Gertrude Elizabeth
Margaret Anscombe opisuju kao "diva među filozofkinjama",
kao "najvećeg engleskog filozofa svoje generacije", kao
jednog od "pionira obnavljanja Katoličke misli". Ali i bez
referenci na spol, nacionalnost ili religiju bila je "titan
svjetske filozofije", "cijenjena kao jedan od najvećih
filozofa dvadesetog stoljeća". (Iako je "najveća
filozofkinja" u povijesti taj joj se naziv ne bi posebno sviđao.)
Jedan od njenih radova nosi naziv Modern Moral Philosphy.
Utjecajan rad možete pročitati ovdje;
U uvodu zapisuje;
Započet ću navođenjem tri teze koje predstavljam u ovome radu. Prva je da u ovom trenutku nemamo koristi od bavljenja moralnom filozofijom; trebamo to zapostaviti sve dok nemamo adekvatnu filozofiju psihologije, koja nam očigledno nedostaje.
Druga teza je da koncept obveza, i dužnosti – odnosno moralne obveze i moralne dužnosti – i onoga što je moralno ispravno i pogrešno, i koncept moralnog smisla "treba" odbaciti ako je to psihološki moguće; jer se radi o preživjelim stvarima, ili izvedenicama iz preživjelih, ranijeg koncepta etike koji više ne preživljava, a bez tog koncept su samo šteti.
Moja treća teza je da su razlike između poznatih engleskih autora moralne filozofije od Sidgwicka nadalje od male važnosti.
Anscombini radovi su
izrazito akademski, obično ih je teško shvatiti jer nije uvijek
osjećala potrebu objašnjavati što točno misli, ponekad je
potrebno više vremena da bi se uvidjela poanta onoga što Ancombe
tvrdi, ali razlog je taj što se bavila teškim problemima, nije
imala vremena za posebna pojašnjenja.
U nastavku sam
izdvojio nekoliko odlomaka koji govore o navedenom radu, više o Anscombe i njenim doprinosima možete pročitati u člancima filozofskih enciklopedija: IEP i SEP.
***
Anscombe je predavala na Oxfordu
različite teme, ali ne i etiku koju je predavala Philippa Foot.
Međutim kada je Foot morala otputovati u ameriku, zamolila je
Anscombe da ju zamijeni. Anscombe se počela pripremati čitajući
standardne radove moderne moralne filozofije te se zgrozila
pročitanim. Unatoč međusobnim razlikama, svi autori su dijelili
jednu stvar: nije bilo akcije koju su apsolutno isključivali. To je
u oštroj suprotnosti s Deset Zapovijedi hebrejske Biblije, a što se
toga tiče, i učenja stoika, Aristotela i mnogih antičkih filozofa.
Ta promišljanja su bila osnova
Anscombina članka (1958.) "On modern moral philosophy".
Opisala je "konzekvencijalizam" kao svjetonazor po kojem ne
postoji djelo, koliko god loše, kojeg ne možemo opravdati nadom u
dobre posljedice, ili strahom od loših posljedica. Ako je to točno,
onda je moguće tvrditi da je nepravedni čin, primjerice osuđivanje
na smrt nedužne osobe (kako bi spriječili bijes okupljenih i
potencijalne posljedice), nešto što "trebamo" učiniti.
Ako netko takvu mogućnost uzima ozbiljno onda se radikalno udaljio
od tradicionalnog shvaćanja vrline.
Osim napadanja konzekvencijalizma, esej
kritizira suvremeno korištenje pojma "moralno pogrešnog"
i "moralno ispravnog". Ideja ispravnog i pogrešnog, i
moralne dužnosti se oslanja na "zakonskom konceptu etike".
Povijesno, to se povezivalo sa božanskim zakonom i božanskim
zakonodavcem. Bez takve pozadine upitno je ima li ideja moralnih
obveza stvarni sadržaj. Doista, upravo zato što nema specifični
sadržaj netko može zamisliti kako je namjerno optuživanje na smrt
nevinog čovjeka "moralno ispravno". Suočeni s takvim
lišavanjem sadržaja moralnog jezika Anscombe predlaže da je bolje
ne koristiti fraze poput "moralno ispravno", "moralno
pogrešno", "moralno potrebno" i da se umjesto toga
treba okrenuti riječima koje opisuju različite vrline i poroke kao
pravedan i hrabar, ili neumjeren i glup.
Ovaj esej je imao veliki utjecaj.
Razbila je gotovo neupitnu pretpostavku kako postoje samo dvije vrste
etike: deontološka etika (temeljena na pravilima) i teleološka
(temeljena na posljedicama). Anscombe se zalagala za povratak etici
utemeljenoj na ljudskim vrlinama i detaljnom opisu ljudskog ponašanja
i ljudskog napredovanja. Poput mnogih Anscombinih zapisa, esej nije
lako štivo jer se bavi dubokim pitanjima.
***
Anscombin članak
"Modern Moral Philosophy" potaknuo je razvoj etike
vrlina kao alternative utilitarizmu, kantovoj etici, i teorijama
društvenog ugovora. Njezin primarni prigovor u članku je da su,
kao sekularni pristupi moralnoj teoriji, bez temelja. Koriste
koncepte poput "moralne potrebe", "moralne obveze",
"moralnog prava" i ostale koji su legalistički i kojima je
potreban zakonodavac kao izvor moralnog autoriteta. U prošlosti je
Bog zauzimao tu ulogu, ali sustavima koji su raskrstili s Bogom kao
djelom teorije nedostaje odgovarajući temelj za smisleno korištenje
tih koncepata.
Članak je imao
utjecaj na razvoj etike vrlina. Dio utjecaja možemo povezati s
negativnim procjenama tada vodećih teorija, posebno utilitarizma i
kantove etike. Prema njoj, utilitarizam obvezuje nekoga da
prihvaća zla djela, a kantova etika, sa svojim pojmovima
"samozakonodavstva" je jednostavno nekoherentna. Ako su
glavni izbori ili zlo ili nesuvislost, onda je to ozbiljan problem
koji poziva na razvoj nekog alternativnog pristupa. Nažalost za
Anscombin cjelokupni projekt, njezina publika je smatrala kako je
nadnaravni pristup problematičniji nego naturalizirani. Ukoliko ćemo
se vratiti ranim pristupima, poput Aristotelova, onda je prirodni
pristup razvijanju alternativa "etika vrlina" i bavljenje
kompliciranim pitanjima ljudskog napredovanja (procvata) i dobra.
***
U nastavu nešto opširnije o njenim
razmišljanjima;
Konzekvencijalizam
Zato što, prema
njoj, čin može biti loš i može se za njega znati da je loš bez
njegova promatranja i promatranja njegovih rezultata, Anscombe odbija
široki skup teorija o etici. Jedan od njenih glavnih doprinosa etici
je uvođenje riječi "konzekvencijalizam" kao oznake za te
teorije, zajedno s opisom njihovih nedostataka. Konzekvencijalizam je
negiranje da postoji značajna moralna razlika između rezultata
djelovanja koja su nastala namjerno i onih koji predviđeni, ali nisu
namjeravani. Možete razmišljati o konzekvencijalizmu kao teoriji
da su namjere nebitne u etici. Ancombe se protivi takvoj vrsti
teorije iz više razloga. Riječ konzekvencijalizam se često koristi
kao vrsta tehničkog sinonima za utilitarizam, ali Anscombe ju je
osmislila upravo kako bi razlikova određene vrste moralnih teorija
od utilitarizma. Izgleda da je vjerovala kako niti Jeremy Bentham
niti John Stuart Mill nemaju koherentnu moralnu filozofiju, s obzirom
da su se oboje oslanjali na (ono što je ona smatrala) beznadno
pojednostavljenom pojmu sreće ili užitka.
Njezin glavni
prigovor konzekvencijalizmu je moralan. Ako je jedino bitan
rezultata, onda ne postoji ograničenje onoga što možemo učiniti
kako bi postigli najbolji mogući rezultat. Primjerice kako bi
spasili živote naših vojnika mogli bi ubiti puno djece. U osnovi to
je ono što ona smatra da se dogodilo u Hiroshimi i Nagasakiju, a to
je nezamislivo unutar njene moralne perspektive. [...] Jasno je
kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno
manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je
(prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez
shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja"
nema smisla.
Još jedan problem s
konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo
shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako
možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način,
ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit.
Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu
bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što
ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja.
Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides.
Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu,
vjerovati.
Moralna obveza
Prije objave
"Moderne Moralne Filozofije", glavna vrsta etičke teorije,
osim utilitarizma, koje su se filozofi držali je bila Kantova
deontologija, koja, u svojem najčićem obliku, kaže kako su
određena djela zabranjena ili dopuštena, neovisno o posljedicama.
Anscombe preispituje tko ili što bi trebalo zabranjivati ili
dopuštati. Tradicionalno je odgovor bio Bog. Ali mnogi filozofi ne
žele uvesti vjeru u Boga u svoje teorije. Dakle na što se misli u
teoriji, koncipiranoj neovisno od vjere u Boga, prema kojoj su neka
djela dopuštena ili ispravna ili čak obavezna, a druga su
zabranjena ili pogrešna? Prema Anscombe, ne možete se smisleno
obvezati; a ideja da nešto poput društva ili vlade odgovara za
dopuštenje nije ono što žele ljudi koji teoretiziraju na ovaj
način. Anscombin zaključak je da je govor oko moralnih obveza,
moralne dužnosti, posebni moralni smisao riječi "treba"
itd. zapravo besmislen.
Anscombe
prigovara sekularnom korištenju religijskog koncepta (ne samo
riječi). Postoji religiozna tradicija prema kojoj su određena
djelovanja naređena, a druga zabranjena od Boga. Unutar te
tradicije, ljudska vrsta ima povijesni odnos s Bogom, u kojoj su dana
različita obećanja, sklopljeni savezi, i tako dalje. Dakle ima
smisla, unutar tih tradicija, biti obvezan ili dužan činiti ovo ili
ono. Međutim, nema nikakvog smisla da možete biti podjednako vezani
na isti način ukoliko se ta tradicija odbacuje ili zanemaruje,
ostavlja po strani, radi filozofskih svrha. U najboljem slučaju,
stvar je zablude ako se netko misli baviti filozofijom na religiozno
neobvezujući način, a svejedno se pita što je zabranjeno, grešno,
dopustivo i tako dalje. Jedan problem s takvim izrazima je što se
čini da impliciraju izrazito religiozni način razmišljanja kojeg
izričito odbijaju filozofi koja ga koriste.
PS
Rad se pokazao utjecajnim zbog
svoje kritike moderne moralne filozofije, odnosno konzekvencijalizma (i utilitarizma), ali i
deontologije; te predstavlja početak buđenje interesa za etiku
vrlina. Jedan od
najbitnijih moralnih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeća je
Alasdair MacIntyre koju je dao veliki doprinos razvoju etike vrlina,
autor je više knjiga, najpoznatija After Virtue objavljena je kod nas pod naslovom Za Vrlinom. (Na vimeu možete pronaći više snimki njegovih predavanja.)
Inače, već sam objavio jedan Anscombin rad; Kontracepcija i čednost.
Inače, već sam objavio jedan Anscombin rad; Kontracepcija i čednost.