četvrtak, 12. travnja 2012.

Kako miješati religiju i politiku?

Liberali ("progresivci", "zajednica utemeljena na stvarnosti" ili kako god se nazivali ovisno o prilici) nam stalno govore kako religiju i politiku ne smijemo nikada miješati. Religiju je potrebno ograničiti na privatnu sferu. U javnom prostoru se trebaju čuti samo sekularna razmišljanja. Problem je što ne možemo reći ništa promišljeno u obranu takvih tvrdnji. Naravno možemo odmah priznati kako ustav zabranjuje da se neka od denominacija proglasi službenom religijom SAD-a, ali pitanje nije treba li članstvo u nekoj crkvi ili sinagogi biti obavezno. Pitanje je trebaju li vjerski argumenti imati isti značaj u javnome životu kao sekularni, a odgovor je da ne postoji dobar razlog zašto to ne bi vrijedilo.

Za svaki slučaj, liberalna kritika utjecaja religije na politiku je uglavnom usmjerena na karikaturu. U većini slučajeva u kojima liberali misle da vide takav utjecaj, religija nema nikakvu bitnu ulogu. Primjerice, glavni argumenti protivnika pobačaja i istospolnih brakova se ne temelji na vjerskim pretpostavkama. Neki se argumenti(protivnika pobačaja) uistinu temelje na moralnom i metafizičkom statutu fetusa – baš kao i argumenti zagovornika pobačaja – ali prihvaćanje tih tvrdnji ne ovisi o vjeri u Boga. Utjecajni argumenti Roberta P. Georgea sa sveučilišta Princeton se temelje na uvjerljivim i skromnim tvrdnjama o biologiji fetusa i nekim sekularnim moralnim pretpostavkama. Argumenti Dona Marquisa, autora vjerojatno najutjecajnijeg pro-life članka u suvremenoj filozofiji, pretpostavljaju još manje kontroverzna razmišljanja o prirodi fetusa. Ista stvar je sa istospolnim brakom. Filozofi poput Rogera Scrutona i Michaela Levina brane tradicionalni spolni moral u terminima kvazi-Kantove etike i evolucijske psihologije, a ne pozivanjem na neku vjersku tradiciju ili autoritet.

Ipak, pretpostavimo da netko stvarno brani svoja razmišljanja o pobačaju, istospolnom braku ili nekoj drugoj spornoj stvari pozivajući se na vjerske razloge. Zašto bi to bilo neprihvatljivo? Problem je, prema razmišljanju mnogih liberala, u tome što su vjerski razlogi stvar vjere, gdje "vjera" označava vrstu neutemeljenog cilja, uvjerenja za kojeg ne postoji objektivan dokaz. Prema njima, javne odluke se mogu donositi samo na temelju argumentata koje mogu zagovarati svi članovi političke zajednice, a ne pozivajući se na idiosinkrazijske i subjektivne osjećaje manjine.

Kada bi vjerski argumenti općenito bili takvi, onda bih se slagao sa liberalima da ih je potrebno držati van javnih rasprava, ali takav liberalni opis religije je suluda karikatura koja nam samo pokazuje neznanje i fanatizam za kojeg inače liberali stalno optužuju druge. Primjerice Toma Akvinski ne bi mogao niti prepoznati takvo razmišljanje jer je bio predan pretpostavci kako su temeljne istine religije dokazive kroz sam razum. Prema njemu, imati vjere ne znači vjerovati bez dokaza; nego imati povjerenje u vjerodostojnost Boga za čije postojanje postoje dokazi, i čiju volju možemo spoznati(barem dijelom) kroz proučavanje ciljeva i svrhe usađene prirodi. Doista, Zapadna religijska misao je stoljećima(i još uvijek unutar katoličanstva i nekih protestanata) smatrala da je moguće i potrebno dati temelje religije u razumu. Takvo tradicionalno razmišljanje također podrazumijeva da navodno neutralne pretpostavke znanstvenog i filozofskog istraživanja upućuju na postojanje božanskog Autora prirode i razuma.

Racionalni Teizam

Vrijedno je podsjetiti se koliko je Zapadni teizam oduvijek bio predan razumu odnosno njegovim znanstvenim i filozofskim manifestacijama. Najočitiji primjer te predanosti su mnogi razvijeni argumenti Božje egzistencije. Nisu svi podjednako zanimljivi, ali njih više je imalo podršku najvećih filozofa i znanstvenika kroz dva i pol tisućljeća, baš kao što i danas imaju svoje branitelje. Najvažniji među njima su slavni kozmološki i teleološki argumenti koji nam pokazuju kako je Zapadna religija utemeljena na sofisticiranom filozofskom razumijevanju prirode stvarnosti.

Kozmološki argument ima više oblika. Jedan od njih je i najčešće povezivan sa Tomom Akvinskim, argument pokušava pokazati kako pravilna analiza prirode uzroka i posljedice pokazuje da niz uzroka koje opažamo u svijetu naših iskustava mora nužno zavšavati Prvim Uzrokom, koji je neuzorkovan i nepromijenjen, postoji izvan vremena i prostora, koji obdržava fizički svemir u svakom trenutku. Jedna verzija povezana je sa G.W. Leibnizem, argument počinje od opservacije kako je materijalni svemir kontigentan – mogao je biti drugačiji nego što je, mogao je uopće ne postojati – i pokušava dokazati kako je jedini mogući način za pružanje objašnjenja postojanja ovoga svijeta pojam Nužnoga Bića, bića koje po svojoj prirodi ne može ne postojati. Prema verziji povezanoj sa nekoliko srednjovjekovnih islamskih teologa(obično nazivan Kalamov kozmološki argument), pravilna analiza vremena otkriva kako je nedosljedno pretpostaviti da je svemir oduvijek postojao, samim time imao je početak, a taj početak je uzrokovan bićem koje je neograničeno vremenom i prostorom. Svaka verzija argumenta onda nastavlja sa pokušajem da demonstrira kako filozofska analiza prirode Prvog Uzroka ili Nužnoga Bića pokazuje kako takvo biće mora biti osobno, svemoguće, sveznajuće i dobro, samim time identično Bogu kako ga tradicionalno koncipiramo.

Teleološki argument ima dva glavna oblika. Prema verziju koju povezujemo sa Wiliamom Paleyem, svemir je toliko kompleksan i uredan, na tako velikoj skali, i na toliko puno načina da izgleda kako ima smisao, odnosno malo je vjerojatno da je nešto drugo osim sveznajućeg uma moglo biti njegov uzrok. Takva vrsta argumenta dopušta konceptualnu mogućnost da je svemir mogao nastavi bez takvog dizajnera, ali sugerira da pravilno procjenjivanje bitnih vjerojatnosti pokazuje da je vjerojatnost premalena da bi itko razuman vjerovao u to. Druga vrsta teleološkog argumenta, verzija koju preferira Akvinski, je ambicioznija, i sugerira da je konceptualno nemoguće da postoji vrsta smislenosti i funkcija koje primjećujemo u prirodi bez postojanja kozmičkog dizajnera. Ideja je u tome da bi nešto imalo istinsku funkciju ili smisao – primjerice biološki fenomeni poput srca, bubrega, i sličnog – mora postojati, logički mora, um koji bi ga konstruirao za tu svrhu.

Oba ta teleološka argumenta su u principu konzistentna sa evolucijom – ne radi se o "Bog praznina" argumenta kakvog povezujemo sa teorijama "Inteligentnog Dizajna" – i njihovi suvremeni branitelji bi sugerirali kako moderan biologija ne predstavlja izazov glavnoj ideji tih argumenata. Neki zagovaratelji prvog, Paleyovskog teleološkog argumenta bi tvrdili da i kada bi prirodna selekcija opisivala sve biološke fenomene, niti darwinizam niti bilo koja druga znanstvena teorija ne može u principu opisati osnovne zakone prirode, zakone na kojima se temelji sama evolucijska biologija. Jednom kada znanost objasni stvari do fundamentalnih zakona fizike, rekla je sve što je mogla reći, a kako bi objasnili te zakone potrebno se okrenuti filozofskim razmišljanjima – razmišljanjima koji će dovesti do pretpostavke kozmičkog dizajnera.

Jedan od način kako razumjeti Akvinški teleološki argument je u terminima ideje kako čisto materijalistička interpretacija evolucijske teorije je nužno predana negiranju kako biološki fenomeni uopće imaju ikakvu svrhu ili funkciju. Prema strogo materijalističkom razmišljanju, stvari imaju samo privid svrhe ili funkcije, ali su u stvari i doslovno govoreći, bez ikakve svrhe, funkcije ili značenja. Razgovor o "funkciji" i "smislu" završava u najboljem slučaju kao pribjegavanje zgodnoj fikciji, skraćenica za kompleksni, ali besmisleni uzročni proces. Upravo zato što funkcija i smisao; shvaćeni u doslovnom smislu, nužno pretpostavljaju um koji dizajnira, takve pojmove je potrebno izbaciti iz dosljedno materijalističke interpretacije biologije. Krajnji logički zaključak toga nas dovodi do negiranja samog postojanja uma, čak i kod ljudskih bića, s obzirom da um inherentno ima smisao i značenje. To dovodi do tzv. "eliminacijskog materijalizma" kojeg tako nazivamo jer zagovara eliminiranje koncepta uma iz našeg znanstvenog i filozofskog vokabulara. Prema tome, materijalistički darwinizam, kada ga pravilno shvatimo, zagovara jedan radikalno kontraintutivan, čak nedosljedan, metafizički pogleda na svijet – bez obzira shvaćaju li to sami darwinovski materijalisti. Iz toga slijedi kako evoluciju možemo jedino konherentno shvatiti ako je protumačimo unutar šireg teističkog svjetonazora.

Važno je istaknuti kako ovdje zapravo nisam predstavio niti jedan od ovih argumenata – argumente je puno kompleksnije predstaviti i obraniti, čak i samo jednog u kratkom članku. Ovdje sam tek dao skicu strategije razvoja nekolicine teističkih argumenata, cilj mi je pokazati da se radi o ozbiljnim i sofisticiranim pokušajima hvatanja u koštac sa filozofskim problemima velikog značaja i kontroverze. Sasvim očito, ovi argumenti su sve osim apeliranja na "vjeru". Radi se o pokušajima da se pokaže kako sam razum neumoljivo dovodi do afirmacije teizma.

Verzije ovih argumenata branili su ljudi poput Platona, Aristotela, Augustina, Akvinskoga, Dunsa Škota, Descartesa, Leibniza, Lockea i Newtona, a njihovo branjenje argumenata nije imalo apsolutno nikakve veze sa nepoznavanjem moderne znanosti – doista, neki od ovih mislioca su bili utemeljitelji moderne znanosti – zato što argumenti u konačnici ne ovise o znanstvenim rezultatima. Ovi argumenti su prije filozofske ili metafizički – počinju tamo gdje znanost završava, nude racionalno objašnjenje onoga što znanost ne može objasniti jer svako znanstveno istraživanje nužno pretpostavlja neke stvari odnosno spoznatljiv i uređen svemir. Njih mogu shvatiti i procijeniti samo osobe sa znanjem filozofije(što tek nekolicina znanstvenika ima, sudeći prema plitkom razumijevanju filozofije kojeg mnogi od njih iskazuju kada ne govore o čisto znanstvenim pitanjima i ulaze u metafiziku). Neki od suvremenih branitelja argumenata su autori poput Alvina Plantinge, Richarda Swinburnea, Johna J. Haldanea, Jamesa F. Rossa, Richarda Taylora, Williama Lanea Craiga, Davida S. Oderberga, Davida Brainea, Barrya Millera, Roberta Koonsa, Charlesa Taliaferra i mnogi drugi – analitički filozofi koji su vrlo cijenjeni u tom području i koji primjenjuju rigorozne metode analize i argumentacije.

Pretpostavite da je netko uvjeren kako je Zapadna tradicija racionalnog teizma ispravna i kako su argumenti koji ju podržavaju superiorni onima koji podržavaju suprotne točke gledišta. Također pretpostavite kako je netko uvjeren u ispravnost racionalnog sustava moralnosti – teoriju prirodnog prava koju su razvili Toma Akvinski i njegovi nasljednici – koji ima temelje u prirodnoj svrsi i funkciji na koju se pozivaju navedeni teistički argumenti. Zašto onda nije dopustivo da takva potpuno objektivna i racionalno obranjiva razmišljanja utječu na njegova razmišljanja o politici i javnim propisima?

Retorika Sekularizma

Naravno, istina je da postoji puno filozofa koji ne prihvaćaju gore opisane argumente. Pa što onda? To pokazuje kako su argumenti za Božju egzistenciju poput svakog drugog argumenta u filozofiji, uključujući i argumente za ateizam, ili argumenta za pobačaj i istospolne brakove: radi se o kontroverznim pitanjima u kojima se inteligentni ljudi mogu ne slagati. Zahtijevaju li sekularisti da oni koji se zalažu za legalizaciju pobačaja i istospolnih brakova odustanu od zagovaranja svojih stajališta u javnosti samo zato što svi ne prihvaćaju njihove argumente? Naravno da ne, niti bi trebali. Dakle zašto onda zahtijevaju da se religija i politika odvoje ne samo u ustavnom smislu(da nikoga ne smijemo siliti da pripada određenoj denominaciji ili da prihvaća određeno vjerovanje), nego i u strožem smislu kako vjerski razlozi, bez obzira koliko god su dobro podržani racionalnim argumentima, ne bi smjeli biti prisutni u javnim raspravama i ne bi trebali utjecati na javne propise? Zašto stalno slušamo o "odvajanju crkve i države", ali ne i o primjerice, "razdvajanju naturalističke metafizike i države", "razdvajanju feminističke teorije i države" ili "razdvajanju Rawlsianskog liberalizma i države"?

Postoji zanimljiva sklonost suvremenih intelektualaca da primjenjuju za teističke argumente standarde koje ne primjenjuju za druge kontroverzne argumente. Moram reći da nažalost nije ništa drugačije kod filozofa(barem ako nisu upoznati sa filozofijom religije). Sekularist može davati najuvredljivije i najbesmislenije zaključke – primjerice kao što Peter Singer tvrdi da nije ništa intrinizično pogrešno sa bestijalnošću, nekrofilijom ili infanticidom – pa će čak i filozofi koji se ne slažu sa tim zaključcima biti spremni shvatiti ih jako ozbiljno, inzistirajući da takva razmišljanja, iako nevjerojatna, treba poslušati sa poštovanjem. Takvo ponašanje je još prisutnije(po mom mišljenju opravdano) kod manje kontroverznih pitanja – prirodi uzročnosti, ili znanju, matematičkim istinama, odnosu između uma i tijela i drugim poznatim područjima filozofskog istraživanja. U svakom drugom području kontroverze, gotovo nijedan argument se ne smatra potpuno demantiranim: uobičajeno je mišljenje kako uvijek postoji neki način na koji branitelj određene pozicije može odgovoriti na prigovore, tako da i njegovu poziciju moramo imati u vidu. Unatoč tome, klasične argumente za Božju egzistenciju, gotovo jedine od filozofskih argumenata, obično smatraju odavno "opovrgnutima"(barem kod filozofa koji nisu specijalizirani za filozofiju religije).

No, teistički filozofi više nisu jedini koji smatraju da takav stav nije racionalan. Istaknuti filozof ateist Quentin Smith se požalio na samodopadno neznanje koje iskazuju njegovi sumišljenici, ateistički i naturalistički filozofi, po pitanju religije. Doista, ustvrdio je kako osim ateista i naturalista koji su specijalizirani u filozofiji religije, "velika većina filozofa naturalista ima neopravdano vjerovanje kako je naturalizam istinit, i neopravdano vjerovanje kako je teizam(ili supernaturalizam) pogrešan." Razlog leži u tome što se oni ne pokušavaju ozbiljnije upoznati sa stvarnim radovima klasičnih teističkih filozofa ili suvremenim radovima koji brane klasične argumente. Njihov naturalizam je tek nepromišljeno prihvaćenje trenutnih trendova u filozofiji.

Slično neznanje prevladava i među intelektualcima u etici i politici kada se govori o religijski utemeljenim argumentima. Kao što zapisuje politički filozof Jeremy Waldron(koji baš i nije pripadnik "religijske desnice":(God, Locke, and Equality, p. 20)
"Sekularni teoretičari često pretpostavljaju da poznaju vjerske argumente: misle da se radi o surovoj Božjoj naredbi, koju podupire prijetnja paklenim ognjem, izvedena iz opće ili posebne objave, zatim ju usporede sa elegantnom složenošću filozofsih argumenata (npr.) Rawlsa ili Dworkina. Sa takvom slikom u svom umu, misle kako je očito da bi svaki religijski argument trebalo isključili iz javnog života... No oni koji su se potrudili upoznati sa argumentima(vjerski utemeljenim) u modernoj političkoj teoriji znaju da je takvo shvaćanje izopačenje."
Nitko tko je upoznat sa vrstom argumenata koji se javljaju u vjerski orjentiranim časopisima o politici i društvenim pitanjima poput First Things ili Journal of Markets and Morality, ne može poreći da vjerska razmišljanja mogu imati racionalan utjecaj na društvenu politiku. Također nitko upoznat sa klasičnom i suvremenom literaturom o filozofskoj teologiji ne može negirati da spomenuti argumenti za teistički svjetonazor nisu danas obranjivi kao i svaki drugi filozofski argument. U svakom slučaju, ako mislite da je za opovrgavanje dovoljno pitati "Pa dobro, što je onda uzrokovalo Boga?" ili "Kako znamo da Prvi Uzrok još uvijek postoji?" ili "Kako znamo da je Prvi Uzrok Bog?" onda još niste ni počeli sa razumijevanjem kako ti argumenti rade. Ako ste intelektualac, posebno profesionalni filozof, koji je sklon glatkom odbacivanju klasičnih argumenata Akvinskog, Leibniza i drugih na temelju takvih prigovora, i ne shvaćate da su usmjereni na novinarska pojednostavljenja i smiješne karikature argumenata tako da nemaju nikakvog utjecaja na argumente koji su ispravno formulirani, onda bi se trebali sramiti. Postoji par dobrih knjiga koje bi vam mogle pomoću u širenju znanja - Atheism and Theism( J.J.C. Smart, John J. Haldane), The Cosmological Argument from Plato to Leibniz(William Lane Craig), Thomas Aquinas: God and Explanations(Christopher Martin), radovi bilo kojeg od gore spomenutih suvremenih autora također mogu pomoći. Trebali bi pročitati prije nego što počnete optuživati vjernike da ne znaju o čemu govore po pitanju intelekta.

Dvostruki Standard

Neki liberali mogli bi prigovoriti kako je jedna stvar dopustiti religioznim intelektualcima da se uključe u društvena pitanja, ali sasvim je druga stvar istu stvar dopustiti ljudima koji okolo mašu sa Biblijom. No zašto bi stupanj obrazovanja osobe koja podržava neku društvenu odredbu(eng. policy) bio važan za procjenu same odredbe? Ako neku odredbu podržavaju ozbiljni argumenti ozbiljnih mislioca, zašto je bitno podržava li ju netko neobrazovan iz manje sofisticiranih razloga? Razmisle li liberali i sekularisti da ne podrže neku odredbu samo zato što će je podržati i neka neinformirana i neartikularna rock zvijezda ili hollywoodska starleta? Zašto liberali uvijek razmišljaju o svojim vlastitim uvjerenjima na temelju najprofinjenijih predstavnika, a suparnička uvjerenja (konzervativna ili tradicionalno religijska) osuđuju na temelju najneprofinjenijih predstavnika?

Neće ni pokušati opravdati dvostruke standarde liberala vezanih uz stalno iznošenje zamornih klišeja o vjerskim tendencijama prema ratu, progonima, inkviziciji, križarenju, Galileovom kućnom pritvoru i tako dalje. Većina onih koji se pozivaju na takve klišeje znaju jako malo o stvarnoj povijesti Inkvizicije, Križarskih Ratova ili suđenju Galileu, i o tome kako su pogrešna polemička pojednostavljenja tih događaja iz vremena Reformacije i Prosvjetiteljstva, nasuprot ozbiljnom i objektivnom povijesnom istraživanju. Također, broj žrtava koje su prouzročili predani metafizički naturalisti i sekularisti poput Lenjina, Staljina, Mao-a, Pol Pola i drugih đakona Marksističke kontra-religije je puno viši no što je i najfanatičniji đihadist mogao postići.

Konačno, nije ni pravilno predložiti da s obzirom kako živimo u pluralističkom društvu, vjernici moraju držati svoja uvjerenja izvan javne politike. Jer to načelo ima dvije strane. Tradicionalni vjernici imaju puno više toga zajedničkoga sa drugim vjernicima – barem po pitanju pobačaja, eutanazije, spolnog morala i sličnog – nego sa sekularistima, i brojniji su od sekularista(barem u SAD-u). Dakle zašto, ako ćemo se pozivati na tu kartu pluralizma, sekularisti ne bi trebali držati svoja uvjerenja za sebe bez istupanja u javnosti? Ako je legitimno miješati sekularizam i politiku, unatoč pluralizmu, kako onda nije legitimno miješati religiju i politiku?

Ovime ne želim reći da pluralizam ne pruža ozbiljan politički problem. Problem postoji, i iskreno, ne znam kako ga riješiti. No, ne znaju ni liberali čije je omiljeno "rješenje" predložiti da toleriramo sva razmišljanja u pluralističkom društvu, ali samo ako se pokore liberalnim spornim konceptima pravde. Tvrdnja kako je liberalna netolerancija superiornija religijskoj je jedna pretpostavka koju liberal neće niti pokušati opravdati. Možda je temelji na vjeri.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak([uređivanje teksta moje]).
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove