U nastavku prenosim drugi dio Feserova posta Pre-Christian apologetics. (Izostavio sam linkove.) Prijevod prvog dijela ovdje.
Pravilan redoslijed apologetike
Dakle, koji je ispravan poredak tema u
filozofski rigoroznoj apologetici – onoj kakvu sam pripisao piscima
neo-skolastike? Ključna stvar koju treba ovdje naglasiti je koliko
toga mora, i može, biti utvrđeno čisto filozofskim argumentima
prije nešto što se upustite na adresiranje specifičnih tvrdnji
kršćanstva. Bogati sustav "prirodne apologetike",
kako je se ponekad zove, mora prethoditi specifično kršćanskoj
apologetici ukoliko joj želimo dati njenu ispravnu intelektualnu
osnovu. Argumentiranja Božje egzistencije je samo jedan dio tog
zadatka. Skicirati ću poredak tema o kojima govorim. (Ovdje ne
navodim argumente prirodne apologetike ili kršćanske apologetike,
za to bi bila potrebna knjiga, samo skiciram što bi potpuni sustav
apologetike uključivao, i što uključuje kod najboljih autora o toj
temi.)
I. Metafizički uvod
"Prirodna apologetika"
pretpostavlja veliki broj osnovnih metafizičkih pretpostavki, kao
što to čini i specifično kršćanska apologetika, i zapravo cijeli
sustav kršćanske dogmatske teologije kada mu pridodate rigoroznu
intelektualnu artikulaciju. Konkretno, te pretpostavke uključuju
ključne elemente skolastičke metafizike: teoriju čina i potencije,
skolastičku teoriju kauzalne moći, princip kauzalnosti, princip
finalnosti, formalne i materijalne uzroke, skolastički opis
supstance, distinkciju između esencije i egzistencije, i tako dalje.
U određenoj mjeri pojmove o kojima
govorim možete uvesti i braniti tijekom davanja određenog argumenta
"prirodne apologetike". Primjerice, možete barem dati uvod
u teoriju čina i potencije tijekom davanja argumenta za egzistenciju
neaktualiziranog aktualizatora (tj. "Nepokrenutog
Pokretača"). I obično u starijim radovima neo-skolastike
nećete pronaći poglavlje posvećeno specifično metafizičkom
uvodu. Jedan od razloga za to je što su metafizičke pretpostavke o
kojima govorimo tada možda bile šire poznate i manje kontrovezne;
drugi je što je postojalo mnogo radova neo-skolastike posvećenih
samo metafizici i filozofiji prirode. Zainteresirani čitatelj se
mogao lagano okrenuti takvim radovima o metafizici u pozadini.
Međutim, ovih dana postoji toliko
neznanja i dezinformacija o metafizičkim temeljima skolastičkih
argumenta u "Prirodnoj apologetici" tako da smatram da je
takav uvod nužan. (Zbog toga u svojim knjigama posvećujem pedesetak
stranica apstraktnoj metafizici prije nego što krenem na prirodnu
teologiju, filozofsku antropologiju i prirodni zakon. Postoje i
čitave knjige posvećene tome.)
II. Prirodna Teologija
Naravno, prirodna teologija uključuje
argumente za Božju egzistenciju; ali uključuje još puno toga.
Ključni argumenti prirodne teologije ne dovode vas do nekog od
božanstava. Dovode vas do Boga klasičnog teizma. Odnosno, dovode
vas do uzroka svijeta koji je čista aktualnost, a ne mješavina
aktualnosti i potencijalnost; samopostojeće biće, a ne jedno biće
ili postojanje među drugima; apsolutno jednostavno ili ne-složeno;
nepromjenjivo i vječno; i nešto što ne bi mogli u principu imati
uzrok nego je samo-postojeće. Argumenti vas dovode do Boga koji je,
prema tome (i kontra panteizma), nužno posve različit od svijeta (s
obzirom da je svijet vremenski, promjenjiv, kompozitni, mješavina
aktualnog i potencijalnog, itd.) Dovode vas do Boga kojemu moramo
pripisati intelekt, volju, svemoćnost, sveznanje i savršenu
dobrotu. Također pokazuju da je Bog uzrokovao svijet ne samo u
smislu da je pokrenuo stvar prije 13 milijardi godina, nego u
fundamentalnijem smislu da on čuva svijet u postojanju svakog
trenutka. Pokazuju da kada on ne bi stalno uzrokovao svijet, svijet
bi se odmah raspao u ništavilo.
