo društvenih normi koji omogućuju prosuđivanje. Radi se o vanjskom izražaju unutarnje uređenosti – deklaracija vjere u ljudsku prirodu.

Autor je RogerScruton, izvorna verzija: Bring Back Stigma

PS

"Nemojte nikada uklanjati ogradu sve dok ne znate razlog zašto je postavljena."

  G. K. Chesterton

Mislim da je jasno kako Scruton ne misli na neke zakonske odredbe nego na društvenu stigmatizaciju prekršitelja. Esej sam izabrao jer se slažem sa njegovom osnovnom porukom; ipak, nije mi bilo odmah jasno zašto piše o pedofiliji, ali s obzirom da piše o stigmatizaciji taj primjer ima smisla, reakcija koju ljudi imaju na takve slučajeve je reakcija moralnog gađenja i osuđivanja, ne prepoznaju to samo kao neku povredu prava. (Iako, paradoksalno, djecu sve ranije izlažemo nekim stvarima.)

Druga bitna stvar je zakonska situacija u društvima koji ne poštuju norme, nešto na tragu Chestertonovih citata; "Ukoliko ljude neće voditi Deset Zapovijedi, onda će ih voditi deset tisuća zapovijedi." odnosno još bolje "Kada prekršite (razlomite) velike zakone, ne dobijete slobodu, ne dobijete čak niti anarhiju. Dobijete male zakone." [Ako vas zanima Chesterton nemojte propustiti novi domaći blog Croatian Chestertonians koji se bavi njegovim životom i radom.] Ne mislim da bi društvo koje bi bilo "oslobođeno" svih normi bilo društvo slobode jer bi u takvom društvu umjesto društvenih normi imali zakone koji upravljaju našim međusobnim odnosima. Razni zakoni koji postoje u zapadnim državama svjedoče o takvom razvoju događaja, a niti naša vlada u zadnje vrijeme ne zaostaje za njima.

Iako je zakon o "nedopuštenom" ponašanju na javnim mjestima potreban, stigma je puno bolji odgovor na takvo ponašanje. Većini ljudi primjerice neće pasti na pamet otići gol do dućana (čak i ako ih nešto privlači takvom ponašanju) neovisno o tome kolika je zakonska kazna, ako je uopće ima, za takve egzibicije. Osim praktičnih razloga – vremenskih uvjeta, ili gdje staviti novčanik – postoji i normalna (nesvjesna) potreba da se ponašamo prema društvenim normama.

Iako je stigma danas opasna riječ (i djecu se uči da ništa ne stigmatiziraju), ona se danas upotrebljava za ljude koji nešto osuđuju. Kao što je filozof Polanyi objasnio teorijom "moralne inverzije", dolazi do toga da se prijašnje neodobravanje neke aktivnosti umjesto toga pretvara u neodobravanje onih koji neodobravaju takvu aktivnost. Zbog moralne inverzije više niti nemamo rasprave o moralnoj inverziji, vodimo se glavnim principom liberalizma odnosno; sva razmišljanja su dopuštena, sve dok su liberalna.

Politička korektnost zavladala je društvom, ali tolerancija ima novo značenje, kao što primjećuje Dalrymple u slučaju transeksualca koji se natjecao na izboru za miss Kanade;

Priča o Jenni Talackovoj je priča o osobi koja zahtjeva pravo da bude drugačija prema svojim vlastitim željama, ali i da istodobno uživa povlastice konvencionalnog društva...

Njezina ili njegova (ostavit ću čitatelju da odluči o prikladnoj zamjenici u ovom slučaju) priča je također o promjeni značenja kojeg vezujemo uz riječ (i koncept) "tolerancije". Nekoć je tolerancija značila ostaviti ljude na miru da se bave svojim stvarima ukoliko nisu nikome štetne, unatoč neodobravanju onoga što rade, danas je to zahtijevanje potpunog prihvaćanja, odobravanja, pa čak i slavljenja onoga što ste prije smatrali neprirodnim ili čak mrskim...

Takvo poimanje tolerancije je naravno jednosmjerno. Svatko ima moralnu (i sve više pravnu) dužnost štedjeti osjećaje članove službeno ovjerene manjine, ali članovi te manjine nemaju dužnost, pravnu ili neku drugu, štedjeti osjećaje svih drugih, u kakvoj god da većini bili. Sloboda koju zazivaju je ona (da se sirovo izrazim) unošenja u vaše lice, a vi ne smijete ništa reći zauzvrat.