Feser o katoličkoj socijalnoj pravdi i austrijskoj školi ekonomije

Već sam spominjao Feserov rad Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching (audio istog predavanja), u kojem se bavi idejom socijalne pravde i austrijskim misliocima Hayekom i Rothbardom koji su odbacivali ideju socijalne pravde zbog nekoherentnosti. Prema Feseru, postoji koherentno poimanje socijalne pravde – poimanje prirodnog prava operativno u katoličkom socijalnom nauku.

Hayekova kritika pretpostavlja da se svaka "socijalna pravda" bavi distribucijom bogatstva, prihoda i općenito ekonomskih benefita; dakle meta su mu socijalističke i socijalizmom inspirirani pristupi socijalnoj pravdi – poput socijalne demokracije, egalitarnog liberalizma i sličnog.

Ipak, nisu sve socijalne pravde zabrinute jednakošću, ili ekonomskom distribucijom. Konkretno, poimanje katoličkog prirodnog zakona nije takvo. U nastavku prenosim zaključak spomenutog rada (već sam ga objavio pri kraju posta Kapitalizam i katoličanstvo);

***

Ovaj koncept socijalne pravde nije ni egalitaran niti etatistički. Nije uopće vezan uz pitanje ekonomske jednakosti kao takve, niti uz ostvarenje bilo kojeg modela raspodjele bogatstva. Dokle god svaki radnik ima razumnu priliku da uzdržava sebe i svoju obitelj, i dokle god postoji neko sredstvo hitne pomoći koje je dostupno onima koji se ne mogu sami uzdržavati, nejednakosti u bogatstvu su u principu u skladu sa tim konceptom. Ovaj koncept socijalne pravde ne izistira na državnim intervencijama kao sredstvom ostvarenja ekonomskim ciljeva koje pokušava promovirati; zapravo prema njemu su državne intervencije nešto što je potrebno izbjegavati ukoliko je moguće. Štoviše, katolički prirodni zakon odnosno njegov koncept socijalne pravde nije u potpunosti, a možda niti primarno, zabrinut sa ekonomskim pitanjima. Problemi šireg moralnog interesa – pobačaj, eutanazija, kloniranje, istospolni brakovi, pornografija, razvodi i drugi - su u modernim kapitalističkim društvima vjerojatno daleko većeg utjecaja. Doista, moje osobno mišljenje je kako je moderno kapitalističko društvo poprilično dobro odgovorilo na ekonomske zahtjeve socijalne pravde – komunističke, socijalističke pa čak i socijaldemokratske države su one za koje bih ja ustvrdio da su socijalno najnepravednije po tom pitanju, ali moderna kapitalistička društva su imala izrazito loše učinke po pitanjima drugih zahtjeva socijalne pravde.

Tu dolazimo do područja gdje oni koji se bave katoličkim socijalnom naukom mogu pronaći veliku vrijednost u austrijskog tradiciji, posebno onu koju predstavlja Hayek. Koju god kritiku netko može imati na detalje Hayekovog razmišljanja, šire konture njegovog razmišljanju su vrlo pogodne za sintezu sa katoličkom misli. Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.

To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima.

Bez obzira koje nedostatke pokazuju razmišljanja Pape Pavla VI po pitanjima ekonomije, bio je u pravu kada je napisao u Octogesima Adveniens da "liberalna ideologija zahtjeva pažljivo razlučivanje." Te riječi bi trebale biti moto katoličkih teoretičara socijalnog nauka. Katolički kritičari kapitalizma i drugih liberalnih institucija su sigurno propustili prepoznati brojne vrline, ali katolički branitelji tih institucija bi trebali imati na umu da je moguće biti i premalo kritičan. Moraju upamtiti da se iz perspektive katoličkog socijalnog nauka, prirodni zakon oslanja na temelje neke održive teorije prirodnog prava – i kako prirodna namjena ili smisao određuje sadržaj prirodnog zakona i prirodna prava. Moraju se sjetiti da temeljna jedinica pravednog, slobodnog i zdravog društva nije individualac – za svaki slučaj da naglasimo da nije niti "zajednica" – nego obitelj, i da ne postoje prirodna prava koja bi mogla opravdati društvene pokrete ili vladine politike koje su destruktivne za stabilnost obitelji. Istina je da liberalne političke institucije i kapitalistička ekonomija mogu pronaći čvrste temelje u katoličkom prirodnom pravu, ali također je točno da ne smijemo dopustiti repu liberalnog kapitalizma da njiše psa prirodnog zakona.

PS

Nesumnjivo, mnogi se neće složiti s Feserovim razmišljanjem. (Inače, spominje Hayekovo razmišljanje iz eseja kojeg spominjem u postu Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke)

Vidi kategorije burke, hayek.

Socijalna pravda

Relativno često možemo slušati o socijalnoj pravdi. Termin koriste ljevičari (i lijevi i desni), ali i ljudi vezani uz Crkvu. Sve to dovodi one sklone libertarijanskom razmišljaju da naravno zaključe kako se radi o istoj stvari i kako je oboje etatistički pokušaj uređenja društva. Ipak, "socijalna pravda" kada je koriste različite skupine imaju različito značenje (a to omogućuje svakome da tom pojmu pridoda značenje koje mu se sviđa).  

Kao što Novak u eseju o Hayeku i socijalnoj pravdi objašnjava;

Problem sa "socijalnom pravdom" počinje već samim značenjem termina. Hayek ističe da je toliko toga napisano o socijalnoj pravdi bez da je ikada ponuđena definicija. Lebdi u zraku kao da će svi prepoznati njen primjer kada se jednom pojavi. Ta nedorečenost se čini neizostavna. U trenutku kada počnete definirati socijalnu pravdu, nađete se u sramotnim poteškoćama.

Dakle, potrebno je definirati pojam prije nego što ga upotrijebimo. Walter Block objašnjava jedno od mogućih značenja;

Prvo, ovaj koncept [socijalne pravde] može se definirati; Tipično se povezuje s ljevičarskim ili socijalističkim analizama, programima i propisima. Primjerice, siromaštvo je uzrokovano neobuzdanim kapitalizmom; rješenje je oštro regulirati tržišta, ili ih zabraniti. Rasizam i seksizam su odgovorni za relativne poteškoće u kojima se nalaze manjine i žene; potrebno je uvesti zakon protiv toga. Veće oslanjanje na vlast je potrebno kao rješenje svih vrsta socijalnih problema. Zemlja je u velikoj opasnosti od pustošenja okoliša zbog neopravdanog oslanjanja na prava privatnog vlasništva. Porezi su preniski, treba ih povisiti. Dobročinstvo je uvreda siromašnima, oni moju dobiti prihode kao pravo, ne milostinju. Raznolikost je sine qua non poštenog društva. Diskriminacija je jedno od najvećih zla koje je ikada zadesilo čovječanstvo. Korištenje terminologije poput "čovječanstvo"[eng. mankind] je seksističko, i predstavlja govor mržnje.

Block komentira socijalnu pravdu u kontekstu podučavanja na sveučilištima, pa drugo značenje opisuje kao neutralno istraživanje navedenih pojava, bez ikakvih prethodnih ciljeva, ali takvo podučavanje smatra nepotrebnim, ne postoji razlog zašto bi netko tko podučava matematiku trebao ujedno podučavati socijalnu pravdu u tom smislu. Osim toga, jasno je da političari kada govore o socijalnoj pravdi i zagovaraju svoj program ne misle na neko područje istraživanja nego svoje konkretnije planove. To nas dovodi do trećeg značenja kojeg nam nudi Block;

Naravno, socijalnu pravdu može se definirati na treći način; kao favoriziranje pravde u "socijalnoj" areni, nasuprot drugih područja. Svi bi intelektualni takmaci favorizirali promociju ove vrijednosti; jedina razlika je što bi ljevičari primjerice pritom mislili na neku verziju egalitarizma, dok bi libertarijanska pravda značila sprovođenje prava privatnog vlasništva. Kada bi fakultet podržavao socijalnu pravdu u tom smislu bilo bi to jako problematično jer ista fraza označava dvije izrazito različite stvari.

Block je u pravu, poimanje pravde je različito za različite političke škole. No, vratimo se na Novakov esej;

Nastanak koncepta socijalne pravde podudara se s dva druga pomaka u ljudskom razmišljanju: "Smrt Boga" i nastanak ideala naredbene ekonomije. Kada je Bog "umro", ljudi su počeli vjerovati umišljenom razumu i njegovim napuhanim ambicijama da postigne ono što se ni Bog nije udostojio učiniti: stvoriti pravedan društveni poredak. Pobožanstvenje razuma imalo je svoj nastavak u naredbenoj ekonomiji; razum (dakle znanost) će naređivati, a čovječanstvo će kolektivno slijediti. Smrt Boga, uspon znanosti, i naredbena ekonomija dala je "znanstveni socijalizam". Tamo gdje će razum vladati, intelektualci će vladati.

Novak nastavlja;

Iz takvog razmišljanja slijedi da bi "socijalna pravda" imala svoj prirodni cilj u naredbenoj ekonomiji u kojoj se pojedincima govori što da rade, tako da je uvijek moguće identificirati one koji su zaduženi i odgovorni. Ova ideja pretpostavlja da ljudima upravljaju specifične vanjske upute, a ne internalizirana, osobna pravila pravednog ponašanja. Nadalje podrazumijeva da se nijednog pojedinca ne može smatrati odgovornim za svoj relativni položaj. Reći da je on odgovoran značilo bi "kriviti žrtvu." Funkcija je "socijalne pravde" kriviti nekoga drugog, kriviti sustav, kriviti one koji njime "upravljaju". Kao što je Kolakowski zapisao u svojoj povijesti komunizma, fundamentalna paradigma komunističke ideologije garantirano ima široku privlačnost; vaša patnja je uzrokovana moćnim drugima; te ugnjetivače treba uništiti. Potrebno je držati nekoga odgovornim, primjećuje Hayek, čak i kada prepoznajemo da je takav protest apsurdan.

Dalje zapisuje;

Hayek je prepoznao da krajem 19. stoljeća, kada se istaknuo termin "socijalna pravda", prvo se koristio kao poziv vladajućoj klasi da odgovori na potrebe novih masa otuđenih seljaka koji su postali urbani radnici. Na to nije imao prigovara, ali ono čemu je prigovarao je bilo neoprezno razmišljanje. Nemarni mislioci su zaboravili da je pravda po definiciji socijalna. Takva neopreznost postaje destruktivna kada termin "socijalno" više ne opisuje rezultat pravednog djelovanja mnogih pojedinaca nego utopijski cilj prema kojem su sve institucije i svi pojedinci "stvoreni konvergirati" prisilom. U tom slučaju, "socijalno" u "socijalna pravda" se odnosi na nešto što ne nastaje organski i spontano iz ponašanja slobodnih pojedinaca, nego iz apstraktnih ideala koji su nametnuti odozgo.

Novak o, prema njemu, ispravnom shvaćanju socijalne pravde;

... je posebna vrsta pravde koja je "socijalna" u dva smisla. Prvo, vještine koje zahtijeva su one nadahnjivanja, surađivanja i organiziranje drugih u postizanju zajedničkog djela pravde. Radi se o elementarnim vještinama građanskog društva, kroz koje slobodni građani iskazuju samoupravljanje ostvarujući sami (odnosno bez vlade) ono što je potrebno ostvariti. Građani koji sudjeluju često objašnjavaju svoje napore kao "vraćanje" za sve ono što su primili od slobodnog društva, ili kako bi ostvarili obvezu slobodnih građana da misle i djeluju za sebe.

Esej završava Hayekovim citatom;

Jedna je od najvećih slabosti našeg vremena što nam nedostaje strpljenja i vjere da izgradimo dobrovoljne organizacije za svrhe koje cijenimo, i što odmah tražimo od vlade da prisilom (ili sredstvima koja ovise o prisili) ostvari ono što se čini poželjnim velikom broju. Ipak, ništa ne može imati ubojitiji učinak na stvarno sudjelovanje građana nego ako vlada, umjesto da samo pruži osnovni okvir spontanog rasta, postaje monolitna i preuzima odgovornost za pružanje svih potreba koje je moguće ostvariti samo zajedničkim naporom mnogih.

PS

Ne znam koliko sam shvatio Novaka; ali jedan od temeljnih principa katoličkog socijalnog nauka je princip supsidijarnosti koji označava ideju da se ništa neće obaviti kompleksnijom i većom organizacijom ukoliko se može ostvariti manjom i jednostavnijom organizacijom. (Pri dnu posta Humana ekonomija ili humano društvo? o supsidijarnosti.)

Drugim riječima, takvo poimanje socijalne pravde nije ni egalitarno niti etatističko, ali o tome kasnije...

O Kritičkom i o Drugačijem razmišljanju

Pronađi nešto što čini dobro pa okrivi jer nije savršeno - potrebno je uništiti stvar i spasiti skupinu žrtvi. Jednostavna formula. Već sam pisao o kritičkom razmišljanju, radi se o dijelu većeg posta, pa je možda korisno posebno istaknuti;

O Kritičkom razmišljanju

Iz nekog razloga naprednjaci smatraju da imaju posebnu sposobnost kritičkog promišljanja o svijetu i često će to ponosno isticati. Oni kritički promišljaju o društvu, ekonomiji, kapitalizmu, tradiciji, obitelji... Misle da kritički razmišljati nužno znači i suprotstavljati se postojećoj situaciji. Kritički promišljati ne znači protiviti se, nego procijeniti, testirati, analizirati, ispitati, odvojiti ispravno od pogrešnog. Netko tko kritički promišlja može doći do zaključka kako treba podržati ono što se "kritički promišlja." Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima.

Naprednjaci nisu jedini koji posjeduju sposobnost kritičkog stava. Kritička Teorija kakvu naslijeđuju iz Frankfurtske škole je tendenciozan i samoslužeći izraz. Iako naprednjaci pretražuju svijet da bi pronašli stvari koje mogu mrziti, činjenica je da postoje stvari koje treba očuvati. Možete kritički promišljati o tradicionalnom braku i doći do zaključka da se radi o instituciji koju treba podržati (jer primjerice dugoročno omogućuje slobodno društvo i najbolji mogući odgoj budućih savjesnih građana). To ne znači da je svaki brak savršen, ali ne možete uspoređivati stvarnost s nekom utopijskom slikom koja ne postoji; a povijesno gledajući, razni društveni eksperimenti su završavali s lošim posljedicama. Ako tražite alternative tradicionalnom braku jer postoje nesretni slučajevi lako ćete završiti u sustavu gdje će biti još više nesretnih slučajeva koji će rezultirati lošim posljedicama za uključene.

Naravno, kritičko promišljanje o društvu, normama i braku koje bi rezultiralo željom za očuvanjem tradicionalnih vrijednosti nema nikakvu privlačnost za naprednjake; kako mogu biti pametniji od svih ostalih ako razmišljaju poput njih? Potrebno je reći nešto novo. Zamislite da kritički promišljate o pitagorinom poučku: Vjerojatno bi proučili povijest, postavili si pitanja po kome je nazvan, tko je sve došao do istih rezultata, na koje načine se to može pokazati, na što se odnosi, koje su implikacije i slično; na kraju bi došli do zaključka da je točan, da ga treba podučavati u školama i slično. No, zamislite da ste naprednjak sklon različitim postmodernim razmišljanjima; Priznat ćete da poučak ima određenu primjenjivost, ali nazvan je po muškarcu, sam broj stranica podsjeća na praznovjerne dogme, njegovo podučavanje u školama oduzima vrijeme podučavanju životnih vještina za suvremeno društvo, i slično; zaključit ćete svašta negativno i o njegovoj povijesti i o njegovom podučavanju, ali bit ćete kritični, provokativni i napredni. Vi kritički promišljate! (Očito, pretjerujem radi efekta; iako razni eseji oko znanosti kao društvenom i lingvističkom konstruktu nisu daleko od toga.)

***

***

Slično tome govori se i o drugačijem razmišljanju, također iz šireg posta;

O Drugačijem razmišljanju

U zadnje vrijeme čujemo i da ljevica "drugačije razmišlja" - ona pokazuje "neslaganje". Pritom se ne misli na to da postoji netko tko misli na jedan način, a oni misle drugačije; oni koriste taj izraz kao da su samo oni u stanju "drugačije razmišljati". Svi koji ne razmišljaju kao ljevičari ne poštuju "drugačije mišljenje". Primjerice, možete čuti nešto poput; ti zadrti ljudi su protiv onih koji "drugačije misle", potrebno je da se svi aktiviraju i pokažu tim primitivcima da postoji "drugačije mišljenje" - "ugroženi su svi drugačijeg mišljenja" itd..

Ali pogledajte medije, politiku s pripadnom birokracijom, sve više i školstvo – ne bi li nas analiza dovela do zaključka da su upravo konzervativci ti koji razmišljaju drugačije? Činjenica da je dobar dio naprednjaka zastao u adolescentnom dobu pobune ne opravdava njihovo prisvajanje "drugačijeg mišljenja". (Za zanimljiv opis vidi post Oikofobija.)

Prije objave posta naišao sam na jedan koristan domaći članak, izgleda da su mi iz jedne aktivističke skupine odlučili pomoći u shvaćanju prisvajanja "drugačijeg mišljenja". Nisam siguran koje točno događaje komentiraju - valjda više događaja kroz prošle dane, ali to nije bitno jer me samo zanima njihova definicija "različitog mišljenja". Dakle izjavljuju sljedeće;

To nije ljudski. I nemojte se pozivati na nekakva različita mišljenja, jer različito mišljenje uključuju pragmatičan, racionalan, argumentiran, demokratski i čovječan pristup problematici. Različito mišljenje ne uključuje govor mržnje, pozivanje na nečije ubijanje i premlaćivanje, ne uključuje klerofašizam, rasizam, ksenofobiju, šovinistički nacionalizam, nacizam, fašizam, totalitarizam, zazivanje ratne prošlosti i sukoba.... Sve navedeno zove se dno dna djelovanja šljama koje se ne može svrstati u ljudsku vrstu. I kao takvi, neljudska gamadi, gubite se van iz ove države, jer ova država je za razumne ljude, ova država je za društvo čovječnih, ne za društvo podijeljenih na kojekakve Hrvatske, ova država je za multikulturalnost i različitost u mirnom suživotu. Ne prihvaćate to, niste niti domoljubi, a još manje ljudi i stoga marš van iz Hrvatske!

Mislim da je citat dovoljno jasan. Iako ovdje koriste sve navedene pojmove u kontekstu konkretnijeg obraćanja; prema izjavama političkih, aktivističkih i medijskih ličnosti jasno je da tema nije niti bitna, uvijek se koriste isti izrazi. Bitno je emotivno značenje, ne kognitivno.

Ljevičari misle da su samo oni sposobno "drugačije razmišljati". Ako netko razmišlja drugačije od njih on zapravo ne "razmišlja drugačije" jer da bi "drugačije razmišljali" potrebno je razmišljati upravo onako kako oni razmišljaju. Znate, oni žele različitost, žele čuti sva mišljenja, ali samo dok su ta mišljenja ista poput njih, samo tada se radi o "drugačijem razmišljanju" – isto tako žele uključivost, sve dok razmišljate poput njih slobodno se uključite, ako razmišljate drugačije onda vam treba preodgoj jer uključivost nema smisla osim ako svi nemamo "drugačije mišljenje".

Sowell o radnim uvjetima u (siromašnijim) društvima

[...] Jedna od mnogih internacionalnih borbi ljevičara je ograničavanje sati rada u drugim državama – posebno siromašnijim zemljama – u pogonima kojima upravljaju multinacionalne korporacije. Jedna internacionalna grupa za promatranje zadala si je zadatak osiguravanja da ljudi u Kini ne rade više od zakonski propisanih 49 sati na tjedan.

Zašto si međunarodne grupe za promatranje, koje vode bogati amerikanci i europljani, zamišljaju da znaju što je najbolje za ljudi koji su daleko siromašniji, i koji imaju daleko manje opcija od njih je jedan od mnogih misterija nametljive elite.

S obzirom da sam napustio dom sa 17 godina, bez završene srednje škole, bez ikakvog iskustva i bez vještina, na težak sam način par godina učio što je siromaštvo. Sretnije razdoblje tijekom tih godina bio je kratak period kada sam radio šezdeset sati tjedno – 40 sati dostavljajući telegrame po danu i 20 sati radeći u strojarskoj radionici noću.

Zašto sam bio sretan? Zato što prije nego što sam pronašao te poslove, proveo sam tjedne očajnički tražeći bilo kakav posao, a moja ušteđevina je spala doslovno na zadnji dolar, dok nisam konačno pronašao noćni posao u strojarskoj radionici.

Hodao sam nekoliko milja od sobe u kojoj sam živio u Harlemu do radionice kako bih sačuvao posljednji dolar za kruh dok ne dobijem plaću.

Kada sam nakon toga pronašao posao dostavljanja telegrama danju, novac koji sam zarađivao na oba posla je bio je veći no što sam ikada prije zarađivao, mogao sam platiti svu stanarinu koju sam dugovao, jesti i voziti se podzemnom na posao.

Mogao sam čak uštedjeti nešto novca, to je za mene bilo poput nirvane.

Hvala nebesima da nije bilo nametljivaca koji bi me spriječili da radim više sati nego što su oni smatrali da bih smio.

Postojao je zakon o minimalnoj plaći, ali to je bilo 1949. godine, a plaća određena aktom iz 1938. je do tada postala besmislena zbog inflacije. U odsustvu efikasnog zakona o minimalnoj plaći, nezaposlenost među crnim tinejđerima u recesijskoj godini 1949. je bila tek djelić one u uspješnim godinama 1960-ih nadalje.

Povećanjem minimalne plaće nezaposlenost crnih tinejđera se naglo povećala; danas smo postali toliko naviknuti na tragično visoke stope nezaposlenosti među tom grupom da mnogi nemaju ideju da stvari nisu uvijek bile takve, a kamoli da je politika nametljive ljevice imala takve katastrofalne posljedice.

Ne znam što bih učinio da su takve nametljive politike bile na snazi u moje vrijeme, da su me spriječile u pronalaženju posla prije nego što sam potrošio i posljednji dolar.

Moj osobno iskustvo je samo jedan mali primjer što se događa kad su vam opcije strogo ograničene. Bogati nametljivci s ljevice konstantno promoviraju programe koji sve više smanjuju postojeće opcije za siromašne.

Nametljivcima nikada ne pada na pamet da multinacionalne korporacije proširuju opcije siromašnih u zemljama trećeg svijeta, dok im ih programi nametljivaca uskraćuju.

Plaće koje daju multinacionalne korporacije u siromašnim zemljama su obično puno više od plaća koju isplaćuju lokalni poslodavci. Osim toga, zbog iskustva kojeg zaposlenici dobiju radeći u suvremenim kompanijama postaju vrjedniji radnici i primjerice u Kini je dovelo do dvoznamenkastog godišnjeg rasta plaća. [...]

Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak The Mindset of the Left: Part IV (ovdje - part I, part II, part III)

PS

Tekst sam odlučio objaviti ne kao komentar na situaciju u Hrvatskoj, nego zbog ljudi koji smatraju da iako nikad nisu ni čuli za neku državu, znaju u detalje što bi ta država trebala raditi i kako žive ljudi čiji život nema nikakvih dodirnih točaka s njihovim vlastitim. Sigurno je primjerice da djeca u školama nisu u stanju smisleno raspravljati o "problemima u svijetu".

Naravno, kao što Sowell ističe, pravna "regulacija" često dovodi do ukidanja velikog broja opcija, posebno za siromašne. Primjerice nedavno je doveden zakon o dadiljama prema kojem ne smijete ostaviti svoje dijete da ga čuva susjeda ili netko kome vjerujete, nego ta osoba mora imati certifikat. Zakon je i prije postojao u nekom obliku, kazne su i nekoliko desetaka tisuća kuna za prekršitelje, ali sada je to pitanje napokon "regulirano". Dadilje moraju imati završenu najmanje srednju školu što odmah isključuje sve one žene bez škole i koje vjerojatno spadaju u "najugroženije", moraju završiti tečaj i imati određene uvjete, sve to naravno poskupljuje "dadiljanje" i onemogućuje ženama da pružaju tu uslugu.

Tu je i bezbroj drugih regulacija, primjerice vezan uz različite sezonske i poljoprivredne poslove zbog kojih ljudi ne mogu slobodno zarađivati bez da ih ne napadaju skupine inspektora.