Prirodna teologija također utvrđuje
da postoji prirodni poredak "sekundarnih uzroka" koji su i
različiti od, ali i koje ovise o Bogu kao primarnom uzroku.
Prirodni, sekundarni uzroci su stvarni uzroci (tako da je
okazionalizam isključen), ali mogu djelovati samo jer im Bog daje
uzročnu moć (tako da je deizam također isključen). To je ideja
božanskog potpomaganja s prirodnim uzrokom. Razrađena
podrazumijeva, s jedne strane, da postoji prirodni poredak stvari
kojeg možete spoznati i proučavati neovisno o tome potvrđujete li
Božju egzistenciju. S obzirom na samo taj prirodni poredak, određene
stvari su moguće, i određene stvari su nemoguće, a "zakoni
prirode" koje otkriva prirodna znanost govore nam koje su koje.
No, s druge strane, doktrina božanskog potpomaganja govori nam da s
obzirom da taj prirodni poredak operira samo ukoliko se božanski
primarni uzrok slaže s njime, postoji i mogućnost nadnaravnog
poretka stvar – poredak stvari iznad i izvan prirodnog poretka,
zbog kojeg potonje može biti suspendirano. (Primijetite da
"nadnaravno" ima tehničko značenje koje nije povezano s
popularnim korištenjem te riječi. Nema nikakve veze sa vampirima,
vukodlacima, zombijima, i sličnome – koji bi, kada bi postojali,
bili dio "prirodnog" poretka u relevantnom smislu, a ne
nadnaravnog.)
Obje te ideje – da su neke stvari
nemoguće s obzirom na prirodni poredak sekundarnih uzroka, ali da
božanski primarni uzrok može djelovati na nadnaravni način –
podrazumijeva mogućnost čuda; jer čuda su u najstrožem smislu
nemoguća u prirodnom poretku, i stoga ih može uzrokovati ono što
je nadnaravno, što znači da ih može uzrokovati samo Bog.
(Primijetite da prirodni poredak stvari široko protumačen uključuje
anđele, koji su, poput nas, stvorenja koja moraju biti očuvana u
postojanju od strane Boga i čije akcije zahtijevaju božansko
potpomaganje. Stoga čuda u najstrožem smislu ne mogu biti
uzrokovana od anđela, jer se radi o suspenziji poretka kojemu su
anđeli podloženi. Očito, "čuda" u slabije smislu
izvanrednih događaja van običnog smjera stvari mogu biti uzrokovani
bićima osim Boga, ali ne bi bili strogo nadnaravna.)
Prirodna teologija također
ustanovljuje božansku providnost, koja podrazumijeva da Bog
osigurava sredstva kojima stvari koje je stvorio mogu postići
ciljeve zbog kojih postoje, i da dopušta zlo u svijetu utoliko što
iz njega proizlazi veće dobro.
Dakle, potpuni sustav prirodne
teologije, barem kako je on razvijen unutar skolastičke tradicije,
govori nam dosta toga. Utvrđuje egzistenciju i ključne atribute
Boga klasičnog teizma, doktrinu očuvanja, potpomaganja
[suglasnosti], i providnosti, te mogućnost čuda. Time nam govori ne
samo da postoji Bog nego da on nije jadni "urar" bog
Paleyeve vrste (za kojeg Dawkins i Hume ispravno misle da bi
zahtijevao vlastiti uzrok), da nije neosobni Apsolut ili identičan
sa svijetom (kao što panteizam tvrdi), i (s obzirom na očuvanje,
potpomaganje, providnost i mogućnost čuda) da on nije odsutan bog
deističke vrste. Stoga, nužni uvjet točnosti neke svjetske
religije jest da bude dosljedna sa svime time. To isključuje, među
ostalima, budizam i panteistički oblik hinduizma.
III. Filozofska antropologija
To je samo početak onoga što nam
"prirodna apologetika" govori. Vratimo se ljudskoj prirodi.
Skolastici tvrde da ljudsku dušu treba shvatiti kao supstancijalnu
formu živućeg ljudskog bića, povezanu s tijelom kao forma
materije. Intelektualne i voljne moći duše su, kaže argument,
esencijalno nematerijalne, operiraju bez izravne ovisnost o tjelesnim
organima. To zauzvrat dovodi do zaključka da je ljudska duša
prirodno besmrtna; Jer s obzirom da intelekt i volja nisu izravno
ovisno o tijelu kada je ljudsko biće živo, ne nestaju u trenutku
smrti tijela. Stoga ljudska duša, reducirana na svoje intelektualne
i voljne moći, nastavlja nakon gubitka naših tjelesnih funkcija.
(Na više mjesta je Feser pisao opširnije o tome.)
Posljedica ovog stava je da duša, zbog
svojih nematerijalnih moći, ne može imati prirodni uzrok. Svaka
pojedinačna duša zahtijeva posebni božanski kreativni čin, čin
koji nadilazi božansko očuvanje, i suglasje s, redovnim tijekom
prirode.
Još jedna posljedica je da bestjelesna
duša nije kompletno ljudsko bića, nego je, kao što sam rekao, samo
ljudsko biće reducirano na njegove intelektualne i voljne moći. Da
bi se potpuno ljudsko biće obnovilo to zahtijeva da se obnove
tjelesne funkcije; drugim riječima, to bi zahtijevalo uskrsnuće od
mrtvih. Ne postoji ništa u prirodnom poretku stvari što može to
postići. Poput nastajanja nove individualne ljudske duše, uskrsnuće
bi, tvrde skolastici, zahtijevalo posebni božanski čin.
Iako nije prirodno moguće, takvo
uskrsnuće je nadnaravno moguće jer je ljudska duša besmrtna.
Ukoliko ne bi postojalo ništa što bi ustrajalo između smrti
pojedinog ljudskog bića i njegovog uskrsnuća, uskrslo ljudsko biće
ne bi stvarno bilo isto ljudsko biće, nego duplikat. (Zbog toga
ne-ljudska životinja ne može biti uskrsnuta. S obzirom da takve
životinje nemaju nematerijalnu operaciju, ne preostaje ništa nakon
smrti tijela. Nakon smrti može nastati duplikat, ali ne ona sama.)
Prema takvoj analizi, vaša duša je
također forma vašeg tijela. Metafizički je nemoguće za ljudsku
dušu da bude reinkarnirana u tijelo drugog ljudskog bića, a kamoli
ne-ljudske životinje. Samo vaše tijelo može ponovno imati vašu
dušu. To podrazumijeva da standardne reinkarnacijske doktrine nisu
točni opisi ljudske prirode – veliki udar protiv svih oblika
hinduizma i budizma.
Među različitim stvarima koje nam sve
to govori je i da božanski uzrok svijeta, koji ga čuva u postojanju
svakog trenutka i koji potpomaže svako korištenje prirodne kauzalne
moći, ima poseban interes za ljudska bića jer djeluje na poseban
način, van redovnih konzervirajućih i potpomažućih aktivnosti,
kada nova individualna ljudska duša dolazi u postojanje. Štoviše,
ono što time stvara je nešto besmrtno; ali u prirodnom tijeku
stvari postoji na potpun način (tj. zajedno s tijelom) u kratkom
vremenskom razdoblju.
To nam govori da ako je ikoja religija
točna, to ne može biti ona koja negira specijalno značenje
ljudskih bića ili osobnu besmrtnost. Filozofska antropologija
također snažno ukazuje da ukoliko je ijedna od navodno objavljenih
religija točna, to će biti ona koja uči o doktrini uskrsnuća; jer
iako uskrsnuće nije strogo potrebno, s obzirom na našu prirodu i
poseban interes kojeg Bog očito ima za nas, posebno dolikuje s
obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog ima za nas.
IV. Prirodni zakon i prirodna
religija
Skolastička pozicija kaže da
obvezujuće sile morala, i barem širi obris njegova sadržaja, mogu
biti spoznati kroz prirodni razum. Među mnogim stvarima o prirodnom
zakonu koje možemo ustanoviti kroz filozofske argumente je taj da je
najviši cilj Bog, da ga pojedinačno i društveno štujemo, i da je
stoga religija apsolutno neophodna za zdrav moralni i društveni
život. Što to sve podrazumijeva je navedeno u standarnim
skolastičkim priručnicima etike. Nužan uvjet istine bilo koje
religije (ili bilo kojeg ne-religioznog stava) je bude dosljedan s
onime što nam prirodni zakon govori o sadržaju i obvezujućim
silama morala.
Međutim, ljudsko iskustvo nam govori
još nekoliko stvari o moralnom životu. Prije svega, iako je moguće
da nepotpomognuti ljudski razum otkrije puno toga o prirodnoj
teologiji i prirodnom zakonu, u praksi vrlo malo ljudi ima vremena
ili inteligencije da to učini, a čak i oni koji se upuštaju u to
često to čine nesavršeno. Baš kao i kod prirodnih znanosti,
stjecanje rigoroznog i sustavnog skupa znanja "prirodne
apologetike" je vrlo težak zadatak, i plod je više generacija.
Iako je, u različitim kulturama, uvijek prisutno određeno znanje o
prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, s obzirom na ograničenja
naše prirode u praksi je neizbježno pomiješan s većom ili manjom
količinom pogrešaka. Stoga u praksi naše poznavanje naših
prirodnih moralnih i vjerskih obveza često ima velikih nedostataka.
Osim toga, čak i kada smo svjesni
naših moralnih obveza, teško nam je ispunjavati ih. Djelomice je to
zbog snažnog poziva naših strasti protiv našeg razuma, a također
i zato jer postoji dramatični nesrazmjer između moralne vrline i
ovosvjetovne nagrade. U praksi dobro često pati, a zlo je
nekažnjeno, a to, nepotrebno je reći, može biti vrlo
demoralizirajuće.
Kao što sam već rekao, argumenti
prirodne teologije i filozofske antropologije ustanovljuju da Bog ima
poseban interes za nas, da je naš najveći cilj poznavati ga, i da
imamo sudbinu nakon smrti. Iako je u principu moguće da sve to znamo
kroz nepotpomognuti razum i da živimo u suglasju s prirodnim
zakonom, u praksi nam je to izrazito teško. Zbog toga a priori
dolikuje, i vrlo je vjerojatno, da bi Bog pružio posebnu pomoć, van
onoga što naše ograničene prirodne sposobnost mogu pružati.
Drugim riječima, a priori je vrlo vjerojatno da bi on pružao
posebnu objavu.
Jedini način da znamo sa sigurnošću
da se takva objava stvarno dogodila je da bude podržana čudom u
užem smislu božanske suspenzije prirodnog poretka. Sve manje od
toga – sve što je moglo nastati prirodnim, a ne nadnaravnim
uzrokom - bi, koliko znamo, bilo lažno.
V. Kršćanska apologetika
Tek sada možemo započeti sa
specifično kršćanskom apologetikom. "Prirodna apologetika"
nam govori da tražimo posebnu božju objavu. Govori nam da će ta
objava biti podržava čudom u užem smislu – nečim što je samo
Bog mogao u principu uzrokovati; i govori nam da će objava bili
dosljedna svemu što znamo iz prirodne teologije, filozofske
antropologije i prirodnog zakona. Kao što smo vidjeli, s obzirom na
ono što znamo iz tih područja, možemo dosta toga isključiti. Među
najvećim religijama svijeta, isključuje religije dalekog Istoka i
usmjerava nas prema abrahamskoj tradiciji. Djelomice je razlog taj
što su sadržaj religija dalekog Istoga neusklađene s onime što
znamo iz prirodne teologije i filozofske antropologije, a djelomice
taj što u abrahamskim, nasuprot istočnim, religijama pronalazimo
tvrdnje božje objave podržane čudima.
Iako postoje priče o čudima u
islamskoj tradiciji, pa i povremeno pripisivanje čuda Muhamedu,
nevjerojatno je koliko je malo naglaska na čudesnome u Islamu u
usporedbi sa židovstvom i kršćanstvom. Najveće čudo pripisano
Muhamedu bi trebao biti sam Kuran. Naravno, je li Kuran nešto
prirodno nevjerojatno – a kamoli nešto što ne bi niti u
principu mogu nastati osim kroz nadnaravni, božanski uzrok –
je, da u najmanju ruku, vrlo dvojbeno.
Kada se okrenemo judaizmu, pronalazimo
da ne postoje čuda koja potvrđuje judaizam, a da nisu također
potvrđena u kršćanstvu. Stoga, ukoliko pretpostavimo da ustanovimo
van ikakve sumnje da su se čuda pripisana Mojsiju stvarno dogodila,
to ne bi ustanovilo istinu judaizma nasuprot kršćanstva jer su
biblijski odlomci o tim čudima svetopisamski u obje religije.
Uskrsnuće Isusa Krista je nešto
potpuno drugačije. Ukoliko se stvarno dogodilo, ne može imati
prirodni uzrok. Samo je Bog mogao to uzrokovati; a ukoliko se stvarno
dogodilo, to odlučno potvrđuje kršćanstvo nasuprot judaizma, i
svih drugih religija. Zbog toga je kršćanstvo, povijesno, sve
uložilo u to čudo. "Ako Krist nije uskrsnuo," kaže Sv.
Pavao kršćanima,"uzalud je vjera vaša". Ali ukoliko je
uskrsnuo, onda je kršćanska vjera racionalno uspostavljena.
Dakle, je li ustao od mrtvih? Tu
dolazimo do radova onih koji proučavaju uskrnuće. Ako je skeptik
uvjeren u istinu naturalizma, i ako mu nedate nijedan razlog da
posumnja u svoj naturalizam osim obrane uskrsnuća, onda je
razumljivo da će takav skeptik smatrati da je obrana uskrsnuća u
najboljem slučaju neuvjerljiva. Međutim, pretpostavite da se
tvrdnje prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog
zakona koje sam skicirao mogu biti neovisno utvrđene. U tom
kontekstu, mislim da su argumenti autora poput Craiga uvjerljivi.
To nipošto ne negira da postoje druge
bitne stvari osim Uskrsnuća. Primjerice, mislim da se samo u svjetlu
Utjelovljenja, Boga u tijelu koji pati s nama, možemo pozabaviti na
praktički i emocionalni zadovoljavajući način (nasuprot beskrvnom
intelektualno zadovoljavajućem načinu). I vrlo je vjerojatno da, s
obzirom na njegovu posebnu zabrinutost za nas, Bog bi odgovorio na
potrebe naše emocionalne prirode, i apsolutno osvjedočio svoju
ljubav za nas. (Primijetite da ne apeliram pogrešno na "emocije",
ne kažem; "propozicija p je emocionalno zadovoljavajuća,
pa je stoga p točna." Pozivam se na ono što bi Bog vjerojatno
želio kao pogodno za našu dobrobit s obzirom da smo po svojoj
prirodi stvorenja emocija, kao i razuma.) Također tvrdim da
nadnaravni cilj objavljen u kršćanstvu - posvećena vizija –
bolje opravdava našu racionalnu prirodu nego što to rade prirodni
ciljevi drugih navodno objavljenih religija. ( To velim kao kritičar
de Lubaca, tako da bih to formulirao pažljive u opsežnijem radu.)
Očito, puno se toga još može reći,
ali ovo nije post o kršćanskoj apologetici kao takvoj, ionako je
već predugačak. Poanta je da puna moć distinktivno kršćanskih
tvrdnji o Bogu i čovjeku mogu biti cijenjene samo unutar konteksta
potpuno razvijene "prirodne apologetike." Skolastički
autori ranijih generacija su to shvaćali. Pristup o kojem govorimo
možete pronaći u knjigama: Apologetics (Paul Glenn), College
Apologetics (Anthony Alexander), Apologetics and Catholic
Doctrine (Michael Sheehan ), Natural Theology (John
McCormick), i u mnogim djelima dogmatske i fundamentalne teologije u
neo-skolastičkom razdoblju. Problem je što su takva djela nešto
starija pa ne odgovaraju na prigovore kakve daju suvremeni analitički
filozofi ili suvremeni skeptični biblijski povjesničari.
Stoga postoji potreba da se katolički
teolozi i filozofi vrate zadatku pisanja apologetskih djela dubinom,
širinom, analitičkom rigoroznošću i sustavnim karakterom kakvog
cijeni skolastička tradicija. (Filozof Richard Swinburne može
biti svojevrsni uzor; Kada bi barem bio skolastik, i da barem nije
teistički personalist.)
PS
Mislim da je Feser, više-manje, u pravu, ukoliko
nekoga stvarno zanima tematika onda će imati sličan pristup. No, problem je što mnoge skeptike ne
zanima ozbiljniji pristup – u
modi su vicevi i kratke yt snimke. (Post o tome Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...)
