Javne škole kao crkve sekularne religije i društva

Roditelji se više ne moraju brinuti kako će i kada objasniti svojoj djeci neke "činjenice života" jer je ministarstvo, vodeći se načelom da nikada nije prerano naučiti kako djeca ne dolaze na svijet, odlučilo provesti svoj poseban odgoj svakog djeteta. (Nadajmo se samo da djeca neće dobivati domaću zadaću jer tko zna od koga će onda morati tražiti instrukcije, od roditelja ne mogu jer oni očito nisu u stanju objasniti svom djetetu te stvari, ili barem tako tvrdi ministarstvo).

Planovi nekih edukatora da odgoje ljude koji neće nimalo nalikovati svojim roditeljima tako polako dobivaju svoj konkretni oblik. Pozivanja na neutralnost moralnih uvjerenja koje promoviraju je promašeno u što se može uvjeriti svatko tko pročita kurikulum i preporučenu literaturu programa. Ministar se vodi samoreferencirajućom pretpostavkom kako je njegov moralni stav neutralan, ali zapravo se radi o običnoj odluci da kroz javne škole nameće jedan moralni stav – onaj koji mu se sviđa, odnosno da odgaja djecu protiv drugačijeg moralnog stava – onog koji mu se ne sviđa.

Naravno, pritom tvrdi kako se roditelji nemaju tu što miješati jer će država o svemu odlučiti, ali upravo je pitanje trebaju li roditelji ili država odgajati djecu? Nije upitno da netko mora odgajati djecu. Od rođenja su relativno bespomoćna, nisu u stanju skrbiti se za sebe i potrebno je da netko preuzme odgovornost za njih. Odgoj je kompleksan i težak zadatak, djeca moraju odrasti u nezavisne ljude, a pitanje je treba li ih u tome voditi roditelji ili država? Ne postoji treća opcija. (Jasno je roditeljski izbor neke osobe ili institucije kao odgajatelja po nekom pitanju i dalje znači da je roditelj odgovoran.)

Očito je kako je prirodno stanje stvari da bi roditelji trebali biti odgovorni za djecu. Roditelji su doslovno doveli tu djecu na svijet, dijete je u najprisnijem odnosu sa njima. Roditelje dijete zanima kao pojedinac, upoznati su sa njegovom osobnošću i zahtjevima, i ukoliko imalo vjerujete u slobodno društvo, očito vam je da bi djeca trebala biti pod roditeljskom skrbi – a ne državnom. Spolni odgoj u predstavljenom obliku je obavezan predmet (točnije integracija sa više obaveznih predmeta) u obaveznim osnovnim školama, a ukoliko ne šaljete svoju djecu u školu odgovarate pred zakonom. To sve znači da ukoliko ne želite imati problema sa zakonom morate slati svoju desetogodišnju kćer ili sina na predavanja gdje će ih podučavati masturbaciji kao sastavnom dijelu spolnosti, da bi ih već slijedeće godine podučavali što je pogrešno u prikazu seksualnih uloga u pornografiji – naravno, pritom im neće reći da je nešto pogrešno u pornografiji kao takvoj, nego samo načinom na koji prikazuje uloge. (Pretpostavka je valjda da su jedanaestogodišnjakinje i dvanaestogodišnjaci dovoljno upoznati sa pornografskim radovima da bi mogli raspravljati oko točnosti prikaza uloga. Treba li podsjetiti na zakonsku granicu od osamnaest godina za pristup takvim sadržajima?)

"Neutralnost" takvog odgoja je sasvim očito obična prevara. To je izgleda jasno svima osim nekim progresivcima, iako je teško povjerovati da oni sami nisu toga svjesni – zbog političkih razloga pokušavaju zadržati taj privid. Tu možemo vidjeti primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. Netko će reći da se radi o "diktaturi relativizma", ali ljudi koji promoviraju takav odgoj nisu uopće relativistički po pitanju svojih uvjerenja. Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma".

Već sam pisao o najavi odgoja prije nego što je objavljen kurikulum, ali izgleda da sam bio preoptimističan jer, iako sam očekivao da će se jednog dana takav predmet pretvoriti u nešto loše, nisam očekivao da će odmah i biti takav. (Uvod kurikuluma i neke ključne riječi nažalost potvrđuju da sam bio u pravu kada sam predviđao kako će izgledati odgoj; nedostatak poštovanja roditeljskog autoriteta, nekritička otvorenost, politička korektnost...)

Zanimljivo da kurikulum od 40 stranica, u kojem se opisuje program odgoja od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole ne spominje niti jednom riječ "roditelj" ili ideju da on ima neki autoritet. U uvodu je "sugestija" nastavnicima "upoznajte roditelje o aktivnostima koje planirate provesti i zatražite njihovu podršku" , ali to je sve. Očito je da sugestija nema nikakvog značaja jer roditelji ne mogu niti na jedan način utjecati na sadržaj ili oblik odgoja. (Svako drugo referenciranje na roditeljstvo ili obitelj se odnosi na preispitivanje/odbacivanje tradicionalnog shvaćanja tih pojmova. Zanimljivo, iako možda tek slučajno, nigdje se ne spominje niti riječ "otac" ili "majka"; ima jako puno "rasprava" i "prepoznavanja stereotipa" u društvu i obitelji, "prepoznavanja" različitih "diskriminacija", "stigmatizacija", "predrasuda"; proučavanje represije kroz povijest, "rasprave" o "društvenim očekivanjima" vezanih uz "rodne uloge", "različiti oblici obitelji"... U sadržaj literature koja se preporučuje uz kurikulum ne treba ni ulaziti.)

Koliko god da takve "znanstvene" informacije oduševljavaju ministarstvo, one neće uvjeriti sve ljude da državi prepuste odgoj djece po tim pitanjima. Svakome tko brine o dostojanstvu ljudskog života, napretku i razvoju pojedinaca u slobodnom društvu, izbor između roditeljske i državne kontrole nad djetetom je jasan. Nevjerojatno je da ministarstvo priča o slobodnom društvu, a krši temeljno pravo svakog pojedinaca da odgaja svoju djecu bez uplitanja treće strane odnosno države – posebno kada je uplitanje suprotno roditeljskim vrijednostima.

Postoji granica kada država treba intervenirati. Država ima zadatak braniti pojedinca od agresivnog nasilja što vrijedi i za odrasle i za djecu, ali tu njezin zadatak prestaje. "Needuciranje" ili "neupućivanje" osnovnoškolaca u određene seksualne prakse sasvim sigurno nije temelj za takvo nasilno uplitanje države u obiteljski život. (Ne treba niti spomenuti da isto vrijedi i za propuštanje podučavanja ideologija koje se promoviraju putem predloženog kurikuluma). Ministar uvjerava javnost kako upravo on zna što je najbolje za svako dijete, ali pitanje nije što on misli da je najbolje nego tko bi trebao odlučiti što je najbolje za svako dijete – odluka koju očito treba prepustiti roditeljima.

* * *

S obzirom da sam već pisao o uvođenju odgoja neću ponavljati izrečene argumente (vidi prošli post, pisan prije objave kurikuluma), samo ću dodati još par citata raznolikih autora. Svaki citat, po mom mišljenju, opisuje neki od fenomena koji su vezani uz uvođenje odgoja;

"Nije dovoljno pokazati da je situacija loša; također je nužno biti razumno siguran kako je problem ispravno opisan, prilično siguran da će ga predloženi plan popraviti, i potpuno siguran da ga neće pogoršati."

Robert Conquest 

"Mnoge riječi i fraze koje se koriste u medijima i među akademicima sugeriraju kako se stvarni jednostavno događaju ljudima, a ne da su uzrokovani njihovim vlastitim izborima i ponašanjima. Tako se govori o 'epidemiji' tinejđerskih trudnoća, ili korištenja droge, kao da su te stvari poput gripe kojom se ljudi zaraze samo zato što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme."

Thomas Sowell

"Ideja da škole ne bi trebale samo podučavati gradivo, nego bi trebale odgojiti 'cijelo dijete' u svim fazama života, je očito pokušaj da si država prisvoji sve funkcije obitelji. Radi se o pokušaju da se ostvari oblikovanja djeteta bez da ga stvarno zarobite kao što je to bilo u planovima Platona ili Owena."

Murray Rothbard

"Zašto je došlo do gubitka samokontrole je zanimljivo pitanje. Čovjek želi nastaviti sa onime što dobro zna da ne bi trebao raditi, ali u čemu svejedno uživa: zbog toga tvrdi da je pod pritiskom nečega što ne može kontrolirati.

Ali to nije sve, ima i gore: ljudi su danas uvjereni kako je samokontrola vrsta kulturne perverzije, u najboljem slučaju apsurd, a u najgorem izvor duboke patologije, i kako bi netko bio vjeran sebi potrebno je da izražava sebe – emocije i želje - kako i kada dobije volju za time."

Theodore Dalrymple

"Najočitiji rezultat našeg 'oslobođenja' od tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim stanjem."

Roger Scruton

"Nedostatak samokontrole oblikuje karakter baš kao i samokontrola: ali oblikuje drugačiji, i puno gori, plići karakter. Jednom kada samokontrola postane porok kojeg moramo izbjegavati pod svaku cijenu, ne postoji granica do koje se ljudi neće spustiti."

Theodore Dalrymple

"Oni koji pokušavaju pretvoriti seks tek u ležerni užitak plaćaju kaznu: postaju plitki. U konačnici, govor koji odražava i preporučuje takvo ponašanje je uvijek plitak. Obeščašćuju svoja vlastita tijela; smatraju bezvrijednim ono što je prirodno povezano sa izvorom ljudskog života."

G.E.M. Anscombe

"Već smo vidjeli koliko je radikalna Seksualna Revolucija. Naravno, radi se o radikalnoj promjeni ponašanja, ali još radikalnije, radi se o radikalnoj promjeni razmišljanja. A najradikalnija promjena u razmišljanju nije dodavanje nove nego gubitak informacije. Najradikalniji rezultat sve te ogromne količine seksualne edukacije koju smo doživjeli kroz zadnjih pedeset godina nije novo znanje nego novo neznanje: neznanje o najvažnijoj stvari vezanoj uz seks, osnovni smisao i svrhu seksa, samu bit seksa. Seks stvara bebe. One nisu nesreća! Trudnoća nije bolest. To je ono što se događa kada prepustite seksu da odradi svoje. Seks stvara nove besmrtne osobe."

Peter Kreeft

"Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feminacistkinje su proglasili 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su."

Thomas Sowell

"Nemojte nikada uklanjati ogradu sve dok ne znate zašto ju je netko postavio."

 G.K. Chesterton

"Različite vrste propagande u školama – od takozvanih programa 'prevencije droga' do 'seksualnog odgoja' – naglašava kako svaki pojedinac donosi svoje odluke, neovisno od roditeljskih ili društvenih vrijednosti.

Većina ljudi ne zna koliko su prošireni i ustrajni napori da se zabije klin između djece i njihovih roditelja i da se zamijeni roditeljski utjecaj utjecajem nastavnika, savjetnika, pa čak i podjednako nezrelih vršnjaka. Mnoge knjige, filmovi i drugi materijali koji se koriste u javnim školama ismijavaju roditelje kao dosadne i nebitne osobe koje zaostaju u vremenu."

Thomas Sowell

"Ali daleko najvažnije sredstvo prijenosa kulture je i dalje obitelj: a kada obiteljski život više nema svoju ulogu, moramo očekivati da će naša kultura propadati."

T.S. Eliot

"Javna škola je postala utemeljena crkva sekularnog društva."

Ivan Illich

* * *

Uspješnost, cilj i namjere ovakvih programa su mi se uvijek činile kontroverznim. Ne želim sada ulaziti u analizu različitih programa koji su se provodili kroz zadnje stoljeće u državama različitih demografskih struktura stanovništva, ekonomskih situacija i socijalnih politika, nego se želim malo pozabaviti pitanjem što bi trebao biti krajnji rezultat odgoja vezanog uz spolnost. Čini se kako bi prihvaćanje ljevičarskih standarda uspješnosti ujedno značilo i pristajanje na cijelu stvar; u tom slučaju bi nam jedino preostalo odlučiti hoće li se u radionicama spolnog odgoja koristiti video materijali ili različiti modeli.

Kao motivacija programa se spominju statistike na kolektivnoj razini, ali s obzirom da se radi o odgoju (iz već navedenih razloga) potrebno se spustiti na razinu pojedinaca, a na toj razini nije jasno zašto bi svi morali prihvatiti standarde koje nameću ljevičari. Neki konzervativniji roditelj primjerice želi odgojiti svoju djecu da razlikuje dolično od nedoličnog ponašanja, da njegov sin pokazuje kavalirstvo, a kćer pristojnost; pokušava odgojiti djecu kako bi jednog dana bili su stanju stupiti u stabilnu vezu koja je potrebna za uspješan odgoj djece. Odgaja ih da budu časni ljudi, da osjećaju sram ili uvredljivost zbog nedoličnog ponašanja.

Naravno, sve to nema nikakvu vrijednost za seksualne edukatore koji smatraju da je sve navedeno iracionalno, oni će naučiti njegovu kćer ili njegova sina u osnovnoj školi kako ne postoji ništa pogrešno u zasićivanju svojih osjetila pornografijom, da je davanje pristanka jedini potreban standard u vezama, da je sram oblik invalidnosti, "negativna" emocija koja priječi uživanje u dobrom i sigurnom seksu. (Tu filozofiju je vjerojatno najlakše opisati preko par izjava autora preporučene literature kurikuluma; "Seks nema značenje po sebi, premda bi gotovo svi htjeli da ga ima", "Činjenica da seks nema značenje po sebi u stvari je njegova glavna pozitivna osobina koja nam omogućuje da otkrijemo bezbroj različitih značenja seksa te da seks koristimo kao sredstvo samospoznaje. To nam daje priliku za igru u najčišćem smislu te riječi.", "Napokon, morate vjerovati da ste dorasli situaciji i da će vaše tijelo odgovoriti na svaki izazov koji vam seks ponudi. U biti, to je prazno ponavljanje, jer seks postoji samo u tijelu, pa prema tome ne može postaviti izazove s kojima naše tijelo neće moći izaći na kraj.", "Gledajući seksualnosti ravno u oči i u njezino duboko i mračno ždrijelo, valja nam hrabro zakoračiti - ako je potrebno, zviždeći veseli napjev - s punim povjerenjem u seks i sebe same, znajući da je najgore što nam se može dogoditi iskustvo koje ne želimo ponoviti.") Nije čudno da oni koji prihvaćaju i promoviraju takvo razmišljanje, roditeljsko pozivanje na postojeće norme smatraju negiranjem fundamentalnog prava djeteta da djeluje po svojim nagonima. Spolni nagoni tako dobivaju jednostavan i "moralno neutralan" cilj – ne ljubav ili razmnožavanje ili obitelj, nego kratak spazam tijela.

Mislim da nije potrebno objašnjavati kako su ti standardi odgoja neprihvatljivi dobrom dijelu roditelja. (Treba spomenuti da postoje roditelji koji prihvaćaju liberalniji odgoj, ali smatraju da državi tu nije mjesto, i ne osjećaju se ugodno razmišljajući o programima koje ministarstvo provodi bez njihova znanja.) Osim roditelja koji se ne slažu sa ovakvim odgojem (točnije, uvođenjem ovakvog obaveznog programa u škole), vjerojatni se i jedan dio učenika također ne bi osjećao ugodno na takvim radionicama. Ne znam što takvima preostaje, možda sarkastično citiranje Petera Singera? Samo se bojim da neki "edukator" ne bi prepoznao sarkazam u tome nego bi krenuo objašnjavati kako se tu "zaštititi". Ipak, program počinje u osnovnoj školi, u dobi kada roditelji odgovaraju za svoju djecu i na njima je da sami odgajaju djecu po tom pitanju. (Djeca najranije dobi ne mogu donositi odluke o odgoju za sebe; niti shvatiti potrebe funkcionirajućeg društva ili zahtjeve intelektualne analize).

Postoji i skupina ljudi koja se rijetko spominje u svemu ovome - razrednici koji bi trebali provoditi taj program, odnosno barem dio programa. Problem je možda praktične naravi, dok se ne obrazuje dovoljno "profesionalnih edukatora", ali postoje nastavnici koji se ne slažu sa vrijednostima koje promovira program, nisu se školovali niti im je bilo u opisu posla da će jednog dana postati "agenti društvene promjene" (po nalogu ministra).

Očito postoji više problema kada govorimo o pojedincima koje uključuje ovaj program, ali kada bi ipak prihvatili analizu na razini društva, koji bi nam tada trebao biti cilj? Mislim da se tu opet razlikuju standardi konzervativnijih i progresivnijih roditelja. Ljevičari stalno daju izjave kako se svijet mijenja i treba se tome prilagoditi, ali svijet se ne mijenja sam od sebe, upravo ga oni mijenjaju svojim programima. (Navala nove generacije barbara/djece koju treba odgojiti nije ništa novo na ovome svijetu.) Zagovornici će reći da je cilj minimizirati postotak neželjenih trudnoći i spolnih bolesti. (Pritom su spremni ignorirati sve druge posljedice koje dolaze uz njihove programe, a i problem je što postojeći kurikulum uključuje puno stvari koje nemaju veze sa tim "ciljem"). Ponekad se spominje i manji broj partnera ili kasnije stupanje u odnose, ali kao što će iskreniji edukatori priznati, tu se radi o dosta "konzervativnoj" ideji – ako prihvatiti njihovu filozofiju vjerojatno bi se morali i složiti sa time.

Takvi standardi, osim što zanemaruju prava roditelja na odgoj, potpuno zanemaruju i šire posljedice na društvo - a zašto bi uopće neki seksualni edukator brinuo o posljedicama kada on ne snosi nikakvu odgovornost? Objašnjavaju nam i da se nemamo zašto brinuti oko ovog odgoja (i kontroverznih ideja koje se promoviraju) jer on neće imati nikakav utjecaj, ali to je očito pogrešno. Kada uvođenje odgoja u ovom obliku ne bi imalo nikakvog utjecaja na društvo onda se određeni ljudi i udruge ne bi niti trudili progurati ga u škole. (Ne znam zašto pišem kao da je taj program nešto što se tek pokušava progurati, taj program je već uveden uz potporu ministarstva koje nema legitimitet za takvo uplitanje u roditeljski odgoj. Inače, utjecaj o kojem govorim nema veze sa stopom trudnoća/bolesti, nego svjetonazorom koji je oblikovao kurikulum i kojim se oblikuje društvo preko preodgoja djece roditelja koji se ne slažu s takvim ideologijama.)

Što bi onda za nekog konzervativnijeg roditelja značio uspješan odgoj vezan uz spolnost na razini društva? Vjerojatno bi se mogli složiti da bi za njih odgoj djece i mladih ljudi trebao rezultirati društvom stabilnih i dugotrajnih veza u kojima bi jednog dana djeca mogla uspješno odrastati, trebao bi se smanjiti broj djece koja žive u disfunkcionalnim zajednicama koje im ne pružaju sve što je potrebno, ojačala bi se uloga braka u društvu, ljudi bi bili spremni žrtvovati se za obitelj... Takvi standardi nisu nešto čime se vode seksualni edukatori; kao što mnogi ističu, konvencionalno društvo, njegove norme i sankcije i konvencije, su izvor svega zla, svega što nas sprječava u cvjetanju naše slobode i uživanju u plodovima istinskog izbora. Možda bi edukatori mogli probati sa argumentom kako bi mladi ljudi trebali biti promiskuitetni jedno vrijeme da bi shvatili da je najljepše u monogamnoj vezi, ali taj argument mnogima nije uvjerljiv.

Kao u nekom vicu, autori kurikuluma koji je pun predavanja koja će (prihvaćena) neizbježno dovesti do slabljenja institucije braka u društvu, posvetili su jedan sat upravo raspravi o modernoj situaciji vezanoj uz brak (porast razvoda, različiti tipovi obitelji...) Arogancija elita koje na sebe preuzimaju ulogu učitelja i tretiraju djecu drugih ljudi kao zarobljenike kojima ispiru mozak sa političkom korektnošću, pritom ne preuzimajući nikakvu odgovornost za posljedice na tu djecu ili društvo, dio je opće vizije Ljevice koja počinje prožimati naš obrazovni sustav.

Lako je shvatiti zašto autori literature kurikuluma i ministar uvode ovakav program, ali teško je shvatiti zašto roditelji to trpe.

PS

Svjestan sam da pisati protiv prisilne indoktrinacije djece politički korektnim ponašanjem prema seksu nije popularno, ali nisam očekivao takve reakcija iz ministarstva odnosno AZOO-a. Vinko Filipović, ravnatelj AZOO-a - agencije koja očito nije u stanju pružati kvalitetno obrazovanje, ali je unatoč tome odlučila proširiti svoje djelovanje na sve sfere života djeteta gdje ima još manje kompetencija – usporedio je sve one koji su protiv njegovih totalitarnih pretenzija sa nasilnicima koji napadaju ljude po gradu.

Dakle ako mislite da bi Vi trebali odgajati svoju djecu, a ne ministarstvo – posebno ako uz to ne prihvaćate liberalni i sekularni stav prema seksu, onda ste očito "homofobni" fanatik. Prema ministarstvu ne postoji filozofski sofisticiran i znanstveno respektabilan način prihvaćanja tradicionalnih razmišljanje o seksualnom moralu. Izjave iz ministarstva su još jedna potvrda kako će izgledati uvedeni odgoj. Čak i ako bi netko bio toliko naivan i iskreno vjerovao u "neutralnost" programa, nakon ovakvih izjava mu mora biti jasno da ljudi iz ministarstva ne vide ništa zanimljivo i vrijedno u tradicionalnim argumentima koji im (baš kao i roditelji) samo predstavljaju političku prepreku u promoviranju određenog svjetonazora.