utorak, 18. rujna 2012.

Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke

"Ljudi su podobni za građansku slobodu upravo razmjerno svojoj spremnosti da navuku moralne lance vlastitim žudnjama; srazmjerno tome koliko je njihova ljubav za pravdom iznad njihove lakomosti; srazmjerno tome koliko je njihovo zdravo i trijezno razumijevanje iznad njihove taštine i drskosti; srazmjerno tome koliko su spremniji slušati savjete mudrog i dobrog i koliko im daju prednost pred laskanjem hulja."
Edmund Burke 

Istražujući velikog filozofa Edmunda Burka naišao sam na hrvatski prijevod jednog zanimljivog Hayekovog članka koji se bavi individualizmom. Za Burkea vjerojatno niste čuli što i nije toliko čudno, ali čudno je što ga ne spominju ljudi koji predaju filozofiju politike. Najpoznatiji konzervativni filozof današnjice Roger Scruton u svom eseju Why I Became a Conservative prisjeća se svojih iskustava u 70im godinama u Britaniji kada su se konzervativnom filozofijom bavili tek pojedini osamljenici; knjižnice fakulteta su bile pune Marxa, Lenjina i Maoa, ali ne i Straussa, Voegelina, Hayeka ili Friedmana. Scruton hvali tadašnja američka sveučilišta na kojima su poticali čitanje Montesquieua, Burkea, Tocquevillea i osnivača, nisam upoznat sa današnjom situacijom, ali na temelju nekih komentara čini mi se kako osoba može položiti filozofiju politike bez da se ikada susretne sa konzervativnim argumentima (koji nisu karikature spomenute samo kako bi ih ismijali) – što ne treba čuditi jer znamo da velika većina profesora spada u političku ljevicu. Ne znam kakva je situacija na hrvatskim sveučilištima, ali pretpostavljam da nije najbolja.

Burke je ostavio dojam na Scrutona tako da zapisuje :
Kada sam prvi put pročitao Burkeovo razmišljanje o Francuskoj Revoluciji bio sam sklon prihvaćanju, s obzirom da nisam znao za drugačije, liberalnog humanističkog razmišljanja o Revoluciji kao trijumfu slobode nad opresijom, oslobađanje ljudi od okova apsolutne moći. Iako je bilo pretjerivanja – niti jedan pošteni povijesničar to nije nikada negirao – službeni humanistički stav je kako to treba retrospektivno promatrati kao trudove novog poretka, koji će dovesti do modela narodnog suvereniteta. Zato sam pretpostavio kako su Burkeove rane sumnje – sjetimo se, izražene kada je Revolucija tek počinjala, i Kralj još nije bio pogubljen i Teror nije započeo – jednostavno reakcija na pogrešno shvaćen događaj. Ono što me privuklo Razmišljanjima bila je pozitivna politička filozofija, koja se razlikovala od sve ljevičarske literature koja je tada bila à la mode. Burke nije pisao o socijalizmu, nego o revoluciji, ali ipak me uvjerio kako je utopijska obećanja socijalizma idu ruku pod ruku sa potpuno apstraktnom vizijom ljudskog uma – geometrijska verzija naših mentalih procesa koja ima tek neodređene veze sa mislima i osjećima kojima se stvarni ljudi vode u svojim životima.  
Burke je vjerojatno najpoznatiji upravo po svojoj kritici Francuske Revolucije. U nastavku odlomak iz recenzije njegovih Razmišljanja o Francuskoj revoluciji
Francuska se revolucija također obračunala s Katoličkom crkvom u Francuskoj. Vjerujući u njezin dekadentni karakter, povezanost s državom i stoga posebne privilegije, Crkvu su ateistički klevetnici proglasili jednim od glavnih neprijatelja naroda. Po općem tonu vaših raznovrsnih novijih publikacija, čovjek bi gotovo povjerovao kako su vaši svećenici u francuskoj neka vrsta čudovišta, stravičan spoj predrasuda, lijenosti, prevare, lakomosti i tiranije (str. 127). Pogledavši odmah zatim svoje društvo i englesku Crkvu, prvu od naših predrasuda (str. 82), Burke konstatira da su Crkva i država neodvojive u njegovu [engleskog naroda] umu (str. 89), te da je engleski narod zadovoljan što je moćnima utjeha vjere potrebna kao i vjeronauk (str. 91). Crkvi kao najvećem zemljoposjedniku u Francuskoj konfiscirana su zemljišta kako bi postala zalogom upravljanja javnim dugom; svećenički redovi i Crkva uopće postaju dijelom državne službe te ovise o državnom proračunu. Njezinu političku odvojenost uz istovremenu kontrolu od strane države a utemeljenu na njezinoj ekonomskoj zavisnosti, Burke smatra katastrofalnom.
Uz konfiskaciju zemlje, Narodna skupština počela je izdavati i asignate, također kao način rješavanja javnog duga te kao mogućnost kreditne sposobnosti države. Papirnati novac koji postaje obveznim sredstvom plaćanja spram kraljevog, fiskalnom suverenošću izvedenog, starog i stvarnog kovanog novca, narod je prije povezivao samo sa nedaćama. Sada taj novac postaje predmetom tržišnih špekulacija koje su povezane s novom vlašću. Novčarski krugovi, lihvari, inteligencija, kao i novi moćnici, povezani su u taj koloplet pljačke i izrabljivanja te osiromašenja naroda.
Novi sistem privređivanja i uređenja društvenih odnosa, kako ga Burke vidi, predstavlja uzurpaciju prerogativa prirode (str. 46), ratovanje sa prirodom (str. 61), uništava čast i vrlinu. U tom novom sustavu pravila i tajni čije igre zna malo ljudi, a još ih je manji broj sposoban po njima igrati, profitirat će upravo snalažljivi, lukavi ljudi, tirani u malom. Revnost kojom novi službenici slijepo slušajući zakon provode njegovo pravo ne može proizvesti ćudorednost, ne može ispraviti stihijsku narav sustava. Vidim da nas vaš primjer posramljuje (str. 51), jetko govori Burke, ali umjesto da odbace opće predrasude, mnogi se naši misleći ljudi služe njihovom umnošću, kako bi otkrili skrivenu mudrost koja vlada u njima (...) Predrasuda čini čovjekovu vrlinu njegovom građom, a ne nizom nepovezanih čina. (str. 78) francuska nije žrtvovala svoju krijepost svojim interesima, nego je žrtvovala svoj interes da bi mogla prostituirati svoju krijepost. (str. 36) Osuda je jasna: filozofski pljačkaši, sofistički tirani Pariza i tiranija nove aristokracije krivi su za rušenje monarhije; novome sustavu, ako ga se tako uopće može zvati, Burke ne predviđa dobru budućnost.  
Britanska karikatura iz 18. stoljeća
O Burkeu bi se moglo još puno napisati, više o njemu saznajte na wikipediji ili Stanford stranici. Iako možda prije niste čuli za njega, vjerojatno se čuli za njegov citat (u različitim verzijama): "Jedina stvar koja je potrebna da bi zlo pobjedilo jest da dobri ljudi ne čine ništa." Još par citata;
U pokvarenom narodu sloboda ne može dugo postojati.
Doba viteštva je nestalo, nasljedilo ga je doba sofista, ekonomista i računovođa; a slava Europe je ugašena zauvijek.
No što je sloboda bez mudrosti, i bez morala? Najveća je od svih mogućih zala; jer je glupa, poročna, i luda, ako nema poduke i suzdržanosti.
Loši zakoni su najgora vrsta tiranije.
Kada vođe odluče postati dio aukcije popularnosti, njihov talent u vođenju države neće ničemu služiti. Postat će laskavci umjesto zakonodavca; instrumenti, a ne vodiči naroda.
Postoji samo jedan zakon za sve, a to je zakon koji upravlja svim zakonima, zakon našeg Stvoritelja, zakon čovječnosti, pravde, pravičnosti – zakon prirode i nacija.
Ništa nije tako kobno za religiju kao ravnodušnost.
Pisci protiv religija, iako se protive svakom sustavu, mudro su oprezni kako ne bi nikada kritizirali svoj sustav.
Postoji još puno njegovih citata i razmišljanja koja su zanimljiva, ali ih nisam uključio u ovaj kratki pregled. Burke se zalagao za tradiciju koja je konzervativna i religiozna, tako da ovaj posljednji izdvojeni citat ne čudi – Burke je iskoristio čak i sam stil (i ideje) nekih neprijatelja religije kako bi pokazao apsurdnost argumenata koji su dani za ateistički racionalizam, tvrdio je kako se takvi argumenti mogu upotrijebiti protiv svih društvenih i građanskih institucija. 

***
 
I tako me istraživanje Burkea slučajno dovelo do prijevoda Hayekovog rada pod nazivom Individualizam: istiniti i lažni:, u nastavku sam izdvojio neka razmišljanja.
Zastupati bilo koji modelski čist princip društvenog poretka danas je gotovo siguran način da se čovjek izloži stigmatiziranju kao nepraktični doktriner. Došlo se tako daleko da se smatra oznakom nepristranog duha kad netko ne pristaje uz čvrsta načela, već o svakom pitanju prosuđuje prema svojim vlastitim “za i protiv”; kada ga općenito vodi svrhovitost i pripravan je na kompromise između suprotstavljenih pogleda. Pa ipak, načela imaju načina da izbore svoja prava čak i kad ih se izrijekom ne priznaje, iako ih se podrazumijeva u posebnim odlukama, ili ako su prisutna samo kao nejasne predodžbe o tome što se pristoji činiti, a što ne. Tako se događa da se pod geslom “ni individualizam niti socijalizam” zapravo ubrzano krećemo od društva slobodnih pojedinaca spram društva potpuno kolektivističkog karaktera. 
...
Prije nego objasnim što razumijem pod istinskim individualizmom, moglo bi biti korisno da dam neke naznake o intelektualnoj tradiciji kojoj on pripada. Istinski individualizam koji ću pokušati obraniti započinje svoj moderni razvoj s Johnom Lockeom, te osobito s Bernardom Mandevilleom i Davidom Humeom, a punu zrelost postiže prvi put u djelu Josiaha Tuckera, Adama Fergusona i Adama Smitha, te u onom njihova velikog suvremenika, Edmunda Burkea – čovjeka koga je Smith opisivao kao jedinu osobu za koju je ikad znao da je o ekonomskim temama razmišljala upravo kao on, a da među njima nije bilo nikakve prethodne komunikacije.
U devetnaestom stoljeću nalazim ga najsavršenije predstavljenog u djelu dvojice od njegovih najvećih historičara i političkih filozofa: Alexisa de Tocquevillea i lorda Actona. Čini mi se da su ova dvojica razvila ono najbolje u političkoj filozofiji škotskih filozofa, Burkea i engleskih vigovaca, uspješnije od bilo kojih meni poznatih pisaca; dok su klasični ekonomisti devetnaestog stoljeća, ili barem bentamovci ili filozofski radikali među njima, potpadali sve više pod utjecaj individualizma druge vrste i drukčijeg podrijetla
Ovaj drugi i potpuno različit pravac mišljenja, također poznat kao individualizam, reprezentiraju uglavnom francuski i drugi kontinentalni pisci – činjenica koja je, vjerujem, posljedica dominantne uloge što ju je kartezijanski racionalizam igrao u njegovu komponiranju. Istaknuti predstavnici te tradicije jesu enciklopedisti, Rousseau i fiziokrati, a iz razloga koje ćemo sada razmatrati, ovaj racionalistički individualizam uvijek tendira razvijanju u nešto suprotno individualizmu, to jest u socijalizam ili kolektivizam. Budući da je samo prva vrsta individualizma konzistentna, ja za nju zahtijevam naziv istinskoga individualizma, dok se druga vrsta vjerojatno mora smatrati izvorom modernoga socijalizma, isto toliko važnim koliko i čisto kolektivističke teorije. 
Ne mogu pružiti bolju ilustraciju konfuzije koja vlada oko značenja individualizma od činjenice da je čovjek koji se meni čini jednim od najvećih predstavnika istinskog individualizma, Edmund Burke, obično (i s pravom) predstavljan kao glavni protivnik takozvanog Rousseauova “individualizma”, čije bi teorije, kako se Burke boji, ubrzano rastočile političko-ekonomsku zajednicu (commonwealth) “u prah i pepeo individualnosti”,[ Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France (1790.), u Works (izd. World Classics), IV, 105: “Tako bi i sama političko-ekonomska zajednica (commonwealth) u nekoliko naraštaja bila razbijena u prah i pepeo individualnosti, i na koncu raspršena svim nebeskim vjetrovima”. To što Burke (kako A. M. Osborn ističe u svojoj knjizi Rousseau and Burke (Oxford, 1941.), p. 23.), nakon što ga je najprije napao zbog njegova ekstremnog “individualizma”, kasnije napada Rousseaua zbog ekstremnog kolektivizma, bilo je sve prije no inkonzistentno. To je naprosto bilo rezultat činjenice da u Rousseauovu slučaju, kao i u svim drugim, racionalistički individualizam što ga propovijeda neizbježno vodi kolektivizmu. ] a da je sam termin “individualizam” bio prvi put uveden u engleski jezik kroz prijevod jednog djela drugoga od velikih predstavnika istinskoga individualizma, De Tocquevillea, koji ga je rabio u svojoj Democracy in America (Demokracija u Americi) da bi opisao jedan stav koji nije odobravao i koji je odbacivao. Ipak, ne može biti dvojbe oko toga da i Burke i De Tocqueville u svemu bitnome stoje uz Adama Smitha, kojemu nitko neće odreći naslov individualista, te da je “individualizam” kojem su se suprotstavljali nešto posve različito od onoga Smithova. 
Ovdje samo kratak komentar na Tocquevillea i lorda Actona; obojica su poznati katolici. Zbog povijesnih okolnosti slična razmišljanja nisu, posve razumljivo, bila prisutna na našem području, a moderni konzervatizam kojeg utemeljuje Burke ne postoji u hrvatskoj kao politička opcija. Acton je poznati povjesničar, najpoznatiji je po svojem citatu "Vlast kvari, apsolutna vlast kvari apsolutno." Ukoliko vas zanima više o odnosu slobodnog tržišta i judeo-kršćanstva možete pogledati stranice odnosno yt kanal Acton Instituta koji se bavi takvim problemima. (Jedan od osnivača je o. Robert Sirico, brat 'Paulia' iz Sopranosa).  
Razlika između jednakog postupanja s ljudima i pokušaja da ih se doista učini jednakima – čini razliku između dva različita svijeta. Dok je prvo uvjet slobodnoga društva, drugo predstavlja, kako ga je De Tocqueville opisao, “novi oblik služništva (servitude)”.
...
To tjera na izvođenje stanovitih zaključaka u kojima se istinski individualizam još jedanput oštro suprotstavlja lažnom individualizmu racionalističkog tipa. Prvi je, da su odlukama organizirana država, na jednoj strani, i pojedinac, na drugoj, daleko od toga da budu jedinim stvarnostima, uz odlučno potiskivanje svih posredovnih formacija i asocijacija, što je kao cilj imala Francuska revolucija. Neprinudne konvencije društvenog međusobnog općenja smatraju se suštinskim čimbenicima očuvanja normalnoga funkcioniranja ljudskog društva. Drugi je, da pojedinac, sudjelujući u društvenim procesima, mora biti pripravan i voljan prilagoditi se promjenama i podvrgnuti se konvencijama koje nisu rezultat razumskog projekta, čije opravdanje u posebnom slučaju može ne biti prepoznatljivo, te koje će mu se često činiti neshvatljivim i iracionalnim.
O toj prvoj točki ne moram puno govoriti. Da istinski individualizam učvršćuje vrijednost obitelji i svih zajedničkih napora male zajednice i skupine, da on vjeruje u lokalnu autonomiju i dobrovoljno udruživanje, te da njegovo dobivanje spora doista uvelike počiva na tvrdnji kako puno toga zbog čega se uobičajeno priziva državna akcija prinude može biti učinjeno bolje dobrovoljnom suradnjom – to se ne mora dalje naglašavati. Tome ne može biti veće suprotnosti od lažnoga individualizma koji sve te male grupe želi rastvoriti u atome među kojima ne bi bilo druge kohezije osim prisilnih pravila koja nameće država, i koji nastoji sve društvene veze učiniti propisanima – umjesto da se država koristi uglavnom kao zaštita pojedinca protiv drskog prisvajanja moći prisile od strane malih grupa.  
Isto toliko važne za funkcioniranje individualističkog društva kao i ovo okupljanje u manje grupe ljudi, jesu tradicije i konvencije koje nastaju u slobodnom društvu, a koje bez podvrgavanja prisili uspostavljaju gipka, ali normalno poštivana pravila što ponašanje drugih ljudi čine u visokom stupnju predvidivim. Voljnost da se podvrgava takvim pravilima, ne samo tako dugo dok se razumije njihov razlog već sve dok se nema jasan razlog za suprotno ponašanje, jest suštinski uvjet za postupnu evoluciju i poboljšavanje pravila međusobnog društvenog općenja; a spremnost da se uobičajeno podvrgava proizvodima društvenog procesa koje nitko nije projektirao i čije razloge nitko ne mora razumjeti, također je neizostavni uvjet ako očekujemo da je moguće riješiti se prinude. Opće je mjesto da će postojanje zajedničkih konvencija i tradicija unutar neke skupine ljudi osposobiti njezine pripadnike da rade zajedno glatko i učinkovito s puno manje formalne organiziranosti i prinude nego neka skupina bez takve zajedničke pozadine. Ali obratno, iako ne tako dobro poznato, vjerojatno nije manje istinito: da u društvu u kome su konvencije i tradicija učinile ponašanje ljudi u velikom stupnju predvidivim, prisila može biti samo zadržana na minimumu.
...
Nevoljnost podnošenja ili poštivanja bilo kakvih društvenih sila koje nisu prepoznatljive kao proizvod razumskog projekta, koja je tako važan uzrok sadašnje želje za sveobuhvatnim ekonomskim planiranjem, zapravo je samo aspekt jednog općenitijeg zbivanja. Istu tendenciju susrećemo na polju morala i konvencija, u želji da se postojeći jezici zamijene nekim umjetnim, te u cjelini modernoga stava spram procesa koji vladaju rastom znanja. Uvjerenje da u doba znanosti samo sintetički sustav morala, umjetni jezik, ili čak umjetno društvo mogu biti opravdani, kao i rastuća nevoljnost da se čovjek pokloni pred bilo kakvim moralnim pravilima čija korisnost nije racionalno dokazana, ili da se prikloni konvencijama čiji rationale nije poznat, sve su to iskazivanja istoga temeljnog pogleda koji želi da sva društvena djelovanja budu prepoznatljivi dio nekoga jedinstvenog i koherentnog plana. To su rezultati onoga istog racionalističkog “individualizma” koji u svemu želi vidjeti proizvod svjesnog pojedinačnog uma. To dakako zasigurno nisu rezultati istinskoga individualizma i mogu čak otežati ili onemogućiti djelovanje slobodnog i istinski individualističkog sustava. Zapravo, velika pouka koju nam pruža individualistička filozofija poučava nas u ovom pogledu da, iako ne mora biti teško razoriti spontane formacije koje su nenapustiva osnova slobodne civilizacije, kada bi jedanput ti temelji bili razoreni, voljna rekonstrukcija takve civilizacije mogla bi nadilaziti naše moći.  
Ova izdvojena misao me posebno privukla (Pokušao sam se pozabaviti tim problemom u postu O preispitivanju svega). Mislim da postoje moralna pravila i institucije čiju je korisnost lagano pokazati, ali sve je veća tendencija da ih potpuno odbacujemo. "Znanost" se tu čini kao magična riječ za mnoge. Neke stvari jednostavno moramo obaviti na temelju vjere, ali najopasnija vrsta vjere je ona koja se predstavlja kao "znanost". Privid znanosti je zamijenio zdravorazumsko iskustvo, napustili smo neke staromodne prakse koje su funkcionirali kako bi prihvatili inovacije koje su dovele do katastrofe.

Suvremeni obrazovani ljudi misle kako je znak njihove modernosti i obrazovanosti kada odbijaju prihvatiti legitimnost bilo koje institucije ili kodeksa ponašanja (koliko god da je raširen, star ili časan) ukoliko nije racionalno opravdan. Tradicionalni moral dvostruko osuđuju – jer nije racionalno opravdan, a njegove ga pristaše čak niti ne pokušavaju opravdati. Prema njima, tradicionalni moralist nije samo rob običnoj "konvencionalnoj mudrosti" nego konvencionalnoj mudrosti ljudi koji su davno preminuli. On je u okovima iracionalnosti, praznovjerja, neznanja; a najgore od svega, uopće nije u toku sa trendovima. Takvo ponašanje prema tradiciciji se čini očito ispravnim u očima sofisticiranih, prosvijetljenih, obrazovanih modernjaka – toliko je očito da ga, vrlo zanimljivo, nikada niti ne pokušavaju opravdati. 

Iako svakodnevno možemo slušati o različitim dogmama kojih se tradicionalisti drže, mislim da tradicionalisti imaju jaču poziciju kada se govori o opravdanju morala (ako ništa drugo onda Hayekova teorija kulturne evolucije), ali sumnjam da će to utjecati na različite pametne ljude. Mudri ljudi su stvarali stoljećima civilizaciju, ali pametni ljudi će je brzo rastaviti.

No, da se vratim Hayeku;
 Ova vrsta “individualizma” ne samo da nema ničega zajedničkog s istinskim individualizmom već se doista može pokazati ozbiljnom zaprekom glatkom funkcioniranju individualističkoga sustava. Može li slobodno ili individualističko društvo uspješno funkcionirati ako su ljudi odveć “individualistički” u lažnom smislu, ako su previše neskloni da se dobrovoljno konformiraju tradicijama i konvencijama, te ako odbijaju priznati sve što nije svjesno projektirano ili što se ne može demonstrirati kao racionalno svakom pojedincu – morat će ostati otvorenim pitanjem. U najmanju je ruku shvatljivo što je prevladavanje ove vrste “individualizma” učinilo da se ljudi dobre volje razočaravaju u mogućnost postizanja reda u slobodnom društvu te ih je čak sililo da traže diktatorsku vladu s vlašću da nametne društvu red koji ono samo neće proizvesti.  
...
 S točke motrišta individualizma ne bi se moglo činiti kako postoji ikakvo opravdanje za prinuđivanje svih pojedinaca da započnu s iste razine kako bi ih se spriječilo da profitiraju od prednosti koje nipošto nisu sami stekli, poput one da su ih rodili roditelji inteligentniji ili savjesniji od prosječnih. Ovdje je individualizam doista manje “individualistički” od socijalizma, jer priznaje obitelj kao jedinicu koja je isto toliko legitimna koliko je to i pojedinac; a isto vrijedi i za druge grupe, poput jezičnih ili vjerskih zajednica, koje svojim zajedničkim naporima mogu kroz duga razdoblja uspjeti za svoje pripadnike sačuvati materijalne ili moralne standarde različite od onih koje ima ostatak populacije. De Tocqueville i lord Acton govore jednim glasom o ovoj stvari. “Demokracija i socijalizam”, pisao je Tocqueville, “nemaju ničega zajedničkog osim jedne riječi, jednakosti. Ali uočite razliku: dok demokracija traži jednakost u slobodi, socijalizam traži jednakost u sputavanju i ropstvu”. A Acton mu se pridružuje u uvjerenju da je “najdublji razlog koji je Francusku revoluciju učinio tako kobnom za slobodu bila njezina teorija jednakosti,” te da je “najljepša prilika koja je ikada pružena svijetu, odbačena zato što je strast za jednakošću učinila ispraznom nadanje slobodi.”



Već sam svašta ubacio u ovaj post, zašto da ne ponovim još jednom Feserov zaključak iz predavanja Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching;
Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.
 To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima. 

PS

Već sam pisao o sličnim temama, primjerice Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Konzervativci i tradicija,  Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma"), Tko je pametniji - elita ili narod?, Velike laži u politici – naše ili njihove ? ... (Kao i inače, ne pišem o teologiji tako da mi sigurno nije cilj propagirat neke liberalne teologije! - za svaki slučaj da spomenem i to).

Ako kojim slučajem volite Hayeka, možda vam se svidi i pjesma (I'm in Love with Friedrich Hayek).

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove