ponedjeljak, 30. srpnja 2012.

O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda

Nedavna [2005.] kontroverza oko Terri Schiavo ponovno je dovela do rasprava treba li vlada (zakonski) "nametati moral". Liberali i libertarijanci su optužili konzervativce (koji su bili protiv vađenje cijevi za hranjenje) da pokušavaju nametnuti vjersku etiku putem moći države. Također su insinuirali kako se njihova motivacija temelji na osjećajima, a ne razumu; sektaškoj žari, a ne znanstvenim činjenicama. Takve optužbe održavaju retorički trik kojeg često koriste liberali i libertarijanci; govore kako konzervativni prigovori primjerice pornografiji, ili istospolnim brakovima, proizlazi iz toga što su im te stvari "osobno uvredljive." Optužuju konzervativce kako žele "nametnuti" svoja "osobna mišljenja" ili "osobne moralne poglede" na sve druge. Takav izbor riječi pojačava ideju kako emocije ili idiosinkrazijske preferencije, nešto što je objektivno poput nečijeg najdražeg okusa sladoleda, motiviraju konzervativce da se drže tih principa.  

Očito je, ili bi trebalo biti, kako je problem sa tom kritikom što je jednostavno samoreferencirajuća (eng. question-begging) i kako se radi o tendencioznom načinu opisivanja konzervativnog stajališta o nekoj temi. Pretpostaviti da netko optuži liberali da se zalažu za "afirmativne akcije" jednostavno zato što im je nejednakost između rasa "osobno uvredljiva", ili da optužite libertijance kako žele nametnuti svoje "osobno mišljenje" svima drugima, uključujući socijalistima, tako što odbijaju dopustiti vladi da preraspodjeljuje vlasništvo kako bi svaki građanin imao jednaki dio koji mu (prema socijalistima) pripada. Liberal bi odgovorio kako se ne radi samo o njihovom subjektivnom osobnom mišljenju o nejednakosti kao motivaciji; nego da ih motivira predanje jednakosti kao objektivnoj moralnoj ideji. Libertarijanac bi rekao kako moralni princip poštivanja privatnog vlasništva tvori temelj njihovog prigovora redistribuciji, i kako se ne radi tek o nekoj osobnoj preferenciji nego o objektivnom moralnom redu kojeg moraju poštivati i socijalisti i libertarijanci. I liberali i libertarijanci će reći kako njihova subjektivna emocionalna reakcija na nejednakost i redistribuciju nisu ono što ih vodi pri izboru politika; nego ih vodi njihovo predanje racionalnim moralnim principima – a to također rezultira emocionalnim reakcijama, a ne obratno.

Ukoliko je to pravi opis načina na koji liberali i libertarijanci brane svoje političke prijedloge onda je pošteno priznati kako i konzervativci imaju pravo činiti isto. To što konzervativac možda misli kako su pornografija i istospolni brakovi uvredljivi ne znači da je to razlog zašto im se protivi. Može im se protiviti na temelju objektivno i racionalno obranjivih moralnih principa, a njegova predanost tom principu može biti ono što stvara emocionalnu reakciju neslaganja, a ne obrnuto. Drugim riječima, nije da konzervativci prvo shvate da pornografija i istospolni brakovi dovode do negativne emocionalne reakcije i onda na temelju toga tvrde kako je moralno pogrešno podržavati pornografiju ili zagovarati istospolne brakove; konzervativci prosude te stvari kao moralno pogrešne na temelju racionalno obranjivih temelja, a zatim na temelju toga dolazi do negativne emocionalne reakcije. Liberali i libertarijanci nisu ništa manje skloni odgovoriti sa strastvenim ogorčenjem kada se krše principi kojih se drže. Ukoliko ne smatraju da ta strast znači kako njihov princip nije objektivno valjan onda ne mogu niti tvrditi kako strast kozervativaca po nekom pitanju potkopava objektivnu valjanost konzervativnih principa.

Ovaj česti retorički potez opisivanja konzervativnog protivljenja raznim liberalnim ili libertarijanskim politikama kao nečega što nije ništa više od subjektivne osobne želje ili predrasude izgleda ima svoje korijene u sljedećoj zabludi: "Osoba A se protivi prakticiranju ili legaliziranju nekog ponašanja X, a pritom također smatra kako je X osobno uvrevljivo, odvratno, odbojno itd; dakle A se sigurno protivi prakticiranju ili legaliziranju ponašanja X samo zato što smatra kako je to ponašanje osobno uvredljivo, odbojno i slično." Razlog zašto je taj zaključak pogrešan je u tome što se radi o očitom non sequitur. Sama činjenica da A smatra kako je X uvredljivo ili što god jednostavno ne znači da je to razlog zašto se protivi X. Može imati objektivno i racionalno utemeljene razloge zašto im se protivi; činjenica da ima negativni emocionalan odgovor na X je potpuno nevažna. Na kraju krajeva, većina ljudi smatra kako je ubojstvo, krađa, zlostavljanje djece, silovanje i slično, osobno uvredljivo, odbojno, odvratno itd. Ali iz toga ne slijedi da činjenica kako te stvari izazivaju negativni emocionalan odgovor predstavlja jedini razlog zašto im se protive.

Ta zabluda je toliko česta da bi bilo korisno imati neki naziv za nju: kao što su logičari stoljećima shvaćali, imenovati raširenu zabludu je bitno kako bi je i sami izbjegli i kako bi suzbili njeno korištenje od strane drugih. Primjerice, kada shvatite da je logička pogreška odbaciti tvrdnju samo zato što osoba koja stoji iza nje može imati neki interes – konkretno radi se o vrsti ad hominem zablude koju logičari nazivaju "~trovanje vode" (eng.Poisoning the Well) – shvatit ćete da veliki dio onoga što ovih dana ljudi smatraju ozbiljnim političkim argumentom nema nikakvu vrijednost. Primjerice, prijedlog da bi trebali odbaciti one koji sumnjaju da postoji ozbiljan rizik od pasivnog pušenja - na temelju toga što "duhanska industrija želi da to mislimo" – je podjednako smiješno kao sugerirati da moramo biti sumnjičavi oko tvrdnje da je zemlja okrugla – zato što "upravo to proizvođači globusa žele da mislimo". Takav stil razmišljanja dovodi i do argumentiranja kako podržavati rat u Iraku upravo znači "ono što bi bivši Cheneyev poslodavac želio" – ili da je podržavanje republikanske pozicije o kontroverzi Terri Schiavo "upravo ono što evangelički kršćani žele". Lakše je ukazati na zabludu u takvim argumentima tako što ćemo ih nazvati "trovanjem vode", a isto tako bi bilo lakše ukazati na zablude u retoričkoj strategiji koju sam opisao kada bi joj dali neko jezgrovito ime.

Dakle, kako bi je trebali nazvati? "Liberalna zabluda", zvuči dosta dobro, baš kao i "libertarijanska zabluda". Ali treba nam neko ime iz kojeg će biti jasno kako je upotrebljavaju i liberali i libertarijanci – naravno "liberalna i libertarijanska zabluda" ne zvuči baš jednostavno. Osim toga, liberali i libertarijanci nisu jedini koji je čine – socijalisti, feministi i druge skupine koje iskazuju neprijateljstvo prema konzervatizmu imaju slabost na takvo argumentiranje. Čini se kako je gotovo isključivo koriste protiv konzervativaca, čak je i najpopularnija metoda diskreditiranja konzervativnih politika: dakle možda bi dobro ime bila "anti-konzervativna zabluda".

Oni koji stalno koriste anti-konzervativnu zabludu mogu se pokušati obraniti tako što će tvrditi da prosječan konzervativni glasač zapravo nema dobre razloga za suprostavljanje stvarima kojima se suprostavlja. Mogu reći da neovisno o tome jesu li Toma Akvinski ili Edmund Burke osmislili neko profinjeno opravdanje protiv pobačaja, istospolnih brakova, ili čega već, tipični zaostali konzervativac sigurno ne može učiniti isto. Dakle kritičar konzervatizma može zaključiti na temelju toga da su takvi stavovi utemeljeni tek na iracionalnim predrasudama.

Međutim, moramo imati na umu čak i ako neka osoba ne može dati sofisticiranu obranu svog vjerovanja da je ubojstvo, krađa, zlostavljanje djece, silovanje pogrešno, iz toga ne bi zaključili kako je neodobravanje tih stvari onda iracionalno. Trebali bi shvatiti da puno potpuno obranjivih moralnih vjerovanja možda zahtjeva detaljnu filozofsku argumentaciju kako bi ih opravdali, i kako je prosječnom čovjeku bolje prepustiti takve stvari profesionalnim etičarima i teolozima, baš kao što bi i stručnom električaru prepustili da provede struju u kući. Liberali ne zahtijevaju da prosječan član sindikata mora shvatiti Rawlsovu političku teoriju prije nego što glasa za demokrate, a libertarijanci ne očekuju da snimatelji pornografskih snimki pročitaju Nozicka prije nego što se žale na cenzuru. Ali isto tako, ako se prosječan vjernik tek pozove na Bibliju kako bi obranio svoj stav kako je pobačaj ili istospolni brak amoralan, iz toga ne slijedi da je njegov stav iracionalan. Ukoliko se običan liberal ili libertarijanac može osloniti na lovorike Rawlsa i Nozicka, onda se isto tako može i običan konzervativac osloniti na Akvinskog ili Burkea – ili nešto suvremenije, Josepha Ratzingera ili Rogera Scrutona.

U svakom slučaju, pozivanje na antikonzervativnu zabludu nije jedini sumnjivi aspekt liberalne i libertarijanske kritike konzervativnih pokušaja "nametanja morala" jer kao što smo vidjeli, liberali i libertarijanci se sami pozivaju na određene moralne principe prilikom obrane njima omiljene politike. Kako onda mogu konstantno kritizirati konzervativce kada čine to isto? Ne pokušavaju li liberali "nametati moral" kada se zalažu za raspodjelu bogatstva u ime pravednosti? Nije li to "nametanje moralnih stavova" onima koji imaju? Ne "nameću li", libertarijanci, "svoje moralne stavove" liberalima kada pokušavaju zaustaviti takvu redistribuciju? Ako bi libertarijanci koji misle da je preraspodjela putem poreza ništa više od krađe uveli zakon koji je zabranjuje, ne bi li to također bilo "nametanje morala"? Ako liberal ili libertarijanac na to odgovore sa "Pa, moji moralni stavovi su ispravni!" zašto to onda nije ista vrsta dogmatične netolerancije za koju često optužuju konzervativce?

Već je i sama tvrdnja kako "ne bi trebali nametati svoje osobne moralne stavove drugim ljudima" vrlo čudna. Čini se da to pojačava ideju kako su svi moralni stavovi tek "osobni" u smislu da ne odražavaju ništa više od individualnog ukusa ili sklonosti, što znači da ih onda nemožemo opravdano "nametati" onima koji nemaju isti ukus ili sklonosti. Stalno pozivanje na tu ideju kada kritiziraju konzervativnu politiku je vjerojatno razlog zašto liberale i libertarijance često optužuju da su moralni relativisti. Ali s obzirom da, kao što smo prije spomenuli, liberali i libertarijanci mogu također biti poprilično apsolutni u svojim vlastitim moralnim vjerovanjima, i nemaju problema sa govorenjem drugima da bi ih se i oni trebali pridržavati, očito je kako njihovi stavovi nisu uopće istinski relativistički. Doista, ideja kako "ne smijemo nametati osobne moralne stavove drugim ljudima" zvuči samo po sebi kao apsolutni moralni imperativ. Dakle o čemu se tu točno radi?

Čini se jasnim da ono što liberali i libertarijanci stvarno misle kada kritiziraju konzervativce zbog "nametanja svojih moralnih stavova ostalima" nije da postoji nešto pogrešno u tome da dopuštamo moralnim stavovima, pa čak i konzervativnim, da vode javnu politiku; nego pritom misle da posebno konzervativnim moralnim stavovima ne bi trebali dopustiti da vode politiku – ili zato što takvi stavovi nisu, strogo govoreći, zapravo stavovi o moralnosti per se nego su tek izražavanje vlastitog ukusa; ili zato što se radi o stavovima o moralnosti, ali su jednostavno pogrešni. Kada bi svoje prigovore konzervativnim idejama iskazali iskrenije, onda ne bi bili toliko retorički učinkoviti. Kada bi liberal ili libertarijanac rekao "Moji stavovi su istinski moralni, a konzervativni stavovi su tek iskaz osobnog ukusa" ili "Moji moralni stavovi su ispravni, a konzervativni nisu" onda bi bilo očito da iskazuje ništa više od nebranjenih i vrlo spornih tvrdnji. Puno im je bolje reći nešto poput "Nitko ne bi trebao nametati svoje osobne moralne stavove drugim ljudima." Na taj način, čini se da liberal ili libertarijanac kaže nešto što je očito istina (a to je da nitko ne bi trebao nametati svoje idiosinkrazijske i subjektivne osobne ukuse drugima), ali on zapravo daje jednu ekstremno kontroverznu tvrdnju za koju nije ponudio nikakvo opravdanje (a to je da bi liberalnim i libertarijanskim moralnim stavovima, ali ne i konzervativnim, trebalo dopustit da vode javnu politiku.)

Koliko god da je retorički učinkovito, opisano ponašanje je intelektualno nepošteno. Liberali i libertarijanci koji tako govore vjerojatno nisu svjesni da se koriste trikovima. Većina njih je nesumnjivo jednostavno smušena tako da ne vidi nedosljednost i konfuziju inherentnu njihovom stavu. Ali unatoč tome nedosljednost i zbunjenost svejedno postoje. Ukoliko se pridržavate kontroverzne pozicije kako su sve diskriminacije ili raspodjele dobara pogrešne (kao što to rade liberali odnosno u drugom slučaju libertarijanci) i da bi ih zbog toga trebali zabraniti zakonom, ne možete dosljedno tvrditi da kontroverznim moralnim stavovima nije mjesto u zakonu. Ukoliko vjerujete kako je vaš vlastiti omiljeni moralni princip objektivno valjan i obvezan za sve, onda ne bi trebali davati izjave iz kojih se zaključuje kako su moralni sudovi općenito idiosinkrazijski i subjektivni kao i ukus za sladoled. Naravno, koji god da su vaši prigovori konzervativnim političkim prijedlozima, teško da je legitimno oslanjati se na pogrešno zaključivanje kada ih kritizirate – kao što to rade oni koji čine ono što sam nazvao "anti-konzervativnom zabludom".

Ne moraju svi moralni principi biti nametnuti snagom vlasti, ali gotovo svaka vlast to čini na temelju nekih moralnih principa. Besmisleno je onda tvrditi kako "ne bi smjeli zakonski nametati moral" ukoliko to znači da kontroverzni moralni principi ne bi trebali voditi javnu politiku. I gotovo je svaki moralni princip kontroverzan u određenoj mjeri: čak i kada se ljudi slažu da je ubojstvo pogrešno, često se ne slažu što podrazumijevamo pod ubojstvom, baš kao što je to slučaj u raspravama o pobačaju, eutanaziji, pa čak i ubijanju životinja. Dakle nije pitanje trebaju li kontroverzni moralni principi utjecati na naše zakone, nego je pitanje koji kontroverzni principi – liberalni, konzervativni, libertarijanski ili kakvi god – trebaju utjecati na njih. Kao što pokazuje slučaj Schiavo, neizbježno će postati izuzetno teško, ako ne i nemoguće, odgovoriti na ta pitanja na način koji bi zadovoljio sve članove pluralističkog društva. No, nemamo nikakve koristi od pretvaranja kako taj problem ne postoji – ili da do njega dolazi samo zbog konzervativnih moralnih skrupula.

Izvorni članak ovdje, autor je filozof Edward Feser (između ostalog, autor knjige On Nozick).

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove