Križ i Božić

Teško je biti ljudsko biće. Bolesti, ozljede, smrt, žalost, depresija, neispunjeni snovi, neuzvraćena ljubav, očaj, poniženje, glad, golotinja; težnje različitih vrsta – uobičajene ilustracije problema zla pružaju dovoljno dokaza za to. Isto vrijedi i za one ljude koji su relativno nedotaknuti takvim nedaćama jer su skloniji postati samozadovoljni, površni, nezahvalni i sebični – još teža nesreća, i to ona koja nas vodi u druge probleme. Ali svaki čovjek ima svoje vlastite moralne slabosti. Teško je biti ljudsko biće jer je teško biti dobro ljudsko biće – ljudsko biće koje cvijeta, koje ispunjava različite namjene koje nam je priroda postavila, bilo da se radi o našim životinjskim ili našim višim, racionalnim i moralnim namjenama.

To je na neki način naša prirodna sudbina. Priroda određuje dobro za nas i obvezuje nas da ga slijedimo, ali ona nas je postavila u okolnosti zbog kojih je to izuzetno teško. Dijelimo svijet sa bakterijama, virusima, i divljim životinjama, sa potresima i poplavama, i sa drugim ljudskim bićima koja dijele naša ograničenja. Ono što je potrebno za naše ispunjenje je dostupno, ali kako bi to dostigli potrebna je hrabrost, predan rad, i biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Biti ljudsko biće se ponekad čini kao biti jedna skromna stanica spermija – milijarde i milijarde sa istim ciljem, a samo maleni dio ga ikada ostvari. Ili bi se tako činilo kada ne bi po prirodi imali besmrtne duše. Svijetlo razuma nam govori da postoji Bog, da je dobar, i da patnja u ovom životu nije kraj priče za nas. Tako nam priroda daje određenu utjehu u preprekama koje nam je postavila. No, samo donekle – djelom zato što nam ne govori o životu koji će doći, a djelom zato što nam govori ono što nam govori samo u kulturnim okolnostima. Razumjeti prirodnu teologiju zahtijeva slobodno vrijeme i filozofske resurse. Također pomaže ako ne živite u doba koje je intelektualno dekadentno kao što je naše.

Izvorni grijeh obuhvaća gubitak nadnaravne pomoći koja bi otklonila različite poteškoće našeg prirodnog stanja. Priroda kakvu je Bog stvorio je bila dobra, stroga na opisane načine. Ništa osim onoga što nam je dala nije nam se "dugovalo", ali svejedno bi nam Bog dao više, svojom milošću – dodao onome što nam je već prirodom dano, i tako nam omogućio da zaobiđemo njene prepreke – da nije bilo Pada. Obnova ovog nadnaravnog dara je dio značenja Utjelovljenja, a time i dio značenja Božića; ali nije sve sadržano u samoj obnovi. Kao što je Akvinski rekao, Utjelovljenja nije bilo u strožem smislu nužno za otklanjanje Pada, s obzirom da je Bog po svojoj beskrajnoj moći mogao to postići drugim putem, ali bilo je nužno u slabijem smislu, utoliko što nije bilo doličnijeg načina da se to ostvari.(ST III.1.2) Citirajući Augustina, Akvinski nam daje jedan od više razlog zašto je to bilo najdoličnije s obzirom da "Ništa nije bilo toliko nužno za ohrabrivanje naše nade kao da nam se pokaže koliko nas Bog duboko ljubi. I što bi nam mogao biti jači dokaz za to od toga da Božji Sin postane naš partner u ljudskoj prirodi?"

Problem zla ne predstavlja intelektualnu poteškoću za klasični teizam, djelomice jer nemamo nikakvog razloga vjerovati kako Bog ne može postići dobro koje nadvladava čak i najgora zla koja trpimo, a imamo svaki razlog vjerovati da On to može i hoće. Ali to je ogromna praktična poteškoća, poteškoća koju kršćanska teologija liječi onako kako sama filozofija ne može. Razum nam govori da vjerujemo u Boga, ali razum je hladan, posrće gledajući u lice umirućeg djeteta. Da, mi smo racionalne životinje. Ali smo racionalne životinje – stvorenja od mesa i osjećaja, baš kao i misli. Jednostavno je teško biti racionalna životinja, ljudsko biće – krvariti, osjetiti slomljeno srce, patiti. Sin Božji je u svojoj božanskoj prirodi iznad toga. Ipak, On je svejedno preuzeo ljudsku prirodu, tako da mi potrebiti muškarci i žene ne bi patili sami. U Isusu Kristu, Bog filozofa nosi ljudsko lice. A na kraju; "otrt će im svaku suzu s očiju" (Otk 21,4); ali nakon što i sam isplače suze, na križu, i u jaslama.

Autor ove kratke meditacije je filozof Edward Feser, izvorni post Putting the Cross back into Christmas (Nije mi cilj ovim postom ulaziti u raspravu o filozofskom i/ili pastoralnom problemu zla, niti drugim prigovorima .) 

PS

 "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima"

Lk 2,14

Ukoliko ne znate značenje Božića, neka Vam pomogne Charlie Brown Christmas, a ako nekim slučajem slavite praznike i zimske blagdane, jedan video za Vas; Stanley - Christmas Is Christmas.

Povezane postovi od prošle godine;

• Božićne pjesme
• Jaslice i Božićno drvce

Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?

Postoji prirodni zakon, postoje prirodna prava, postoji stanje prirode. Onda postoji naturalizam, i zakoni prirode, i nadnaravno. Postoji prirodni čovjek sv. Pavla i natura pura skolastika. Onda postoji priroda i Bog prirode. Postoji prirodna znanost, prirodna povijest, prirodna selekcija, prirodna filozofija i filozofija prirode. Postoje Baconovski znanstvenik koji proučava prirodu (putting nature on the rack), i Galileo koji nam veli kako je knjiga prirode zapisana u jeziku matematike. Nemojmo zaboraviti niti književna djela; poput Lukrecijeve On the Nature of Things, Humeova Treatise of Human Nature,  Rortyeva Philosophy and the Mirror of Nature, i Wilsonova On Human Nature. Postoji Emersonov esej Nature. Za fanove stripa, postoji Mr.Natural; za fanove opskurnih superheroja, preapsurdan da bi ikada dobio filmsku adaptaciju od milijardu dolara, postoji NatureBoy. Postoji film Natural Born Killers Olivera Stona i The Natural. Ringo Starr pjeva "ActNaturally," Aretha Franklin"(You Make Me Feel Like)A Natural Woman," album Two Against Nature Steelya Dana...

Postoje prirodne katastrofe, prirodni resursi, prirodni plin i umiranje prirodnom smrću. Postoji prirodna ljepota, ali i nakaze prirode. Postoji povratak prirodi i prirodno opijanje. Postoji Majka Priroda, šetnje u prirodi, prirodna hrana, prirodno planiranje obitelji i prirodni porođaj. Postoji prirodni poredak i druga priroda.. Postoje prirodni brojevi. Postoje svi primjeri koje nisam nabrojao. Postoji postovi koji počinju zvučati kao nastupi Georgea Carlina.

S obzirom da se "priroda" i "prirodno" koriste na različite načine, nije čudno da ljudi često krivo shvaćaju što teoretičari klasičnog prirodnog prava (classical natural law) misle kada definiraju ono što je dobro za čovjeka u terminima onoga što je prirodno, a ono što je loše kao ono što je suprotno prirodi. Tako dolazi do hrpe zbunjenih prigovora: "Ako je neprirodno loše, nije li korištenje naočala i protetskih udova pogrešno?; "Ali sve je prirodno, jer sve prati zakone prirode"; "Ako sam takav rođen onda mora biti prirodno"; itd. Prigovori takve vrste odražavaju temeljne zablude o tome što teoretičari prirodnog prava misle pod "priroda". (Ponavljam, govorim o teoriji klasičnog prirodnog prava, ona koja je ukorijenjena u klasičnoj metafizici Platonske, Aristotelovske i/ili Skolastičke vrste. Ostavit ću da majstori "nove teorije prirodnih prava" govore za sebe.)

Osnovna ideja stvarno nije toliko komplicirana, i može je se shvatiti, barem u prvoj aproksimaciji, referenciranjem na svakodnevne primjere. Svi znamo da je u prirodi trave zahtijevanje vode i sunčeve svjetlosti, ali ne previše topline; i iz tog razloga dobro je za travu da je zaljevana i dobro osvijetljena, a loše je za nju kada nema vode i sunčeve svjetlosti, ili kada je izložena velikoj toplini. Svi znaju kako je u prirodi stabla da zahtijeva tlo u koje može pustiti svoje korijenje i iz kojeg može crpiti vodu i nutrijente, i stoga je dobro za drvo da pusti korijenje, a loše je za njega ako je nekako spriječeno u tome. Svi znaju kako je u prirodi vjeverice da skuplja oraščiće i slične plodove, te da se brzo kreće kako bi izbjegla predatorima, stoga je dobro za nju da radi te stvari, a loše je za nju kada iz nekog razloga to propušta činiti. Priroda tih stvari podrazumijeva određene ciljeve čije ostvarenje znači i procvat kao vrste stvari koje jesu.

Dakle, nitko ne bi dao glupu primjedbu koja bi upućivala da, s obzirom kako su neke stvari prirodno dobre za vjevericu, onda to znači, apsurdno, da bi stavljanje male udlage na slomljenu nogu vjeverice kako bi brže zacijelila, bilo "neprirodno"; ili da reći kako su neke neke stvari prirodno dobre za travu, također znači, apsurdno, da bi zalijevanje prskalicama, umjesto kiše, bilo "neprirodno". Jer prilično je očito da, iako je to čovjek napravio pa je umjetno, nijedna od tih stvari nije neprirodna u relevantnom smislu. Udlaga ne ometa ostvarenje ciljeva (namjena) koje vjeverica mora ispuniti kako bi napredovala kao vrsta stvari kakva je, a prskalice ne ometaju ciljeve koje trava mora ispuniti da bi napredovala kao vrsta stvari kakva je. Naprotiv, udlaga i prskalice olakšavaju ostvarenje tih ciljeva.

Slično tome, nitko ne bi prigovorio da je trivijalno govoriti o tome što je prirodno za drvo, vjevericu, itd., jer u konačnici, sve tako i tako slijedi zakone prirode. Jer, iako je naravno istina da su sve materijalne stvari podložne zakonima fizike, različite vrste materijalnih stvari imaju svoje posebne prirode koje određuju posebne vrste napredovanja (procvata). Brzo kretanje je nešto što je potrebno vjeverici kako bi bi bila u stanju napredovati kao vrsta stvari kakva je, ali to nije vrsta stvari koja je potrebna travi ili stablu kako bi ono napredovalo kao vrsta stvari kakva je. Osim zakona koji upravljaju svim materijalnim stvarima kao takvima, postoje manje fundamentalni zakoni koji reguliraju samo specifičan dio prirode, i oni odražavaju dobra karakteristična za te različite dijelove.

Također nitko ne bi dao smiješnu primjedbu o tome da ako je određena vjeverica rođena bez noge, onda mora biti prirodno za vjevericu da nema četiri noge, ili ako neko bolesno drvo ne uspije pustiti korijenje u tlo te se u konačnici sruši ili osuši, onda mora biti prirodno za drvo da ne pušta korijenje. Jer iako su te okolnosti "prirodne" u smislu da do njih ponekad dolazi u redovnom tijeku prirode i proizlaze iz faktora internih stvarima o kojima govorimo, a ne nekim ljudskim uplitanjem ili nekim drugim vanjskim faktorom, oni su svejedno neprirodni u relevantnom smislu. Jer vjeverica rođena bez noge ili drvo slabog korijenja predstavljaju propuste da se realiziraju ciljevi koji definiraju procvat tih vrsta stvari, i stoga su propusti da se potpuno realizira priroda stvari. To je razlog zašto ih zovemo nedostacima stvari.

Nijedan od ovih primjera ne uključuje moralnu dobrotu ili zloću, jer moralnost uključuje razum i volju, koje trava, drveće i vjeverice nemaju. Racionalna bića poput nas sposobni su za moralnu dobrotu ili zloću upravo zato što imamo intelekt i volju. Volja sama ima svoju prirodnu namjenu, potragu za dobrom, a određivanje što je zapravo dobro je dio prirodne namjene intelekta. Moralno dobra ponašanje dakle uključuju volju da činimo ono što je dobro za nas s obzirom na našu prirodu, a moralno loše ponašanje uključuje spremnost da činimo suprotno onome što je dobro za nas s obzirom na našu prirodu. I u mjeri u kojoj intelekt zna što je dobro za nas, odgovorni smo za ta dobra ili loša ponašanja. Željeti činiti ono što je "prirodno" za nas dakle znači, u teoriji klasičnog prirodnog zakona, nešto poput volje da činimo ono što teži realizaciji namjena koje, s obzirom na našu prirodu, određuju što je za nas napredovanje kao vrsta stvari kakva jesmo; A volja da činimo ono što je "neprirodno" dakle znači nešto poput spremnosti da činimo stvari koje teže sprječavanju namjena koje, s obzirom na našu prirodu, određuju što za nas znači napredovati kao vrsta stvari kakva jesmo.

Kada bi vjeverica bila racionalna, bilo bi prirodno i dobro za nju da želi pobjeći od predatora i da skuplja plodove za zimu, a bilo bi neprirodno i loše za nju da se ponudi predatorima i da jede samo zubnu pastu ili kamenje. Potonje bi bilo neprirodno i loše za nju neovisno o razlogu zašto želi te stvari – oštećenje mozga, genetička anomalija koja potiče čudne želje, loš vjeveričji odgoj, vjeveričji pritisak vršnjaka, utjecaj vjeveričje pop kulture, argumenti vjeveričjih filozofa koji su neprijateljski raspoloženi prema prirodnom zakonu, ili zbog nečeg drugog. Također bi te stvari bile neprirodne i loše za nju neovisno o tome koliko snažno želi jesti zubnu pastu i prepustiti se predatorima, čak i ako bi smatrala kako je ideja jedenja plodova i bijega od predatora odbojna. Podrijetlo i snaga želja ne bi pokazivala da su te stvari nekako prirodne (još jednom, u relevantnom smislu), nego bi nasuprot tome ukazivale koliko je duboko iskrivljen i neprirodan postao vjeveričin karakter – poput crijeva koji ima toliko pregiba da je teško provesti vodu kroz njega, ili vinova loza koja raste u toliko isprepletenom obliku da sama sebe omota.

Što se tiče ljudskih bića, poznavati detaljno što naša priroda određuje kao dobro za nas zahtijevalo bi pažljivu analizu svake sposobnosti i kapaciteta – razuma, govora, rada, seksa i tako dalje. Neću ulaziti u sve to jer nije bitno za poantu ovog posta, a svaka od navedenih bi zahtijevala posebno tumačenje. (Feser je o tome pisao na više mjesta; u knjizi TheLast Superstition, u članku “Classical Natural Law Theory,Property Rights, and Taxation”, i u postovima poput ovog i ovog.) Nijedan teoretičar prirodnog prava ne tvrdi kako je jednostavno reći "ponašaj se u skladu sa prirodom" kraj priče. To je tek početak priče. Poanta za sada je da; dok se javljaju različita pitanja o pojedinostima o tome što se smatra ponašanjem u skladu sa prirodom ili suprotno prirodi u pojedinačnim slučajevima, opća ideja ponašanja u skladu sa prirodom ne podliježe ishitrenim primjedbama kakve su prethodno navedene.

Dakle, kada teoretičari prirodnog prava pričaju o ponašanju u skladu sa prirodom, ne misli "prirodno za razliku od umjetnog ili ljudski stvorenog." Primjerice, kada kažu da je kontracepcija loša, ne misle to zato što uključuje korištenje pilula, ili mehaničkih uređaja, ili gume i sličnih tvari koje je osmislio čovjek. Pritom misle da očigledno osujećuje prirodne namjene seksualnih sposobnosti (ili barem djelomično osujećuje, s obzirom da nije negirano kako je seks prirodno usmjeren prema povezivanju supružnika, iskazivanju privrženosti i slično, baš kao i prema prokreaciji). Metode koje ne uključuju ljudski stvorene ili umjetne načine (kao što je to izvlačenje) mogu osujetiti tu namjenu baš kao i druge metode, i zbog toga su u relevantnom smislu "neprirodne." (Još jednom, ne pokušavam ovdje odgovoriti na svako pitanje koje se javlja u konkretnom primjeru, samo ukazati na smisao "prirodnog" o kojemu govorimo.)

Umjetni ili ljudski stvoreni uređaji kao takvi ne samo da nisu "neprirodni" u relevantnom smislu, oni mogu obnoviti ili čak olakšati prirodnu namjenu naših kapaciteta, baš kao što to i rade naočale, alati, računala, protetski udovi i slično. (Ovo je točno u konteksu spolnosti baš kao i u drugim kontekstima – impotentan čovjek koji koristi viagru bi olakšavao, a ne ometao, prirodne namjene svojih seksualnih sposobnosti.) Također ne postoji ništa u teoriji prirodnog prava što bi povlačilo za sobom i sklonost prema onome što je "prirodno" nasuprot umjetnom (Ludizam, fetiš za "organsku hranu," i slično.) Naprotiv, s obzirom da smo distinktivno racionalne životinje, tehnologija i drugi umjetni proizvodi su manifestacije naše prirode.

Kada govore o onome što je u skladu sa našom prirodom, teoretičari prirodnog prava također ne misle na "prirodno u smislu onoga što se obično događa u redovnom tijeku prirode." Različite stvari se obično javljaju u redovnom tijeku stvari koje osujećuju našu prirodu – ozljede, bolesti, poplave, potresi, i što se toga tiče, nemoralni izbori. Dakle, kada ljudi kažu kako je "prirodno" da dijete bude sebično ili da čovjek ima iskrivljen pogled, iako postoji smisao u kojem je to točno, ne radi se o smislu koji je operativan u teoriji prirodnog prava. Zlatna ribica će "prirodno" imati tendenciju da jede hranu koju joj bacate u akvarij čak i nakon što joj to nije potrebno, ali time ne ispunjava svoju prirodu u relevantnom smislu (s obzirom da će se prejesti i samim time ubiti.) Slično tome, mi imamo, s obzirom na našu ograničenu prirodu kao stvorenih stvari, urođenu osjetljivost na greške i propuste različitih vrsta – prejedanje, pretjerane reakcije na nepravdu, pretjerani strah u opasnim situacijama, seksualne poroke, tjelesne ozljede, zaraživanje različitim bolestima, itd. Navedeno nije "prirodno" u relevantnom smislu ispunjavanja naše prirode iako je "prirodno" u drugačijem smislu jer se radi o pogreškama ili propustima kojima smo skloni zbog naše prirode.

Zbog istog razloga, teoretičari prirodnog prava ne misle "prirodno u smislu proizlaženja iz duboko usađene tendencije." Jer duboko usađena tendencija bi mogla biti rezultat naviknutog poroka ili naslijeđene mane, oboje bi bilo suprotno prirodi u relevantnom smislu. Predispozicija alkoholizmu ili srčanim bolestima ne pomaže osobi koja ju ima da ostvari namjene inherentne svojoj prirodi, čak niti ako takve predispozicije imaju genetički temelj. Crte karaktera mogu postati toliko naviknute da postanu "druga priroda", ali zbog toga također ne postaju prirodne u relevantnom smislu.

Prirodno također moramo pažljivo razlikovati od nadprirodnog, u teoriji klasičnog prirodnog prava "nadnaravno" nema nikakve veze sa duhovima i drugim paranormalnim fenomenima, nego sa onime što je iznad ili dodatno našoj prirodi i namjenama koje su joj inherentne. Primjerice, spoznaja Boga je nešto za što smo sposobni s obzirom na našu prirodu i što nam je potrebno za potpuni procvat kao vrste stvari kakva jesmo – zato je prirodna teologija moguća – ali intimna, "licem u licem" spoznaja Boga koja je blažena vizija nije "prirodna" u tom smislu. To je prije pitanje milosti, podignuti na cilj viši od onoga kojeg možemo ili smo sposobni postići s obzirom na našu prirodu. (O tome je Feser pisao ovdje i ovdje.)

Tendencija miješanja prirodnog i nadprirodnog može se pronaći ne samo kod protivnika teorije prirodnog prava nego i među njenim prijateljima. S jedne strane postoje kritičari Katoličkog seksualnog morala koji pretpostavljaju da je utemeljen samo na Pismu, ili tradiciji, ili autoritetu papa. S druge pak strane, postoje dobronamjerni ortodoksni katolički autori koji izgleda pretpostavljaju da katolički seksualni moral možemo shvatiti i obraniti samo u teološkim pojmovima – primjerice u terminima "teologije tijela", ili "teologije saveza". Obje pretpostavke su krive, jer barem fundamentalni aspekti Katoličkog seksualnog morala (i sigurno njeni najkontroverzniji aspekti) su utemeljeni u prirodnom pravu, samim time u pretpostavci da su dostupni svim ljudima (neovisno o tome jesu li katolici) i to bi bilo točno čak i kada ne bi bilo božanske objave na kojima možemo temeljiti teološke pristupe.

To ne znači da takvi teološki pristupi nemaju vrijednost. Poanta je da nisu i ne mogu biti potpuni prikaz spolnog morala. Oni mogu dopuniti ono što znamo iz prirodnog zakona, ali ne mogu ga zamijeniti. Jer milost se nadovezuje na prirodu. Kada ignoriramo prirodu zbog milosti ili kada zamućujemo granicu između njih, iskrivljujemo potonje, a prethodno postaje nedostupno onima koji ne znaju ili ne prihvaćuju božansku objavu. Zbog toga se, mnogim ne-katolicima, Katoličko učenje o spolnom moralu pogrešno čini kao običan diktat, ili u najboljem slučaju kao nešto čisto teološki što može privlačiti samo one koji su već uvjereni u moralnu relevantnost priče o Adamu i Evi, ili analogije između supružnika na jednoj strani te Krista i Crkve na drugoj.

To nas dovodi do "pravne" strane prirodnog prava, a samim time do drugog pojma koji se koristi u različitim smislima što treba pažljivo razlikovati. Je li prirodni zakon zakon kojeg je postavio Bog? I da i ne. Da u mjeri u kojoj prirodni zakon odražava prirodu stvari, a Bog, kao stvoritelj, je autor stvari i njenih priroda. Ali prirodni moralni zakon u toj mjeri nije različit od onoga što smo rekli za travu, drveće i vjeverice. Ne morate studirate teologiju kako bi otkrili što je dobro ili loše za travu, drveće i vjeverice; dapače, možete biti ateist i to poznavati. Ista stvar je istinita i za ono što je dobro ili loše za nas s obzirom na našu prirodu (barem u velikoj mjeri – iako postoje vjerske obveze opće vrste pod prirodnim zakonom s obzirom da je Božja egzistencija doznatljiva kroz nepotpomognuti razum.)

Dakle, prirodni zakon (pravo) se razlikuje od zakona koji je izravno dan od Boga putem posebne objave, kao zakon dan Izraelu kroz Mojsija. Znanje potonjeg zahtijeva poznavanje specifičnih povijesnih događaja i određenih čuda koji se vežu uz te događaje. Prirodni zakon nije takav: on je u principu dostupan svim ljudima jednostavno kroz vrlinu bivanja racionalnim i u stanju poznavati što je dobro ili loše za njih s obzirom na njihovu prepoznatljivu prirodu. Stoga Akvinski razlikuje prirodni zakon od božanskog zakona. (On također razlikuje prirodni zakon od ljudskog zakona, koji je, ili bi barem trebao biti, utemeljen u prirodnom pravu i koji određuje, kada već nije jasno, kako se prirodno pravo primjenjuje u konkretnim povijesnim okolnostima; a iz vječnog zakona, arhetipove ili ideje u božanskom umu prema kojem Bog stvara stvari i koji je stoga krajnji temelj za prirodno pravo, čak i ako možemo znati puno o prirodnom pravu već samim poznavanjem ljudske prirode, bez referenciranje na Boga.)  

Dakle pogrešno je pretpostaviti da su argumenti prirodnog prava inherentno teološki, barem u smislu u kojem mnogi kritičari pretpostavljaju. Iako bi teoretičari prirodnog prava smatrali prirodnu (nasuprot otkivenoj) teologiju dijelom cjelovitog opisa prirodnog prava, postoje još uvijek velika područja moralnosti koja možemo poznavati bez referenciranja na teološke tvrdnje bilo koje vrste, a to uključuje i one koje su stvar najvećih kontroverzi između teoretičara prirodnog prava i njihovih kritičara (npr. pobačaj i spolni moral). (Feser je pisao više o vezi između teologije i etike ovdje i ovdje.)

Dakle, za teoretičare prirodnog prava, određene stvari su "prirodne" za nas u smislu nastojanja ispunjavanja onih namjena čija realizacija predstavlja naš procvat kao vrste stvari kakve jesmo. Ali možda je također prirodno za nas – u drugačijem smislu, u smislu slabosti kojoj smo skloni s obzirom na ograničenja naše prirode – da želimo negirati kako smo podložni prirodnom zakonu. U tom smislu smo svi barem prirodni odvjetnici, ali poprilično ljigave vrste – tražimo, ne pravdu, nego bilo koji mogući način kako bi se oslobodili odgovornosti.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak Whose nature? Which law?. (Za pojašnjenja možete pročitati povezane linkove odnosno komentare na izvornom postu.)

PS

Zašto četiri slike vjeverica? Zato što bi pet bilo previše...

Zdravstveni odgoj - pranjem mozga do preodgoja djece?

I ove jeseni, kao i svake druge, roditelji su poslali svoju djecu u škole sa uputama da slušaju profesore. Ipak, izgleda da od ove godine škola neće uzvratiti tu uslugu pa će se mnogi roditelji začuditi jer su izgubili djecu u potpuno novom sustavu vrijednosti.

Jasno je kako uvedeni program "zdravstvenog odgoja" prenosi vrijednosti koje (veliki) dio roditelja ne prihvaća; a što je još gore, upravo je to i motiv nekima da potiču i podrže uvođenje takvog programa. Cilj je potkopati odnos djeteta sa roditeljima i vrijednosti koje međusobno dijele (i zbog kojih je društvo moguće). Dok će poneki anonimni komentatori priznati da ih veseli činjenica da roditelji, primjerice katolici, neće moći svojoj djeci prenositi svoje vrijednosti, ministarstvo (i udruge koje stoje iza programa) ipak to moraju napraviti potiho. Prikrivene agende programa možemo podijeliti u dvije kategorije; one koje se tiču uloge obrazovanja i one koje se tiču šireg društva. "Samopouzdanje", "različitost" i slični popularni pojmovi dominiraju programom, promovira se emocionalizirani način odgovaranja na izazove sa kojima se susreću pojedinci i društvo. Prema takvom razmišljanju moralnost je tek nusproizvod toga što se osjećate "zadovoljni samim sobom". Takav pristup je možda koristan u terapiji, ali nije mu mjesto u "zdravstvenom odgoju" – kao što nije niti vježbama osmišljenim da se istražuju opcije i osjećaji, oslobođene "točnih" i "pogrešnih" odgovora.

"Zdravstveni odgoj" možda neće potpuno uspjeti u stvaranju atomiziranog društva ili moralno izoliranih pojedinaca, ali će sigurno uspjeti uvesti konfuziju kod djece koja primaju drugačije moralne i društvene vrijednosti kod kuće i u školi. Program "zdravstvenog odgoja" djece zapravo znači promjenu vrijednosti, ponašanja i vjerovanja koje su djeca naučila u svojim obiteljima. Kada pogledate malo detaljnije program shvatite kako se radi o društvenim eksperimentima preoblikovanja emocija i ponašanja mladih. (O uvođenju odgoja sam već pisao ovdje i ovdje, te ranije ovdje, pa neću ponavljati izrečeno.)

Krajnji cilj programa je (prisilna) radikalna promjena vrijednosti pojedinaca i društva, nešto što se obično naziva ispiranjem mozga. Taj pojam se često neopravdano koristi, ali u ovom slučaju oni koji ga koriste su u pravu. Naravno, škole nemaju potpunu kontrolu nad čovjekom kao što to imaju neke totalitarne države, ali škole se bave djecom pa takva potpuna kontrola nije niti potrebna, mogu mirno koristiti poznate tehnike ispiranja mozga;

1. Emocionalni stres, šok, desenzibilizacija; kako bi srušili i intelektualni i emocionalni otpor
2. Izolacija; fizička ili emocionalna od poznatih izvora emocionalne potpore
3. "Preispitivanje" postojećih vrijednosti; često manipuliranjem pritiska vršnjaka
4. Ogoljivanje pojedinca uobičajene obrane; poput rezerviranosti, digniteta, osjećaja privatnosti, ili mogućnosti da odbijete sudjelovati
5. Nagrađivanje prihvaćanja novih vrijednosti, ponašanja i vjerovanja – nagrada koja može biti ili prestanak pritiska ili može imati neki drugi oblik  

Svatko tko je vidio primjere vježbi (ovdje, ovdje, ovdje), i posebno preporučenu literaturu, (primjerice ovdje), mogao je primjetiti sumnjive stvari koje se mogu objasniti tim tehnikama. U nastavku samo kratka objašnjenja (bez primjera);

1. Stres i desenzibilizacija: Iako se neke vježbe i "informacije" čine besmislenima one imaju svoj smisao kao dio programa psihološkog uvjetovanja. Primjerice, slanje po razredu modela ženskih genitalija malim dječacima da vide kako stoji tampon i nema previše informativne vrijednosti od koje bi imali koristi, kao ni navikavanje najmlađih na "proste riječi". Naravno, neće svima program i različite vježbe biti stresne ili šokantne, ali je jasna desenzibilizirajuća uloga koju imaju.

2. Izolacija i 3. Preispitivanje: Uspjeh ispiranja mozga ne ovisi samo o stresu nego i o mjeri u kojoj možete potkopati otpor djeteta. Izolaciju odnosno odvajanje od onih koji dijele njihove vrijednosti, kao i psihološku izolaciju, je lagano postići jer se radi o djeci. Naravno, to uvelike ovisi o osobi koja vodi radionicu - "seksualnom edukatoru", ako netko inzistira na vrijednostima koje se ne sviđaju "voditelju" radionice dovoljno je promijeniti ton glasa u "raspravi" kako bi ostala djeca shvatila da je bolje poslušati "edukatora". Recimo da se radi o raspravi o nekoj "kontroverznoj" seksualnoj praksi, netko se usprotivi politički korektnom ponašanju, "voditelj" proziva sve ostale, stvara pritisak i očekuje od tog učenika da se svima usprotivi. Osim toga, prisutna je i emocionalna izolacija od roditeljske potpore. Primjerice vježbe psihološkog uvjetovanja gdje djeca sjednu u "magični krug" u kojem je sve što kažu povjerljivo, a djecu se upućuju da ne govore ništa od izrečenoga roditeljima.

4. Ogoljivanje obrane: Program je primjerice pun zadataka koji "daju priliku" da preispitujete odnose i uloge u obitelji (kao i samu obitelj, spolove, rodove, društvo, norme...). Navodne prilike da se upoznate sa drugačijim vrijednostima, i da javno objasnite i potvrdite vlastite, su zapravo tek dio pristupa promjena vrijednosti kako bi se u konačnici promijenilo ponašanje, a ovaj program ne nudi nikakvu priliku nego pritisak i obavezu. Vježbe u kojima desetogodišnjaci pričaju o osjetljivim privatnim obiteljskim odnosima ili svojim stavovima o različitim seksualnim praksama nemaju nikakvu edukacijsku vrijednost. (Osim toga, ukoliko prigovorite takvom odgoju, "seksualni edukator" može iskoristiti sve što je saznao putem radionica i različitih upitnika od vašeg djeteta, i okriviti upravo psihološke probleme Vas kao roditelja i obitelji). Preporučena literatura po kojoj bi se nastavnici trebali spremati uključuje primjerice različite upitnike i zadatke o tome što učenik voli raditi sa svojim tijelom. Osim što dijete nije u mogućnosti odbiti sudjelovati, kroz razne vježbe i radionice gubi se osjećaj privatnosti i rezerviranosti.  

5. Nagrađivanje prihvaćanja alternativnih stavova: Uz sve navedeno jasno je kako postoje razni oblici pritisaka na dijete da prihvati vrijednosti koje promovira "zdravstveni odgoj" tako da će biti sklono popuštanju kako bi došlo do "nagrade" različitog oblika.

Promjena osnovnih moralnih vrijednosti djeteta odnosno prihvaćanje alternativnih vrijednosti nije stvar racionalne rasprave nego psihološkog pritiska.

Agenda ispiranja mozga

Osnovni princip programa je da se odluke ne donose na temelju tradicionalnih vrijednosti koje prenose roditelji ili društvo. Sve vrijednosti je potrebno preispitati. Naravno, sve to na "neosuđujući način" što znači da ne postoji "točno" i "pogrešno" nego samo ono što pojedinac osjeća u nekom trenutku. Promovira se koncept seksualnosti (obitelji, društva...) koji u sebi nema ništa "normalnog", takva razmišljanja se odbacuju jer "svatko ima svoje legitimne osjećaje i ponašanja" Vrijednosti su svedene na subjektivne preferencije pojedinaca ili slijepe tradicije našeg društva, a suprostavljaju im se alternativne vrijednosti drugih pojedinaca i društava. (Jedna od upečatljivijih poruka odgoja ovdje.)

Unatoč tome što neki spominju pitanje "vjerskog" ili "sekularnog" morala, pravi problem je tko bi trebao odlučiti o tome? Tko može dati autoritet "seksualnim edukatorima" da se upletu u obiteljske odnose, potkopavaju roditeljski odgoj i koriste tehnike ispiranja mozga nad djecom? Promicatelji ovakvog programa nehotice priznaju nezakonitost toga što rade, vidljivo je to iz; (1) tajnosti kojom je uveden takav program u škole iza leđa roditelja, (2) neinformativnih i varljivih naziva i opisa uvedenih programa, (3) neinformiranja "izvođača" i ostalih sudionika ovakvih programa, (4) negativnog etiketiranja roditelja koji se bune protiv programa. Jesu li to taktike ljudi koji rade stvari na koje imaju pravo – ili se radi o ljudima koji pokušavaju sakriti svoje tragove? Uzvišeno pozivanje na "stručnost" koju roditelji nisu u stanju shvatiti je samo način na koji se izbjegava odgovoriti na prigovore.

Prevladavajući uzorak potkopavanja autoriteta roditelja i društva je ono zbog čega su programi ispiranja mozga opasniji od samih područja tema kojim se bave. Roditelji i obitelj nisu tek izvor iskustva iz vlastitog života nego su i kanal kojim se prenose iskustva ranijih generacija, iskustvo koje je oblikovano tradicijom i moralnim kodom razvijenim kao odgovor na opasnosti kojim je ispunjen ljudski život. Programi koji promoviraju "osjećaje" ne shvaćaju kako upravo osjećaji nekog trenutka dovode do mnogih opasnosti, a inhibicije prema nekim osjećajima su razvijene upravo iz tih razloga.

Pseudoracionalo je tvrditi kako bi dijete ili adolescent trebao slijediti samo one vrijednosti koje je u stanju obraniti od preispitivanja "stručne" osobe koja je uvježbana upravo sa tim ciljem. Vrijednosti koje su preživjele zub vremena nisu stvorene od strane djece, nego su razvijene iskustvom odraslih osoba. Takve vrijednosti se često koriste upravo kako bi vodile ljude koji su premladi da bi imali dovoljno iskustva i koji ne shvaćaju posljedice njihovog ne/slijeđenja. Daleko od toga da je znanstven, program je fundamentalno anti-intelektualan.

PS

Dovoljno je pročitati kurikulum, primjere vježbi i literaturu po kojoj se te vježbe spremaju da shvatite o čemu se radi. Jedan primjer vježbe iz literature po kojoj se sprema nastava;

Naziv vježbe: Gospodin i gospođa kondom

Opis: Za ovu igru potrebne su vam kartice za sve sudionike/ice. Na jednoj kartici mora pisati gospodin "nešto", a na drugoj gospođa "nešto". Kartice dolaze u paru i svaki par kartica se sastoji od gospodina i gospođe "nešto". To mogu biti npr. gospodin i gospođa Kondom - parovi mogu uključivati bilo koji tip kontracepcije, reproduktivnih organa, emocija...itd. Neka svaki sudionik/ica izabere jednu kartu. Omogućite im vrijeme da nađu svoju “drugu” polovicu. Nakon što su to učinili možete im dati u zadatak npr. da nacrtaju likove, ili da zamisle i opišu osobnost likova gospodina i gospođe "nešto".

Zašto bi itko pisao eseje o osobnosti gospodina kondoma, ili još bolje, gospodina ili gospođe spolnog organa? Iskreno, ne znam. Siguran sam da "stručnjaci" dobro znaju zašto. (Literatura je prepuna sličnih vježbi, razmišljanja i poruka.)

Ivan Illich – deseta godišnjica smrti

Ovih danas obilježava se deseta godišnjica smrti Ivana Illicha (1926-2002). Illich je svojevremeno bio jedan od najpoznatijih intelektualaca, ali izgleda da je njegovo vrijeme slave prošlo. (Što ne znači da su njegove kritike izgubile na zanimljivosti.) Kritike svih (modernih) institucija bi ga mogle svrstati u ljevicu (naravno, ne ovu današnju), ali njegovo protivljenje skrbničkoj državi i raznim programima pokazuje kako se radi o puno dubljoj kritici. Vjerojatno ga je najbolje opisati kao kršćanskog anarhista, ali  nije lagano ukratko predstaviti njegova razmišljanja. Srećom, naišao sam na Dalrympleov tekst napisan povodom Illicheve smrti koji se podudara i sa mojim doživljajem njegovih kritika, prenosim ga u nastavku;

Ivan Illich, poliglot, austro-hrvatsko-sefardsko-meksičko-američki filozof i društveni teoretičar umro je početkom prosinca u Bremenu. Svoje vrijeme slave imao je u prvoj polovici 1970-ih kada se činio kao najradikalniji radikal na tržištu, ali poslije toga je izašao iz mode i ubrzo nestao iz knjižara. Pretražujući nedavno internet naišao sam na plačan zahtjev ostarjelog poklonika za informacijama o Illichevim trenutnim aktivnostima i radu. Osoba koja je tražila tu informaciju zvučala je izbezumljeno, poput slijepca koji je izgubio svog psa vodiča.

Illich je bio cijenjen u svom relativno kratkom periodu slave zbog destruktivnih mogućnost njegovih kritika gotovo svih institucija industrijskog društva, kapitalističkog ili komunističkog, u knjigama poput Deschooling Society (1971) i Medical Nemesis (1975). S obzirom da nije bilo niti najmanje mogućnost da mu netko u Sovjetskom Savezu da prostora ili da ga shvati ozbiljno, njegove kritike su se de facto činile ljevičarskim: ali, čitajući ga, ne možete nikada biti sigurni je li sljedbenik Trockog ili Josepha de Maistrea. Njegovo obrazovanje za katoličkog svećenika – poslije se razišao sa Crkvom jer je primjenjivao istu vrstu kritike na sve institucije - očito je u svim njegovim radovima.

Illich je oduševljavao političke aktiviste svog vremena sa izjavama poput "Za većinu ljudi pravo na učenje je ograničeno obavezom pohađanja škole" i "Medicinski establišment je postao glavna prijetnja zdravlju." Postoje li radikalnije izjave od tih? Dakle prema tome, mogli bi preispitivati učitelja, osporavati liječniku dijagnozu, i to sve osigurani spoznajom da potpomažete odškolovanju i demedikalizaciji koju je Illich zagovarao. Činilo se kako je protiv svih oblika autoriteta, čak i – ili posebno – onih koji se čine benignim, jer opasnost leži upravu u prividnoj benignosti učitelja i liječnika.

Unatoč tome, Illich je bio duboko konzervativan, ili bi barem bio da je rođen u srednjem vijeku. Riječ reakcionar dobro ga je opisivala, utoliko što je smatrao kako su pred-moderni oblici življenja bili superiorni našima. Bio je anti-prosvjetiteljski lik: iako je vjerovao u vrijednost racionalnih argumenta i empirijskih dokaza, i sam ih je koristio (baš kao što je to činio i de Maistre), sigurno nije vjerovao u raj na zemlji do kojeg će dovesti racionalne akcije dobronamjerne vlade i birokracije. Bio je potpuno neimpresioniran navodnim dokazima napretka poput pada infantilnog mortaliteta, rasta očekivanja životnog vijeka, ili povećane razine potrošnje. Zapravo, smatrao je kako suvremeni čovjek živi u paklu svojeg stvaranja: revolucija rastućih očekivanja je zapravo bila institucionalizacija stalnog razočarenja i samim time egzistencijalne gorčine.

Moj stav prema Illichu bio je sastavljen polovicom od divljenja, polovicom od iritacije. Imao je izrazite proročke kvalitete, ali također je ponekad bio jako blesav, a neke od stvari koje je rekao su bile destruktivne po samu civilizaciju. Primjerice, u Deschooling Society, napisao je kako "Kontrakultura u nastajanju potvrđuje vrijednost semantičkog sadržaja iznad učinkovitosti povećane i rigidnije sintakse." Ovo prihvaćanje loše gramatike je pomalo čudno kada dolazi od čovjeka koji je studirao na Gregoriani, doktorirao povijest na Sveučilištu u Salzburgu, i koji je potpuno tečno govorio barem pet jezika – govoreći ih i gramatički i idiomatski. Nijedna doktrina nije bila u praksi prilagođenija da zauvijek zatoči siromašne zapadnih nacija u ograničeni svijet u kojem su se našli, da ih trajno isključi iz svijeta kulture, znanosti i filozofije, dok je istodobno uvjeravala hedonističke potomke privilegiranih kako i najobičniji od njihovih spontanih vapaja ima neprolaznu vrijednost.

U istoj knjizi Illich je nesumnjivo bio dalekovidan o učincima nemilosrdne hipetrofije formalnog obrazovanja i popratne birokracije: da će takva hipertrofija neumitno povećati jaz između formalnog i stvarnog obrazovanja. Mislim da je on jedan od nekolicine ljudi koji bi istinski shvatili zašto sam, nakon nekoliko godina života u Africi, došao do zaključka kako je masovno formalno obrazovanje zapadnog stila prava katastrofa zbog učinka na kontinent. Takvo obrazovanje je peti jahač afričke apokalipse.

Medical Nemesis je Illicheva knjiga koja je imala najveći utjecaj na mene. Objavljena je baš nakon što sam postao liječnik i nisam bio baš potpuno zadovoljan kada sam otkrio kako je prema njegovom mišljenju čitav medicinski pokret štetan za čovječanstvo. Bio sam na dežurstvu svaku drugu noć, a jedina kompenzacija za takav raspored mi je bila iluzija kako možda činim nešto dobro za mali dio čovječanstva koji se nalazio pod mojom skrbi. Uskoro sam otišao u Afriku gdje sam susreo puno ljudi koji su hodali stotinama kilometara, unatoč bolesti, kako bi došli u bolnicu gdje sam radio. Ili nisu shvatili koji su njihovi interesi, ili je Illich bio u krivu.

Ipak, Illicheve argumente ne možete samo tako lako odbaciti. Tvrdio je kako zdravlje populacije ima vrlo malo veze sa pristupom liječnicima i medicinskoj skrbi, i kako su koristi od liječnika nadjačane štetom koju proizvode. Također je tvrdio (još važnije), kako je medicinski pokret doveo do nerealnih očekivanja kod ljudi, prikrivajući činjenicu kako je patnja neizbježan dio ljudskog života, i tako deformirajući cijelu osobnost. Nadalje, medicina kao struka je imala ugrađene imperijalističke pretenzije: sve više i više običnog ljudskog života potpadalo je pod njezinu nadležnost.

U mnogim aspektima, Illich je bio dalekovidan, kao što je i bio u pravu. Neupitno je točno kako zdravlje nacije (unutar vrlo širokih granica) nije proporcionalno niti broju doktora, niti potrošnji po stanovniku za zdravstvenu skrb. Glavni učinak mnogih postupaka skrininga [preliminarnih otkrivanja], koji se provode nad milijunima ljudi, je nepotrebno podizanje njihove tjeskobe (obično su potpuno neupućeni u statističke zaključke na kojima se temelje takvi testovi). Sporno je i pitanje jesu li tehnički trijumfi poput in vitro oplodnje povećali količinu ljudske sreće ispunjavajući želje nekolicine, ili su je umanjili pobijanjem nade tri puta većeg broja ljudi. Zapravo, samim podizanjem nade, vjerojatno su samo stanje neplodnosti, koji bi inače morali hrabro prihvatiti, doveli u još gore stanje nego što je bilo prije. Takve argumente je preferirao Illich, i daleko su od potpuno iracionalnih.

Osim toga, dijagnostički priručnik američkog psihijatrijskog udruženja toliko ljudskog ponašanja smatra bolešću da je objavljen jedan satirički rad u Lancetu koji sugerira kako je i sreća, s obzirom da je van statističke norme, zapravo bolest. Takav dijagnostički ekspanzionizam ne bi iznenadio Illicha: naprotiv, predvidio ga je i smatrao ga je neizbježnim jednom kada se medicina pretvori u samopostavljenu profesiju sa službenim moćima. Ne bi ga iznenadila niti činjenica kako rašireno propisivanje navodno moćnih antidepresive nije smanjilo niti ljudsku bijedu niti nezadovoljstvo.

Illich je bio moderni protivnik Prometejske pogodbe, čije benefite politička desnica i ljevica obično uzima zdravo za gotov. Prema Illichu, fundamentalna pogreška suvremenog čovjeka je vjerovanje u mogućnost napretka kroz unapređenje znanja i tehnike, kojom upravljaju drugi. To je dovelo ne samo do potpune i otuđujuće ovisnosti o stručnjacima, nego i do grubog materijalističkog razmišljanja, u kojem se osobna dobrobit mjeri fizičkim imetkom. Priznajem kako svaki put kad vidim mnoštvo kupaca, pomislim (kao što je to radio i Illich) na Sizifa. Vjeruje li mnoštvo stvarno kako će kupovanjem još jednog nepotrebnog para hlača ili komada tehnike, za što su naporno radili, dostići trajno zadovoljstvo? Neće li krajem tjedna opet u kupovinu po podjednako nezadovoljavajuće predmete zato što su ih prijašnji razočarali, baš kao što je to uvijek bilo u prošlosti? Hoće li ikada naučit iz svog iskustva? Može li ih neka novina ikada usrećiti? Ili su na pokretnoj traci, u nemogućnosti da siđu od straha da će spoznati njihovu uzaludnost?

Slično tome, Illich je smatrao kako je patnja nešto više od običnog tehničkog problema kojeg se rješava lijekovima i operacijom. Prema njemu, medicinska profesija daje lažnu nadu kako se možemo pomoću nje riješiti boli (i drugih oblika patnje). Međutim, u prošlosti, prije nego što je medicinska profesija dosegla svoju trenutnu važnost i dojam učinkovitosti, bol i patnja su smatrani intrinzičnim i neizbježnim djelom ljudskog života, nešto sa čime se moramo suočiti i shvatiti značenje. U praksi, religija je bila ta koja je davala kozmičko značenje, ne samo boli i patnji nego i ostatku života. Ne prihvaćati bol i patnju, a činjenica je da je neizbježna kao što je uvijek i bila, neovisno tome može li medicinska profesija ohrabrivati svoje klijente da se nadaju, paradoksalno znači povećati njezinu moć: jer bez značenja, radi se o proizvoljnost i beznačajnosti, ili nepravednosti. Boriti se protiv patnje dakle znači povećavati patnju.

To nije samo razmišljanje koje medicinska profesija uglavnom odbija, nego je i odgovor na pitanje koje odbija postaviti. U isto vrijeme, Illich je također bio kriv zbog ozbiljnog izbjegavanja; nije nam dao vodič kao prepoznati neizbježnu od izbježne patnje i boli. U kontekstu cijelog života, bol i patnja mogu biti neizbježni, ali sigurno se to ne odnosi i na neadekvatni tretman slomljene noge. Razlikovati te dvije vrste stvari znači dobro rasuđivati: što je upravo kvaliteta koji bi dobar doktor trebao imati.

Bilo bi lagano osuditi Illicha kao licemjera. Vjerovao je u bicikle i ograničenje brzine od dvadesetipet kilometara na sat, ali je i putovao avionom po svijetu, prošao je antlantik bezbroj puta, ali nikada ekološki prilagođenim čamcem. Osuđivao je formalno obrazovanje, ali je proveo većinu karijere predavajući na sveučilištima. Ipak, osmrtnica u Le Monde-u spominje kako je zadnjih dvanaest godina svog života imao izobličujući tumor za kojeg je odbijao potražiti medicinsku pomoć. Bez sumnje njegova želja da dokaže nešto davala je smisao njegovoj patnji. Ja osobno pronalazim nešto poticajno u njegovoj tvrdoglavosti.

Bio je manjkav lik i kao čovjek i kao mislioc: ali bez sumnje, svi smo takvi. Za razliku od drugih radikala svog vremena, još uvijek ga je korisno čitati. Budući da ga nije lagano nigdje svrstati, tjera nas na razmišljanje.

PS

Par dodataka na tekst, Iako je predavao na nizu sveučilišta, odbija je stalnu poziciju i svugdje je provodio tek kratko vrijeme. Broj jezika koji je govorio je zapravo dvoznamenkasti, a njegov razlaz sa crkvom nije bio prisilan nego je odlučio kako ne želi da ga prati skandal istrage protiv njega. (Istina je da je imao anarhističke ideje oko svega, pa i Crkve.) Također je često putovao pješice po područjima u kojima je živio. (Već sam mu posvetio jedan post: Odškolovanje društva - Ivan Illich, trebao sam naslov prevesti kao raškolovanje društva)