Stranice

srijeda, 23. travnja 2014.

O kršćanstvu i znanosti kroz Srednji Vijek, još jednom

U nastavku prenosim post s bloga The Renaissance Mathematicus koji se bavi poviješću znanosti, autor je Thony Christie. Radi se o ispravljanju nekih povijesnih komentara matematičara Jasona Rosenhousea koji se, kao i mnogi drugi, upušta u komentiranje povijesti znanosti jer svi znamo da za to nije potrebno nikakvo predznanje - dovoljno je samo ponavljati ono što je opće poznato;
___

[...] Nažalost, Jason Rosenhouse ne pokazuje istu razinu tolerancije i razumijevanja za rad povjesničara, posebice povjesničara znanosti kada se radi o povijesnom odnosu između religije i znanosti. U nedavnom blogpostu piše o jednoj javnoj debati te nam usred posta donosi sljedeći paragraf ispunjen povijesnim neznanjem i predrasudama:
Mislim da imam osnove za razmišljanje kako podučavanje Hamova stava, da je znanost sluga religije i da mora podložiti svoje zaključke religijskom autoritetu na odobravanje, ima štetan učinak na društvo. Na kraju krajeva, radilo se o prevladavajućem stavu u kršćanskom svijetu kroz duže razdoblje, i postoji razlog zašto se to razdoblje u našoj povijesti naziva Mračno Doba. Problem nisu samo rijetki slučajevi poput Galileovog kada se Crkva obrušila na nekoga, nego negativan efekt kojeg je imala stalna Crkvena kontrola prihvatljive i neprihvatljive misle. Upravo je taj stav bilo potrebno oslabiti prije nego što je moglo doći do znanstvene revolucije.
Daleko od toga da ima veze sa posljednjim razmišljanjima povijesnih stručnjaka o toj temi, ovaj paragraf je mogao biti napisan u 19. stoljeću od strane entuzijastičnog obožavatelja hipoteze Draper-Whiteova konflikta religije i znanosti.

Za početak, povjesničari su još davno napustili termin Mračno Doba, period između kolapsa Rimskog Carstva na Zapadu i ponovnog rađanja urbane kulture u Europi nazivaju Rani Srednji Vijek. Kao sa svim povijesnim periodizacijama teško je dati precizan početak ili kraj razdoblja, ali se početak uzima negdje između četvrtog i petog stoljeća, a kraj oko tisućite godine. Naravno, Jasonovo korištenje podcjenjujućeg termina Mračno Doba ima za cilj okriviti porast kršćanstva za taj period. Ta teza, da nastanak kršćanstva znači kolaps zapadne znanosti, je nažalost izrazito popularna među onima iz Gnu VojskeTM kojima je draže slijediti vlastite predrasude umjesto da proučavaju povijest. Znanost u Antičkom vremenu se već počela urušavati sredinom drugog stoljeća naše ere prateći opći pad intelektualnih aktivnosti unutar sve burnijeg i nestabilnijeg Rimskog Carstva, odnosno prije nego što je kršćanstvo kao religija uopće nastalo.

Rim nije pao u jednom danu, nego je propadao kroz razdoblje od nekoliko stotina godina, a znanost ga je pratila u tome padu. Kada se kršćanstvo javilo kao društvena i politička sila u četvrtom stoljeću znanost nije bila mrtva, ali je već trulila. Situaciju je pogoršala činjenica što je nakon pada Rima uslijedilo ono što moji njemački susjedi zovu Völkerwanderung, a poznato je kao seoba naroda. Tijekom razdoblja od četvrtog do osmog stoljeća došlo je do valova migranata u europi koji su premještali stanovništvo i općenito stvarali kaos. Sjetite se svih Gota, Vandala, Angla, Saksa, Lombarda, Franka, Huna, Slavena. Bugara o kojima ste učili i koje ste zaboravili. Treba napomenuti da navedeni nisu bili kršćani. Znanost napreduje u stabilnim urbanim kulturama, koje jednostavno nisu postojale u Ranom Srednjem Vijeku u Europi. Zapravo znanost i učenost je gotovo potpuno nestala, gotovo ali ne i potpuno. Gdje su se očuvali ostaci učenosti tijekom tih ekstremno turbulentnih vremena u Europi? Unutar kršćanskih samostana, eto gdje.

Kada je došlo do obrata pri tom propadanju i zašto? Preokret je počeo u osmom stoljeću kada je Karlo Veliki osvojio i ujedinio velike dijelove Europe te se okrunio carem. Karlo je bilo polupismeni barbar, ali je uveo prvu europsku renesansu, karolinšku renesansu. Zašto? Zato što je bio kršćanin, a njegovu kršćanski savjetnici su ga podučili važnosti učenja, edukacije i onoga što bi mogli opisati kao proto-znanost. Kršćanstvo nije ubilo znanost u ranom srednjem vijeku nego je zaslužno za njezino oživljavanje.

Oko tisućite godine urbana civilizacije se počela ponovno uspostavljati u Europi, a s njome je rasla i potreba za znanjem. Tijekom sljedećih dvjesto godina kršćanski učenjaci su stvorili europska sveučilišta i putovali na granice europe sa islamskim carstvom gdje su uz pomoć arapskih i židovskih učenjaka preveli znanstvene radove grka i arapa na latinski te tako doveli do takozvane prve znanstvene renesanse. Svi europski translatori su bili kršćanski klerici neke vrste. Daleko od toga da su blokirali znanost ili znanstveni diskurz, oni su ponovno vratili znanost u europsku kulturu. Tijekom kasnog srednjeg vijeka, od dvanaestog do petnaeastog stoljeća, skupina učenjaka poput Oxfordskih Calculatoresa i Pariških Fizičara je apsorbirala, razvila i proširila znanstveno znanje koje im je postalo dostupno zbog translatora. Svi ti učenjaci su bili kršćanski klerici neke vrste.  

Na prijelazu petnaestog na šesnaesto stoljeće došlo je do sljedeće Renesanse s novim priljevom Grčkog i Rimskog znanja iz originalnih izvora, a ne kroz višestruke prijevode arapskih izvora, što je rezultiralo novim poticajem razvoja znanosti unutar europe. Još jednom, svi učenjaci su svoje obrazovanje nužno za rad dobili na kršćanskim sveučilištima koje je vodila Crkva.

Jasonova sljedeća izjava izazvala me da se pozovem, prvi put nakon što sam ga osmislio, na Christiev Zakon: U bilo kojoj internet raspravi o povijesti znanosti na temu odnosa religije i znanosti prva osoba koja spomene aferu Galileo je izgubila. Neću ovdje objašnjavati vrlo kompleksne motive koji su doveli izrazito paranoidnog Papu da degradira svog omiljenog prirodnog filozofa, ali ću ponoviti, ne prvi put, da od svih uzroka afere Galileo, spor između znanosti i religije je bio najmanji od njih. Čovjek s egom veličine bazilike Sv. Petra koji je iskoristio svoja znanstvena otkrića da bi se popeo skliskim stupom dvorske politike kako bi postao miljenik dvora; doživio je sudbinu mnogih takvih miljenika dvora kada je umislio da mu njegova pozicija daje slobodu da razljuti i vrijeđa svog gospodara. Zapravo, za standarde svog vremena prošao je vrlo dobro.

Jasonova sljedeća izjava, "negativan efekt kojeg je imala stalna Crkvena kontrola prihvatljive i neprihvatljive misle" je jednostavno povijesna glupost i pridodaje Crkvi puno veću kontrolu nego što ju je ikada imala. Uklanjanje te kontrole sigurno nije razlog znanstvene revolucije niti je uvjet da dođe do nje. Razloga ubrzanja stjecanja novog znanstvenog znanja u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću su mnogobrojni i izrazito kompleksni, a svaka promjena stava Crkve, ne zaboravimo Reformaciju, imala je u najboljem slučaju minimalnu ulogu u procesu. Predlažem da Jason ozbiljno istraži temu prije nego što odluči govoriti o uzrocima i uvjetima takozvane znanstvene revolucije.


PS

Thony koristi izraz znanost da opiše i ono što su radili u antičkom svijetu iako je naravno svjestan da se to kvalitativno razlikuje od znanosti, na jednom mjestu upotrebljava izraz proto-znanost.