utorak, 13. rujna 2011.

III. Božje podzemlje - Prikriveni vjernici među crvenima

Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Prikriveni vjernici među crvenima", radi se tek o malom dijelu poglavlja(donji tekst odgovara str. 128-129, 130-131,142-143). U tom poglavlju autor opisuje vjerska razmišljanja među svojim suborcima, svjedoči o nizu primjera komunista koji su javno promovirali ateizam i antiteizam, a privatno su bili vjernici odnosno imali su niz pitanja i dvojbi oko Boga i ispravnosti onoga što rade. Radi se o stvarno zanimljivom poglavlju koje progovara i o pitanju pobačaja, uništavanju obitelji, rastavama i sličnim komunističkim propagandama. Nažalost prepisao sam samo jedan mali dio. Susret rusa sa živom vjerom u državama koje su "oslobađali" doveo je kod njih do mnogih dvojbi.  Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.

Prikriveni vjernici među crvenima
...

Ruski su vojnici, čiji se broj svakoga tjedan povećavao, sa sobom doveli djevojke koje su obavljale razne poslove služenja okolo logora, ali njihov pravi posao vezan uz Armiju vrlo često bila prostitucija. Smatrao sam da su te djevojke bile iste one žene koje su u društvu slovile po strogoj moralnosti. Imale su isti drski obrambeni stav, isti prešućeni osjećaj odbačenosti i također su iza svoje bučnosti skrivale koliko im sve to smeta.

Sonja je bila jeda od ti djevojaka. Radila je u kuhinji, ali njezin pravi posao je bilo zabavljanje ruskih oficira. Također je neumorno pokušaval zavoditi strane partizane. Kad god bismo došli u čajnu kuhinju, što bismo učinili kad god bismo preskočili redoviti obrok, Sonja nam je dosađivala sa svojim besramnim nabacivanjima.

Jednog sam dana početkom prosinca čekao da zakuha voda za čaj, kad je Sonja krenula u svoj pohod zavođenja pjevajući provokativne pjesme i tražeću priliku da se stisne uz nas koji smo sjedili oko vatre. Uvijek sam se prema njoj ponašao kao prema pravoj dami i to ju je zbunjivalo zbog toga što su muškarci prema njoj bili ljubazni samo kada su je htjeli iskoristiti. Sonju je to navelo na razmišljanje. Rekla bi mi: "Vi me želite razljutiti, ali ne uspijevate" i ostavila bi me na miru.

Jednog se dana Sonja razboljela. Brinuo sam se za nju i donio joj poneku sitnicu svaki put kad bi je posjetio. Jednoga mi je dana rekla. "Vi ste iz zemlje u kojoj je vjera dopuštena, zar ne?" Da, Sonja", rekoh joj. "Možda smo zato toliko različiti, " uzdahnula je i okrenula se prema zidu, a ja sam je ostavio samu s njezinim mislima.

No sljedećeg me tjedna potražila. "Druže doktore, uskroro će Božić Bit će tužno ovdje u šumi ako ga ne proslavimo. Vi ste kršćanin pa mi recite što možemo učiniti?" "Pa" rekoh joj, "ti imaš prekrasan glas. Sjećaš li se još božičnih pjesama?" Razmislila je i odgovorila:"Još sam kao dijete naučila dvije božične pjesme i još uvije ih se sjećam." "Odlično! Ako do Božića naučiš naše partizane pjevati te pjesme, imat ćemo veseli Badnjak."

Te sam večeri vidio Sonju kako obilazi našim logorom s komadićem papira u ruci. Zapisivala je imena ljudi koji će dolaziti na probe božićnim pjesmama. Muškarci koji bi se nekom drugom možda smijali, podržavali su Sonjin plan. Okupila je zanimljviu skupinu: ruske komuniste i francuske partizane, slovačke partizane i vojnike Crvene armije nezainteresirane za politiku. Svi su se oni činili zainterseirani za pjevanje u Sonjinu zboru.

Svake se večeri mala skupina sastajala i pjevala. Na Badnjak su Sonjine božične pjesme rezultirale velikim uspjehom i te joj je noći cijeli tabor nazdravljao. U tih nekoliko tjedana Sonja se potpuno transformirala. Prestalo je njezino raskalašeno pjevanje u kuhinji, a prestala je i zavoditi partizane. Jednoga je siječanjskog jutra dok smo bili na poljskim ravnicama Sonja jednostavno nestala. Ponijela je sa sobom svoju malu naprtnjaču s odjećom i otišla. Vjerujem da danas Sonja pjeva ruske liturgijske pjesme u nekoj od crkava u Poljskoj koje su još uvijek otvorene.

Nitko se nije smijao Sonjinim božičnim pjesmama, iako sam čuo komesare kako plitko propovijedaju protiv crakava tjedan za tjednom na politčkoj nastavi koju su crveni vojnici morali pohađati. Ponekad su i časnici podsjećali svoju vojsku da je Bog, unatoč službenoj vjerskoj toleranciji, još uvijek njihov neprijatelj. Pitam se što se zbivalo u tim ruskim glavama gdje su službeni ateizam i kršćanski himni naizgled živjeli u prijateljskim odnosima.  
 
