ponedjeljak, 23. srpnja 2012.

Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe

Elizabeth Anscombe pisala je o filozofiji uma, logici, filozofiji jezika i etici. Neki je čak smatraju najvećom filozofkinjom u povijesti, a primjerice njenu monografiju Intention najvećim doprinosom toj temi još od Aristotela. Bila je odlična polemičarka te je često javno zagovarala katolička učenja i stavove. (Njenu osobnost i doprinos filozofiji je nemoguće opisati u par rečenica.) 

U nastavku prenosim poznati esej Contraception and Chastity iz 1972. godine. (Prijevod je daleko od savršenog pa možete provjeriti izvornu verziju, ali unatoč tome mislim da je tekst kao cjelina razumljiv i svakako ga preporučam svakome koga zanima tematika; nisam izdvojio nijedan dio teksta jer je podjednako zanimljiv od početka do kraja. U tekstu sam chastity prevodio kao čistoća, a abortifacient kao "djeluju abortivno"). Tekst je nešto duži (nemojte da vas to odbije od čitanja) pa možete preuzeti i .pdf verziju. (datoteka > preuzimi kao...) Utjecaj Anscombinih razmišljanja vidljiv je i iz društava koje nose njeno ime na raznim sveučilištima: MIT, Stanford, Princeton, UT Austin...
Elizabeth Anscombe osvrće se na teološke implikacije kontracepcije i čistoće. Pišući iz perspektive rimokatolkinje, Anscombe daje prodornu moralnu analizu braka i spolnosti od koje će koristi imati svaki čitatelj koji ne prihvaća sekularističku redukciju braka.
I

Prvo ću vas zamoliti da razmislite o poznatoj nam stvari: vanrednoj promjeni kod ljudi po pitanju imanja djece zbog osmišljavanja učinkovite kontracepcije. Znate, ono što ne možemo promijeniti prihvaćamo; tako da prihvaćamo smrt i njenu nesreću. No, mogućnost dokida puko prihvaćanje. Tako je i sa mogućnošću stupanja u odnose uz sprečavanja začeća. Ta moć danas leži u ženinim rukama; ne mora imati djecu ako to ne želi, ali može i dalje zadržati svog muškarca! Zbog toga prijašnje stanje izgleda nepodnošljivo, možemo se zapitati zašto su u prijašnjim vremenima ljudi bili tako zadovoljni vjenčanjima i zašto je dan vjenčanja trebao biti takav lijepi dan za mladenku.

U antičkim vremenima je uvijek postojao veliki rascjep između poganske i kršćanske moralnosti, a suzdržavanje od bludnih radnji je jedna od stvari koje je bilo potrebno podučiti poganskog obraćenika. Ova specifičnost kršćanskog života naučavana je prema uputama Jeruzalemskog Koncila (prvog koncila kršćanske crkve). Zabrana je izdana zajedno sa tek privremenim zadržavanjem židovskih zakona koji zabranjuju hranjenje krvlju i zabranom jedenja mesa životinja koje su žrtvovane idolima. Na neki način, obje zabrane su mogle psihološki imati isti učinak na poganskog obraćenika. Kršćanski život je jednostavno postavljao ova osebujna ograničenja. Unatoč tome, zabranjivanje bludnih radnja se sigurno posebno isticalo; bila je to ozbiljna promjena načina života za mnoge, baš kao što bi bila i danas. Kršćanski život značio je odvajanje od standarda ondašnjeg svijeta; ne bi se mogao klanjati Baalu, ne bi mogao prinositi žrtve idolima, ne bi mogao biti sodomit, izvršavati čedomorstvo, ako bi živio u skladu sa kršćanskim vrijednostima. To ne znači da su kršćani bili dobri; mi ljudi smo loša družina i naši životi kršćanina, čak i ako nisu tako mračni i odvratno nastrani, su obično vrlo osrednji. Oznaka kršćana katolika ponovno znači razdvajanje, čak i za bijedne mediokritete, od onoga što nekršćanski svijet Zapada odobrava i priznaje.

Kršćanstvo je bilo u suprotnosti poganskome svijetu, ne samo po pitanju bluda, čedomorstva i idolopoklonstva; nego i po pitanju braka. Kršćani su učili kako muškarac i žena imaju međusobno jednaka prava na tijela; žena je povrijeđena muževom prevarom baš kao što je i muž povrijeđen ženinom prevarom. Kršćanstvo je značilo i neprihvaćanje preziranja uloge ženskog partnera u bludništvu, pozivajući prostitutku na pokajanje i odbijanje kokubinata. Konačno, za kršćane nije dopušten razvod. Te razlike su bile mjera, poprilično velika, razdvajanje između kršćanstva i poganskog svijeta po tim pitanjima. Danas je naravno kršćanski nauk poznat diljem svijeta; ne trebamo ni napominjati kako za Zapadnjake "prihvaćanje tradicionalnog morala" znači smatranje bludničenja pogrešnim – ne radi se o činu kojeg poštujemo. Moramo biti svjesni da se, kao i u kod čedomorstva, radi o judeo-kršćanskom naslijeđu. Moramo shvatiti kako poganska društva teže drugačijem shvaćanju obje stvari. Prema kršćanskom nauku, vrijednost ima svaki ljudski život, muška čistoća baš kao i ženska, radi se o dijelu uobičajenog poziva kršćanina, nije samo povezano sa suzdržanošću redovnika. Vjernost, prema kojoj muškarac gleda samo na svoju ženu, zanemarujući sve druge žene, bila je jedna od velikih vrijednosti braka.

No, razlika je puno veća između kršćanina i moderne poganske, postkršćanske moralnosti koja je iznikla kao rezultat kontracepcije. Pojednostavljeno; Kršćanstvo je naučavalo da muškarci moraju biti čisti kao što su pogani vjerovali da žene moraju biti čiste; a kontraceptivni moral uči kako žene moraju biti toliko malo čiste kao što su pogani mislili da muškarci moraju biti.

A ako ne postoji ništa intrinizično pogrešno u odnosu sa kontracepcijom, i ako bi to postala raširena praksa svugdje gdje dolazi do odnosa ali ne i začeća, onda je vrlo teško vidjeti koji je prigovor tome moralu, jer temelj prigovaranju bludu i preljubima bila je činjenica kako su spolni odnosi opravdani samo u okruženju koje u pravilu rezultira djetetom za kojeg brinu majka i otac. Ako možete pretvoriti odnose u nešto drugo osim reproduktivnog čina (pritom naravno ne mislim da je svaki čin reproduktivan, baš kao što svaki žir ne rezultira novim hrastom, ali radi se o reproduktivnoj vrsti čina) onda zašto bi, ako ga možete promijeniti, taj čin bio ograničen samo za vjenčane? Ograničen na partnere koji su vezani formalnom, pravnom unijom čija je temeljna svrha odgajanje djece? Jer ako to nije osnovna svrha braka onda ne postoji razlog zašto bi primjerice "brak" trebao biti između ljudi suprotnog spola. No onda dolazi do pitanja zašto bi imali ceremoniju, zašto bi uopće imali ikakvu formalnost. Moramo priznati da su djeca u tom općenitom smislu glavni smisao postojanja takvih zajednica. Ali ako spolnu uniju možemo namjerno i potpuno odvojiti od plodnosti onda se možemo zapitati zašto bi spolna unija morala biti bračna zajednica. Ako je izražavanje ljubavi između partnera glavni smisao, onda ne bi trebali spolnost tako usko ograničiti.

Dakle jedini prigovor novome poganskome, kontracepcijskom moralu bit će to što drugi uvjet koji sam spomenula jednostavno neće biti ispunjen – raširenost kontracepcije kako bi se spriječili začeće. Suprotno društvu koje se pridržava takvog morala, sve više i više ljudi stupati će u odnose sa malo osjećaja odgovornosti, malo ograničenja, ali ipak neće biti pažljivi i uvijek koristiti kontracepciju. Tako raširenost korištenja kontracepcije dovodi do sve više i više, a ne manje pobačaja (Iznimka tome je kratkotrajno stanje u kojem je pobačaj potican, a kontracepcija nije dostupna – nakon što kontracepcija postane dostupna dolazi do brzog, ali trenutnog smanjenja pobačaja.) Doista, pobačaj se danas preporuča kao mjera kontrole populacije – druga linija obrane.

Ako je to jedini prigovor onda su nam izgledi poprilično slabi jer poput straha od spolnih bolesti, radi se o prigovoru koji neće inspirirati ljudi kao što bi to učinio pozitivan ideal čistoće.

Kršćanstvo je podučavalo takav ideal čistoće: u užem smislu, a u širem smislu je čistoća jednostavno vrlina po pitanju spolnosti, baš kao što je hrabrost vrlina po pitanju opasnosti i teškoća. U užem smislu čistoća znači neporočnost, uzdržavanje. Moram nešto reći o tome – iako sam tek osrednja svjetovna osoba koji vodi običan svjetovni život, pokušat ću to objasniti.

Vjerujemo da je svrha ljudi biti u zajedništvu sa Bogom. Boga koji je jedina istina je neizmjerno vrijedno poznavati, nešto čega se nikada ne možete zasititi, kao da posjedujete vodu zbog koje više nikada ne možete biti žedni jer vaša žeđ je zauvijek utažena. Tu potencijalnost, tu nevjerojatnu mogućnost poznavanja Boga na taj način da čak dijelimo njegovu prirodu, kako to naučava kršćanstvo; zbog te potencijalnost, svaki život moramo smatrati dragocjenim. Možda neki život ima malo potencijala po svim pitanjima za koje ovaj svijet mari; ali uvijek postoji mogućnost da ispuni svoju svrhu. Ne možemo ni znati da je vrijeme mogućnosti stjecanja vječnog života završilo, koliko god da je netko postao star, jadan i "beskoristan".

Postoje neki ljudi koji imaju toliku želju za time da se potpuno posvećuju, odumiru u želji za svjetovnim, zemaljskim i tjelesnim užicima. Ljudi koji su ispunjeni tom velikom željom koju slijede, koji prakticiraju čistoću u užem smislu – to je smisao, slava kršćanskog celibata i djevičanstva te zavjeta čistoće. Mislim da bi trebali biti upoznati sa time kako bi cijenili kršćanski nauk o čistoći u širem smislu, ali nisam dovoljno kvalificirana pa pišem na ovaj način.

II

Vraćajući se na čistoću, ali ne u užem smislu nego u smislu u kojem se radi o vrlini povezanoj sa seksom, kršćanska crkva je uvijek bila protiv kontracepcije još od najranijih vremena zbog povrede čistoće. Radi se o židovskom naslijeđu, citirajući Sv. Augustina, prigovor je "osnovnim načinima spolnog čina u kojima dolazi do sprječavanja začeća". U dokumentu iz trećeg stoljeća, jedan kršćanski autor piše o korištenju kontracepcije kod slobodnih žena u Rimu. Te žene su se ponekad udavale za robove kako bi imale kršćanske muževe, ali dolazile su u kušnju jer prema rimskom zakonu, ako je otac bio rob, onda je i sin rob, tako da je to zastrašilo pomisao na djecu pa su koristili neke oblike kontracepcije. Radi se o najranijem zapisu u kojem se iznosi eksplicitno razmišljanje o toj temi. Autor spominje tu pojavu kako bi upozorio kršćane da se radi o sramotnoj praksi.

Od tada je kršćanski nauk isti. Dovoljno je spomenuto samo dvije znamenitosti koje su putokaz kršćanskom učenju – nauk Augustina i Tome Akvinskog. Sv. Augustin je pisao protiv manihejaca, koji su smatrali da je svaki spolni odnos zlo. Smatrali su da je rađanje gore od seksa; ako netko mora stupati u odnose neka ne rezultira rađanjem koje zarobljava dušu unutar tijela. Dakle ograničili su odnose na ono što su vjerovali da je neplodno razdoblje i koristili su kontracepcijske lijekove tako da nikada ne bi imali djecu. Ukoliko bi došlo do začeća uzeli bi lijekove koji bi rezultirali pobačajem; ako i to nije uspjelo, u svojoj okrutnoj požudi ili pohotljivoj okrutnosti, kao što zapisuje Sv. Agustin, ostavili bi dijete da umre. (Želja za ubijanje djece je poprilično zajedničko obilježje u ljudskoj rasi.)

Augustin je osuđivao takvo ponašanje i žustro se suprostavio takvom nauku. Nije moguće da je seks zlo; radi se o izvoru ljudskog društva, a život je Božje djelo. S druge strane poznata je krutost u Augustinovom pogledu na seks. Smatrao ga je oštećenijim(zbog Pada) od naših ostalih svojstava. Odnosi sa ciljem začeća su dobri, ali potreba za spolnim odnosim u drugim slučajevima je prema njemu nemoć. Međutim, "muž i žena", citiram, "duguju jedan drugome ne samo vjernost vezanu uz spolnu zajednicu zbog djece – što čini prvo društvo ljudske vrste s takvim moralom - nego i vrstu međusobne usluge kako bi pomogli jedni drugima u nošenje tereta slabosti, radi sprječavanja nezakonitih spolnih odnosa."

Augustin idealom smatra nešto za što je sigurno znao da nije tako često: život oženjenih ljudi koji više ne žele djecu, a i dalje žive u suzdržljivosti. Smatrao je slabošću što nekolicina tako živi. Postoji određeno služenje tjelesnim željama ukoliko se ne možemo suzdržavati, ali brak je takvo veliko dobro, rekao je, da uklanja poroke iz takve želje; i ono što je loše u našim slabostima se time opravdava. Ako jedan partner zahtjeva spolni odnos zbog pritiska spolnih želja, onda drugi postupa ispravno kada se složi sa time, ali postoji barem laki grijeh kada ga zahtjeva zbog tog motiva, a ukoliko je netko izuzetno neumjeren, smrtni grijeh.

Ovaj dio njegovog učenja je izuzetno odbojan u našem vremenu, ali moramo primijetiti kako su ga malo krivo shvatili. Govori se kako za Augustina spolni odnos koji nije sa ciljem začeća uključuje stvarni grijeh, iako ne smrtni grijeh – malo grijeha – od strane barem jednog partnera, onog koji ga zahtjeva. Ipak, izgleda da ono što želi reći nije to, nego nešto drugačije; ako netko traži odnos samo zbog tjelesne želje radi užitka, onda postoji takav grijeh; i takvo potonje objašnjenje je zapravo bilo konstantno kod svih svetaca i doktora Crkve koji su pisali o toj materiji.(Poslije ću se vratiti na to.)

Sv. Augustin doista nije pisao eksplicitno o bilo kojem drugom motivu osim puke senzualnosti prilikom traženja odnosa kada nema želje za oplodnjom. Ono što kaže ne isključuje postojanje drugih motiva. U njegovom zapažanju kako oženjeni ljudi duguju jedni drugome neku vrstu uzajamne usluge postoji klica motiva kojeg teolozi nazivaju "uzvraćanje bračnog duga". Akvinski je dao dva doprinosa, prvi se tiče ove točke: primjećuje kako muškarac mora platiti bračni dug ukoliko vidi želju kod žene bez da ga ona zatraži. Također mora primijetiti želi li ona to. To baca prikladnije svijetlo na Augustinovu "međusobnu uslugu", i uništava sliku koju su neki imali kako je odnos koji nije sa ciljem oplodnje nužno grešan jer ga jedna strana mora "zahtijevati" i to ne zbog nekog dostojnog motiva nego čisto iz "želje za užitkom". Teško možemo ustvrditi kako je prepoznavanje želje za odnosom grijeh! Naravno, Sv. Toma govori iz muške perspektive, ali istu stvar možemo reći i za ženu; jedina razlika je u tome što bi njena uloga bila više u ohrabrivanju i pozivanju.(Malo je moderno dati takav komentar. Danas smo svjesniji ljudskih odnosa i složenosti nego što su izgleda to bili raniji autori.)

Sv. Toma nasljeđuje Sv. Augustina i sve ostale tradicionalne učitelje u mišljenju kako je odnos koji je rezultat požude, samo zbog užitka, grijeh , iako laki kada neumjerenost nije velika, to je najmanji grijeh protiv čistoće.

Njegov drugi doprinos je definicija "grijeha protiv prirode". Ta fraza se odnosi na devijantna djela poput sodomije i bestijalnosti. Definirao je tu vrstu grijeha kao one koji su intrinizično nepogodni za stvaranje. Ta definicija je kolosalne važnosti. U skladu je sa Augustinovim spominjanjem spolnog čina koji u svojoj "osnovi" ima sprečavanje oplodnje, tako prepoznajemo načine kontracepcije kao oblike neprirodnih poroka. Većina tih metoda predstavlja devijantne spolne radnje.

Međutim, kontracepcija putem medicinskim metoda, baš poput pobačaja, su još kroz Srednji Vijek okarakterizirane kao ubojstvo. To se čini kao nerazumno korištenje pojma ubojstva, ali nije nerazumno kod pobačaja; iako bi neki mogli sumnjati u opravdanost nazivanja oplođenog jajašca ljudskim bićem, ali uskoro se razvija nešto ljudskog oblika; u svakom slučaju to je definitivno početak ljudskog bića (ili više njih u slučaju dijeljenja kada nastaju blizanci), i ako počinite pobačaj u tako ranoj fazi svejedno uništavate početak čovjeka.

Ali pojam ubojstva jednostavno nije proširiv na većinu oblika kontracepcije. Pojam se koristio u mračnom dobu (pritom mislim na otprilike 5.-12. stoljeće) zato što su smatrali kako su sve medicinske metode zapravo abortivne, moramo se prisjetiti kako nitko nije znao o jajašcu. Kao što i sam jezik otkriva, spominje se "sjeme"; žensko tijelo je smatrano poput tla u koje se zasađuje sjeme, dakle propadanje sjemena koje je zasijano bi bilo jednako kao i propadanje oplođenog jajašca, namjerno propadanje jednog bi bilo poput namjernog propadanja drugog. Dakle to je objašnjenje zašto se smatralo da je kontracepcija jednaka ubojstvu – izjednačili su to dvoje jer su vjerovali da se radi o vrsti postupka koja uništava oplođeno jajašce.

Kada je Aristotelova filozofija postala dominantna u 13. stoljeću nova slika(iako još uvijek pogrešna) zamijenila je staru: žena je izvor materije, a muškarac oblikovnog principa novog začeća. Zbog toga je prošireni pojam "ubojstva" izgledao neodrživ – kontracepcija koja sprječava formaciju očito ne uništava nešto što je već započelo postojati kao ljudski život. Sa današnjim fiziološkim znanjem kontracepciju možemo razlikovati od ranog pobačaja, iako neke kontracepcijske metode djeluju abortivno.

S druge strane, odnose koji koriste kontracepciju putem mehaničkih metoda je lako svrstati u "grijeh protiv prirode" kako ga definira Sv. Toma. Razmišljanje na taj način je podržano sa sljedećim opažanjem; pretpostavimo da nečija kontracepcijska metoda uključuje prihvaćenje nekog perverznog oblika spolnog čina, ne bi rekli da je počinio dva odvojena grijeha; jedan perverznosti i drugi kontracepcije: radilo bi se o jednom pogrešnom činu, upravo zato što perverznost fizikalnog čina toliko mijenja stvari da ni ne postoji mogućnost začeća.

Tako su teolozi pokušali proširiti pojam zla na perverznost – primjerice "perverzno korištenje tijela" - kako bi pokrili sve tipove kontracepcije uključujući medicinske koji ne mijenjaju sam fizikalni čin u neki od "grijeha protiv prirode".
Kontracepcija je postala toliko uobičajena u ovoj zemlji, protestanti su je na kraju prihvatili, ali Papa je ponovio osudu kontracepcije. Jasno je kako osuda znači da je namjerni čin sa kontracepcijom koji predstavlja kršenje čistoće, "sramotna stvar", ali obrazloženje koje su ponudili teolozi nije bilo zadovoljavajuće. Situacija je bila intelektualno izrazito uznemirujuća. S jedne bi strane prihvatiti neku od metoda, a zabraniti, primjerice, kondome bi bilo apsurdno, zar ne? S druge strane, proširenje pojma perverznog čina, devijantnog čina, se činilo previše nategnutim.

Nadalje, iako ne moramo biti učeni (nitko ne mora) ili u mogućnosti dati uvjerljivo objašnjenje razloga za neko učenje – jer sjetite se da Crkva uči sa autoritetom božanskog povjerenstva, Papa drži "proročansku" poziciju, a ne katedru znanosti, moralne filozofije ili teologije – ipak, moralna učenja Crkve, po njenim vlastitim tvrdnjama, bi trebala biti razumna. Kršćanska moralna učenja nisu otkriveni misteriji poput Trojstva. Nedostatak jasnog objašnjenja razloga za to učenje su uznemirili mnoge ljude. Vjerujem, posebno mnoge klerike čiji je posao objasniti to učenje ljudima.

Pojavila su se nova pitanje jer su na raspolaganju bile učinkovite kontracepcijske tehnike i novo fiziološko znanje. Pritom mislim na racionalno ograničenja obitelji. Zbog neznanja, ljudi su prije mogli provoditi takva ograničenja samo pomoću očito nasilnih i zloglasnih metoda. Dakle nitko nije zastupao mišljenje da bi program koji rezultira razumnim brojem djece (bilo kojom metodom osim suzdržavanja tijekom određenog perioda) bio u skladu sa čistoćom. Doista, već i samu ideju "razumnog broja djece" bi bilo teško formulirati u skladu sa i pristojnim i realističnim razmišljanjem. Prepušteno je Bogu da odluči koliko će netko imati djece.

Kako se u društvu širila kontracepcija rastao je i pritisak na oženjene katoličke parove. Ponuđeno im je ograničenje odnosa na neplodna razdoblja – ispočetka na vrlo oprezan način (što je razumljivo s obzirom na pozadinu koju sam opisala), a poslije sa sve većim preporukama. Tom metodom spolni čin nije promijenjen kako bi postao neplodan, tako da osuda koja se odnosi na čin sa kontracepcijom kao nešto što je perverzno i što predstavlja tešku povredu čistoće, nije primjenjiva. Sve ostale metode su "protiv prirodnog zakona".

Trebala bih se malo zaustaviti na izrazu "protiv prirodnog zakona". Trebamo primijetiti zanimljivi kuriozitet jer se u svakodnevnim raspravama obično češće spominje "prirodni zakon" u vezi sa katoličkom zabranom kontracepcije nego u vezi sa bilo kojim drugim pitanjem. Čak možete čuti kako ljudi govore o "argumentu iz prirodnog zakona". Vjerojatno postoji snažna asocijacija riječi: s jedne strane kontrast "umjetan"/"prirodan", a s druge izrazi "neprirodni porok" ili "grijeh protiv prirode" koji označavaju raspon grijeha protiv čistoće, dakle ona djela koja su pogrešna svoje vrste, koja nisu pogrešna samo zbog okolnosti da osobe nisu vjenčane: ne upuštaju se u čin koji bi bio ispravan da su u braku i imaju dobre motive – oni čine nešto drugačije. To je raspon grijeha protiv čistoće koje nazivamo "grijehom protiv prirode".

U stvari ne postoji postoji veća povezanost "prirodnog zakona" sa zabranom kontracepcije nego što je povezanost sa bilo kojim drugim područjem moralnosti. Svaka vrsta pogrešnog čina je "grijeh protiv prirode": krađa, podmetanje nekome, ugnjetavanje ljudi. "Prirodni zakon" je jednostavno način na koji govorimo o moralnosti, koriste ga katolički mislioci jer vjeruju da su opći propisi o moralu proglašeni od Boga Stvoritelja u prosvijećenom ljudskom razumijevanju pri razmišljanju u općim terminima o tome koja su dobra, a koja pogrešna djela. Drugim riječima, otkrića refleksija i zaključivanja kada razmišljamo izravno o tim stvarima su Božji zakoni za nas(neovisno o tome jesmo li mi toga svjesni).

Kada razmišljamo o ponašanju moramo obratiti pažnju na zakone prirode u drugom smislu. Dakle općim i poznatim činjenicama prirode, također i utvrđenim znanstvenim zakonima. Primjerice, resurse zemlje moramo iskoristiti kako bi zadovoljili naše potrebe i poboljšali naše živote: radi se o općoj i poznatoj činjenici prirode. Dakle potrebno je uspostaviti kontrolu nad resursima od strane određenog vlasnika, bilo plemena, države, grada, tvrtke, kluba ili pojedinca: radi se o instituciji vlasništva. Zakoni prirode u znanstvenom smislu će utjecati na pravila kontrole kojih se razumno pridržavati. Tip instalacije koja je potrebna kako bi omogućili struju ćemo uzeti u obzir kada pišemo zakone neke države ili grada vezano uz kontrolu tog resursa. Institucija vlasništva ima svoju nužnu posljedicu prema "zakonu prirode" u etičkom smislu, u smislu zakona moralnosti, koja zabranjuje krađu. Korisno je, izuzetno korisno, da razjasnimo sa time, to će nam pomoći da razmišljamo i djelujemo pravedno i ne budemo previše ludi kada razmišljamo o vlasništvu.

Na takve načine je Papa govorio o prirodnim zakonima u Humanae Vitae – izraz se javlja u svim navedenim značenjima – tema prirodnih zakona u etičkom smislu nema nikakvu veću važnost kada govorimo o kontracepciji nego kada govorimo o bilo čemu drugom. Konkretno, ne upotrebljavamo taj pojam zato što osuđujemo nešto umjetno.

Mjerodavno, čvrsto učenje Crkve kojeg su primali svi katolici do 1964. godine je bilo dovoljno jasno: sve umjetne metode kontrole rađanja su smatrane ozbiljno pogrešnima, ukoliko prije, poslije ili za vrijeme spolnog čina učinite nešto sa namjerom da taj čin pretvorite u neplodni čin (a inače bi bio plodan).

Tada je već osnovano povjerenstvo od strane Pape Ivana kako bi istražili ta pitanja. Povjerenstvo se sastojalo od ekonomista, doktora i drugih laika, baš kao i teologa. Inače, Papa Ivan je osuđivao kontracepciju kao i njegovi prethodnici: obična je laž sugerirati kako ju je podržavao. Papa Pavao je uklonio stvar iz nadležnosti Vijeća, i ostavio Papi da donese tu potrebnu odluku (što je zahtijevala suvremena situacija i nova otkrića – ponajviše oralna kontracepcija).

Od '64 nadalje došlo je do ogromne količine propagande za poništenjem prethodnog učenja. Sjetit ćete se toga. Tada, kada ga je cijeli svijet napadao kako bi ga promijenio, Papa se ponio kao Petar. "Šimune, Šimune", naš Gospodin je kazao Petru "evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." Tako je Pavao potvrdio jedinu doktrinu koja je bila prisutna kao učenje Crkve o tim pitanjima; i postupivši tako pretrpio proklinjanje svijeta.

Ali Athenagoras, Ekumenski Patrijarh, koji ima primat Pravoslavne Crkve, odmah je progovorio i potvrdio da se radi o kršćanskome učenju, jedinome mogućem kršćanskome učenju.

III

Među onima koji su se nadali promjene došlo je do trenutne reakcije kako je Papino učenje pogrešno, nije vjerodostojno jer nema formalni karakter nepogrešivog dokumenta. Što se tiče toga, Papa je poprilično svečano potvrdio jedino i stalno učenje Crkve. Činjenica kako enciklika nije nepogrešiva vrsta dokumenta pokazuje samo to kako nedostaje jedan argument istinitosti učenja. To ne pokazuje da bi bitna poruka enciklike mogla biti pogrešna – kao što ni činjenica da postoji mogućnost da krivo zapamtiti neki telefonski broj ne znači da vi stvarno ne znate svoj telefonski broj.

Netko bi mogao upitati: "Ali ne postoji li mjesta za daljnji razvoj? Nije li se situacija promijenila?" Odgovor na to je; "Da – trebalo je doći do razvoja i došlo je do njega." Bez sumnje je zato Papa Ivan mislio da je potrebno povjerenstvo i zato je bilo potrebno Papi četiri godine kako bi formulirao učenje. Moramo zapamtiti da, kao što kaže Newman, razvoj "koji proturječi i preokreće tijek doktrine koja je prije razvijena, i iz koje nastaje, je sigurno pogrešan". Niti jedan drugi razvoj ne bi bio točan. No, sigurno je kako konačna osuda oralne kontracepcija predstavlja razvoj – kao i neke drugi točke u enciklici.

Razvoj je bio potreban, djelomično zbog novih fizioloških saznanja i oralne kontracepcije, a djelomično zbog socijalnih promjena, posebice vezanih uz žene. Nova saznanja doista daju najbolji argument kojeg poznajem za tvrdnju kako bi dopuštanje kontracepcije bilo u skladu sa tradicionalnim kršćanskim moralom. Argument bi išao ovako: Ne postoji puno drevne tradicije koja osuđuje kontracepciju kao zaseban grijeh. Zabrane koje pronalazite od najranijih vremena se tiču pobačaja (nazvanog ubojstvo) ili neprirodnog poroka. Ali kontracepcija, ako je pogrešna stvar, se razlikuje od navedenih djela tako da je to pitanje i dalje otvoreno. Autoritet učenja koje se protivi kontracepciji, prema argumentu, je zapravo samo autoritet neke nedavne papine enciklike i pastoralne prakse u modernom vremenu.

Pa, ovaj argument ima jedino snagu da dokaže kako postoji potreba za razvojem, potreba koje smo ionako bili svjesni. Argument ne pokazuje kako je Papa mogao naučavati dopustivost čina sa kontracepcijom; jer kako bi mogao napustiti tradiciju zabrane neprirodnog poroka i namjernog pobačaja, makar on bio u ranoj fazi razvoja? S druge pak strane, reći: "Pogrešno je činiti te stvari; ali možete, bez grijeha, koristiti druge oblike kontracepcije" – ne bi li to bilo smiješno? Primjerice, "Ne smijete koristiti metodu prekida ili kondom, ili spiralu. Prvo podrazumijeva vaše djelovanje po neprirodnom poroku, a potonje djeluje abortivno. No, smijete koristiti dijafragmu ili pilulu." Takvo učenje bi bilo apsurdno, nisu ga nikada niti predlagali.

Vidjeli samo kako teološka obrana Crkvenog nauka u suvremeno doba nije pretvorila kontracepciju u pobačaj nego ju je opisala kao perverziju prirodnog reda. Argument za to nije toliko jednostavan, jer općenito nije pogrešno uplitati se u prirodne procese. Međutim, dokle god kontracepcija znači ujedno i poigravanje sa organima odnosno sa samim činom, postoji određena opravdanost takvog stava jer se odnos sa kontracepcijom pretvara u čin zbog neprirodnog poroka, pa su ga takvim i ocijenili.

No, ta opravdanost se smanjuje sa izumljivanjem sve profinjenijih ženskih kontracepcija; a potpuno nestaje sa izumom kontracepcijske pilule; jer očito je da se žena iz nekog razloga može naći u stanju (kakvo je inače izazvano takvom kontracepcijom) pa bi to odmah značilo da je čin postao loš. Ili još jedan primjer, ako bi žena neko vrijeme uzimala pilulu protiv ovulacije zbog kontrole neke bolesti nitko ne bi smatrao da je tada spolni čin(zbog toga) zabranjen. Dakle, očito je kako je pogrešna sama kontracepcijska namjera - jer sam spolni čin u takvim okolnostima nije fizikalno promijenjen. O tome je trebalo promisliti u enciklici Humanae Vitae.

Međutim, ljudi su još uvijek zbunjeni jer se čini kako je namjera kada se uzima oralna kontracepcija ista kao i kada spolni čin namjerno ograničimo na neplodna razdoblja. S jedne strane to je točno, zapravo se to i ističe u Humanae Vitae, u poglavlju kojeg ću uskoro citirati, ali s druge strane, to nije istina.

Razlog zašto su ljudi tako zbunjeni zbog namjere, i zašto nekada misle kako ne postoji razlika između odnosa sa kontracepcijom i korištenja neplodnih razdoblja kako bi izbjegli začeće, je sljedeći: Ne primjećuju razliku između "namjere" kada to znači namjernost stvari koje radite- da to radite namjerno – i kada to znači daljnju ili priloženu namjeru onome što radite. Na primjer, radim stol: radi se o namjernoj akciji zato što to radim s namjerom. Imam daljnju namjeru, primjerice zarađivati za život tako što radim stolove. Odnos sa kontracepcijom i odnos u neplodnim razdobljima može biti sličan po pitanju daljnje namjere, i te daljnje namjere mogu biti dobre, opravdane, izvrsne. To je primijetio Papa. Skicirao je takvu situaciju i rekao; "Ne možemo negirati da u oba slučaja vjenčani par, sa prihvatljivim razlogom" (jer tako je zamislio taj slučaj) "ima jasnu namjeru izbjeći djecu i žele osigurati da se nijedno ne rodi." To je komentar na dvije stvari: odnos sa kontracepcijom s jedne strane, i odnos za neplodnih perioda sa druge strane – oba sa namjerom ograničavanja obitelji.

No, odnos sa kontracepcijom je pogrešan, ne zbog daljnje namjere, nego zbog vrste namjerne akcije koju poduzimate. Niste dopustili činu da bude čin kojim se prenosi život, nego ste ga namjerno pretvorili u neplodan i tako promijenili u potpuno drugačiju vrstu čina.

Kada razmišljamo o nekoj akciji(djelovanju), moramo prosuditi nekoliko stvari o sebi. Prvo: je li vrsta čina o kojemu razmišljamo nešto što je ispravo učiniti? Drugo: jesu li naše daljnje ili okolne namjere ispravne? Treće: je li duh u kojemu to radimo ispravan? Spolni čin sa kontracepcijom ne zadovoljava prvo pitanje; i namjera za takvim činom nije uopće namjera za bračnim činom. Upuštanje u običan spolni čin u braku u neplodno vrijeme je savršeno običan čin bračnog odnosa; i bit će pogrešan, ako je pogrešan, samo po drugom ili trećem pitanju.

Kako bi shvatili da je namjerni čin sam po sebi bitan baš kao i daljnja ili prateća namjere, možete razmisliti o očitom primjeru poput krivotvorenja čeka kako bi ukrali od nekoga i dobivena sredstva dali u dobru svrhu. Namjerni čin, davanje krivotvorenog čeka, je nepošten čin, a daljnja dobra namjera ga ne poništava.

Ako je spolni čin sa kontracepcijom dopustiv što onda možemo prigovoriti uzajamnom samozadovoljavanju, spolnom činu in vase indebito, sodomiji; kada je normalan čin nemoguć ili nepreporučljiv (ili u bilo kojem slučaju, već prema ukusu)? Ne može biti bitno samo ponašanje tijela. No, ako su takve stvari dopuštene, onda primjerice postaje nemoguće vidjeti išta pogrešno sa homoseksualnim odnosom. Ne želim nikako reći da ćete ako mislite da je kontracepcija ispravna činiti i sve ostale stvari. Navika poštovanja opstaje i stare predrasude teško umiru, ali želim reći da nećete imati solidan razlog protiv tih stvari. Nećete moći odgovoriti onima koji tvrde da je to sve ispravno. Ne možete negirati da nas je kršćanstvo izvelo iz poganstva odbijajući stalno takve stvari. Ako branite kontracepciju, odbijate kršćansku tradiciju.

Ljudi koji nisu u toj tradiciji će vjerojatno vidjeti da su moji argumenti održivi: ako je odnos sa kontracepcijom ispravan onda su i svi drugi oblici spolne aktivnosti. Za njih to nije argument protiv kontracepcije, prema njima sve je dopušteno, dokle god je to ono što ljudi žele. Mislim da će katolici znati, ili osjetiti, kako su te druge stvari pogrešne. Samo u zbunjenosti našeg vremena, možda neće vidjeti da odnos sa kontracepcijom, iako manje devijantan, i iako možda ne uključuje fizikalnu devijaciju čina, ipak potpada pod istu osudu. Jer u spolnom činu sa kontracepcijom, vaša je namjera čin koji može biti plodan pretvoriti u neplodan. Vaša namjerna akcija kao takva, vaš čin je intrinzično neprilagođen stvaranju i zato spada pod osudu. Velika je razlika između te i metode "ciklusa"; jer metodu "ciklusa" ne koristite samo tako što sada imate odnose, nego i tako što sljedeći tjedan nemate odnose; a činjenica da nemate odnose sljedeći tjedan nije nešto što će pretvoriti današnji čin u neplodni; današnji spolni čin je običan spolni čin, običan bračni čin. Jedino ako se oženite i predložite da (poput manihejaca) ograničite odnose na neplodna razdoblja onda bi lažirali brak i živjeli u običnom konkubinatu, ili ako bi samo zbog svoje želje odlučili da nikada više neće imati nijedno dijete, onda bi obeščastili svoj brak.

Možemo si pomoći u shvaćanju te razlike razmišljajući o razlici između sabotaže i zadovoljavanja minimalnih dogovorenih(besmislenih) uvjeta. Pretpostavimo slučaj kada će oba načina imati tipičan cilj "industrijske akcije". Prvo pitanje je je li cilj opravdan. No, pretpostavivši da je opravdan, nije isto kako ga provodimo.

Ako čovjek radi tako da zadovoljava minimalne dogovorene uvjete to bez sumnje utječe na akcije koje poduzima kako bi završio posao. To ih također pretvara u akcije sa ciljem takvog i takvog plana. To je stvar "daljnje namjere sa kojom" radi ono što radi; što se na kraju reflektira na njegove akcije na način kako sam opisala. Drugim riječima: mi sudimo kako bilo koji cilj ili plan daje novu karakterizaciju sredstvima ili stvarima koje poduzima kako bi ih izvršio. Ipak, on još uvijek, primjerice vozi vozilo na njegovo mjesto što je dio njegovog posla.

Međutim, ako on pokuša sabotirati svoje akcije – primjerice, ošteti stroj na kojem bi trebao raditi - to znači da sada njegova namjerna akcija, radni učinak "operiranja "stroja" nije onakav kakav je u opisu posla. To vrijedi bez potrebe da ukažemo na daljnju namjeru (industrijskog rata) kao odraza na njegove akcije. (N.B. To vrijedi neovisno o tome je li takva sabotaža opravdana.)

Dakle razlika na koju ukazujemo kako bi pokazali da "metodu ciklusa" možemo opravdati(iako ne možemo spolni čin sa kontracepcijom), je razlika koja je potrebna i u drugačijem kontekstu.

Ljutnja zagovaratelja kontracepcije je doista dokaz kako je ograničenje začeća putem metode ciklusa u sukobu sa njihovim razmišljanjem. Ismijavaju je jer ne funkcionira. Ali ona funkcionira za mnoge. Bilo je uzvika protiv Pape jer je pozvao medicinske stručnjake da istraže metodu kako bi bilo više sigurnosti. Mislim da ljutnja govori o opskurnom priznanju razlike između običnog odnosa sa apstiniranjem u plodne dane kada postoji opravdanje što ne želite začeće, i prakticiranja odnosa sa kontracepcijom.

Biološki gledano, spolni odnos je reproduktivni čin baš kao što se i organi za razmnožavanje tako nazivaju zbog svoje uloge. Ljudski gledano, dobro i cilj spolnog čina je: brak. Spolni činovi koji nisu pravi bračni činovi su ili obična razvratnost, ili surogat, pokušaj da se postigne jedinstveno zajedništvo kojeg samo pravo predanje, brak, može obećati. Jer mi ne izmišljamo brak, kao što bi izmislili neko udruženje ili klub, baš kao što ne izmišljamo ljudski jezik. Brak je dio čovječanstva i ako smo sretni naći ćemo se u mogućnost da i sami uđemo u njega. Ako baš nemamo sreće možda ćemo živjeti u društvu koje je uništilo i deformiralo ovu ljudsku stvar.

To (što je dobro i cilj spolnog čina - brak) je razlog zašto samo prirodni spolni čin možemo smatrati bračnim činom. To je razlika između običnog bluda (ili preljuba) i pokvarenosti grijeha protiv prirode (i spolnog čina sa kontracepcijom). Stoga je odnos sa kontracepcijom unutar braka veća povreda čistoće nego što je preljub. Jer to nije ni pravi čin spolnog odnosa, dakle samim time nije ni pravi bračni čin. Oženiti se ne znači ući u savez uzajamnog ortakluka koji ne ovisi o spolnim aktivnosti. (Zašto bi onda uopće ceremonija poput vjenčanja bila potrebna ili relevantna kada bi to bilo tako?) Brak je uzajamno predanje u kojem svaka strana prestaje biti samostalna, na razne načine, i spolno: zajedno dogovorena seksualna sloboda je sjajna; dokle god ne postane neumjerena toliko da postanete robovi senzualnosti, ništa nije sramotno ukoliko je čin u koji se upuštate istinski i pravi bračni čin.

IV

Ovako će kršćanin shvatiti svoju dužnost vezanu uz taj mali, ali jako bitan, dio bračnog života. On je bitan u braku jednostavno zato što ne postoji takva stvar kao što je ležerni, beznačajni, spolni čin. To proizlazi iz činjenice da seks uključuje i prijenos ljudskog života. (Stoga slika spolnog čina koju neki, u ovo kontracepcijsko doba, zamišljaju i prihvaćaju, gubi svoje dublje značenje: on postaje ništa više nego vrsta ekstremnog poljupca, što bi moglo biti i nepristojno odbiti. No, oni zaboravljaju na uznemirujući duh povezan sa spolnim aktivnostima koje su po svojoj vrsti zajamčeno sterilni: samostalni ili još jednom, homoseksualni.)

Ne postoji takva stvar kao što je ležerni, beznačajni spolni čin; to svi znaju. Usporedite seks sa hranom – šećete se puteljkom i naiđete na neki plod, kako ste upoznati sa prirodom, uberete ga i pojedete – seks nije nikada takav. Zato su vrline povezane sa jedenjem tek stvar nečijih navika, dok vrlina povezane sa spolnošću – čistoća – nije samo stvar takvih navika. Spolni čin može biti pogrešan bez obzira na kontekst, daljnje namjere i motive.

Oni koji pokušavaju pretvoriti seks u običnu ležernu zabavu plaćaju kaznu: postaju plitki. Prije ili kasnije govor koji odražava takvo ponašanje postaje plitak. Obeščašćuju svoja tijela; smatraju beznačajnim ono što je prirodno povezano sa nastankom ljudskog života. Postoji i suprotan ekstrem, kojeg možda možemo vidjeti u naše vrijeme: pretvaranje seksa u vjerski misterij. To je nešto što kršćani ne rade. Očito je to, unatoč nekim poprilično uzvišenim glupostima koje se spominju. Primjerice, mi ne bi razvili kult štovanja spolnih organa; seksualne činove ne izvršavamo kao dio vjerskih rituala; ne pripremamo se za spolni odnos kao za sakrament.

Kao i uvijek, postoji kršćanska sredina između dva moguća ekstrema. To znači: nikada ne mijenjati spolni čin kako bi mu oduzeli svojstvo zbog kojeg je tako duboko značajan, tako bitan za ljudski život. Stoga kontracepciju ne smatramo odgovornim ponašanjem. Odgovornost podrazumijeva da spolni čin tretiramo kao takvog, sa mudrošću oko otvorenosti prema djeci. Radi se o standardu čistoće za kršćanina u braku. No, nije protiv mudrosti da siromašniji ljudi dobrovoljno imaju više djece, "težnja je tijela smrt" - Rim 8,6. (danas je prisutno puno takve smrti).

Spolni činovi nisu sveti činovi, ali percepcija sramote koja se učini tijelu kada ih smatramo sredstvom ležernog zadovoljavanja, je sigurno mistična percepcija. Pritom ne mislim kako je ta percepcija vanredna. Uobičajena je kao i osjećaj poštovanja kojeg imamo prema tijelu umrle osobe: znanje da tijelo pokojnika nije nešto što ćemo samo ostaviti negdje kao što bi to učinili sa otpadom. To je također mistično, iako uobičajeno kao i čovječanstvo.

To spominjem jer želim pokazati kontrast između dvije vrste vrlina. Neke vrline, poput poštenja vezanog uz posjedovanje su fundamentalno utilitarne naravi. Poanta tih vrlina je uvođenje reda u ljudski život (što je moguće ukoliko ljudi imaju takve vrline). Neke vrline, iako profitabilne, su supra-utilitarne i stoga mistične. Primjerice, možete tvrditi kako poštivanje zabrane ubojstva čini život ugodnijim. Ako ljudi stvarno to poštuju, život će nam svima biti bolji – ali takav argument je izuzetno komičan zato što korisnost pretpostavlja živote onih kojima se pogoduje, a svatko može poprilično jasno vidjeti kako se šteta u ubojstvu čini upravo žrtvi, čiji život ne da nije u opasnosti, nego ga jednostavno više uopće nema. Nema ga da se žali; dakle utilitarni argument se mora odnositi na nas ostale. Dakle, iako točan, argument je izrazito komičan i nije osnova: prigovor ubojstvu je supra-utilitaran.

Takva je i vrijednost čistoće. To ne znači da vrlina nije korisna: ona je izuzetno korisna. Kada bi kršćanski standard čistoće bio naširoko rasprostranjen, svijet bi bio puno sretnije mjesto. Naš svijet je primjerice ispunjen napuštenim ženama – djelomično zbog fantastične prevare koja je tako dugo prisutna da je mogućnost laganog razvoda dio oslobađanja žene: iznenađujuće – te žene se često bore kako bi odgojile malu djecu ili su usamljene u srednjoj dobi. A koliko je tek bijede povezano sa gubitkom nevinosti kod mladih! Kakve strašne situacije ljudi stvaraju, na svoju i tuđu štetu, upuštajući se u nečasne seksualne veze! Vrag je postigao veliku propagandnu pobjedu: svugdje govore kako do problema vezanog uz seks dolazi zbog frustracija, apstinencije, zbog okrutnog neodobravanja društva. Kao da bi svijet bio sretno i bolje mjesto kada bi se samo riješili tih stvari; kao da su svi oni koji žive čisto nesretni, ne samo nesretni nego tvrdog srca, zlobni i prekritični. U duhu vremena (poprilično smiješna pojava), kada su psihijatre upitali za dijagnozu nepoznatog serijskog ubojice(Boston Strangler), predložili su da se radi o seksualno izgladnjelome pojedincu. Apsurdna pogreška! Neutemljena je ideja kako su ljudi koji se upuštaju u puno seksualnih susreta nježniji, milosrdniji i ljubazniji nego oni koji žive u dobrovoljnoj suzdržljivosti.

Problem sa kršćanskim standardom čistoće je u tome što zapravo nikada nije bio življen, a ne u tome da bi bio beskoristan kada bi bio prihvaćen. Upravo suprotno: bio bi od kolosalne važnosti za zemaljsku sreću. Ipak, radi se o vrlini, ne poput umjerenosti u jelu i piću, ne poput poštenja vezanog uz vlasništvo - te vrline imaju utilitarno opravdanje. Vrlina je to poput poštivanja života, ima supra-utilitarnu vrijednost, povezanu sa supstancom života, upravo se o tome radi kod naše percepciji o požudnom životu u kojem obeščašćujemo svoja tijela. Implicitno, razvratnost smatramo mrskom, čak i oni kojima se ne sviđa takav eksplicitan sud. Samo poslušajte, posvjedočite vulgarnosti kada se spomene: gađenje kada netko opiše takav način života; sram kada je otkriven, zlobni pogled kada se odobrava. Tako ponašanje nije prisutno kod svakoga cijelo vrijeme; ali je prisutno kod svakoga. (Pretežak je posao stalno prihvaćati playboyovu filozofiju prema kojoj je ovakav život pogrešan, nešto što moramo zamijeniti sa zdravom i svesrdnom pohvalom seksualne zabave.)

Sada ulazimo u područje stalnog kršćanskog nauka kojeg smo već spomenuli, kako je spolni čin "samo zbog užitka" pogrešan.

To može uznemiriti i dovesti do zabluda jer se postavlja pitanje kada je spolni čin samo zbog užitka? Neki su mislili da to onda znači da je takav svaki odnos kojem cilj nije začeće. Vjerujem da su zbog toga neke katolkinje strahovale od užitka orgazma i smatrale ga pogrešnim, ili su smatrale pogrešnim svoju želju ili djelovanje po osjećajima tjelesne želje. No, takvo ponašanje nije razumno i nezahvalno je prema Bogu. Spolni čin, poput hranjenja, je sam po sebi dobra vrsta djelovanja: čuva ljudsku vrstu. Pojedinačni čin hranjenja ili spolnog čina prema tome može biti pogrešan samo kada ga neke okolnosti pretvore u pogrešan čin. Sav povezani užitak će biti dobar kao i sam čin.

Prema strožem moralu; spolni odnos (a možemo to reći i za hranjenje) ima u sebi nešto pogrešno ukoliko ga upražnjavamo sa namjerom koja nije izričito očuvanje ljudskog života – to je ono zbog čega je odnos dobra vrsta akcije. No, takvo razmišljanje podrazumijeva temeljito pogrešnu moralnu psihologiju. Bog nam je dao naše fizikalne apetite, a uzbuđenja koja dolaze sa time su dio našeg života. Uz umjerenost i prave okolnosti, djela potaknuta porivima mogu biti ostvarena na način zbog kojih su dobra po svojoj vrsti, tako da nema potrebe da pojedinačno budu nužna ili korisna prema svome cilju kako bi ih smatrali dobrom vrstom akcija. Spolni odnos je normalan dio bračnog života kroz cijeli život partnera, normalno je imati odnos bez ikakve druge svrhe osim imanja samog odnosa, radi se o dijelu bračnog života.

Obično će do takvih djela doći kada se pojavi želja, a želje je za spolni odnos ugodna; užitak, kao što je rekao Aristotel, usavršuje čin. No, to ne znači da je taj čin "samo zbog užitka". Taj izraz znači da je senzualnost ta koja zapovijeda: ali ako netko ima odnos kada dobije želju, a želja izaziva užitak - to ne dokazuje, ne znači da je senzualnost ta koja zapovijeda. Možete pravedno i razumno dobrovoljno odgovoriti na porive želja. Kada je to slučaj, čin je vođen razumnim umom, iako samo obrazlaganje i razmišljanje nije aktivno uključeno. Činjenica da netko ima odnos kada prema njegovom znanju ne postoji ništa protiv toga, znači da je to dobar i čestit bračni čin, plaćanje bračnoga duga.

Ipak, doista postoji u braku ono što bi nazvali odnos "čisto zbog užitka"; to je ono što kršćanska tradicija osuđuje. Neki od znakova su: neumjerena težnja odnosno preokupacija sa užitkom; podlegnuće želji nasuprot mudrosti; inzistiranje unatoč ozbiljnom odbijanju partnera. U svim tim slučajevima, osim posljednjem, oba partnera mogu dati svoj pristanak jer su ljudska bića često neuredna i ekstremna u svojoj senzualnosti. Jednostavan test je li to slučaj je ovaj: može li osoba zbog neke nužde biti tjednima ili mjesecima bez toga? Svatko bi se mogao naći u situaciji gdje bi se trebao odreći; potrebno je paziti kako osoba ne bi došla u stanje kada to postoje nemoguće za njega. No, moramo također zapamtiti ono što se često zaboravlja; neosjetljivost i neopravdanost apstinencije je također grijeh protiv umjerenosti, radi se o prevari partnera.

Sada će se netko pozvati na "legalizam" (ovih dana česta optužba) protiv ove ideje koju sam preuzela od starih teologa; "vraćanje duga", predanje drugoj osobi tog dijela braka – dugovanja. To utjelovljuje jedan pojam za koji bih rekla da je pošten, istinit i poprilično općenit. Ljudi će rađe upotrijebljavati izraz međusobne ljubavi, ali što oni misle pod "ljubavi"? Misle li na "biti zaljubljen" ili misle na prirodnu bračnu privlačnost?

Svaki od tih pojmova može biti nedostatan ili jednostran. Ako nekoj vrsti ljubavi ne možemo zapovijedati; ne možemo izgraditi našu moralnu teologiju braka na pretpostavci kako će ta ljubav biti prisutna. Nedostatak te ljubavi je tužan, ali ta tuga postoji i vrlo je česta. Mislim da bi trebali izbjegavati korištenje indikativa za ono što je zapravo zapovijed – poput zakona izviđača ("Izviđač je uvijek dobar prema životinjama" - to zapravo znači da izviđač mora biti dobar prema životinjama.) Ukoliko čujemo "kršćanski par zajedno raste u vjeri i ljubavi" ne postavlja li se pitanje "a što ako ne raste?" Situacija će bit jasnija kada zamijenimo izraze koji su očito zapovijed za slatkoću ružičaste slike. Zapovijed je kršćanskome paru: "Rastite zajedno u vjeri i ljubavi". Ali zajedničku naredbu možete samo zajednički izvršavati. Pretpostavimo da to nije slučaj? Tada preostaju odvojene zapovijedi za svakoga u neizlječivo nesretnome braku, dužni ste i dalje voljeti partnera, iako možda neće osjećati privlačnost kojoj ne možete zapovijedati. Stoga je pojam "bračnog duga" izuzetno nužan, i jedini je realan: jer ne pretpostavlja stanje nečijih strasti.

Promatranje ispravnosti bračnog čina na ovaj način će nam pomoći na drugi način. Spriječiti će nas da pretpostavimo kako je ugodna privlačnost koja postoji između sretnog i bliskog para ispunjenje zapovijedi ljubavi.(može se raditi tek o gomilanju samozadovoljstva u uskoj ljubavi.) Apsolutno smo dužni ne dati učenje koje laska sretnima, a irelevantno je nesretnima. Pažljivo razmotreno, takvo učenje je suviše rigorozno u novom smjeru. Ljudi koji nisu u tako sretnom braku, nisu sretni u svom bračnom životu, ali svejedno imaju odanost vezi, dakle nisu dužni da se suzdrže od odnosa.

Mislim da bi značenje ovog nauka "ne samo za užitak" trebalo imati veliku privlačnost za katoličku misao današnjice koja je uvelike zabrinuta za laike. Danas želimo naglasiti kako je poziv o kojem se govori u Novom Zavjetu poziv kršćanina, svi imaju isti poziv. Život redovnika i časni i svećenika je više vrste nego onog u braku, ali ne zato što postoje dvije vrste kršćanina, nego zato što u obliku njihova života postoji veća šansa da živite prema istini i zakonima dobrote; po svojoj profesiji, oni koji su dali vjerski zavjet su odlučili ugoditi Bogu sami. No, mi laici nismo manje pozvani na kršćanski život, u kojem je ključno pitanje: "Kamo je usmjeren vaš um i volja?" To je na kušnji našim reakcijama kada postoji neka cijena(ili opasnost) koju moramo platiti da bi bili kršćani. Ukoliko se pojavi takva situacija trebali bi nam biti drago, a ne žao! Ako ne dopustimo da nas išta košta; ako ćemo podleći prijetnji "gubitka našeg života", onda se naša vjera ne razlikuje od čiste svjetovnosti.

To je vrlo dalekosežno. No, vezano uz temu o kojoj pričamo, to znači da ne smijemo biti sluge naše senzualnosti nego ovladati njome. Stoga oni koji odluče ući u brak, što imamo pravo, izabiru život u kojem, kao što kaže Sv. Pavao, oženjen se više brine kako da ugodi ženi, a ne Gospodinu, a žena kako da ugodi mužu, a ne Gospodinu. - ali iako smo odabrali život u kojem ugađamo sebi i drugome, ipak znamo da imamo taj poseban poziv, mi smo dužno ne suobličiti sa svijetom, prijateljstvo koje je neprijateljstvo prema Bogu. Dužni smo pomagati jedni drugima i imati zajednice u kojima možemo ponuditi pomoć: pomoći onim ljudima koji su zapali u obiteljske poteškoće; i imati praktična sredstava u našim župama za potrebe članova kada netko upadne u tešku situaciju.

Učenje koje sam ispitala je uistinu protiv struje svijeta, protiv struje našeg vremena. Ali upravo tome služi Crkva kao učitelj. Istine koje su prihvatljive vremenu – poput one da imamo dužnost (prema pravdi) udijeliti gladnima i bijednima iz našeg obilja - to su istine koje neće proglasiti samo Crkva: No, Crkva također uči istine koje će duh vremena mrziti.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove