U nastavku prenosim još jedan
Anscombin rad, War and Murder (1961
god.). Anscombe se u više navrata bavila pitanjem opravdanog
ratovanja, najpoznatije u slučaju dodjeljivanja počasnog doktorata
predsjedniku Trumanu kada je protestirala jer je bila zgrožena
činjenicom da osobi koja naredi bacanje atomske bombe na civile može
biti dodijeljena takva čast.
U eseju Anscombe brani bitnu doktrinu
dvostrukog učinka. Također odbacuje pacifizam, kritizira ga
jer osuđuje uporabu sile neovisno o tome protiv koga se ona koristi,
smatra i da dugoročno donosi više štete jer onemogućuje ljudima
da postave ograničenja jednom kada odluče ratovati. Doktrina
Dvostukog Učinka upućuje na to da postoje dvije vrste
predviđenih učinaka: namjeravanih i nenamjeravnih (samo
predviđenih). Ako se upuštate u pravedni rat, borite se pravedno,
(s namjerom) napadate samo legitimne vojne mete onda niste ubojica
ukoliko dođe do kolateralne štete. (Inače, njen najvažniji
doprinos je monografija Intentions tako
da je u svom radu dosta pažnje posvetila namjerama.)
Esej donosi kritiku pacifizma,
objašnjava pravedni rat, samoobranu privatne osobe, doktrinu
dvostrukog učinka (i njene iskrivljene verzije), osvrće se na neke
česte prigovore te općenito iznosi zanimljive detalje. Možete ga
pročitati u izvornoj verziji (War and Murder.pdf) ili prijevod u
nastavku (uređenja oblika teksta moja).
***
Upotreba nasilja od
strane Vladara
S obzirom da uvijek postoje lopovi,
prevaranti, ljudi koji nasilno napadaju svoje susjede, ubojice; i s
obzirom da bez zakona kojeg podržava odgovarajuća sila obično
postoje bande razbojnika; i s obzirom da u većini mjesta zakonima
upravljaju ljudi koji zapovijedaju nasilje kako bi proveli zakone nad
onima koji ga krše, javlja se pitanje; koji je pravedan stav prema
iskazivanju nasilničke prisilne moći od strane vladara i njihovih
podređenih časnika?
Moguća su dva stava; jedan, da je
svijet apsolutna džungla te da je korištenje nasilne moći od
strane vladara samo manifestacija te činjenice; i drugi, da je i
nužno i ispravno da postoji korištenje moći, da je kroz nju svijet
puno manja džungla nego što bi bio bez nje, tako da bi trebali u
principu biti zadovoljni što postoji takva moć, osim u iznimkama
kada se nepravedno koristi.
Jasno je kako je svijet manje džungla
zbog vladara i zakona, i kako je iskazivanje prisilne snage bitno za
te institucije u postojećem obliku – sve je to toliko očito, da
vjerojatno samo Tennysonianski koncept napretka omogućuje
ljudima (koji se ne žele odvojiti od svijeta) da misle kako je
unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da će jednoga dana, u ovoj
trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je pacifist čovjek koji vidi
i pokušava pratiti idealni smjer kojeg buduća civilizacija jednog
dana mora ostvariti. Radi se o iluziji, koja bi bila fantastična da
nije tako poznata.
U mirnoj zemlji, u kojoj se poštuje
zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da vladari moraju
narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji mu se protive;
ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni koji se protive
sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati boriti do smrti, i
ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe.
Samo ako je (po sebi) nasilno gušenje
volje otpornika zlo, onda može i iskazivanje prisilne moći od
strane vladara biti kao takvo loše. Ali takvo poimanje nema smisla
osim ako ga ne prati teorija povlačenja iz svijeta kao jedinog spasa
čovjeka, a to je u svakom slučaju pogrešno. Učeni smo kako Bog
zadržava zlu volju vraga unutar svojih granica nasiljem: nemamo
sliku Boga koji dopušta đavlu da čini sve što može. Postoji
trenutno poimanje Kršćanstva koje kao da je otkrilo kako poraz zla
mora uvijek biti čistom ljubavi, bez prisile; to se barem pokazalo
pogrešnim prethodnim razmatranjem. I bez navodne objave ne bi moglo
biti razloga da vjerujemo takvo što.
Mišljenje da je prisilni autoritet društva zlo je slično mišljenju
da je tijelo zlo i da je obiteljski život zlo. Te stvari pripadaju
trenutnoj konstituciji čovječanstva; i ako je prisilna moć
manifestacija zla, a ne pravedno sredstvo njegova obuzdavanja, onda
je ljudska priroda potpuno izopačena na način kakav Kršćanstvo
nikada nije podučavalo. Društvo je neophodno za ljudsko dobro; a
društvo bez prisilne moći je općenito nemoguće.
Ista vlast koja guši unutarnje
razdore, proglašava zakone i sprečava one koji ih krše kada može,
mora se podjednako tako suprotstavljati vanjskim neprijateljima. Tu
se ne radi samo o onima koji napadaju granice naroda kojima vlada ta
vlast; nego primjerice i pirate, pustinjske razbojnike, i općenito
one van granica države koji su svojim aktivnostima zlobno štetni
prema njoj; Rimljani, kada su uspostavili svoju vladavinu u Galiji,
bili su opravdani u napadima na Britaniju, gdje su se odgajali Druidi
čiji su učenici pustošili sjevernu Galiju i čije su prakse
Rimljani smatrali "dira immanitas".
Osim toga, s obzirom da postoji opća dobrobit čovječanstva, i
vidljivi kriminalitet protiv njega, kako možemo sumnjati u postupke
poput nasilnog suzbijanja porobljavanja ljudi [1] od strane Britanske
vlade u vrijeme Palmerstona? Sadašnje poimanje "agresije",
poput mnogih drugih utjecajnih poimanja, je pogrešno. Zašto mora
biti pogrešno zadati prvi udarac u borbi? Jedino pitanje je, tko je
u pravu, ako itko je. [Napomena – 1. Ignorancija je
pretpostaviti kako je potreban moderni liberalizam da bi to mrzili i
osudili. Prokleto je, i podliježe smrtnoj kazni, po Mojsijevu
zakonu. Također pod tim zakonom, odbjegli robovi drugih nacija imali
su azil u Izraelu.]
Međutim, ljudski ponos, zloba i
okrutnost su toliko uobičajeni da je točno reći kako su tu ratovi
većinom bili čista opačina s obje strane. Baš kao što će
pojedinac stalno smatrati da je u pravu, neovisno o tome što radi, a
ipak postoji takva stvar kao biti u pravu; tako će i nacije
konstantno pogrešno misliti da su u pravu – a ipak i dalje postoji
takva stvar kao biti u pravu. Palmerston nesumnjivo nije imao sumnje
oko provođenja opijumskog rata protiv Kine, koji je bio dijaboličan;
baš kao što je trijumfirao pobjeđujući trgovce robljem. Ali nema
sporo oko toga da je bio čudovište u jednoj stvari, a pravedan
čovjek u drugoj.
Vjerojatnost je da je ratovanje
nepravda, da je život u vojnoj službi loš život "militia
ili radije malitia", kao što ju je Sv. Anselm nazivao.
Ova vjerojatnost je veća nego vjerojatnost (koja također postoji)
da će pripadništvo policiji uključivati zlobu, zbog karaktera
ratovanja; izvanredne prilike koju pruža za zlobno nepravedne
postupke od strane vojnih zapovjednika i zaraćenih vlada, koje tada
privlače pohvale, a ne pokude, od svojeg naroda. Podjednako vrijedi
da je život vladara obično zloban život; ali to nam ne pokazuje da
je vladanje kao takvo zlobna aktivnost.
Glavna izopačenost koja je napast za
one uključene u ratovanju je ubojstvo nevinih, što često može
biti učinjeno nekažnjeno, pa čak i na slavu onih koji to čine.
Puno puta je na raznim mjestima uzeto zdravo za gotovo, kao dio
prirodnog djela vođenja rata: da zapovjednik, posebno osvajač,
masakrira tisuće ljudi; bilo da je to dio njegove slave, mjera
teroriziranja, ili dio njegove taktike.
Nevinost i Pravo da Ubijate Namjerno
Potrebno se
zadržati na pojmu ne-nevinosti kojeg ćemo iskoristiti.
Nevinost je pravni pojam; ali ovdje, optuženi nije proglašen krivim
na temelju postojećeg pravnog kodeksa, pod kojim mu je suđeno pred
nepristranim sucem, da bi time postao meta napada. Teško da postoji
mogućnost za to; administracija pravosuđa je nešto što se događa
pod okriljem suverene vlasti, ali u ratovanju – ili gašenju
nasilja građanskog nemira – suverena vlast je sama uključena
kao stranka u sukob i nije podložna daljnjim zemaljskim i trenutnim
vlastima koje bi mogle prosuđivati o pitanju i izreći presudu
protiv optuženih. Što je društvo stabilnije, rjeđe će biti za
suverenu vlast da ima išta drugo osim privođenja unutarnjeg
neprijatelja i njegova suđenja; ali čak i u najstabilnijim
društvima postoje prilike kada se vlast mora boriti s unutarnjim
neprijateljima sve do ubojstva, kao što je to slučaj u borbama s
vanjskim zaraćenim snagama u međunarodnom ratovanju; i tada
karakterizacija njezina neprijatelja kao ne-nevinog nije
ratificirana pravnim procesom.
Međutim, to ne znači da pojam
nevinosti propada u ovoj situaciji. Ono što je potrebno, da bi
napadnuti ljudi bili ne-nevini u relevantnom
smislu, je njihova uključenost u objektivno nepravedan postupak oko
kojeg napadač ima pravo biti zabrinut; ili – najčešći
slučaj - da ga nepravedno napadaju. Onda ih on može
napasti s ciljem zaustavljanja; kao i njihove linije opskrbe i
tvornice naoružanja. Ali oni ljudi koji tek žive i njihove
aktivnosti kojima podržavaju svoju egzistenciju; uzgajanjem usjeva,
proizvodnjom odjeće i slično, predstavljaju izuzetak za njega –
takvi ljudi su nevini, a napasti ih bi bilo ubojstvo, ili označiti
ih metom za napad jer netko misli da će mu to pomoći u krajnjoj
pobjedi. Ubojstvo je namjerno ubijanje nevinog, bilo zbog sebe ili
kao sredstvo nekog daljnjeg cilja. Pravo na napadanje s ciljem
ubojstva normalno pripada samo vladarima i onima kojima to narede.
Tvrdila sam da to pravo pripada vladarima upravo zbog prijetnje
nasilne prisile korištene od strane onih na vlasti koja je neophodna
za postojanje civilnog društva. Ne smije se pretvarati da vladari i
njihovi podređeni ne odabiru [2] ubojstvo svojih neprijatelja kao
sredstvo, kada dođe do borbe u kojoj su odlučili pobijediti, i kada
se njihovi neprijatelji odupiru sve do potrebe ubojstva: to vrijedi
čak i u unutarnjim nemirima. [Napomena 2. – Postoje prijedlozi da
mogu zakonito raditi ono što rade, ali ne smiju namjeravati smrt
onih koje napadaju. Kada tu ideju prikladno iznesu ona se može
činiti plemenita, ali netko tko je u stanju prihvatiti takvo zbrkano
razmišljanje može se na isti način uplesti u opravdavanje bilo
čega, koliko god grozno bilo.]
Kada se (privatni) čovjek bori s
neprijateljem nema pravo ciljati da ga ubije, osim u okolnostima
napada na njega u kojima se može smatrati kako mu je predan
autoritet zakona, i ako borbe dođe do te točke. Pod "privatni"
čovjek, mislim na čovjeka u društvu; ne mislim na čovjeka na
vlastitom imanju, bez vlade, na udaljenim mjestima; jer takvi ljudi
nisu niti javni službenici niti "privatni". Prizivanje na
samoobranu (ili obranu nekog drugog) privatnog čovjeka koji je ubio
nekoga drugoga mora u savjesti – čak i ako ne zakonski –
biti prigovor kako smrt drugog nije bila namjeravana, nego je
nuspojava poduzetih mjera kako bi se obranili od napada. Pucati
kako bi ubili, postaviti smrtonosne zamke, ili primjerice, otrovati
nekog od koga dolazi opasnost za život, je zabranjeno. Namjerni
izbor usmrćivanja u borbi je pravo samo vladajućih tijela i
njihovih podređenika. (Ali ovdje se ne bavim pravednom pobunom i
borbom protiv uzurpirane vlasti.)
Kada kažemo da privatni čovjek ne
smije izabrati ubiti, mislimo na princip "dvostrukog učinka".
Negiranja principa je korupcija ne-katoličke misli, a njegova
zloupotreba korupcija Katoličke misli. Oboje ima katastrofalne
učinke što ćemo i vidjeti. Ovaj princip nije prihvaćen u
engleskom pravu: zakon obično ne razlikuje predviđene i planirane
posljedice čina. Prema tome, ako gurnem čovjeka s litice kada
prijeti mom životu, njegova smrt se smatra namjeravana od moje
strane, ali namjera je opravdana zbog samoobrane. Ipak, teško da bi
odvjetnici postavljanje otrova smatrali dopuštenim činom
samoobrane, samo ubojstvo nasilnim činom u nasilnom trenutku.
Kršćanski moralni teolozi su podučavali da čak niti ovdje ne
smijete tražiti smrt napadača, ali možete u postojećim
mogućnostima samoobrane iskoristiti nasilje koje će zapravo
rezultirati njegovom smrću. Razlika je očito mala u određenim
slučajevima: može se pitati što može biti namjera, ako se
može reći da je nema u ovom slučaju, osim puke želje ili žudnje?
Ipak, u drugim
slučajevima je razlika vrlo jasna. Ako odem u zatvor radije nego da
izvršim neki čin, nijedna razumna osoba neće smatrati da je
slučajna posljedica mog odbijanja – primjerice gubitak
posla – namjerna samo zato što sam znala da se mora
dogoditi. U slučajevima propisivanja lijekova protiv boli kod smrtno
bolesnih, u kojima doktor zna da lijek može izgledno ubiti pacijenta
ako smrt to ne učini prva, razlika je očita; nedostatak te razlike
je doveo do toga da engleski suci pričaju gluposti o tome kako
propisivanje lijekova nije stvarni uzrok smrti u takvom slučaju,
iako je post mortem pokazano da je. Svi razumiju
da postoji velika razlika između propisivanja lijekova, i
propisivanja lijekova s namjerom ubijanja. Princip dvostrukog
učinka ima važnije primjene u ratovanju, i na to ću se kasnije
vratiti.
Utjecaj Pacifizma
Pacifizam postoji kao bitan pokret u
engleskom govornom području još od prvog svjetskog rata. Prema
mojem razumijevanju; doktrina pacifizma je da je eo ipso
pogrešno boriti se u ratovima, ne doktrina da je pogrešno biti
prisiljen, ili da bilo koji čovjek, ili neki ljudi, mogu odbiti; Iz
razloga koji su već dani smatram da je doktrina netočna. Ali sada
želim razmotriti izvanredne učinke koje je pacifizam imao jer
vjerujem kako je učinak bio ogroman, puno veći od samog utjecaja na
svoje sljedbenike. Prvo bi trebali primijetiti da pacifizam ima kao
svoju pozadinu novačenje i prisilnu vojnu službu za sve ljude. Bez
novačenja, pacifizam je privatno mišljenje koje će odbiti od
vojske one koji ga se drže, a toj vojsci se nisu niti obvezni
pridružiti. Univerzalno novačenje, osim zbog najvanrednijih
razloga, tj. kao redovita navika među većinom nacija, je takvo
grozno zlo da njegovo odbijanje automatski nalaže određenu količinu
poštovanja i simpatije. Ovdje se ne bavimo pacifizmom neke određene
sekte koja se u određenoj mjeri povlači od svijeta, nego s
pacifizmom ljudi u svijetu, koji se ne žele povući iz njega. Za
neke od njih, pacifizam nije samo obično teoretsko ponašanje zato
što su podložni novačenju, i spremni su se odupirati; ili su u
stanju izravno utjecati na ponašanje nekih koji su podložni.
Snažan sastojak u ovom pacifizmu je
prevladavajuća slika Kršćanstva. Ova slika nalaže sentimentalno
poštovanje među ljudima koji nemaju vjere u Kršćanstvo, odnosno,
u kršćanske dogme; ali ipak imaju određenu vjeru u ideju koju si
zamišljaju kao dio "istinskog Kršćanstva". Zato je bitno
shvatiti tu sliku Kršćanstva i znati koliko je pogrešna. Takvo
razumijevanje je bitno, ne samo onima koji žele vjerovati u
Kršćanstvo, nego i svima onima koji bez ikakve želje da vjeruju,
su svejedno duboko pod utjecajem takve slike. Prema toj slici,
Kršćanstvo je idealna i prekrasna religija, neizvediva, osim za
nekoliko rijetkih karaktera. Propovijeda Boga ljubavi od kojeg ne
postoji razlog za strah; označava bijeg od poimanja predstavljenog u
Starom Zavjetu, od osvetničkog i ljubomornog Boga koji će
strahovito kazniti svoje neprijatelje. "Kršćanski Bog" je
roi faineant, čiji je jedini trijumf na Križu;
njegov poziv na dobrotu i nesebičnost, slijediti ga znači ponašati
se prema Govoru na Gori – okrenuti drugi obraz i ne pružiti
nikakav otpor zlu. Prema takvom opisu, neki od evanđeoskih savjeta
su odabrani kao da sadrže čitavu Kršćansku etiku: odnosno,
pretvoreni su u pravila. (Samo neki od njih; nije izgledno da će
se netko tko zaključuje o dužnosti pacifizma iz Govora na
Gori i prijekora Petru, složiti u prihvaćanju savjeta "Tko
od tebe što zaište, podaj mu!" kao podjednako univeralno
obvezujućeg pravila.)
To
pretvaranje savjeta u zapovijedi rezultira pretencioznim principima.
Pogrešno visoki i strogi principi su zamka; mogu lagano na
kraju dovesti izravno ili neizravno do opravdanja monstruoznih
stvari. Tako da ako evanđeoski savjet oko siromaštva pretvorimo u
propis koji zabranjuje vlasništvo, ljudi bi ga hvalili kao ideal,
dok bi u praksi varali. "Apsolutno poštenje!"
govorilo bi se: "Mogu to poštovati – ali naravno to znači
nemati nikakvo vlasništvo; i iako poštujem one koji slijede taj
put, ja moram napraviti kompromis s nepoštenim svijetom." Ako
netko mora "napraviti kompromis sa zlom"
posjedovanjem vlasništva i uključivanjem u trgovinu, onda će
količina varanja te osobe ovisiti o praktičnosti. Ovaj imaginarni
slučaj ima paralelu u onome što se često čuje: apsolutni
pacifizam je ideal; nemoguće ga je slijediti, i zbog "kompromisa
sa zlom", potrebno je ići do kraja i ratovati à
outrance.
Istina o Kršćanstvu je da je to
teška i provediva religija; a ne prekrasni, ali neizvediv ideal.
Njegovi moralni propisi (osim strožih zakona oko braka koje Krist
donosi, ukidanjem nekih dozvola Starog Zakona) su iz Starog Zavjeta;
a njegov Bog je Bog Izraela.
Nepoznavanje Novog Zavjeta skriva ove
činjenice od ljudi. Karakteristika je pacifizma oklevetati Stari
Zavjet i uzvisiti Novi: nešto sasvim suprotno učenju samog Novog
Zavjeta, koji se stalno osvrće natrag i oslanja na Stari. Tipično
je da se Kristove riječi "Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem..." uzimaju
kao poništenje Starog Zavjeta! Ljudi rijetko traže pojavu ove fraze
u pravnom kodeksu Starog Zavjeta, gdje pripada,
i pohvalan je princip zakona za kažnjavanje određenih kaznenih
djela. Ljudi često citiraju frazu da opravdaju privatnu osvetu; nema
sumnje da se podjednako često "čulo da je rečeno" kada
je Krist govorio o tome. Ali opravdanje za to ne postoji u osobnoj
etici koju podučava Stari Zavjet. Naprotiv. Što
pronalazimo? "Ne osvećuj se!" (Lev 19,18) i
"Kad nabasaš na zalutalo goveđe ili magare svoga
neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga
koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti:
zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne."
(Izl 23, 4-5) I "Ako je gladan neprijatelj
tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoji ga vodom."(Izr
25: 21). Ovo je samo jedan primjer; uz malo više
prostora, bilo bi lagano pokazati pogrešnost poimanja Kristova
učenja kao popravljanja religije starih Izraelaca, i zamjenjivanja
njihove religije s višom i "duhovnijom". Pogrešna
slika koju sam opisala ima važnu ulogu u etici pacifista i etici
mnogih ljudi koji nisu pacifisti ali su pod utjecajem pacifizma.
Izdvojiti pacifističku doktrinu –
odnosno osuđivanje uporabe sile od strane vladajućih tijela, vojske
kao profesije – iz evanđeoskih savjeta i ukora Petra, znači
zanemariti ostalo u Novom Zavjetu. To znači zaboraviti upute Svetog
Ivana vojnicima da ne ucjenjuju ljude i da budu zadovoljni svojim
plaćama; i Kristovo hvaljenje centuriona koji je usporedio svoju
nadležnost nad svojim vojnicima s Kristovom nadležnošću. Prema
pacifističkom svjetonazoru, to je poput toga da madam
u bordelu kaže: "Znam što je nadležnost, kažem
ovoj curi da to učini, i ona to učini..." i da
Krist pohvali njenu vjeru. Rimski vojnik je bio prvi poganin koji se
krstio; nema nigdje sugestije u Novom zavjet da se vojna služba
smatrala nespojiva s Kršćanstvom. Martirologij sadrži puno imena
vojnika čija prilika za mučeništvo nije bio prigovor vojnoj
službi, nego odbijanje idolopoklonstva.
Jedno od najvažnijih i
najponavljanijih učenja judeo-kršćanske tradicije kaže kako je
proljevanje krvi nevinih zabranjeno božanskim zakonom. Nijedan
čovjek ne smije biti kažnjen osim za svoj zločin, i oni čije noge
"zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju" su
uvijek predstavljeni kao Božji neprijatelji.
Dugo vremena glavni obrisi ovog učenja
su se činili očitim moralom: tako sam primjerice pročitala odlomak
Tonalda Knoxa koji se žali na "beskrajno moraliziranje",
protkano zapisima bijede, kukavičluka, zlobe, okrutnosti, izdaje i
ubojstvo, koje ispunjava Stari Zavjet. I doista, da je strašno ubiti
nevine je vrlo očito; moral koji to tako strogo zabranjuje se mora
pozivati na čovječanstvo, posebno na ugrožene žrtve. Zašto je
potrebna grmljavina sa Sinaja i patnja i propovijedanja proroka da bi
proglasili takav zakon? Ali ljudski ponos i zloba su svugdje toliko
snažni da se sada, nestajanjem Kršćanstva sa Zapada, ovaj moral
opet ističe kao zahtjev koji se ljudima vođenim ponosom i strahom
čini beskompromisnim. Za Knoxa, to se činilo tako očito da je
dosadno; propustio je prepoznati krvave i zvjerske zapise koji dolaze
s time zbog istinitosti o ljudskim bićima što je toliko
karakteristično za Stari Zavjet. [3] [Napomena - 3. Možda je
potrebno napomenuti da ovdje ne mislim na potpuno istrebljenje
određenih plemena u Kanaanu koje prema Starom Zavjetu zapovijeda
Bog. To je nešto sasvim izvan odredbi Mojsijeva Zakona za ponašanje
u ratu.]
Pacifizam uči ljude da ne prave
razliku između prolijevanja krvi nevinih i prolijevanja ikakve
ljudske krvi. Na taj način pacifizam je iskvario ogroman broj ljudi
koji neće djelovati u skladu sa svojim načelima. Postaju uvjereni
kako je puno stvari zlo, iako te stvari nisu zle; i stoga ne vidjevši
način izbjegavanja opačina, ne postavljaju nikakvu granicu na nju.
Pacifisti neprestano tvrde da svaki rat mora biti a
outrance! Da oni koji se upuštaju u rat moraju ići
koliko god to tehnologija dopušta u uništavanju neprijateljskog
naroda. Kao da su napoleonski ratovi imali više pokolja od
ratova Henrika V. To nije točno: obrnuto se dogodilo. Tehnološki
napredak također nije posebno relevantan; sama gadljivost odvraća
one ljudi koji bi pristali na bombardiranja područja od velikih
masakara rukom koji su nekoć biti počinjeni.
Politika uništavanja gradova je
usvojena od strane saveznika u posljednjem ratu; taj korak nisu
trebali poduzeti, i uvelike je poduzet iz zločinačke mržnje, i kao
nužna posljedica politike, sada univerzalno kritizirane, traženja
"bezuvjetne predaje". (Sama politika je bila vidno zla, i
moglo ju se je osuditi kao takvu u tom trenutku; nije iznenađujuće
da je dovela do katastrofalnih posljedica, čak i ako nitko nije bio
tako pametan i dovoljno ravnodušan da to tada predvidi.)
Pacifizam i poštivanja pacifizma nije
jedini stvar koja je dovela do općeg zaborava zakona protiv ubijanja
nevinih; ali imala je svoj udio u tome.
Princip Dvostrukog Učinka
Međutim, katolici mogu teško izbjeći
barem usmeno pridržavanje tog zakona. Dakle moramo se pitati: kako
je moguće da je bilo relativno malo pozivanja na savjest po tom
pitanju? Odgovor je: dvomisao o dvostrukom učinku.
Razlika između namjeravanih i samo
predviđenih učinaka dobrovoljnog čina je doista aposlutno
neophodna u Kršćanskoj etici. Kršćanstvo zabranjuje niz stvari
jer su loše same po sebi; Ali ako sam odgovorna za predviđene
posljedice čina odbijanja, baš kao i za sam čin, onda se ta
zabrana ruši. Prema takvom stavu, ako netko nevin umre osim ako ja
ne učinim neku izopačenu stvar, onda sam ubojica zbog odbijanja: i
jedino što mi preostaje je da odvažem zla. Ovdje dolazi teolog s
principom dvostrukog efekta i kaže: "Ne, ti nisi ubojica ako
smrt čovjeka nije bila niti tvoj cilj niti tvoje izabrano sredstvo,
i ako si se morao ponašati na način koji je ili doveo do toga ili
učiniti nešto drugo što je apsolutno zabranjeno." Bez
shvaćanja ovog principa, bilo što se može – i tak obično
bude – opravdati, a Kršćanski nauk da se ni u kakvim
okolnostima ne smije izvršiti, primjerice ubojstvo, preljub se
zaboravlja. Ove apsolutne zabrane Kršćanstva nikako ne iscrpljuju
njegovu etiku; postoji veliki prostor gdje se ono što je pravedno
odlučuje djelomice razumnom procjenom posljedica. Ali zabrane su
kamen temeljac, i bez njih se Kršćanska etika raspada. Stoga
postoji nužnost pojma dvostrukog učinka.
Istodobno, princip je opetovano
zloupotrebljivan od sedamnaestog stoljeća do sada. Uzroci leže u
povijesti filozofije. Od sedamnaestog stoljeća do sada, mislima
filozofa i teologa dominirala je psihologija koju možemo nazvati
kartezijevom. Prema toj psihologiji, namjera je unutarnji čin uma
koji se može voljno proizvesti. Ako je namjera tako bitna – kao
što i je – u određivanju dobrote ili pokvarenosti čina, onda
se, prema takvoj teoriji o namjeri, otvorio čudesni put da svaki
čin proglasite dopuštenim. Bilo je potrebno samo da "usmjerite
svoje namjere" na prikladni način. U praksi je to značilo
da sebi održite jedan govor: "Ono što mislim napraviti
je..."
Ovakva perverzna doktrina doživjela
je opetovane osude od strane Svete Stolice u tom periodu. Nekoliko
primjera će biti dovoljno da se pokaže kako stvari idu. Tipična
doktrina od sedamnaeastog stoljeća je bila da je ispravno da sluga
drži ljestve kriminalnom gospodaru sve dok tako izbjegava otkaz; ili
da čovjek može željeti i veseliti se smrti svojih roditelja sve
dok na umu ima vlastiti dobitak; ili da nije simonija ponuditi novac,
ne kao cijena za duhovnu korist, nego samo kao povod da ga se da.
Osuđena doktrina današnjeg dana je kako je praksa coitus
reservatus dopuštena: takva doktrina je mogla nastati samo
povezana s "usmjerenošću namjera" zbog koje sve
postaje ispravno neovisno o tome što netko radi. Muškarac obavi
praksu povlačenja, rekavši sebi kako nema namjeru ejakulirati;
naravno (ako je to njegova praksa) obično to učini, ali onda je
događaj slučajan i praeter intentionem: ukratko, to je
slučaj "dvostrukog učinka". Ova ista doktrina se
koristi za sprečavanje bilo kakve sumnje oko žestokog bombardiranja
grada. Odani katolik bombarder osigurava "usmjeravanjem
namjera" da je bilo kakvo prolijevanje krvi nevinih do kojeg
dođe "slučajno". Znam katoličkog dječačića
koji se začudio kada mu je učitelj rekao da su se ljudi u Hiroshimi
i Nagasakiju slučajno tamo našli i poginuli; u stvari, koliko god
da se čini apsurdno, takve misli su česte među svećenicima koji
znaju da im je zabranjeno božanskim zakonom opravdati izravno
ubijanje nevinih.
Besmisleno je pretvarati se da ne
namjeravate učiniti ono što je sredstvo koje izabirete kako bi
postigli svoj odabrani cilj; inače nema aposolutno nikakve supstance
u Pavlovom učenju da ne smijemo učiniti zlo iz kojeg može proizaći
dobro.
Neki Česti Argumenti
Postoji puno sofističkih argumenata
koji se često, ili ponekad, koriste u raspravama oko ovih tema, na
njih treba odgovoriti.
Gdje povući crtu. Kao što je
Dr. Johnson rekao, činjenica sumraka ne znači da ne možete
razlikovati dan od noći. Postoje granični slučajevi, gdje je teško
razlikovat, što je učinjeno, između sredstva i slučajnoga u
okolnostima koje su neodvojive od tih sredstava. Namjerno uništavanja
gradova bombardiranjem nije granični slučaj.
Stari "uvjeti za pravedni rat"
su nebitni za uvijete suvremenog ratovanja, tako da to moramo odmah
osuditi: Ljudi koji to kažu uvijek predviđaju samo velike
ratove između Velikih Sila, Sila zbog kojih je nezamislivo da dođe
do rata između njih bez da ujedno dođe i do ogromnih pokolja
civilne populacije. Ali to nisu jedini ratovi. Zašto je Finska
slobodna? Barem djelomice zbog "državne vojne
pripremljenosti" zbog koje bi, s obzirom na lik zemlje,
podjarmljivanje Finaca bio težak i nezahvalan zadatak. Ofenziva
izraelaca protiv Egipćana 1956. godine nije uključivala civilno
stanovništvo kao metu vojnih napada.
U suvremenom ratu razlika između
boraca i ne-boraca je beznačajna, tako da je napad na bilo koga s
neprijateljske strane opravdan: Ovo je obična besmislica; čak i
u ratu, veliki broj stanovništva neprijatelja je uključen u
održavanje života zemlje, ili su bolesni, stari ili djeca.
Mora biti legitimno držati se
mišljena – viz. da je razaranje gradova bombardiranjem dopušteno
– ako je to ono što kompetentni teolozi tvrde, a Sveta Stolica
nije proglasila: Argument iz šutnje Svete Stolice je sam osuđen
od Svete Stolice.(Denzinger, 28th Edition, 1127). Kako bi to
mogao biti razuman nauk s obzirom na beskrajnu izopačenost ljudskog
uma?
Je li rat pravedan ili nije, nije na
privatnom čovjeku da prosuđuje: on mora poštivati svoju vladu:
Ponekad je to možda točno; posebno
što se tiče uzroka rata. Ali pojedinac koji se uključi uništavanju
grada, poput nacističkih masakara stanovništva sela, je također
očito označen kao neprijatelj ljudskog roda, ne može se skrivati
iza poslušnosti.
Naposljetku, koliko god da je strašno
što to moramo primijetiti, moramo primijetiti da čak i argumenti o
dvostrukom učinku – koji barem pokazuje da čovjek nije voljan
otvoreno opravdavati ubojstva nevinih – sada počinju izgledati
staromodno. Neki katolici ne oklijevaju reći da je sve opravdano u
obrani daljnjeg postojanje i slobode Crkve na Zapadu. Strašan strah
od komunizma potiče ljude da govore takve stvari. "Naš
Gospodin nam je rekao da se bojimo onih koji mogu uništiti tijelo i
dušu, a ne da se bojimo uništavanja tijela", blasfemično
je rečeno mome prijatelju, što znači "moramo se bojati
Ruske dominacije više nego destrukcije ljudskih tijela pretjeranim
bombardiranjem."
Ali što nam je Naš Gospodin rekao
koga da se bojimo kada je rekao: "Pokazat ću vam koga vam se
bojati" i "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali
duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo
pogubiti u paklu."? Rekao nam je da se bojimo Boga Oca, koji
može i hoće uništiti nepokajničke neposlušnike, tijelo i dušu,
u paklu. Katolici koji su u iskušenju misliti onako kako sam opisala
bi trebali zapamtiti da je Crkva duhovni Izrael: odnosno, da su
Katolici ono što su bili stari Židovi, sol zemlje i narod Božji; i
što je bilo točno za neke odane Židove starih vremena može
podjednako biti točno za nas sada: "Obilazite morem i kopnom
da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete
ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe." Misle li katolici
nekad da su imuni na takvu mogućnost? Da su Farizeji – koji su
sjedili na Mojsijevu mjestu i koji su bili toliko revni pravoj
religiji – bili loši na način na koji mi ne možemo biti ako
smo revni? Vjerujem da misle. Ali naša vjera ne podučava toliko
imunitet, podučava suprotno. "U opasnosti smo cijelog našeg
života." Tako da se moramo bojati Boga i držati se
njegovih zapovijedi, i računati što je najbolje samo u granicama te
poslušnosti, znajući da je budućnost u Božjoj moći i da nitko ne
može oteti one kojima je Otac dao Krista.
Vjerujemo kako Crkva ne može propasti,
ali ne zbog nejasne vjere u trijumf duha nad silom (postoji malo
jamstva za to) nego zbog definitivne vjere u božanska obećanja.
Dakle oni koji misle da se moraju pripremiti za rat sa Rusijom
uključujući namjerne pokolje gradova, moraju biti spremni reći
Bogu: "Morali smo prekršiti tvoj zakon, kako tvoja Crkva ne
bi propala. Nismo mogli poslušati tvoje zapovijedi, jer nismo
vjerovali u tvoja obećanja."