...

Prilikom otvorenja novog kina prikazvao se jedan sovjetski promiđbeni film. Bila je to priča o bračnoj ljubavi koja je na vrlo sentimentalan način zagovarala monogamiju. Pavel, ruski vojnik s kojim sam došu u kino, iskreno je jecao kako se priča razvijala. Sladunjava priča govori o malom dječaki koji je povrijeđen kada je saznao da ostala djeca imaju očeve, dok on svojega ne poznaje. Svoju je majku potaknuo da krene u potragu za suprogom kojeg je napustila prije mnogo godina. U završnoj sceni dječak je skupio ruke svojih ponovno nađenih roditelja i rekao im, poput svećenika pri obredu vjenčanja, " Od sada pa nadalje ništa vas više neće rastaviti."

Izašli smo iz kina i tumarali mračnim uličicama. Odjednom je zagrmjelo i počeo je pljusak. Pavel me je zgrabio za ruku i rekao: "Hajdemo se ovdje sakriti". Bila je to mala pravoslavna crkva. Pogledao sam ga s nevjericom. Pavel je bio jedan od ateista u našem taboru, mladac koji nije propuštao priliku partijske pristaše podsjetiti da otvaranje crkava za njih ništa ne znači.
"Neka slabići kleče i mole se",
rekao je na sastanku nekoliko dana ranije.
"Mi, snažni, imamo znanost koja nas podupire i ne trebamo Boga."
Pavel je otvorio vrata crkve i glavom mi pokazao da uđem. Prebacio je svoju naprtnjaču tako da je imao slobodne ruke koje je zatim sklopio. Tiho i dostojanstveno je stao pred najveću ikonu, prekrižio se i izgubio u molitvi. Kapi kiše udarale su u krov koji je prokišnjavao. Voda se slijevala niz stare prozore i vrata. Pavel nije mario za nevrijeme. Stajao je i gledao u sliku svog Boga.

Kada je kiša prestala, okrenuo se i nasmijao mi se.
"Druže, sviđa li vasm se naša crkva? Je li i vaša ovako lijepa?"

Dakle, Pavel se pretvarao. Ismijavao se propovijedajući službena svetogrđa.
...

Nisu sve Ruskinje jedanako radovale otkriću boljeg i ljepšeg života od onog na kakvog su ih naviknuli. Neke od njih nisu mogle podnijeti prizor obreda kršćanskog vjenčanja.

U poljskoj su crkve bile otvorene, a ruska je politika vjerske tolerancije bila u punom zamahu. Naši su ruski vojnici uvelike bili zadivljeni prekrasnim obredima u poljskim crkvama. Kad god se održavalo kakvo vjenčanje, crveni vojnici, muškarci i žene, bi se okupili u crkvi i širom otvorenih očiju promatrali ono što je dotad za njih bila samo stvar potpisivanja papira u mračnom uredu sovjetskog matičara. Žene vojnici su stajale zatečene ovom novovm svečanom ceremonijom koju su činile upaljene svijeće, stari zborski napjevi, kruna od cvijeća na mladenkinoj glavi i njezina bijela haljina. Prvi put su vidjeli sakramentalno sklapanje braka.

Jednom je takvom vjenčanju sa mnom prisustvovala Nataša, mlada časnica Crvene armije. Ona je bila vrlo inteligentna djevojka s lijepim visokim čelom iznad tamnih gustih obrava koje su krasile lica pojedinih ruskih žena. Pažljivo je promatrala svaki detalj obreda. Svećenik je davao svoj završni blagoslov paru koji je klečao, procesija je krenula prema izlazu, a ona mi se okrenula i rekla "Dođite." Slijedio sam je.

Pred crkvom se Nataša kretala među gomilom seljaka koji su ljubili mladenku čestitajući joj. Seoski fotograf je namjestio mladi par u ukočenu pozu u kakvoj se obično slikaju mladenci. Nataša je i to promatrala.

Zatim je došla do mladenke i upitala iznenađenu mladu ženu: "Možeš li mi dati jednu fotografiju svojeg vjenčanja? Bila bih jako zahvalna."
"Rado, Rado", odgovori mladenka.

Te je večeri Nataša poslala jednog svog vojnika u mladenkinu kuću. On je primio još neobrađenu fotografiju s vjenčanja otisnutu na razglednici. Nataša je na poleđini napisala adresu svoje majke koaj je živjela u središnjoj Rusiji. Zatim je drhtavim rukom napisala sljedeću poruku koju sam kasije prepisao:
"Draga mama!

Ovako ovdje izgleda vjenčanje. U crkvi, pred svećenikom i zauvijek, a ne kao u našoj zemlji poput pasa koji se vide i odmah sparuju.

Ne mogu više to podnijeti.
Zbogom, draga mama!"
Teška sam srca prepisao ovu poruku jer je razglednica nađena sljedećeg jutra na stolu pokraj njezina mrtvog tijela. Revolver joj je ispao iz ruke nakon što je pucala u svoje srce.

Takve su tragedije bile neizbježne. Kada bi mladi komunisit vidjeli život izvan Rusije, uviđali bi da je laž sve ono što su i učili u školi i što je govorila ruska promiđba.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove