utorak, 30. listopada 2012.

Humana ekonomija ili humano društvo?

U nastavku je Scrutonovo predavanje o Wilhelmu Röpkeu i njegovoj "socijalnoj tržišnoj ekonomiji". Röpkea vezuju uz ordoliberalizam. Bio je pod utjecajem austrijske škole ekonomije i katoličkog socijalnog nauka, posebno doktrine supsidijarnost, te je razvio svoju teoriju koja je vodila razvoj Njemačke poslije drugog svjetskog rata. Za razliku od austrijanaca, Röpke je smatrao da država i središnja banka imaju svoju ulogu u tržištu. Ne znam puno o njemu i njegovim teorijama, ali neka Scrutonova razmišljanja su mi se učinila posebno zanimljiva pa ih prenosim; 
Dvije grčke riječi definiraju moju temu: nostos i oikos. Prva – od koje dolazi "nostalgija" – označava povratak kući, što je tema Homerove Odiseje. Druga - od koje dolazi "ekonomija" – označava sam dom, zamišljen kao mjesto naseljavanja, branimo ga od ubojica i pozivamo prijatelje i goste. Najosnovnije društvene potrebe i osjećaji su opisani tim riječima, kako danas živimo u uvjetima hiper-mobilnosti, u kojima se nitko ne naseljava dovoljno dugo da bi doživio osjećaj doma, onda nije začuđujuće da također živimo u uvjetima intenzivne nostalgije. Stalno tražimo mjesto za odmor, utočište od stresa i prolaznosti, uvjete u kojima ćemo se "vratiti sebi". Neki traže to mjesto u prošlosti, vjerujući kako se moramo vratiti jednostavnijem i mirnijem životu, drugi ga traže u budućnosti, vjerujući kako su stres natjecanja i mobilnost nešto što treba "prevladati". Nekolicina, ako itko, pronalazio to utočište u sadašnjosti.

Kada je Wilhelm Röpke odlučio pisati obranu "humane ekonomije" bio je pod utjecajem austrijske škole – posebno Misesa i Hayeka – čija je obrana tržišta od državnog planiranja i socijalističke distribucije doživjela novi kredibilitet zbog tiranije i ekonomskog nereda boljševičkog eksperimenta. Istovremeno, Röpke je bio svjestan da tržišta nisu dovoljna. Ona ne garantiraju cilj ekonomske aktivnosti, odnosno oikos, mjesto naseljavanja i sigurnosti gdje se ljudi međusobno poznaju i žive u miru sa svojim susjedima. Tržišni mehanizmi možda nisu dovoljni za društveni red, ali su nužni zbog svih razloga koje spominju austrijanci. Samo u tržišnoj ekonomiji cijene mogu služiti kao vodič za ograničenost robe, ili plaće kao vodič ponude radne snage. Samo u tržišnoj ekonomiji pojedinci mogu planirati svoje proračune i racionalno odlučivati kako će rasporediti svoju imovinu, svoj rad i svoje vještine pregovaranja. Argumenti koje je razvio Mises u svojoj kritici socijalizma su, prema Röpkeu, bili presuđujući. Planska ekonomija uništava informacije o kojima racionalne ekonomske odluke ovise. Ta informacije je dostupna u obliku cijena i ugovora u slobodnoj ekonomiji; ali nepovratno je raspršena pokušajima da ekonomijom diktiramo odozgor.

Ne mislim da bi itko tko je pratio pažljive argumente Misesa i Hayeka ikada sumnjao u to. Niti je Röpke to želio istaknuti. Röpkeov interes je bio oikos, za kojeg je vjerovao kako je u opasnosti odozgor zbog države – nešto što je iskusio na svojoj koži zbog nacista – ali također i odozdo, zbog anarhije neobuzdanog vlastitog interesa.

Danas je prilično normalno, da ljevo-liberalni mislioci samo pričaju o hayekianskoj teoriji tržišta. Reći će nešto poput; tržište je bitno kao odašiljač gospodarskih signala; i da, bez tržišta gospodarstvo nema načina kako povratiti ravnotežu nakon nekog poremećaja. Ali tržišta nemaju poštovanje prema društvenom poretku; ne stvaraju niti prenose osjećaj zajednice o kojemu mi svi ovisimo. Tržišta ovise te ohrabruju vlastiti interes i natjecanje, ništa im nije sveto, ništa nije van dosega kupnje i prodaje. Je li onda iznenađujuće da kapitalistička društva danas svjedoče društveni slom na dosad nezamislivoj skali jer ispunjenje vlastitih interesa odvlači misli i osjećaje potrošača od brige za zajednicu? Nije li "potrošačko društvo" upravo ono što možemo očekivati od filozofije koja postavlja "potrošački suverenitet" kao prvi princip gospodarskog života?

Röpke bi podržao nešto od toga, ali bio je odlučan da ne izvlači zaključak kojeg izvlače ljevo-liberalni mislioci, odnosno kako moramo kontrolirati tržište kroz državu. Vjerovao je kako ovlasti države na kraju neizbježno završe u rukama neodgovornih birokrata, i ne mogu se više vratiti u društvo, neovisno o stupnju zloporabe. Ukoliko tržište treba ograničiti radi općeg dobra, onda ograničenja moraju doći odozdo, a ne odzgor. Mora se raditi o društvenom ograničenju, a ne o političkom ograničenju. I tako se rodila ideja "socijalno tržišne" ekonomije – ideja koja će poslije utjecati na njemačke ministre financija kroz period obnove nakon Drugo Svjetskog Rata. Röpke, koji je pobjegao od nacističke njemačke u Švicarsku, vjerovao je kako je pronašao model za socijalno tržište u švicarskoj formi lokalne demokracije. Također je bio (iako protestantskog naslijeđa) pod snažnim utjecajem socijalnog nauka Katoličke Crkve, posebno doktrine "supsidijarnosti" koja je izložena u enciklici Quadragesimo anno, koju je Papa Pio XI izdao 1931. godine. Pio je to osmislio kao opis same Crkvene organizacije, kroz episkopat, prema kojoj se odluke uvijek donose na "supsidijarnoj" razini – najnižoj mogućoj razini koja je kompatibilna sa jedinstvenom vlašću. Ali također je implicirao kako bi se ekonomski i politički život također mogli slično organizirati, tako da moć uvijek dolazila sa nižih razina prema gora, da se nikada ne nameće odozgo.

Sve to se može protumačiti kao osnaživanje civilnog društva, a ne države; tako je to i Röpke tumačio, uzeo je taj princip kao temelj svoje doktrine "decentrizma". Međutim, valja napomenuti kako je Quadragesimo anno označila prvi prodor istinski socijalističkih ideja u učenje Crkve. Ekonomska sloboda, prema enciklici, ne dovodi sama do općeg dobra, nego je potreban "istinski i učinkovit usmjeravateljski princip", a taj princip je "socijalna pravda". Iza te fraze vreba cijela egalitarna agenda koja, u potrazi za "jednakošću uvjeta", u konačnici traži od države da je nametne. Zanimljivo, prvi nacrt enciklike je sastavio Oswald von Nell-Breuning SJ, profesor moralne teologije, mislioc pod velikim utjecajem Marxove teorije eksploatacije. U dogledno vrijeme riječ "supsidijarnost" je doživjela drugi život kroz Europsku Uniju, čiji službeni dokumenti izjavljuju kako se sve odluke moraju donositi na "supsidijarnoj" razini, ali ostavlja se neizabranoj i neodgovornoj Europskoj Komisiji da odlučuje koja je to točno razina.

Nije Röpkeova krivnja što je razmišljao u kontekstu u kojem su socijalističke ideja postale prihvaćena stvar, ali mnogi od onih na koje je utjecao nisu bili svjesni otrovne prirode "lasičje riječi 'socijalna'", kako ju je Hayek nazivao – pod time je mislio na riječ koja isiše značenje svakog pojma za kojeg se priljubi, baš kao što "lasica siše jaja". Socijalna pravda, kako je danas shvaćaju, predstavlja pravdu baš kao što imitacija zlata predstavlja zlato. To nije ono što je bila pravda za Aristotela i Ulpijana – prema kojoj svatko dobiva svoje, koja se brine o pravima, obavezama i zaslugama. Socijalna pravda, kako je danas shvaćaju, znači reorganizaciju društva za koju je zadužena država – s obzirom da ne postoji drugi agent sa potrebnom moći ili autoritetom – i kojoj je jednakost krajnji cilj. Socijalna tržišna ekonomija je oblik tržišne ekonomije u istoj mjeri u kojoj je socijalni pravda oblik pravde. Razvojem događaja, u Njemačkoj i Francuskoj, socijalno tržište je postalo državna institucija, izrazito regulirana odozgor, u interesima moćnih lobija poput sindikata i birokracije skrbničke države. Sumnjičava je prema privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, opsesivno se bavi jednakim partnerstvom, i prihvaća sve vrste egalitarnih dogmi. Pod okriljem socijalnog tržišta država se raširila toliko da kontrolira više od pola BDP-a u Francuskoj i zapošljava više od pola zaposlene populacije. Toliko je zagušila Njemačku ekonomiju da 20% transakcija, u toj državi gdje se nekoć poštivao zakon, pripada crnoj ekonomiji. Kontinuirano povećava nekonkurentnost Europe.

Možda tu priču nije danas potrebno pričati, ali vrijedno je spomenuti nekoliko marginalnih detalja. Quadragesimo anno je uvela dva koncepta koja su postali kritični u naše vrijeme – socijalnu pravdu i suspsidijarnost. Oba tvrde kako su o društvu, njegovim pravima, obavezama i slobodama; ali oba su zapravo o državi. Njihova povijest pokazuje kako je lagano da se koncepti osmišljeni da brane društvo od države pretvore u suprotno, ojačaju državu protiv društva. Jedan važan primjer nam pruža EU, nešto na što je Röpke često upozoravao, ispravno je shvačajući kao korak prema centralizaciji i udarac lokalizmu kojeg je podržavao.(Vidi A Humane Economy, p. 242, i njegovo zagovaranje, u suprotnosti sa eurokratima, da je "decentrizam suština duha Europe." p. 244.)

Eurokrati su nam rekli kako je u redu pristati na Ugovora iz Maastrichta, kako nacionalna suverenost neće biti žrtvovana, kako će se princip supsidijarnosti i dalje primjenjivati, i kako će se sve odluke koje se tiču naroda i njegovih specifičnih interesa donosi na nacionalnoj razini, od strane izabranih parlamenata Ali kvaka je da Europska Komisija, a ne nacionalni parlamenti, odlučuju spada li neko pitanje u specifični interes neke države. Nacionalnim suverenitetom se tako delegira odozgo, od strane neizabrane Komisije koja je u rukama birokrata. Princip "supsidijarnosti" koji pretendira da daje ovlasti lokalnim i nacionalnim tijelima, zapravo im ih oduzima. "Supsidijarnost" zapljenjuje suverenitet na isti način kako i "socijalna pravda" oduzima pravdu, a "socijalno tržište" oduzima tržište.

Koja je alternativa? Što je Röpke mislio, i kako bi trebali odgovoriti na probleme – probleme društvene fragmentacije i gubitka osjećaja zajedništva, u svijetu u kojem je tržište ostavljeno samom sebi? Postoje oni – poput Miltona Friedmana, ili primjerice Murraya Rothbarda – koji su moćno argumentirali kako istinski slobodno tržište osigurava i dobro vladanje ljudskih zajednica, kroz samo-ograničavajuće impulse koji su nam prirodni. Ali njihovi argumenti, koliko god da su sofisticirani, odnose se na amerikance, koji žive među bogatim resursima, slobodni od vanjskih prijetnji, okruženi prilikama i u zajednicama u kojima dobrovoljni duh opstaje. Oni ne odgovaraju na središnje pitanje, odnosno kako se zajednice obnavljaju, i kako se fundamentalne mane ljudi, poput ljutnje, zavisti i seksualne neobuzdanosti, mogu prevladati nečim apstraktnim i neutralnim poput potrošačeve suverenosti i slobodnog ekonomskog izbora.

Röpkeova ideja kaže da, ako sam ga dobro shvatio, se društvo njeguje i održava na lokalnoj razini, kroz motive koji su prilično različiti od potrage za racionalnim vlastitim interesima. Postoji motiv dobrovoljnog davanja, motiv ljubavi i prijateljstva, i motiv pobožnosti. Svi oni nastaju prirodno, uzrokuju kod nas da se brinemo jedni o drugima i oblikujemo naš okoliš u zajednički dom. Istinski oikos nije ćelija odvojena od svijeta, u kojem osamljeni pojedinac uživa svoj suverenitet kao potrošač. Istinski oikos je mjesto milosrđa i darova, ljubavi, nježnosti i molitve. Njegova vrata su otvorena susjedima, kojima se stanovnici pridružuju u bogoštovlju, festivalima i ceremonijama, u svadbama i sprovodima. Njegovi stanovnici nisu potrošači, osim neizravno, i putem nadomještanja svojih zaliha. Oni su članovi društva, a članstvo je uzajamni odnos, koji ne možemo opisati terminima "prosvijećenih vlastitih interesa" koji su predmet proučavanja ekonomskih teorija. Za ekstremne individualiste Rothbardove vrste, život u društvu je jednostavno jedna vrsta "koordinacijskog problema" kako bi to teoretičari igara opisali – područje u kojem se moji racionalni vlastiti interesi moraju uskladiti sa tvojim; a tržište je jedini pouzdani način koji mi ljudi poznajemo, ili možemo poznavati, koordiniranja naših aktivnosti da dođemo do nekog cilja, ne samo sa prijateljima i susjedima, nego i sa svim bezbrojnim strancima o kojima ovisi sadržaj naših vrećica sa kojima idemo u kupovinu. Članstvo je jednostavno još jedan oblik kvazi-ugovornog dogovora, gdje se slobodno vežemo zajedničkim pravima i obvezama.

Tko je tu u pravu? Pa, pozicija koji sam pripisao Röpkeu je za mene transparentno očito, a pozicija koji sam pripisao (argumenta radi) Rothbardu je za mene temeljno pogrešna. No, javljaju se dva pitanja: kako opisati, u terminima prikladnim suvremnim društvima, implikacije ideje članstva koju sam pripisao Röpkeu? I treba li ovdje spor definirati i voditi u ekonomskim terminima? Kada se pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. U određenoj mjeri bi trebali kritizirati Röpkea zbog toga; vjerovao je kako se može razviti oblik ekonomskog poretka koji bi doveo do, kao benignog nuspoizvoda, vrste društvene kohezije koju je pronašao u Švicarskim selima, i za koju je vjerovao da predstavlja zajedničko srce Europskog društva. Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u ekonomskim terminima. Konkretno, ako slobodno tržište dovodi do fragmentacije društva onda je rješenje zamijeniti slobodno tržište sa nekim drugim ekonomskim sustavom. A kako to učiniti, ako ne državnim uplitanjem, upravljanjem ekonomije prema definiranom socijalnom cilju? Sve ovo je sadržano u tom problematičnom izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne – primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon. Röpke nije mislio na takve implikacije; ali njegov stil svugdje ocrtava napetost u njegovom razmišljanju između decentrizma kao socijalnog pokreta i ekonomske politike. (Vidi posebno, pp 241–3.) 

***
Ovdje završava prva polovica predavanja, ostatak možete pročitati u izvornoj verziji, stranica 3 (cca druga polovica teksta), stranica 4 i stranica 5. U ostatku eseja Scruton zauzima kritičniji stav prema nekim pojavama koje vezujemo uz slobodno tržište te dalje kritizira ideju kako se društveni problemi mogu riješiti određenim ekonomskim sustavom.

Iz ostatka eseja sam preveo samo neka razmišljanja;

[...]

Ako ove prigovore shvatimo ozbiljno, kao što bi trebali, prepoznat ćemo snagu Röpkeova intelektualnog polazišta: odnosno mala lokalna zajednicama, u kojoj se ekonomska aktivnost odvija pod budnim skrbništvom moralnih vrijednosti. Ali mislim da također prepoznajemo kako se ne možemo vratiti toj zajednici putem nečega što bi sličilo "socijalnom tržištu" kakvo je prihvaćeno postratnim koncezusom u Europi. Jer ono do čega u praksi socijalno tržište dovodi je uplitanje u ekonomiju još jednog velikog anonimnog entiteta – države – koja je također u stanju eksternalizirati svoje troškove ostalima. Ne samo to, nego država može ušutkati svoje kritičare na način koji nijedna korporacije ne može.

Tako socijalno tržište, kakvo se prakticira u Europi, zahtjeva da država intervenira i osigura one koji su bez posla, i da financira majke djece sa kojima otac ne živi. Radi se o neizbježnim rezultatima prijenosa odgovornosti za dobročinstvo iz zajednice prema državi, što je pak samo neizbježan rezultat pokušaja da stvorimo humanu ekonomiju, umjesto da stvorimo humano društvo. Ovo su samo neki od posljedica: porast potklase ljudi koji ne rade, ali pronalaze svako sredstvo da izbjegavaju rad kako bi uživali pogodnosti koje pruža država; porast vanbračne djece jer žene mogu na jednostavan način skrbiti za sebe i svoju djecu, a muškarci mogu lagano napustiti žene koje su ostale trudne; porast antisocijalnog ponašanja jer djeca dolaze iz disfunkcionalnog kućanstva; i tako dalje i tako dalje. Takve činjenice su uspješno dokumentirane od strane Charlesa Murraya i ostalih.

[...]

Naravno, ovi problemi nisu nepoznati SAD-u, ali su tamo doveli do dalekosežnog skepticizma prema državnim rješenjima, pa čak u određenim slučajevima do određenog "fundamentalizma slobodnog tržišta" koji inzistira kako je tržište rješenje za te socijalne probleme, a ne uzrok. Ono što možemo reći, kako stvari stoje, "socijalno tržište" kakvo se prakticira je daleko od stvaranja "humane ekonomije" kakvoj se Röpke nadao. Možda stvara jednakiju distribuciju dobara nego potpuno slobodna ekonomija; ali također stvara i svoju vlastitu vrstu društvene dezintegracije, jer država eksproprijacijom karitativnih motiva, također ih i guši. Svijet potklase, kao što opisuje Theodore Dalrymple i drugi, je svijet u kojem ima malo povezanosti i suosjećanja, u kojem je vrlina milosrđa nepoznata.

Što je onda pravo rješenje za tržišno-inducirane bolesti suvremenog društva? Kako spriječiti globalizaciju svega i fragmentaciju naših odanosti? Kako oporaviti mali vod, koji oblikuje moralne osjećaje svojih članova? Odgovor na ta duboka pitanja, čini mi se, ne možemo pronaći u novom ekonomskom poretku, nego u obnovi moralnih temelja tržišne ekonomije. To je nešto što je i Röpke shvaćao, i zato je smatrao da je pojava masovnog društva i ateističkih normi takva katastrofa. Poremećaji svjetskog tržišta su se pojavili zbog istog razlika kao i poremećaji skrbničke države – zato što ljudi traže svaku priliku da eksternaliziraju svoje troškove. To rade zato što ne postoji budna zajednica koja ih tjera da se ponašaju na neki drugi način. Danas imamo primjer tog problema jer je navika potrošačkih kredita, koje Röpke nije volio i koji su u ranijim epohama bili osuđivani kao neodgovorni oblik zaduženosti, dovela do svojih neizbježnih posljedica. Ponašanje koje bi, u još uvijek budnim zajednicama Röpkeova vremena, bilo dovoljno za društveno izopćenje, danas se smatra vrstom zavidne lukavosti – uspješan način da troškove svog života prenesete na tuđa leđa i, ako je potrebno, proglasite bankrot kada se stvari pogoršaju. Ne postoji način napretka za čovječanstvo koji ne uključuje obnavljanje takve vrste budne zajednice. To se može obnoviti samo na lokalnoj razini, ponovnom izgradnjom društvenog članstva.

Može li lokalizacija postati politika? Ne dovodi li to samo do reproduciranja problema, dajući novi i sveobuhvatni projekt državi? Čini mi se kako je to problem sa kojim se sada susrećemo. Mi Europljani – žrtve "socijalnog tržišta" – nemamo načina zamjene državnih politika bez da uključimo državu. Umjesto da završim u takvom sumornom tonu, dat ću jednu pozitivnu opservaciju. Kada je došlo do globalne ekonomije u kasnom 18. stoljeću, država nije imala moć da pomogne žrtvama. Umjesto toga sami su sebi pomagali. Tisuće socijalnih inicijativa su započele početkom 19. stoljeća – prijateljska društva su nudila neprofitne zajmove za kuće, osnovane su dobrotvorne bolnice i mreže liječnika, Crkvene škole i seoske škole, razni instituti, da ne spominjem entuzijaste koji su se posvetili društvenoj razonodi. Stvarnost toga nam je dobro poznata iz romana 19. stoljeća, a ovdje u Americi, u srcu globalne ekonomije, te inicijative još uvijek postoje. Postoje zato što država nije oduzela karitativne motive, zato što ljudi mogu slobodno dati ono što slobodno zarade, i zato što su još uvijek postoje lokalne odanosti koje su temelj društvene nade. Takve inicijative bi trebale biti model za "humanu ekonomiju", koja će biti humana ne zato što je ekonomija, nego unatoč tome.


PS

Imao sam namjeru uz ranije postove objaviti i dva video isječka, bili su nedostupni, ali sada ih možete pogledati. (Radi se o neuređenim isječcima iz razgovora sa Scrutonom, komentira konzervativni moral, odnosno konzervativni pristup pojedincu):
***

Često možemo slušati o "socijalnoj pravdi", kao što je već istaknuto, danas to ima malo veze sa pravdom, a puno više sa retorikom pa i pozivanjem na zavist. Puno ljevičara je izgleda zabrinuto zbog "poštenosti" i "socijalne pravde", ali osobno ne osjećam da imam pravo na "pošteni dio" tuđe zarade. (Situacija je nešto složenija, ali teško je negirati da postoji zloporaba te ideje.)  

Naravno, zloporaba "socijalne pravde" ne znači da ne postoji moralna obveza da pomognemo slabijima u društvu, Crkva je od najranijih stoljeća brinula o siromašnima i organizirala izgradnju prihvatilišta odnosno bolnica u svim većim gradovima (što u antičkom svijetu nije ni postojalo u tom obliku). Ne trebam ni navoditi različite zajednice i redove koje su osnovane upravo sa tim ciljem. 

Državno uplitanje u dobrotvorno djelovanje je problematično iz više razloga, osim što u pravilu država nije dovoljno efikasna u raspoređivanju sredstava (primjerice oduzimanje zajednici i rasipanje na birokraciju), dovodi i do promjena u društvu na već opisani način. Thomas Woods spominje jedan primjer (koji je doduše velikim dijelom vezan uz aktivno protjerivanje, pa i ubijanje, klerika koji su se bavili time);
U studenome 1789. Revolucionarna francuska vlada nacionalizirala je (drugim riječima zaplijenila) crkvenu imovinu. Nadbiskup Aix en Provencea upozoravao je da takav čin krađe prijeti sustavu obrazovanja i socijalne skrbi francuskoga naroda. Naravno, bio je u pravu. Godine 1847. Francuska je imala 47 % manje bolnica nego u godini zapljene, a 1799. broj studenata upisanih na sveučilišta smanjio se na 12 000, dok je deset godina ranije upisano 50 000 studenata.

Što se tiče načela supsidijarnosti, Katekizam kaže:
Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra.
Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društava. Teži za uspostavom istinskog međunarodnog poretka.
 Prema načelu supsidijarnosti ni država ni neko vise društvo ne smiju zamijeniti inicijativu i odgovornost osoba i posrednih tijela.
U samoj enciklici piše;
»Potrebno je da vrhovna državna vlast nižim ustanovama prepušta manje važne poslove i brige koje bi joj inače oduzimale mnogo vremena. Na taj će način slobodnije i uspješnije vršiti ono što je jedino njezin posao, jer jedino ona to može izvršiti. A taj će njezin posao biti, kako već kada budu slučaj i potreba donosili: nadzirati, bdjeti, bodriti i obuzdavati. Stoga neka državni vladari budu duboko uvjereni u ovo: što bude savršeniji hijerarhijski red među raznim udruženjima, u skladu s načelom 'pripomoćne službe' (supsidijarnosti), to će uspješniji biti autoritet društvene vlasti, i to će sretniji i radosniji biti položaj države.« (Pio XI, Quadragesimo anno, br. 81)
Za kraj nedavna statistika o KC;
Škole i odgojne ustanove u vlasništvu Katoličke crkve: 70.544 pripremne škole, 92.847 osnovne škole, 43.591 škole drugog stupnja. Tu je još i 5.305 katoličkih bolnica, zatim 18.179 ambulanti, 17.223 staračkih domova, domova za stare i bolesne te domove za trajno tjelesno ili duševno oštećene osobe, 9.882 sirotišta, 11.379 dječjih vrtića, 15.327 savjetovališta za brak.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove