U nastavku je Scrutonovo predavanje o Wilhelmu Röpkeu i njegovoj "socijalnoj tržišnoj ekonomiji". Röpkea vezuju uz ordoliberalizam. Bio je pod utjecajem austrijske škole ekonomije i katoličkog socijalnog nauka, posebno doktrine supsidijarnost, te je razvio svoju teoriju koja je vodila razvoj Njemačke poslije drugog svjetskog rata. Za razliku od austrijanaca, Röpke je smatrao da država i središnja banka imaju svoju ulogu u tržištu. Ne znam puno o njemu i njegovim teorijama, ali neka Scrutonova razmišljanja su mi se učinila posebno zanimljiva pa ih prenosim;
Dvije
grčke riječi definiraju moju temu: nostos i oikos.
Prva – od koje dolazi "nostalgija" – označava povratak
kući, što je tema Homerove Odiseje. Druga - od koje dolazi
"ekonomija" – označava sam dom, zamišljen kao mjesto
naseljavanja, branimo ga od ubojica i pozivamo prijatelje i goste.
Najosnovnije društvene potrebe i osjećaji su opisani tim riječima,
kako danas živimo u uvjetima hiper-mobilnosti, u kojima se nitko ne
naseljava dovoljno dugo da bi doživio osjećaj doma, onda nije
začuđujuće da također živimo u uvjetima intenzivne nostalgije.
Stalno tražimo mjesto za odmor, utočište od stresa i prolaznosti,
uvjete u kojima ćemo se "vratiti sebi". Neki traže to
mjesto u prošlosti, vjerujući kako se moramo vratiti jednostavnijem
i mirnijem životu, drugi ga traže u budućnosti, vjerujući kako su
stres natjecanja i mobilnost nešto što treba "prevladati".
Nekolicina, ako itko, pronalazio to utočište u sadašnjosti.
Kada
je Wilhelm Röpke odlučio pisati obranu "humane ekonomije"
bio je pod utjecajem austrijske škole – posebno Misesa i Hayeka –
čija je obrana tržišta od državnog planiranja i socijalističke
distribucije doživjela novi kredibilitet zbog tiranije i ekonomskog
nereda boljševičkog eksperimenta. Istovremeno, Röpke je bio
svjestan da tržišta nisu dovoljna. Ona ne garantiraju cilj
ekonomske aktivnosti, odnosno oikos, mjesto naseljavanja i sigurnosti
gdje se ljudi međusobno poznaju i žive u miru sa svojim susjedima.
Tržišni mehanizmi možda nisu dovoljni za društveni red, ali su
nužni zbog svih razloga koje spominju austrijanci. Samo u tržišnoj
ekonomiji cijene mogu služiti kao vodič za ograničenost robe, ili
plaće kao vodič ponude radne snage. Samo u tržišnoj ekonomiji
pojedinci mogu planirati svoje proračune i racionalno odlučivati
kako će rasporediti svoju imovinu, svoj rad i svoje vještine
pregovaranja. Argumenti koje je razvio Mises u svojoj kritici
socijalizma su, prema Röpkeu, bili presuđujući. Planska ekonomija
uništava informacije o kojima racionalne ekonomske odluke ovise. Ta
informacije je dostupna u obliku cijena i ugovora u slobodnoj
ekonomiji; ali nepovratno je raspršena pokušajima da ekonomijom
diktiramo odozgor.
Ne
mislim da bi itko tko je pratio pažljive argumente Misesa i Hayeka
ikada sumnjao u to. Niti je Röpke to želio istaknuti. Röpkeov
interes je bio oikos, za kojeg je vjerovao kako je u opasnosti
odozgor zbog države – nešto što je iskusio na svojoj koži zbog
nacista – ali također i odozdo, zbog anarhije neobuzdanog
vlastitog interesa.
Danas
je prilično normalno, da ljevo-liberalni mislioci samo pričaju o
hayekianskoj teoriji tržišta. Reći će nešto poput; tržište je
bitno kao odašiljač gospodarskih signala; i da, bez tržišta
gospodarstvo nema načina kako povratiti ravnotežu nakon nekog
poremećaja. Ali tržišta nemaju poštovanje prema društvenom
poretku; ne stvaraju niti prenose osjećaj zajednice o kojemu mi svi
ovisimo. Tržišta ovise te ohrabruju vlastiti interes i natjecanje,
ništa im nije sveto, ništa nije van dosega kupnje i prodaje. Je li
onda iznenađujuće da kapitalistička društva danas svjedoče
društveni slom na dosad nezamislivoj skali jer ispunjenje vlastitih
interesa odvlači misli i osjećaje potrošača od brige za
zajednicu? Nije li "potrošačko društvo" upravo ono što
možemo očekivati od filozofije koja postavlja "potrošački
suverenitet" kao prvi princip gospodarskog života?
Röpke
bi podržao nešto od toga, ali bio je odlučan da ne izvlači
zaključak kojeg izvlače ljevo-liberalni mislioci, odnosno kako
moramo kontrolirati tržište kroz državu. Vjerovao je kako ovlasti
države na kraju neizbježno završe u rukama neodgovornih birokrata,
i ne mogu se više vratiti u društvo, neovisno o stupnju zloporabe.
Ukoliko tržište treba ograničiti radi općeg dobra, onda
ograničenja moraju doći odozdo, a ne odzgor. Mora se raditi o
društvenom ograničenju, a ne o političkom ograničenju. I tako
se rodila ideja "socijalno tržišne" ekonomije – ideja
koja će poslije utjecati na njemačke ministre financija kroz period
obnove nakon Drugo Svjetskog Rata. Röpke, koji je pobjegao od
nacističke njemačke u Švicarsku, vjerovao je kako je pronašao
model za socijalno tržište u švicarskoj formi lokalne demokracije.
Također je bio (iako protestantskog naslijeđa) pod snažnim
utjecajem socijalnog nauka Katoličke Crkve, posebno doktrine
"supsidijarnosti" koja je izložena u enciklici
Quadragesimo anno, koju je Papa Pio XI izdao 1931. godine. Pio
je to osmislio kao opis same Crkvene organizacije, kroz episkopat,
prema kojoj se odluke uvijek donose na "supsidijarnoj"
razini – najnižoj mogućoj razini koja je kompatibilna sa
jedinstvenom vlašću. Ali također je implicirao kako bi se
ekonomski i politički život također mogli slično organizirati,
tako da moć uvijek dolazila sa nižih razina prema gora, da se
nikada ne nameće odozgo.
Sve
to se može protumačiti kao osnaživanje civilnog društva, a ne
države; tako je to i Röpke tumačio, uzeo je taj princip kao temelj
svoje doktrine "decentrizma". Međutim, valja napomenuti
kako je Quadragesimo anno označila prvi prodor istinski
socijalističkih ideja u učenje Crkve. Ekonomska sloboda, prema
enciklici, ne dovodi sama do općeg dobra, nego je potreban "istinski
i učinkovit usmjeravateljski princip", a taj princip je
"socijalna pravda". Iza te fraze vreba cijela egalitarna
agenda koja, u potrazi za "jednakošću uvjeta", u
konačnici traži od države da je nametne. Zanimljivo, prvi nacrt
enciklike je sastavio Oswald von Nell-Breuning SJ, profesor moralne
teologije, mislioc pod velikim utjecajem Marxove teorije
eksploatacije. U dogledno vrijeme riječ "supsidijarnost"
je doživjela drugi život kroz Europsku Uniju, čiji službeni
dokumenti izjavljuju kako se sve odluke moraju donositi na
"supsidijarnoj" razini, ali ostavlja se neizabranoj i
neodgovornoj Europskoj Komisiji da odlučuje koja je to točno
razina.
Nije
Röpkeova krivnja što je razmišljao u kontekstu u kojem su
socijalističke ideja postale prihvaćena stvar, ali mnogi od onih na
koje je utjecao nisu bili svjesni otrovne prirode "lasičje
riječi 'socijalna'", kako ju je Hayek
nazivao – pod time je mislio na riječ koja isiše značenje svakog
pojma za kojeg se priljubi, baš kao što "lasica siše jaja".
Socijalna pravda, kako je danas shvaćaju, predstavlja pravdu baš
kao što imitacija zlata predstavlja zlato. To nije ono što je bila
pravda za Aristotela i Ulpijana – prema kojoj svatko dobiva svoje,
koja se brine o pravima, obavezama i zaslugama. Socijalna pravda,
kako je danas shvaćaju, znači reorganizaciju društva za koju je
zadužena država – s obzirom da ne postoji drugi agent sa
potrebnom moći ili autoritetom – i kojoj je jednakost krajnji
cilj. Socijalna tržišna ekonomija je oblik tržišne ekonomije
u istoj mjeri u kojoj je socijalni pravda oblik pravde. Razvojem
događaja, u Njemačkoj i Francuskoj, socijalno tržište je postalo
državna institucija, izrazito regulirana odozgor, u interesima moćnih
lobija poput sindikata i birokracije skrbničke države. Sumnjičava
je prema privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, opsesivno
se bavi jednakim partnerstvom, i prihvaća sve vrste egalitarnih
dogmi. Pod okriljem socijalnog tržišta država se raširila toliko
da kontrolira više od pola BDP-a u Francuskoj i zapošljava više od
pola zaposlene populacije. Toliko je zagušila Njemačku ekonomiju da
20% transakcija, u toj državi gdje se nekoć poštivao zakon,
pripada crnoj ekonomiji. Kontinuirano povećava nekonkurentnost
Europe.
Možda
tu priču nije danas potrebno pričati, ali vrijedno je spomenuti
nekoliko marginalnih detalja. Quadragesimo anno je uvela dva
koncepta koja su postali kritični u naše vrijeme – socijalnu
pravdu i suspsidijarnost. Oba tvrde kako su o društvu, njegovim
pravima, obavezama i slobodama; ali oba su zapravo o državi. Njihova
povijest pokazuje kako je lagano da se koncepti osmišljeni da brane
društvo od države pretvore u suprotno, ojačaju državu protiv
društva. Jedan važan primjer nam pruža EU, nešto na što je Röpke
često upozoravao, ispravno je shvačajući kao korak prema
centralizaciji i udarac lokalizmu kojeg je podržavao.(Vidi A
Humane Economy, p. 242, i njegovo zagovaranje, u suprotnosti sa
eurokratima, da je "decentrizam suština duha Europe." p.
244.)
Eurokrati
su nam rekli kako je u redu pristati na Ugovora iz Maastrichta,
kako nacionalna suverenost neće biti žrtvovana, kako će se princip
supsidijarnosti i dalje primjenjivati, i kako će se sve odluke koje
se tiču naroda i njegovih specifičnih interesa donosi na
nacionalnoj razini, od strane izabranih parlamenata Ali kvaka je da
Europska Komisija, a ne nacionalni parlamenti, odlučuju spada li
neko pitanje u specifični interes neke države. Nacionalnim
suverenitetom se tako delegira odozgo, od strane neizabrane Komisije
koja je u rukama birokrata. Princip "supsidijarnosti" koji
pretendira da daje ovlasti lokalnim i nacionalnim tijelima, zapravo
im ih oduzima. "Supsidijarnost" zapljenjuje suverenitet na
isti način kako i "socijalna pravda" oduzima pravdu, a
"socijalno tržište" oduzima tržište.
Koja
je alternativa? Što je Röpke mislio, i kako bi trebali odgovoriti
na probleme – probleme društvene fragmentacije i gubitka osjećaja
zajedništva, u svijetu u kojem je tržište ostavljeno samom sebi?
Postoje oni – poput Miltona Friedmana, ili primjerice Murraya
Rothbarda – koji su moćno argumentirali kako istinski slobodno
tržište osigurava i dobro vladanje ljudskih zajednica, kroz
samo-ograničavajuće impulse koji su nam prirodni. Ali njihovi
argumenti, koliko god da su sofisticirani, odnose se na amerikance,
koji žive među bogatim resursima, slobodni od vanjskih prijetnji,
okruženi prilikama i u zajednicama u kojima dobrovoljni duh opstaje.
Oni ne odgovaraju na središnje pitanje, odnosno kako se zajednice
obnavljaju, i kako se fundamentalne mane ljudi, poput ljutnje,
zavisti i seksualne neobuzdanosti, mogu prevladati nečim apstraktnim
i neutralnim poput potrošačeve suverenosti i slobodnog ekonomskog
izbora.
Röpkeova
ideja kaže da, ako sam ga dobro shvatio, se društvo njeguje i
održava na lokalnoj razini, kroz motive koji su prilično različiti
od potrage za racionalnim vlastitim interesima. Postoji motiv
dobrovoljnog davanja, motiv ljubavi i prijateljstva, i motiv
pobožnosti. Svi oni nastaju prirodno, uzrokuju kod nas da se brinemo
jedni o drugima i oblikujemo naš okoliš u zajednički dom. Istinski
oikos nije ćelija odvojena od svijeta, u kojem osamljeni pojedinac
uživa svoj suverenitet kao potrošač. Istinski oikos je mjesto
milosrđa i darova, ljubavi, nježnosti i molitve. Njegova vrata su
otvorena susjedima, kojima se stanovnici pridružuju u bogoštovlju,
festivalima i ceremonijama, u svadbama i sprovodima. Njegovi
stanovnici nisu potrošači, osim neizravno, i putem nadomještanja
svojih zaliha. Oni su članovi društva, a članstvo je uzajamni
odnos, koji ne možemo opisati terminima "prosvijećenih
vlastitih interesa" koji su predmet proučavanja ekonomskih
teorija. Za ekstremne individualiste Rothbardove vrste, život u
društvu je jednostavno jedna vrsta "koordinacijskog problema"
kako bi to teoretičari igara opisali – područje u kojem se moji
racionalni vlastiti interesi moraju uskladiti sa tvojim; a tržište
je jedini pouzdani način koji mi ljudi poznajemo, ili možemo
poznavati, koordiniranja naših aktivnosti da dođemo do nekog cilja,
ne samo sa prijateljima i susjedima, nego i sa svim bezbrojnim
strancima o kojima ovisi sadržaj naših vrećica sa kojima idemo u
kupovinu. Članstvo je jednostavno još jedan oblik kvazi-ugovornog
dogovora, gdje se slobodno vežemo zajedničkim pravima i obvezama.
Tko
je tu u pravu? Pa, pozicija koji sam pripisao Röpkeu je za mene
transparentno očito, a pozicija koji sam pripisao (argumenta radi)
Rothbardu je za mene temeljno pogrešna. No, javljaju se dva pitanja:
kako opisati, u terminima prikladnim suvremnim društvima,
implikacije ideje članstva koju sam pripisao Röpkeu? I treba li
ovdje spor definirati i voditi u ekonomskim terminima? Kada se
pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji
prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna
pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. U određenoj mjeri bi
trebali kritizirati Röpkea zbog toga; vjerovao je kako se može
razviti oblik ekonomskog poretka koji bi doveo do, kao benignog
nuspoizvoda, vrste društvene kohezije koju je pronašao u Švicarskim
selima, i za koju je vjerovao da predstavlja zajedničko srce
Europskog društva. Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od
najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije
proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav
točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u
ekonomskim terminima. Konkretno, ako slobodno tržište dovodi do
fragmentacije društva onda je rješenje zamijeniti slobodno tržište
sa nekim drugim ekonomskim sustavom. A kako to učiniti, ako ne
državnim uplitanjem, upravljanjem ekonomije prema definiranom
socijalnom cilju? Sve ovo je sadržano u tom problematičnom
izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako
kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne –
primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon. Röpke
nije mislio na takve implikacije; ali njegov stil svugdje ocrtava
napetost u njegovom razmišljanju između decentrizma kao socijalnog
pokreta i ekonomske politike. (Vidi posebno, pp 241–3.)
***
Ovdje završava prva polovica predavanja, ostatak možete pročitati u izvornoj verziji, stranica 3 (cca druga polovica teksta), stranica 4 i stranica 5. U ostatku eseja Scruton zauzima kritičniji stav prema nekim pojavama koje vezujemo uz slobodno tržište te dalje kritizira ideju kako se društveni problemi mogu riješiti određenim ekonomskim sustavom.
Iz
ostatka eseja sam preveo samo neka razmišljanja;
[...]
Ako
ove prigovore shvatimo ozbiljno, kao što bi trebali, prepoznat ćemo
snagu Röpkeova intelektualnog polazišta: odnosno mala lokalna
zajednicama, u kojoj se ekonomska aktivnost odvija pod budnim
skrbništvom moralnih vrijednosti. Ali mislim da također
prepoznajemo kako se ne možemo vratiti toj zajednici putem nečega
što bi sličilo "socijalnom tržištu" kakvo je prihvaćeno
postratnim koncezusom u Europi. Jer ono do čega u praksi socijalno
tržište dovodi je uplitanje u ekonomiju još jednog velikog
anonimnog entiteta – države – koja je također u stanju
eksternalizirati svoje troškove ostalima. Ne samo to, nego država
može ušutkati svoje kritičare na način koji nijedna korporacije
ne može.
Tako
socijalno tržište, kakvo se prakticira u Europi, zahtjeva da država
intervenira i osigura one koji su bez posla, i da financira majke
djece sa kojima otac ne živi. Radi se o neizbježnim rezultatima
prijenosa odgovornosti za dobročinstvo iz zajednice prema državi,
što je pak samo neizbježan rezultat pokušaja da stvorimo humanu
ekonomiju, umjesto da stvorimo humano društvo. Ovo su samo neki
od posljedica: porast potklase ljudi koji ne rade, ali pronalaze
svako sredstvo da izbjegavaju rad kako bi uživali pogodnosti koje
pruža država; porast vanbračne djece jer žene mogu na jednostavan
način skrbiti za sebe i svoju djecu, a muškarci mogu lagano
napustiti žene koje su ostale trudne; porast antisocijalnog
ponašanja jer djeca dolaze iz disfunkcionalnog kućanstva; i tako
dalje i tako dalje. Takve činjenice su uspješno dokumentirane od
strane Charlesa Murraya i ostalih.
[...]
Naravno,
ovi problemi nisu nepoznati SAD-u, ali su tamo doveli do dalekosežnog
skepticizma prema državnim rješenjima, pa čak u određenim
slučajevima do određenog "fundamentalizma slobodnog tržišta"
koji inzistira kako je tržište rješenje za te socijalne probleme,
a ne uzrok. Ono što možemo reći, kako stvari stoje, "socijalno
tržište" kakvo se prakticira je daleko od stvaranja "humane
ekonomije" kakvoj se Röpke nadao. Možda stvara jednakiju
distribuciju dobara nego potpuno slobodna ekonomija; ali također
stvara i svoju vlastitu vrstu društvene dezintegracije, jer država
eksproprijacijom karitativnih motiva, također ih i guši. Svijet
potklase, kao što opisuje Theodore Dalrymple i drugi, je svijet u
kojem ima malo povezanosti i suosjećanja, u kojem je vrlina milosrđa
nepoznata.
Što
je onda pravo rješenje za tržišno-inducirane bolesti suvremenog
društva? Kako spriječiti globalizaciju svega i fragmentaciju naših
odanosti? Kako oporaviti mali vod, koji oblikuje moralne osjećaje
svojih članova? Odgovor na ta duboka pitanja, čini mi se, ne možemo
pronaći u novom ekonomskom poretku, nego u obnovi moralnih temelja
tržišne ekonomije. To je nešto što je i Röpke shvaćao, i zato
je smatrao da je pojava masovnog društva i ateističkih normi takva
katastrofa. Poremećaji svjetskog tržišta su se pojavili zbog istog
razlika kao i poremećaji skrbničke države – zato što ljudi
traže svaku priliku da eksternaliziraju svoje troškove. To rade
zato što ne postoji budna zajednica koja ih tjera da se ponašaju na
neki drugi način. Danas imamo primjer tog problema jer je navika
potrošačkih kredita, koje Röpke nije volio i koji su u ranijim
epohama bili osuđivani kao neodgovorni oblik zaduženosti, dovela do
svojih neizbježnih posljedica. Ponašanje koje bi, u još uvijek
budnim zajednicama Röpkeova vremena, bilo dovoljno za društveno
izopćenje, danas se smatra vrstom zavidne lukavosti – uspješan
način da troškove svog života prenesete na tuđa leđa i, ako je
potrebno, proglasite bankrot kada se stvari pogoršaju. Ne postoji
način napretka za čovječanstvo koji ne uključuje obnavljanje
takve vrste budne zajednice. To se može obnoviti samo na lokalnoj
razini, ponovnom izgradnjom društvenog članstva.
Može
li lokalizacija postati politika? Ne dovodi li to samo do
reproduciranja problema, dajući novi i sveobuhvatni projekt državi?
Čini mi se kako je to problem sa kojim se sada susrećemo. Mi
Europljani – žrtve "socijalnog tržišta" – nemamo
načina zamjene državnih politika bez da uključimo državu. Umjesto
da završim u takvom sumornom tonu, dat ću jednu pozitivnu
opservaciju. Kada je došlo do globalne ekonomije u kasnom 18.
stoljeću, država nije imala moć da pomogne žrtvama. Umjesto toga
sami su sebi pomagali. Tisuće socijalnih inicijativa su započele
početkom 19. stoljeća – prijateljska društva su nudila
neprofitne zajmove za kuće, osnovane su dobrotvorne bolnice i mreže
liječnika, Crkvene škole i seoske škole, razni instituti, da ne
spominjem entuzijaste koji su se posvetili društvenoj razonodi.
Stvarnost toga nam je dobro poznata iz romana 19. stoljeća, a ovdje
u Americi, u srcu globalne ekonomije, te inicijative još uvijek
postoje. Postoje zato što država nije oduzela karitativne motive,
zato što ljudi mogu slobodno dati ono što slobodno zarade, i zato
što su još uvijek postoje lokalne odanosti koje su temelj društvene
nade. Takve inicijative bi trebale biti model za "humanu
ekonomiju", koja će biti humana ne zato što je ekonomija, nego
unatoč tome.
PS
Imao
sam namjeru uz ranije postove objaviti i dva video isječka, bili su
nedostupni, ali sada ih možete pogledati. (Radi se o neuređenim
isječcima iz razgovora sa Scrutonom, komentira konzervativni moral, odnosno konzervativni pristup pojedincu):
***
Često
možemo slušati o "socijalnoj pravdi", kao što je već
istaknuto, danas to ima malo veze sa pravdom, a puno više sa
retorikom pa i pozivanjem na zavist. Puno ljevičara je izgleda
zabrinuto zbog "poštenosti" i "socijalne pravde",
ali osobno ne osjećam da imam pravo na "pošteni dio" tuđe
zarade. (Situacija je nešto složenija, ali teško je negirati da postoji zloporaba te ideje.)
Naravno,
zloporaba "socijalne pravde" ne znači da ne postoji
moralna obveza da pomognemo slabijima u društvu, Crkva je od
najranijih stoljeća brinula o siromašnima i organizirala izgradnju
prihvatilišta odnosno bolnica u svim većim gradovima (što u
antičkom svijetu nije ni postojalo u tom obliku). Ne trebam ni
navoditi različite zajednice i redove koje su osnovane upravo sa tim ciljem.
Državno
uplitanje u dobrotvorno djelovanje je problematično iz više
razloga, osim što u pravilu država nije dovoljno efikasna u
raspoređivanju sredstava (primjerice oduzimanje zajednici i
rasipanje na birokraciju), dovodi i do promjena u društvu na već
opisani način. Thomas Woods spominje jedan primjer (koji je doduše velikim dijelom vezan uz aktivno protjerivanje, pa i
ubijanje, klerika koji su se bavili time);
U studenome 1789. Revolucionarna francuska vlada nacionalizirala je (drugim riječima zaplijenila) crkvenu imovinu. Nadbiskup Aix en Provencea upozoravao je da takav čin krađe prijeti sustavu obrazovanja i socijalne skrbi francuskoga naroda. Naravno, bio je u pravu. Godine 1847. Francuska je imala 47 % manje bolnica nego u godini zapljene, a 1799. broj studenata upisanih na sveučilišta smanjio se na 12 000, dok je deset godina ranije upisano 50 000 studenata.
Što
se tiče načela supsidijarnosti, Katekizam kaže:
Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra.
Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društava. Teži za uspostavom istinskog međunarodnog poretka.
Prema načelu supsidijarnosti ni država ni neko vise društvo ne smiju zamijeniti inicijativu i odgovornost osoba i posrednih tijela.
U
samoj enciklici piše;
»Potrebno je da vrhovna državna vlast nižim ustanovama prepušta manje važne poslove i brige koje bi joj inače oduzimale mnogo vremena. Na taj će način slobodnije i uspješnije vršiti ono što je jedino njezin posao, jer jedino ona to može izvršiti. A taj će njezin posao biti, kako već kada budu slučaj i potreba donosili: nadzirati, bdjeti, bodriti i obuzdavati. Stoga neka državni vladari budu duboko uvjereni u ovo: što bude savršeniji hijerarhijski red među raznim udruženjima, u skladu s načelom 'pripomoćne službe' (supsidijarnosti), to će uspješniji biti autoritet društvene vlasti, i to će sretniji i radosniji biti položaj države.« (Pio XI, Quadragesimo anno, br. 81)
Za
kraj nedavna statistika o KC;
Škole i odgojne ustanove u vlasništvu Katoličke crkve: 70.544 pripremne škole, 92.847 osnovne škole, 43.591 škole drugog stupnja. Tu je još i 5.305 katoličkih bolnica, zatim 18.179 ambulanti, 17.223 staračkih domova, domova za stare i bolesne te domove za trajno tjelesno ili duševno oštećene osobe, 9.882 sirotišta, 11.379 dječjih vrtića, 15.327 savjetovališta za brak.
