utorak, 8. svibnja 2012.

Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika

Bez obrazovanja smo u strašnoj i smrtonosnoj opasnost da obrazovane ljude shvatimo ozbiljno. 
G.K. Chesterton
"Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedinjenim Državama koja je bila posvećena potpuno ne-političkim temama. U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno poznavao.  

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.

Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih 28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tomekoliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnog spola .  

S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.

Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone konfuzije.

Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja dijeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim znanostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici. "

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom – filozofijom? Je li i tu došlo do ideološke korupcije?

Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju. Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjednika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netolerantnosti.

Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje homoseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i koledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće. Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna opcija. Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga rezolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalno objašnjenje zašto se neki ljudi protive homoseksualnom braku” Dakle, svako protivljenje je iracionalno.  

Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv homoseksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako u potpunosti ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili netolerantni (ili oboje). " 

Tekst je preuzet iz rada "Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata" (možete ga pročitati u cijelosti ovdje), autor je filozof Neven Sesardić. Iako se rad bavi homoseksualnim brakovima, točnije pogreškama u argumentima za takve brakove, nije mi bio cilj pisati o tome nego o dominaciji ljevičara u akademiji. Mislim da tekst donosi zanimljive informacije i pokazuje koje su posljedice takve koncentracije ljevičara u akademiji. Mislim da je jasno kako takva raspodjela ima izuzetno veliki utjecaj na ekonomiju i društvo.

Sesardićevo predavanje pod nazivom "Philosophers in politics: when reason goes on holiday" možete pogledati ovdje, a njegova dva članka u kojima opisuje ljevičarsku taktiku možete pročitati ovdje(Zašto mislite da su desničari glupi i da ste vi pametniji?) i ovdje(Samo se vi tješite svojom nedokazanom pameću). U gornjem tekstu se spominju istraživanja koja pokazuju razliku zastupljenosti liberala i konzervativaca na sveučilištima, prema nekim istraživanjima omjer je 4 prema 1, odnosno 6 prema 1 za elitnija sveučilišta, a ako gledamo samo društvene/humanističke znanosti onda taj omjer naglo raste i ostavlja konzervativce na svega par posto.

Postoji više objašnjenja zašto dolazi do tog fenomena, o tome sam pisao u prijašnja dva posta; ovdje(Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?) i ovdje(Opijum profesora), a postoji i narodna mudrost; Onaj tko zna radi, onaj tko ne zna - podučava. Osim što će iziritirati članove akademije, teško da će ta poslovica objasniti cijeli fenomen(možda za neke discipline), ali razumno je pretpostaviti da će oni koji vjeruju u slobodno tržište bit skloniji napuštanju akademije i pokretanju svojih poslova, samim time ostaje više ljevičara na sveučilištu.  
"Velik dio društvene povijesti Zapadnog svijeta, tijekom protekla tri desetljeća, je bila povijest zamjene onoga što je dobro funckioniralo sa onime što je zvučalo dobro." 
T. Sowell 
No unatoč svemu napisanome, još uvijek nismo objasnili kako se te ideje prošire u javnost?


Medijska Pristranost

Pogodili ste, najlakše je proširiti ideje putem medija. Postoje i drugi kanali, primjerice kroz obvezne javne škole, taj proces je nešto sporiji, ali dobro isplanirani nastavni program(kojeg pišu gore opisani ljudi) će sigurno poslužiti svrsi(zato možemo svakodnevno čitati o tome kako će profesori učiti vašu djecu o spolnom moralu i građanskome odgoju; S obzirom da su se škole pokazale nesposobnima naučiti djecu matematiku što im je posao, odlučili su naučiti vašu djecu stvarima koje im nisu posao, nadajući se ovaj put boljim rezultatima. Jedno je sigurno, ljudi koji osmišljavaju programe neće preuzeti nikakvu odgovornost za posljedice na društvo).

No, vratimo se medijima; TimGroseclose autor je knjige "Zaokret ulijevo: Kako liberalna medijska pristranost iskrivljuje Američki um"(Left Turn: How Liberal Media Bias Distorts the American Mind). Groseclose je profesor političkih znanosti i ekonomije na sveučilištu UCLA, proveo je više godina smišljajući preciznu, kvantitativnu mjeru medijske pristranosti; mjeri politički sadržaj vijesti tako što pretvara sadržaj u SQ odnosno "kvocijent nagiba"(eng. Slant quotient"), zatim ga uspoređuje sa PQ-om odnosno "političkim kvocijentom" glasači i političara.  

U svojem istraživanju pokazuje kako pristranost medija prema ljevici rezultira sa pomakom PQ-a prosječnog amerikanca za 20 poena na skali od 100 – drugim riječima mediji uvelike utječu na razmišljanju birača. Groseclose je jedan od vodećih političkih znanstvenika(i rijedak konzervativac u svom akademskom okruženju) tako da su ga mnogi optužili za pristranost, ali njegova istraživanja zadovoljavaju rigorozne akademske standarde. Demonstrira kako velika većina izvjestitelja glasa i donira za demokrate(liberale), pokazuje kako se češće citiraju liberalna mišljenja nego konzervativna te kako uz konzervativne izvore češće identificiraju i njihovu političku sklonost(nego što je to slučaj za liberalne izvore). Metode analiza teksta nisu toliko bitne, ali na izradi samog sustava za analizu sudjelovali su sa podjednakom zastupljenošću liberali i konzervativci.

Nimalo ne iznenađuje činjenica da niti jedna medijska kuća sa SQ-om prema ljevici(više od 50) nije uopće niti spomenula njegova istraživanja i knjigu, a kada je 2002. godine prvi put objavio svoj rad izazvao je burne rekacije koje opisuje u uvodu knjige;

" Rasprava o medijskoj pristranosti stvarno može rasplamsati strasti. Započeo sam svoj istraživački projekt sa Jeffom Milyo koji je tada bio profesor na Sveučilištu Chicago. Naš cilj je bio osmisliti metodu koja bi objektivno izmjerila pristranost medija jer u društvenim znanostima postoje precizne, numeričke metode koje mjere koliko je neki političar liberalan ili konzervativan, namjeravali smo učiniti istu stvar za medije. Nakon tri i pol godine rada, tisuće sati skupljanja i analiziranja podataka, uspjeli smo u tome. Za 20 najvećih izvora vijesti smo procijenili rezultat(0-100) koji opisuje njihovu pristranost. Ljepota tih rezultata je u tome što ih možemo usporediti sa Političkim Kvocijentom što znači da možemo odgovoriti na pitanja poput: "Je li New York Times ljeviji ili desniji od Hillary Clinton?" ili "Je li Fox News ljeviji ili desniji od Johna McCaina?".

Rezultati su se u pravilu slagali sa predviđanjima konzervativaca; primjerice naša metoda je pokazala kako je 18 od 20 ispitanih medija ljevo od centra, ali postoje par tvrdnji koje su bile kontradiktorne konzervativnim predviđanjima; primjerice, ispalo je da su neki veći mediji(izvori vijesti) zapravo blizu centra, iako još uvijek prema lijevo. Otkrili smo da mnogi od navodno krajnje lijevih medija zapravo nisu uopće toliko lijevo. Zbog toga smo mislili da će ljudi sa obje strane političkog spektra cijeniti naše istraživanje, da će reći; 'napokon odgovor na staro pitanje o medijskoj pristranosti.'

Sada shvaćamo koliko smo bili naivni. Objavili smo rezultate, obavijestili javnost sa sažetkom rezultata. I onda je došlo do prave pobune; stotine(ako ne i tisuće) ljevičarskih blogova napalo je rezultate, uključujući Meida Matters, Daily Kos, Huffington Post. Veliki broj napada je bio na nas osobno, pokušavali su pokazati kako nas financiraju desničari.

Emailovi su bili puno gori. Publicistkinja koja je zadužena za odnos sa javnošću primila je stotine mailova svakakvog sadržaja i izrazila nadu da naše kućne adrese nisu objavljene javno. Bilo je i poziva da mi se uruči otkaz."

Groseclose je na kraju postao redovan profesor(uz ponude sa drugih sveučilišta). Naravno osim ljutih reakcija dobio je podršku kolega koji su potvrdili da se radi o objektivnim rezultatima bez ikakvih manipulacija. Steven Levitt, profesor ekonomije Sveučilišta u Chicagu o knjizi je rekao; "Nisam konzervativac, ali mi se knjiga svijdjela. Tim Groseclose je napisao najbolju vrstu knjige: čvrsto utemeljenu na rigoroznom znanstvenom istraživanju, ali svejedno zabavnu za čitanje koju ne možete prestati čitati. Liberalima se neće svidjeti zaključci ove knjige, ali to je prema mome mišljenju, još jedan razlog zašto bi je trebali pročitati."

Više o istraživanju možete saznati na njegovim stranicama.

Koji su točno rezultati? Ukratko, bez sumnje postoji medijska pristranost. Postoje tri različite metode računanje Kvocijenta Nagiba(pristranosti), 50.4 je sredina, viši brojevi predstavljaju liberalnu pristranost, a niži brojevi konzervativnu pristranost. Prva metoda koristi podatke o citiranosti pojedinih institucija(liberalnih ili konzervativnih), druga metoda koristi određene pristrane političke fraze poput "poreza na nekretnine", a treća koristi relativne frekvencije izvještavanja pojedinih fraza. Na stranicama autora možete pronaći radove i podatke, prema jednoj od tih metoda dobiveni su rezultati u tablici;


Izvor vijesti Faktor pristranosti(SQ)
ABC Good Morning America 56.1
ABC World News Tonight 61.0
CBS Early Show 66.6
CBS Evening News 73.7
CNN NewsNight with Aaron Brown 56.0
Drudge Report 60.4
Fox News Spec. Rept. w/ Brit Hume  39.7
Los Angeles Times 70.0
NBC Nightly News 61.6
NBC Today Show 64.0
New York Times 73.7
Newshour with Jim Lehrer 55.8
Newsweek 66.3
NPR Morning Edition 66.3
Time Magazine 65.4
U.S. News and World Repor 65.8
USA Today 63.4
Wall Street Journal 85.1
Washington Post 66.6
Washington Times 35.4

Očita je liberalna pristranost medija(označeni crveno). Jedan od primjera pristranosti je izvještavanje o pitanju pobačaja djelomičnim rađanjem(eng. partial-birth abortion), više o tome ovdje(ukratko, mediji nikada ne koriste puni naziv metode odnosno smišljaju alternativne nazive tako da javnost niti ne zna o čemu se radi). Dakle, znanstveno je pokazano kako postoji pristranost medija, većina medija se nalazi ljevije od prosječnog američkog birača što znači da prosječni birač ima drugačije i konzervativnije stavove od onih koje mediji stalno promoviraju.

Drugim riječima, postavlja se pitanje koliko bi amerika bila liberalna(i kakvi bi bili rezultati izbora) da ne postoji medijska pristranost.

Iako možda ne pratiti previše američkih medija, vjerujem da niste iznenađeni rezultatima(hrvatski mediji također prenose njihove vijesti i komentare). Koliko sam upoznat ne postoji slična studija(sigurno ne tako opsežna) za domaće medije, ali uvjeren sam da bi rezultati pokazivali ljevičarsku pristranost.

Snimke sa autorom, Timom Grosecloseom, možete pogledati online;

Za kraj jedan citat o gubitku osobne odgovornosti;
"Riječi i fraze koje koriste mediji i akademici sugeriraju kako se stvari jednostavno događaju ljudima, a ne da su rezultat njihovih vlastitih izbora i ponašanja. Tako izvještavaju o "epidemiji" maloljetničkih trudnoća, ili droge, kao da se radi o gripi kojom se ljudi zaraze samo zato jer su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme."
T. Sowell

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove